Jutarnja tura samostana s engleskim vođenjem počinje u 10.15, dokada se moram pojaviti kod blagajne. Ustajem ranije, sa željom da još možda odem u Snow Cafe na doručak, no kada vidim da je vani pljusak i tmurno jesensko vrijeme, topli krevet, a i činjenica da se noćas nisam baš naspavao, ostaju presudni za to da ostanem u krevetu do malo prije 10. Budući da je odjava do podneva, a nisam siguran hoću li se stići vratiti dotada, iznosim stvari iz sobe i ostavljam ih u prizemlju, premda nema nikoga koga bih o tome mogao obavijestiti, tako da sam malo zabrinut hoće li im se što dogoditi. Vani je pljusak poprilično natopio ulice, na mnogim se mjestima stvaraju prava jezera. Dolazim do turističke blagajne, gdje karte prodaje jedan od redovnika. Ulaznica je 40 juana, a potom mi kaže da za englesku turu pričekam kod blagajne. Vrijeme prolazi, a ja ne vidim nijednog stranca. Izgleda da ću opet imati samostalno vodstvo, kao u Mogau. Oko 10.15 taj isti redovnik dolazi do mene i maše mi da odem van, prema jednoj skupini koja tamo stoji, a koju čine isključivo Kinezi. Nešto im objašnjava, potom oni kreću, a ja ostajem čekati. On mi maše da i ja krenem za njima, na drugoj strani velikog parkirališta nalazi se mjesto za pregled karata, valjda će me tamo čekati vodič… No tamo nema nikoga. Ovi koji pregledavaju karte ne kažu mi ništa, samo mi mašu da uđem. A ni unutra ne vidim nikakvih vodiča, čak i Kinezi koji ovuda ulaze nastavljaju dalje samostalno. Ostaje još nada da će nas čekati negdje dalje niz rutu, jer po ovome dosad platio sam ulaz za nešto što sam već jučer obišao bez karte. Krećem dalje, usput okrećući molitvene valjke, kao i većina drugih turista koji prolaze. U nastavku primjećujem kako se turističke grupe razvodnjuju, zastaju u slikanjima… Da, izgleda da od vođenja nema ništa, premda ću kasnije na nekim mjestima u samostanu sresti skupine koje izgleda da slijede organiziranog vodiča. Moguće je i da su jednostavno zaključili da im se ne isplati zvati vodiča na engleskom samo za jednu osobu. Pa ne isplati se ni meni plaćati 40 juana za ono što sam već vidio, ali ste me ipak izmuzli.
U obilasku samostana još sam posjetio i jedan manji hram i onu zlatnu pagodu, za koje se posebno plaća ulaz. No u drugom dijelu obilaska sam ipak vidio dijelove koje prethodni dan nisam, budući da sam se zaputio ulicama samostanskog kompleksa, zalazeći u par unutarnjih hramova u kojima su u tijeku bile molitve (karakteristično ugodno mrmorenje redovnika, koje mjestimice čak podsjeća i na klapsko pjevanje, praćeno povremenim udarcima u bubanj). Posvuda se osjeti intenzivan miris jakovog maslaca, od kojega se izrađuju svijeće, ali i figurice - u resursima oskudnom Tibetu jakov je maslac univerzalna sirovina (premda Xiahe nije u Tibetu, ali to je taj kulturni krug). Ono zašto bi mi dobro došlo vodstvo jest da doznam ponešto o povijesti ili kontekstu pojedinih hramova, kao i ostalih zgrada u samostanu (zato što se ovdje nalaze čak i instituti na kojima redovnici mogu studirati agronomiju, medicinu, naravno religiju itd.). Ne zanimaju me podaci o pojedinim skulpturama, iako bih se volio informirati kako prepoznati kada kip Buddhe prikazuje Śakjamunija, a kada Maitreju (oba sjede u lotosovom položaju, ali mislim da jedan ima ruku podignutu u razini prsa, a drugom ruka preko koljena pada prema zemlji – ali nemojte me hvatati za riječ, osim toga i dalje ne znam koji je koji i ima li ih još – dakle, jedna sveobuhvatna poduka budističke ikonografije ne bi bila naodmet, a kako sam u budističkim zemljama još dva i pol mjeseca, mislim da će biti prilike). Ono što ovdje mogu reći jest kratka podjela budizma na glavne pravce (iako tih pravaca ima još, neki su u međuvremenu izumrli, pa onda još postoje potpravci…kao i u kršćanstvu, uostalom – danas će uglavnom biti važna podjela na katolike, pravoslavce i protestante, postojanje Asirske i Armenske crkve neće imati utjecaja na ukupnu sliku, a nestorijanci su tek povijesni kuriozitet). Dakle, možemo izdvojiti tri glavna i najutjecajnija pravca u budizmu, nazvana jana, prema sanskrtskoj riječi koja znači „vozilo, kola“. Prvi i najkonzervativniji je theravada budizam (katkada pogrdno nazivan i hinajana ili „mala kola“, premda se taj naziv koristi i za neke manje pravce), koji prevladava u jugoistočnoj Aziji i na Šri Lanci. Mahajanski budizam (od mahajana „velika kola“) širio se iz kraljevstva Gandara (to je ono čiji je glavni grad bila Taxila) Putem svile u središnju Aziju, pa potom u Kinu. Poseban pravac mahajanskog budizma u Kini bio je kontemplativni chan, koji je dospio do Japana, gdje je naziv adaptiran u zen. Riječ je o nekako na Zapadu najpoznatijoj i najpropulzivnijoj varijanti budizma, koja je svoju popularnost stekla kako prosvjetiteljskim djelovanjem Daisetsua Teitara Suzukija u Americi, ali i time što je osobito u vrijeme beat-generacije zen utjecao na mnoge njezine autore. Osim toga, utjecaj zena na japansku kulturu i umjetnost, posebice na forme kao što su haiku, nô ili ikebana, nemjerljiv je. Treći pravac je vadžrajana („gromovita kola“) koji je uvelike utjecao na tibetanski budizam, a njegove se metode oslanjaju na misticizam i tantru, te nisu preporučljive neiskusnim praktikantima, iako je to i najbrži put do prosvjetljenja (mnogi ga uspoređuju s avionom – brže ćete nekamo stići nego automobilom, ali je teže naučiti njime upravljati). Ukratko, doktrinarne bi razlike bile sljedeće: u theravadskom budizmu u središtu je osobno nastojanje pojedinca u postizanju prosvjetljenja, te potom, kada do toga dospije, pojedinac nakon kraja svoga zemaljskog života prelazi u nirvanu, tj. stanje potpunog utrnuća. U preostalim dvama pravcima to je također moguć scenarij, no preferira se koncept boddhisatve, probuđenog pojedinca koji unatoč tomu odgađa odlazak u nirvanu i reinkarnira se uvijek iznova kako bi pomogao i ostalima da dostignu prosvjetljenje. Postoje određene sličnosti između boddhisatve i Isusa, s time da u budizmu nije naglasak na otkupljenju grijeha – jer takva kategorija u budizmu ne postoji, grijeh je tek vezanost uz određene prolazne pojave koja nužno donosi patnju, tj. ne postoji vanjski faktor koji vas kažnjava, nego je to upravo patnja – već na pomoći da i drugi postignu stanje probuđenosti (podsjetimo se Isusovih izjava kako je Kraljevstvo Božje u nama, kao i koncepta kristolikosti svakog pojedinca). Razlika između mahajane i vadžrajane leži u tome što mahajana tvrdi da se u svakom živom biću nalazi POTENCIJAL za postajanje buddhom (tj. „probuđenim“ – iako se riječ Buddha obično odnosi na povijesnog osnivača budizma, princa Siddhartu Gauthamu, zapravo je buddha svaki pojedinac koji dostigne stanje prosvijetljenosti uma), dok po vadžrajani svako živo biće VEĆ JEST buddha, samo što toga nije svjesno. Naravno, razlike se protežu i u drugim doktrinama, kao i u obrednoj praksi, ikonografiji, arhitekturi, itd., ali ovo je onako vrlo ukratko. Još valja napomenuti da se theravada drži isključivo izvornog budističkog kanona pisanog jezikom pali i nazvanog Tripitaka (Tri košare), te da vjeruje u to da je Buddha bio samo čovjek, bez božanskih osobina (koje mu se donekle pripisuju u mahajani i vadžrajani). Isto tako, u theravadi potpuno prosvjetljenje mogu postići samo redovnici, ne i laici. Oni na kraju postaju arahati („zaslužni“) te se, kako sam već spomenuo, ne vraćaju iz nirvane.
Sada da kažem i nešto o povijesti samostana Labrang. Riječ je o jednom od šest samostana u školi tibetanskog budizma nazvanoj gelug („žuti šešir“ – informacija će biti poznata onima koji su sudjelovali na prošlogodišnjem Svjetskom kviznom prvenstvu). Ujedno je posrijedi najveći samostan izvan Tibeta (ako pod time smatramo samo istoimenu autonomnu regiju u sastavu Kine). Osnovan je 1709., a početkom 20. st. brojao je oko 4000 redovnika. Tijekom Kulturne revolucije zatvoren je, a redovnici su poslani na rad u okolna sela. 1980. samostan je ponovno otvoren, ali danas je broj redovnika ograničen na maksimalno 1500. No najveće stradanje samostana nije se dogodilo za vrijeme Kulturne revolucije (inače najvećeg kulturnog pogroma u kineskoj povijesti), nego tijekom nekoliko akcija koje su u razdoblju od 1917. do 1929. poduzele huijske vojne snage pod vodstvom generala Ma Qija (inače Ma je često prezime kod Huija – riječ je o kineskoj adaptaciji imena Muhamed). Riječ je bila o tzv. ratovima protiv Ngoloka, nepokorenih tibetanskih plemena koja su nastanjivala područje Qinghaija (odnosno Amda, kako tu regiju zovu Tibetanci). Vlada Republike Kine, tj. Kuonmintang, željela je Ngoloke svesti pod svoju vlast, kao i druge Tibetance u Amdu. Samostan Labrang bio je metom zbog snažnih veza s Ngolocima, pa je tako prvo osvojen 1917., nakon čega je idućih 8 godina morao plaćati vrlo visoke poreze. 1925. izbila je pobuna, a unatoč dugotrajnoj opsadi Maovih (od Ma, ne od Mao) snaga, lokalno stanovništvo je ipak odoljelo, te se Ma morao povući. Vratio se 3 godine kasnije i opet osvojio samostan, počinivši strašan masakr nad lokalnim stanovništvom. Redovnici su živi spaljivani, a mrtva tijela razbacana uokolo Labranga. Nakon borbi 1929. huijske su trupe u svom taboru koristile glave mrtvih Tibetanaca nabijene na kolac kao ukrase, a svaki konjanik imao je 10-15 glava privezanih za svoje sedlo.
U jednom času počinje pljusak, taman nekako u vrijeme kada se redovnici počinju okupljati u glavnom hramu (valjda je glavni, ne znam, nisam imao vodstvo – izgledao mi je veliko i glavno) na kolektivnu molitvu. Taman ćemo se i mi skloniti pod krov i promatrati ceremoniju dok pljusak ne prestane. No ubrzo nas tjeraju dalje. Ipak je i njima teško obavljati molitvu pod neprekidnom prismotrom znatiželjnih turista. Srećom, kiša je u međuvremenu prestala, pljusak nije trajao ni desetak minuta. Budući da je ovdje završio glavni dio samostana, u nastavku su uglavnom neke nevažne zgrade (da ne kažem „nuzzgrade“), pa se vraćam do hostela. Stvari su i dalje tamo, nitko ih nije zdipio, pa mogu s njima do obližnjeg hotela, restorana i bara nazvanog jednostavno Nirvana, čiji vlasnici su jedan Tibetanac i njegova žena Nizozemka. Naručujem obrok koji bi trebao biti brunch, uzimam tsampu, zatim još neki tibetanski prilog od maslaca sa začinskim biljem i šećerom, kojeg nažalost ipak nemaju, jakburger, te tibetanski čaj (koji dolazi u termosičetini koja može napojiti pola samostana Labrang). Dolazi tsampa za koju sam očekivao da izgleda drugačije, recimo poput krušnih mrvica, a zapravo je riječ o poliedrićima-valjčićima smeđesive boje, koji izgledaju kao da ih je netko protrljao među šakama i potom još malo prstima doradio (mislim da mi nakon ovog opisa NITKO ne bi dao da pišem neke gastro članke). Okus neloš – također sam očekivao nešto bljutavo, u stilu onog restorana u Parizu, ali okus je prilično u redu, malo vuče na kesten-pire. Jakburger je ogroman, višekatnica, i izuzetno ukusan i nežilav. Možda je posrijedi mladi jak (zove li se to onda „jače“?). Kada stigne čaj umačem tsampu u njega, kako bih vidio poboljšava li to okus ikojem od sastojaka, ali nema efekta. Trebalo bi staviti cijelu grudicu tsampe u čaj i onda ju otopiti, ali za to bi čaja trebalo biti manje – tada se dobiva neka vrsta kaše. Kada sam gotov dolazi Nizozemka (inače imaju konobaricu Tibetanku, ali ovo mi je poslužila upravo Nizozemka), pa kaže kako me promatrala kako sam vrlo studiozno jeo tsampu i sviđa li mi se. Kažem da sam zapravo očekivao da će biti mnogo lošija nego što je bila, ali da se uvijek trudim jesti lokalno (makar to bilo lokalno iz perspektive Kentuckyja). Ona radi neki kiseli izraz lica, ne znam je li ju moja primjedba pogodila. Nakon ručka pokušavam iskoristiti njihov wi-fi za upload fotografija, ali prespor je i moram odustati kako bih krenuo na kolodvor uloviti autobus za Lanzhou – ima jedan u pola 3, inače ću opet morati presjedati u Linxii. Dok ja prtljam sa slikama dolazi jedna tibetanska djevojčica i sjeda za stol iza mene te nešto crta. Onda skužim da joj se Nizozemka obraća na nizozemskom. Dakle, to je kćer. Mala već od roditelja zna nizozemski i tibetanski, naučit će u školi naravno i kineski, engleski je pretpostavljam neminovan…eto kako neka djeca imaju povoljne poliglotske uvjete.
Iza 2 sata krećem prema kolodvoru, no dok dođem dotamo izgleda da je bus za Lanzhou već otišao ili je pun, tek, karata nema. Ništa, idemo već provjerenom varijantom preko Linxie. Prvi dio puta drijemam, potom izvlačim tablet i pišem, ali onda stižemo u predgrađe Linxie gdje su nam već osigurali bus na koji ćemo presjesti, pa se tako selim i nastavljam s pisanjem, koliko je to moguće u novonastalim uvjetima, jer tip preda mnom uporno želi spustiti naslon, a ionako je sjedalo već preblizu. Nije ni on posve kriv, sjedalo ispred njega je potrgano, naslon mu pada, pa on nema mjesta. Hrvamo se neko vrijeme, ja svoju sigurnosnu zonu čuvam koljenima, a on nadire (jesam li to samo ja ili ovo zvuči kao neki vrlo bizaran opis pokušaja silovanja?). Dovršavam glavninu teksta, završni ću glanc udariti još prije uploada, onda izvlačim mobitel, malo surfam i tada mi odjednom nestaje mobilni internet. Prvo mislim da smo u području loše pokrivenosti signalom, ali kako to traje i kada smo stigli u Lanzhou pada mi na pamet da sam možda potrošio 100 juana kredita. Provjeravam tako da pokušavam nekoga nazvati, javlja mi da nemam dovoljno novca. Šaljem SMS, ne isporučuje ga. Da, moglo bi biti upravo to. Možda još večeras uspijem nadoplatiti, ipak je ovo Kina, nema veze što je nedjelja navečer. Morat ću pitati onog tipa u hostelu, koji me opet neće razumjeti i samo će kao papiga ponavljati moju zadnju riječ trudeći se razumjeti što ja to njega pitam, dok mu se kotačići gotovo vidljivo okreću pod lubanjom.
Pisao sam već o onom fenomenu kako se na putovanjima brzo udomaćite u gradovima u kojima ste relativno kratko vrijeme. Povratak u Lanzhou je kao povratak doma. Ubi ruksak ibi patria. Silazim kod zapadnog autobusnog kolodvora, prolazim poznatim prolazima do nebodera, već poznato predvorje i lift, ulazim u hostel s gotovo švarcenegerovskim I'm back – i shvaćam da je trenutno na recepciji neki drugi tip, kojeg se ne sjećam da sam dosad vidio. OK, ukratko mu objašnjavam u čemu je stvar, on me pita jesam li rezervirao. Ne, nisam rezervirao, moje su stvari u sobi, moj krevet je još namješten, dogovorio sam se s kolegom. Ne želiš valjda reći… Da, upravo to. Hostel je pun. Idiot je zaboravio da ja ostajem još jednu noć kada se vratim iz Xiahea i moj je krevet uvršten među one koji se izdaju. Prije toga sam spavao tri noći u tom hostelu i niti u jednom času nisu svi ležajevi bili popunjeni – a tu osim krevetâ još spadaju i tatamiji u jednoj prostoriji, kao i šator na balkonu. Ali, jasno, po Murphyjevom zakonu, upravo ovu noć se ovdje morala nacrtati cijela buljumenta ljudi – i ovaj dok je izdavao bilo koji od 6 kreveta u mojoj sobi (ili šator u koji se ulazi iz te sobe) nije primijetio ogromni plavi frižider s jarkožutom vrećicom pored, punom zmazanog veša i nije mu palo na pamet da ga je onaj čudni bradati tip iz Kolodije nešto pitao o ostavljanju stvari. Tip na recepciji se drži kao da se to njega ne tiče. Kaže da je njemu to privremeni posao i da greška nije njegova. Naravno da nije, greška je od onog drugog bilmeza, ali ti ovdje predstavljaš hostel, nema veze je li ti to part time job ili ne. Ja sam izvisio, ja ne znam gdje ću noćas spavati. Tip prvo kaže da će nešto smisliti i čak se čini kao da nekoga zove, ali mi ništa ne javlja o ishodu. Potom mi kaže da nazovem svoje prijatelje. Koje prijatelje? Nemaš prijatelje? Imam prijatelje, ali ne u jebenom Lanzhouu! Da ih imam, vjerojatno bih odsjeo kod njih. Izgleda da je tipu važnije da ja njega ne okrivim za ovo nego da mi pomogne. A mogao bi – u predvorju se nalazi nekoliko kaučeva, tamo inače spava osoblje. A ja imam vreću za spavanje i mogao bih spavati tamo. Mogao bi mi preporučiti neki jeftini hotel u blizini, ili nazvati onaj drugi hostel u gradu i ispitati kako je tamo. No izgleda da ću i to morati sâm. Tražim na internetu preko Booking.com ima li što jeftino u gradu. Ima – ali sve je negdje u predgrađu. Zanimljivo, prva opcija koju mi je izbacilo je upravo ovaj hostel. Dakle, na internetu možete rezervirati smještaj, a onda za tu rezervaciju dobijete vjerojatno posprdno „Nisam ja kriv.“ Nalazim jedan hotel koji nije baš najjeftiniji, ali je lokacijski smješten blizu ureda u koji sutra ujutro idem po vizu. Ništa, idemo pokušati tamo, znam kako doći busom dotamo. Odlazim bez pozdrava, jedino što mogu jest pošteno ih iskritizirati u recenziji na Hostelworldu zbog neprofesionalnosti. Tj. ne baš pošteno, jer imam samo 350 znakova na raspolaganju.
Autobusom sam za desetak minuta nedaleko hostela, u međuvremenu mi je u autobusu još ispala vreća za spavanje, pa sad imam pune ruke stvari (dva ruksaka iz Xiahea, veliki na leđima i vreća) i mislim si da izgledam kao klošar i kako će me vjerojatno odbiti kada pokušam ući u neki hotel. Da stvar bude gora, ulica u kojoj je traženi hotel navečer je nekakva tržnica odjeće, tako da se još i tuda moram probijati. Neki Kinezi mi mašu „Hello!“, a ja mislim može li se čovjeka zadaviti vrećom za spavanje. Hotel je na kućnom broju 69, koji ja u dva navrata ne uspijevam pronaći (ali zato nalazim brijačnicu i bilježim za sutra), tako da odlazim u pokrajnju ulicu, gdje je hotel iz lanca Super 8. To je međunarodni lanac, trebali bi znati engleski. Naglasak na trebali. Cijene koje su izvješene su oko 350 juana, ali u ovom mi je času svejedno, dobro će mi doći poštena soba nakon onog ćumeza. Dobivam sobu za 248 juana, što mi žena priopćuje tako da mi dadne već napisani popis rečenica na engleskom i kineskom i pokaže mi na jednu. Ne zna beknuti engleski. Nema veze, soba podsjeća na onu u Wuweiju, premda nema minibar. Kakva drskost, za tu cijenu nemaju ni minibar, a u Wuweiju sam za 100 juana manje imao cijelu plejadu cuge. Srećom, wi-fi je dobar, upload fotografija je gotov dok se ja otuširam, a potom bih se otišao prehraniti, iako je već prošlo 10 sati. Na glavnoj je ulici neki riblji fast food. Imaju meni sa slikama, pokušavaju me nagovoriti na rakove, ali porcija košta 88 juana i još ću se sav umrljati. Volim jesti rakove, ali ne volim jesti prstima. Uzimam zato neku piletinu i neko drugo jelo od rakova mesa servirano u školjci (morskoj, ne WC). I prigodno piće – bezalkoholnu pivu od meda i ananasa. :D Kad sam dovršio, kažu mi da ipak imaju i nešto što sam prvo htio, pa su mi rekli da nemaju – patlidžane sa sirom, češnjakom i ne znam čime još. Ukusno je, ali patlidžani se ne mogu jesti štapićima. Ne kalaju se dobro. Isto kao i krumpir dan ranije – njega pak ne možete uhvatiti štapićima, osim ako nije narezan na kockice.
Nahranjen i stambeno zbrinut uzimam još neke slatkiše i voćni jogurt za u sobu, potom se polako svaljujem u nirvanu (i ne, nisam boddhisatva)…
Post je objavljen 13.07.2015. u 21:35 sati.