Ime Sečuan priziva u svijest predodžbu dubokih zelenih riječnih dolina u stalnoj izmaglici, šuma bambusa na planinama koje se uzdižu nebu pod oblake, ljutu i začinjenu hranu, vlažnu i tešku klimu, te biće čija je slava nadrasla okvire ne samo Sečuana, već i cijele Kine, te je postalo jednom od najdobroćudnijih vizura na svijetu – velikog pandu. Pokrajina je peta najveća u Kini (nakon Xinjianga, Tibeta, Qinghaija i Unutrašnje Mongolije), a sastoji se od dvaju prilično različitih dijelova. Na istoku je plodna Sečuanska ravnica, koja donosi čak 10% poljoprivrednih proizvoda cijele Kine, dok je na zapadu gorski dio koji prelazi u Tibet, te pripada tom kulturnom krugu. Neprohodna brda uzrokovala su da je Sečuan bio posljednje uporište Kuonmintanga prije njegovog poraza i povlačenja na Tajvan. Maglovita klima poštedjela je provinciju ozbiljnijih japanskih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, budući da Japanci jednostavno nisu vidjeli što treba bombardirati. Ime pokrajine znači „četiri rijeke“ i premda ne znam koje su to točno rijeke, najznačajnija je svakako Jangce, inače najdulja rijeka na svijetu koja čitavom duljinom teče kroz samo jednu zemlju. Unatoč plodnoj zemlji, čija je plodnost već zarana u povijesti dodatno pojačana sustavom navodnjavanja, u vrijeme Velikog skoka naprijed Sečuan je bio ozbiljno pogođen glađu koja je odnijela skoro 10% stanovništva. No u Sečuanu je započela i agrarna reforma po kojoj je zemljište dijeljeno seljacima uz obavezu da 10% proizvoda moraju prepustiti državi. Sečuanac je bio i Deng Xiaoping, čovjek koji je dvaput bio politički mrtvac, da bi na kraju u suton svoga života došao na vodeću poziciju u KP Kine, odakle je proveo tržišnu reformu kineskog gospodarstva („nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe“). Ostavština Dengovih reformi jest to da danas, u nominalno socijalističkoj zemlji, vi možete umrijeti ako nemate novca za liječenje, jer je zdravstveni sustav visokokomercijaliziran. Ali Kina ima gospodarski rast od 10-ak % pa je „uspješna“…
Chengdu, glavni grad Sečuana, ima oko 4,5 milijuna stanovnika, a u metropolitanskom području i oko 13 milijuna. Moderan je to grad, prepun visokih nebodera, s dosta mladim i liberalnim stanovništvom. Puka suprotnost zapadnoj polovici Sečuana. Ja stižem na njegov sjeverni kolodvor, odakle ću metroom do hostela. Dok hodam i tražim metro, sustiže me neka djevojka od rekao bih dvadesetak godina i pita me na engleskom putujem li sâm. I ona je upravo došla vlakom, vuče za sobom torbu, a ima i veliku pravokutnu torbu u kakvoj se obično nose instrumenti. Pitanje koje mi je uputila možda jest čudno, ali vjerojatno želi samo pričati i vježbati engleski. Koji joj ide relativno dobro, čak joj je i izgovor OK. Kažem joj da tražim metro, pa mi ona kaže u kojem bi smjeru mogao biti. Ona je inače iz Chengdua, ali studira u nekom gradu blizu Xi'ana. No kaže mi kako i njoj treba vremena da se snađe u Chengduu. Je li to zato što se grad tako brzo mijenja, ili možda njoj šteka osjećaj za orijentaciju, ne znam. Spuštamo se u metro, gdje mi ona pomaže oko kupovine karte na automatu (kusur dobivam u kovanicama, konačno sam nakon mjesec dana puta po Kini shvatio da postoje i kovanice od 1 juana), a onda, prije spuštanja u metro treba još obaviti i rendgensku kontrolu prtljage. I tu nastaje problem. Oni su u mom velikom ruksaku primijetili nekakvu bocu sa sprejem. Ali ja nemam bocu sa sprejem, u velikom ruksaku mi je samo odjeća. Objašnjavam im to, uz pomoć ove male koja to prevodi. Oni onda traže da opet provučem ruksak kroz rendgen. Opet isto. Ja tražim da pretraže, da stvarno nemam nikakvu bocu…i onda mi sine. U velikom ruksaku imam torbicu s lijekovima. U njoj imam Bivacyn sprej za dezinfekciju rana. Koji je u boci s tlakom. Vadim to i pokazujem im. Oni uzimaju, gledaju, ne možete s tim u metro. Molim? Tu mi pada mrak na oči. Prešao sam čitavu Aziju, čitavu Kinu s tim sprejem u torbi, nitko mi ništa nije zucnuo, a sada mi vi pokušavate oduzeti taj sprej zbog nekakvih idiotskih pravila? Vidite da je sprej za rane (ma drek vidite, nemate pojma ni o čemu), ali ste sad na meni našli trenirati strogoću. Objašnjavam maloj da prevede da mi nije ni nakraj pameti predati sprej, da mi treba u nastavku puta i da si ga mogu zabiti u… (OK, taj dio ne kažem, ali svesrdno mislim). Usto na sav glas psujem Kinu, idiotska pravila o sigurnosti koja ništa neće spriječiti, ali će pošteno ispizditi obične ljude, cenzuru interneta i ine divote. Mala me pita „Znači, misliš da to nema svrhe?“ „Naravno da nema! Kad je na rendgenu otkriven eksploziv?“ Na kraju mi ovi kažu da ovaj puta mogu s tim u metro, ali da idući puta neću smjeti. Idući puta idem busom, što se mene tiče, dosta mi je više tih rendgenskih kontrola.
Spuštamo se konačno na peron, ona isto ide u mom smjeru, ali nastavlja dalje. Pitam ju koji joj je instrument u torbi, kaže violina. Dakle, studiraš violinu? Ne, to je samo za osobni gušt. Studira agronomiju (sad bi moja majka rekla „o, kolegica“ – moja majka je završila agronomiju, nije ni dana radila u struci, ali svejedno ima taj neki blesavi osjećaj solidarnosti s drugim ljudima koji su završili taj studij), ali se ne bi željela time baviti, upisala bi poslijediplomski iz financija. Dok se vozimo prema mom odredištu ona me pita imam li planova za popodne, našto joj kažem da sam mislio ići malo u obilazak grada. Ona kaže „aha…“, kao da mi je htjela predložiti da se nađemo. Ja kažem da ništa nije fiksno i da, ako hoće, možemo se naći kasnije (naravno, bez ikakvih primisli – ja bih rado porazgovarao s nekim lokalnim tko zna engleski, a njoj bi dobro došlo da ga provježba), ali ona izgleda ne shvaća taj moj komentar. Dolazi moja stanica, pozdravljamo se i ja izlazim. Ostat će još jedno od usputnih lica na ovom putu, ali puno mi je pomogla u raspravi s autoritetom.
Po izlasku iz metroa nalazim se među poslovnim neboderima, šoping centrima, općenito sve izgleda jako modernistički. Tek tu i tamo se među tim modernim čudima zatekne pokoja starija zgrada sovjetskog tipa. Hostel je udaljen kojih 400-tinjak metara, a nosi ime Flip Flops, te se reklamira kao „hostel bez cipela“, tj. trebali biste cipele ostaviti na ulazu, a po unutra hodati u šlapama ili japankama. Naravno da to nitko ne kontrolira, niti se itko toga pridržava. Riječ je o vrlo dobrom i uređenom hostelu, ali poprilično masovnom. Barem znaju engleski. Organiziraju i izlete, tako da ću se predbilježiti za jedan u utorak, u ponedjeljak ću si sâm nešto organizirati, a sad idem prvo ostaviti stvari i potom u razgled grada. U dućanu nedaleko hotela kupujem neobično piće – napitak od pasjeg trna. Ugodno kiselkasto i osvježavajuće. Eto, to su iskustva zbog kojih vrijedi putovati.
Šetnja centrom Chengdua, ako zanemarite da su ljudi oko vas Azijati, može vrlo lako biti i šetnjom nekim europskim ili američkim gradom. S jedne strane je lijepo vidjeti napredak, s druge se strane pitate što je bilo na ovom istom mjestu pred 20-ak godina i treba li žaliti za time što je nestalo. Stari, tradicionalni Chengdu danas je posve prepustio mjesto staklu i čeliku, a čak i tamo gdje postoji, riječ je zapravo o rekonstrukciji, brižno oblikovanoj kako bi sve bilo što „autentičnije“ pa onda na kraju izgleda sterilno. Za razliku od Xi'ana koji je uspio sačuvati džepove autentičnosti, Chengdu je, koliko se meni čini, pregažen. Ironično, na glavnom je trgu, kao konstanta, ostao veliki Maov kip, prvi te veličine koji susrećem od Kašgara. Sve uokolo u velikom je neskladu s Maovim smjernicama. Kina je doživjela svoj pravi veliki skok naprijed, ali ne baš na način koji ne ostavlja dvojbi u pozitivnost takvog pomaka.
Odlučio sam otići do hrama Wenshi, najstarijeg budističkog hrama u gradu. Mislim da se ona ideja iz Xi'ana o propuštanju „obaveznih“ veduta nije posve razrasla u mojoj glavi, konkretno će obličje dobiti tek navečer. A i zanimao me okolni vrt, kao i činjenica da se u blizini nalazi i vegetarijanski restoran. :) Prolazeći pored drveća na gradskim ulicama primjećujem neku neobičnu pojavu – iz drveća dopire zvuk koji liči na nekakav umjetni zvuk za tjeranje ptica, ali istovremeno malo liči i na nekakve nabrijane zrikavce. Ono što mi daje pomisao da je zvuk umjetne provenijencije jest činjenica da odjednom utihne, kao da se ugasi, pa opet počne. Teško da bi roj zrikavaca (ili kojih god već kukaca) bio toliko sinkroniziran. No opet, ako je to neki umjetan zvuk, kao to da ga nisam primijetio nigdje dosada u Kini? Drugdje nema te pošasti koju ovdje žele otjerati?
Malo niže niz ulicu još jedna bizarna scena – kompletno osoblje nekog restorana, uključivo i kuhare (s kapama, naravno), stoji ispred restorana i nešto skandira, zvuči kao zakletva. I sve to pod budnom paskom dvojice, koji su možda partijski povjerenici ili takvo što. Potom lijepo jedan po jedan, u koloni, napuštaju zborno mjesto i odlaze prema ulazu u restoran.
Hram Wenshi zapravo je samostanski kompleks u kojem se nalazi više manjih hramova, prostorija za čuvanje sutri, vrt s nekoliko jezeraca i paviljona… Dobrodošlo je mjesto za meditaciju i povlačenje od gradske vreve. Iako je danas nedjelja, pa Chengdu nije toliko uzburkan, vjerujem da je radnim danom kontrast mnogo primjetniji. Iako je Kina na samom vrhu ljestvice zemalja po udjelu nereligioznog stanovništva, s obzirom na broj hramova i broj ljudi, čak i mladih, koje sam u tim hramovima vidio kako se pobožno klanjaju (uz još usputne obrede koje sam vidio na ulici – u Zhangyeu su se neki ljudi okupljali oko posude s užarenim pepelom i odavali počast nečemu), čini se da je ta religioznost – u onom pravom smislu riječi, dakle religioznost kao obdržavanje obreda bez dubljeg ulaska u meritum vjere – viša od onoga što službene statistike kazuju. Ili je to jednostavno zbog tolike brojnosti stanovništva?
Nakon kulturnog uzdizanja, vrijeme je za gastronomsko. Odmah pored hrama je vegetarijanski restoran. U prizemlju ne znaju engleski (no konobarica me dočekuje naklonom – mislio sam da je to samo u Japanu), ali pravi restoran je na prvom katu. A tamo konobar znade engleski, pretjerano je ljubazan i po habitusu bih rekao da je homoseksualac. Imaju meni na engleskom i čak je suvisao. Odabirem prvo jednu juhu, ali me konobar upozorava da je riječ o velikoj zdjeli (česta pojava – naručite juhu i dobijete porciju koja bi zadovoljila omanju četu) i da mi nikako ne može poslužiti istu tu juhu u veličini porcije za jednu osobu. Nevoljko odustajem i umjesto toga uzimam neku juhu od krastavaca, iako krastavce ne volim. Usto je u juhi nešto spužvasto što ne prepoznajem, ali liči mi na cvat neke biljke. Za glavno sam jelo uzeo neko jelo od indijskih oraščića (cashew) s tofuom i nečim narančastim što je izgledalo kao mrkva ili batat, ali sam ja zaključio da je vjerojatno jam. Konobar me upozorio da je to „a little bit spicy“, našto sam ja odgovorio da sam u Sečuanu i da sam spreman na to. Ali nisam bio spreman na ono što je došlo. Prevladavajući sastojak bio je čili i to ljut u vražju mater. Toliko da me nije pekla samo usna šupljina već i čitavo područje uokolo usana. Veći dio čilija sam ostavio, to nije humano jesti. Možda je u manjim količinama zdravo, ali imam osjećaj da će mi ovo uzrokovati čireve po svim mogućim opnama probavnog sustava. E onda je došlo nešto za što sam ja mislio da bi trebalo biti desert, jer sam tako provjerio s konobarom: slatko-kisele tortice od lotosova cvijeta. Zapravo je bila riječ o popečcima (vrlo ukusnima, moram priznati), ali u nekakvom umaku od paradajza, luka, još nekih sastojaka…neljutom, ali u svakom slučaju slanom. Ipak sam ih slistio, lotosov se korijen ne jede svaki dan (iako zapravo on obitava u mulju na dnu močvare – zato je uostalom lotos i simbol prosvjetljenja, jer se uzdiže iz mulja i izlazi na površinu vode), a ako je vjerovati Homeru, jedenje lotosa čovjeka čini prilično pitomim i miroljubivim. Uz ručak je išao i izvrstan sok od kruške s malo sirupa od jagode, te neograničena količina čaja. Bilo je odmah jasno da će ovo biti restoran u gornjem cjenovnom razredu, pa me nije iznenadio račun od 120-ak juana. Skuplje nego u Vegehopu. Ali u Vegehopu još nisam jeo lotos…
Po izlasku na ulicu primjećujem da je u međuvremenu očito nastupio prolom oblaka. Zanimljivo, u restoranu se ništa nije čulo. Sečuanska je klima upravo takva, prevrtljiva, česti su tropski pljuskovi. Pored restorana je i čajana, smještena u dvorištu, ali sada evakuirana uslijed pljuska. Čajane su još jedan tipični oblik društvenog ponašanja u Sečuanu, mnogo više nego u sjevernijim predjelima Kine, te imaju otprilike ulogu sličnu kakvu u našem društvu imaju kavane. Tu se sklapaju poslovi, bacaju trač partije, igra mah jong, čita novine… Čak je i vegetarijanski restoran bio uređen u stilu čajane, stilom unutrašnjeg uređenja malo i pod utjecajem japanske arhitekture…
Tijekom večere poslao sam poruku Chrisu, ali on mi na nju nije odgovorio. Možda ju nije dobio, možda nema para na mobitelu, a možda mu jednostavno idem na živce. :D Premda, dok sam bio u Tianshuiju poslao mi je poruku da provjeri broj koji sam mu dao. Dakle očito mu je bilo stalo da ostanemo u kontaktu. Doduše, napisao sam mu da sam do srijede ovdje, tako da mi se možda još javi…
Laganom šetnjom vratio sam se do hostela, gdje sam potom proveo večer u sređivanju internetskih obaveza i iskorištavanju akcije „Kupi jednu, dobij dvije“, koja se odnosila na neku pivu iz Laosa, tamni lager. Ja nisam pivski znalac, tako da mi je dotad „tamni lager“ zvučalo kao oksimoron. Srećom je kineski vatrozid u neko doba večeri popustio, pa mi je tako bilo dopušteno obaviti sve što sam namjeravao. Ali i dalje kasnim jedan dan…
Inače, moram napomenuti da su mi se nakon Xi'ana putevi razdvojili i s posljednjim od hrvatskih putopisaca s kojima sam se mimoilazio na ovom putu. S rutom Tomislava Perka i njegovih „1000 dana ljeta“ razišao sam se još na graničnom prijelazu Waga. Boris Veličan i njegov „Odavde do tralala“ (i to dvaput) bio mi je „suputnik“ do Kašgara, a u Xi'anu sam se razišao i s Jasenom Bokom i njegovim „Kako nam je lagao Marko Polo“ (iako je on išao od Xi'ana prema Hrvatskoj). Odsad nadalje, na putu je samo Međeral… :)
Post je objavljen 20.07.2015. u 18:15 sati.