Šijanje po Xi'anu

U krevetu sam ostao do malo prije podneva, kada je vrijeme odjave. Stvari sam potom spremio u hotelsko odlagalište i krenuo u obilazak planiranog za danas. Uputio sam se prema Južnim gradskim vratima, gdje se iznajmljuju bicikli za obilazak zidina (kasnije ću doznati da je to tako kod svih vrata, ali Južna su mi svejedno nekako najbliža). Budući da nisam ništa doručkovao, zastajem kod jedne radnje gdje se prodaju baoziji. Već vidim da ih ima više vrsta, i sad ne znam koji su s čim…ali onda na jelovniku vidim poznati znak za „kravu“ (zahvaljujući tomu što Kinezi obilato konzumiraju Red Bull, znak za „kravu, govedo“ dosta mi je često dolazio u vidno polje, a ja sam pokušavao u njemu pronaći glavu, rogove…). Dakle, ima onih punjenih goveđim mesom, još samo kad bih znao kako se kaže govedina…aha, pa niurou, tražio sam s ovom dvojicom u Lanzhouu niuroumian, rezance s govedinom. Naručujem san niurou baozi i sav sam si važan kako prirodno kineski zvučim. Iako je rečenica naravno gramatički pogrešna, jer nisam upotrijebio numerički klasifikator za ta tri valjuška. Lingvistička digresija. Jezici poput hrvatskoga dijele imenice na brojive i nebrojive. Brojive se koriste uz brojeve kao vrstu rij¬eči i sami ih brojevi kvantificiraju – tri stola znači tri primjerka predmeta označenog pojmom stol. No kod nebrojivih imenica to nije moguće – ne možete imati tri pijeska (osim u nekim vrlo specifičnim i rubnim slučajevima metonimije ili semantičkog pomaka), već samo tri vreće pijeska, tri kilograma pijeska, troje tačke pijeska i slično. U tom slučaju imenice vreća, kilogram i tačke funkcioniraju kao ad hoc numerički klasifikatori. Jezici poput kineskoga ne poznaju gramatičku kategoriju množine, što znači da su u njima sve riječi a priori nebrojive. Tako tái znači „stol kao ukupnost stolova“, a ako želimo kvantificirati stolove nije dovoljno dodati samo broj, nego treba staviti i odgovarajući numerički klasifikator. Oni su u tim jezicima fiksni i mogu ovisiti o obliku predmeta, svrsi i sl. Tako recimo imate numerički klasifikator za izdužene predmete (a time se označavaju npr. olovke, banane, ali i broj udaraca koji je neka momčad uputila na gol – putanja lopte je izdužena), pa za tehničku robu… Za baozije bi vjerojatno išao klasifikator za okrugle predmete, ili za spremnike…tko zna. Bitno je da mora ići san NUM. KLAS. niurou baozi.
Kod Južnih se vrata uspinjem na zidine. Moram priznati da sam očekivao puno uži prostor, no gore se praktički nalazi dvotračna cesta, zidine su široke barem pet metara. Mogu ih obići hodajući, no kako je njihova ukupna dužina oko 14 km, za to bi mi trebalo 3-4 sata. Mogu unajmiti bicikl za 45 juana za 2 sata, što ću i učiniti. Da sam ekstremno lijen, mogao bih se uvaliti u maksi golferski automobil, koji ima običnu i luksuznu verziju, te bi me provezao uokolo, možda mi i pojasnio što je što (ne automobil, već vodič – na kineskom, naravno)… Unajmljujem bicikl i tada shvaćam problem – bicikl nema ništa kamo bih mogao odložiti prtljagu, nikakav paket-treger ni košaru. A ja sa sobom nosim vodič, knjižurinu od skoro 1000 stranica. Ništa, držat ću ga u lijevoj ruci, ionako mi ona treba samo za pridržavanje guvernala. No da je vraški neudobno, jest. I da se korice vodiča oštećuju, oštećuju se. Zoki i Lidija, sorry, vodič neće biti u istom stanju kad ga vratim. Ali kupim vam zamjenski i ažurniji, ako ste za. Možda mi ga sponzori doniraju…ha, ha, ha. :D
Vožnja zidinama zvuči mnogo bolje nego što u stvarnosti jest. Sama podloga je dosta drmusava, mjestimično ima i neugodnih uspona, a vidici su poprilično ometani smogom. No ima nekoliko izuzetno lijepih vizura odmah uz same zidine, kao npr. xi'anski tibetanski budistički hram s impresivnim zlatnim krovom. Za čitavu kružnu vožnju treba mi oko sat i 20 minuta vremena. Da nisam morao držati vodič, bilo bi i dulje, jer ne bih htio čim prije okončati to iskustvo. Vraćam bicikl i upućujem se prema Velikoj pagodi divlje guske. Kao i istoimena manja pagoda, sagrađena je radi čuvanja budističkih sutri, a danas čini jednu od prepoznatljivih vizura Xi'ana. Nalazi se podalje od centra, što znači da do nje moram autobusom. Južno od Južnih vrata ulazim u autobus, dobru liniju, ali u krivom smjeru. Odlazim u sjevernu polovicu staroga grada, pa se ponovno vraćam na jug. Čitav manevar mi je pojeo gotovo sat vremena, jer sam još usput zastao pojesti nešto slatko u Burger Kingu. Napokon dolazim i do tražene pagode. Ispred nje se nalazi muzička fontana koja svira cijeli dan, ali najimpresivnija je navečer, kada uz glazbu ide i posebni light show. Ja sam naknap s vremenom, pa neću ići u pagodu (a kako uokolo kopaju za metro, pogled odozgo i nije baš spektakularan), nego ću samo prošvrljati uokolo, fotografirajući fontanu i pagodu, te izvevši kaskaderski nastup (stropoštao sam se niz stepenice, jer mi se noga jednostavno prevrnula silazeći niz njih – srećom sam imao mali fotoaparat, budući da sam pao prema naprijed, veliki bi se jamačno oštetio). Epilog – ogrebotina na koljenu, ali ništa ozbiljno. Izgledalo je ozbiljnije nego posljedice.
Bliže se 4 sata, moj vlak polazi u 7.45, znači najkasnije u 7 moram krenuti iz hostela, a prije toga moram još učitati jučerašnje slike, kao i napisati odgovore za potencijalni intervju u Večernjaku. Konačno je netko primijetio što radim… No prije toga ručak. Ulazim u neki restoran tipa menze, ali koji ima više različitih odjela, gdje si hranu birate po slikama iznad šanka. Ajde, to će barem biti lagano. Uzimam neke hladne rezance sa sojinim klicama i ljutim umakom, a onda i jiaozi, valjuške. Dobivam ogroman tanjur s tridesetak valjušaka, premda me već prvo jelo dovoljno nasitilo. Ali s obzirom na to koliko često sam želio valjuške kad ih nije bilo, želim iskoristiti ovu priliku kad ih ima. Dvadesetak minuta kasnije, naporna pobjeda je izvojevana. Kako bih probavio tu masu prošetat ću se veći dio puta do hostela, usput još malo promotrivši gradski krajolik Xi'ana. Propustio sam obići još nekoliko taoističkih hramova, između ostalih i hram gradskih bogova, ali moram priznati da je to također dio tog nekog kulturalnog zasićenja koje osjećam. Ne moram vidjeti SVAKI hram naveden kao atrakciju – štoviše, ne moram vidjeti nijedan. Vidio sam ih dosta. Kako putovanje odmiče, sve sam selektivniji. Da, postoje znamenitosti kojima se veselim u nastavku puta, ali to su doista specifične i unikatne znamenitosti. Vidjeti neki hram samo zato što je najpoznatiji u tom gradu – pa to i nije baš neka kvalifikacija. Čini se da ću u nastavku puta više tražiti druženje i hranu. Srećom će mi predstojeće zemlje, pa čak i ostatak Kine, to omogućiti.
Hostel napuštam iza 7 sati, to bi mi trebalo biti dovoljno. No bježi mi bus pred nosom, potom čekam idući 10 minuta, pa onda pred ulazom u kolodvor zbunjeno tražim prolaz do zgrade, pa kontrola osobnih dokumenata i karte, rendgen, pokretne stepenice, čekaonica, gomila ljudi koji svi hodaju kao muhe bez glave…srećom, stižem na vlak ipak na vrijeme. Naravno, vagon je posve pun, jedva nalazim slobodno mjesto na polici za ruksak. Stisnut sam između dvojice, na stolić se ne mogu nasloniti, bit će ovo naporna noć kao što sam već najavio. Vlak se vraća prema zapadu, dijelom puta prema Tianshuiju. Na jednom mjestu stojimo bezrazložno i bez objašnjenja 20-ak minuta. Vožnja do Chengdua traje 16 sati. Negdje pred jutro, kada osvane, primijetit ću da se vozimo kroz usku dolinu neke rijeke. Krajolik je prilično spektakularan, ali ja sam preumoran da bih sada izvlačio fotoaparat. Ujedno sam noćas po prvi puta na ovom putovanju koristio čepiće za uši. Neki klinac koji se plakao veći dio noći, pa ga je majka nosala amo-tamo po vagonu, valjda da ravnomjernije rasporedi audio-efekt, odradio je svoje u prelijevanju čaše. Još jedna zanimljiva stvar jest u tome da osoblje vlaka često služi i kao trgovački putnici. Dakle, uz redovitu prodaju hrane i pića s kolica s kojima prolaze kroz vagon, svako malo imaju i prezentaciju neke druge robe, od uložaka za cipele do nekakvih noževa za voće i povrće (jedan si je tip čak stavljao masku od krastavaca na lice – zamislite naše konduktere da to rade). I to rade tako da stanu na sredinu vagona (u ovom slučaju – odmah pored moga reda sjedala) i deru se dovoljno glasno da ih čuje cijeli vagon. Još jedan atak na sluh. Onda robu porasporede po stolićima kao što oni gluhonijemi rasporede svoje ceduljice i privjeske za ključeve (ili što već) po stolovima u Hrvatskoj. Ja sam još bio s nekom ekipom koja je imala brdo hrane koju su svu iskrcali na stolić, tako da se na njemu nije moglo spavati. Inače. zanimljiva kulturološka razlika – kineski vlakovi nemaju kante za smeće/pepeljare ispod stolića. Umjesto toga imaju tacnu na koju se odlaže smeće, a onda povremeno jedan od pratitelja vlaka prođe kroz vagon i pokupi to smeće. Ili se putnici sami ustanu i odnesu smeće do glavne kante za smeće, preko puta WC-a. Ovi nisu, tako da je jedino mjesto za nasloniti glavu na stolu bilo između termosice s vrućom vodom i pladnja sa smećem. A tamo je glavu već parkirao moj susjed.
Nakon poduljih boravaka u Xinjiangu i Gansuu, u Shaanxiju sam bio jako kratko. Sada krećem u Sečuan, time već počinje južna, tropska Kina…