Stog planina

četvrtak , 16.07.2015.

I opet se nisam naspavao, ali ako želim stići u Xi'an u neko razumno doba i u međuvremenu još vidjeti ono što sam namjeravao, moram krenuti na put. Pakiram polako stvari, promatrajući namještaj u sobi. Gledam sve te komode, ladice, razmišljajući koristi li to itko ikada? U redu ormar, ako ostajete negdje tjedan dana, pa izvučete odjeću da se ne gužva, ali komoda? U ovoj mojoj sobi ima više namještaja nego u garsonijeri, kao da se netko želio riješiti namještaja od doma, pa je njime opremio hotelsku sobu.
Nakon što sam počeo nositi sandale, više ne nosim toliko često čarape, pa je mojih 8 pari potrajalo skoro dva mjeseca bez pranja. Poslije Malatye i Kermana, sinoć sam ih oprao po treći puta na ovom putovanju, ali se do jutra nisu sasvim osušile, neke su još mrvicu vlažne. Nema veze, sumnjam da će se upljesniviti. Nadalje, muku mučim s vrećom za spavanje. Uzeo sam ju više za „nedajbože“, iako mi je poslužila u Taftanu, ali je problem što ju nikako ne mogu uglaviti, pa mi često ispada, kolikogod čvrsto stegnuo remenje koje ju drži. Srećom ima žnoru za zatezanje futrole, pa ju pomoću toga uspijevam barem osigurati da mi ne spadne s ruksaka (iako se i to ponekad dogodi). Budući da rublje nisam oprao u Lanzhouu, u Xi'anu ću obavezno morati oprati i bijelo i tamno rublje, kako bih konačno reducirao prostor koji prljavi veš zauzima u ruksaku. Nažalost, oko mase ruksaka ne mogu puno učiniti, jedino da dio odjeće poštom pošaljem u Hrvatsku, ali najteža je odjeća ona koja će mi trebati upravo prilikom povratka u Hrvatsku – jakna i traperice, jer ću iz novozelandskog ljeta letjeti u hrvatsku zimu. Toga sam svjestan još od Irana – što je vrijeme toplije, sve je manje odjeće na meni, ali sve više u ruksaku. Zapravo je podnošljivije nositi ruksak lakše mase na odjevenu jaknu, ne pritišće toliko na ramena…
Odjavljujem se iz hotela i krećem prema autobusnoj stanici, nedaleko onog restorana s valjušcima. Primjećujem da je nešto čudno – na stanici nema ni putnika, ni autobusâ, a i promet ulicom je jako rijedak, samo skuteri, kao da je zatvorena. Došavši do kraja ulice utvrđujem da i jest – u tijeku je nekakva utrka kroz grad, nisam uspio shvatiti kakva, jesu li biciklisti, motociklisti ili nešto treće, ali sad se moram još provlačiti i kroz gužvu dok ne dođem do nekog suvislog mjesta gdje ću naći autobus ili taksi. Možda bolje taksi, jer sam već u zaostatku. Napokon se nakon skoro sat vremena obrem ponovno na jednoj glavnoj ulici, gdje primjećujem mnoštvo taksija, ali i autobus broj 1 koji vozi do željezničkog kolodvora. Ali mu treba preko pola sata. Zato pikiram taksije. Ali većinom su dijeljeni, a kako ja idem na vrlo specifično mjesto, sumnjam da netko drugi ide 15-ak km istočnije. Kada napokon uspijevam zaustaviti prazan taksi, u dva navrata događa se ista stvar. Prvi mi pokazuje prstima 40 juana. Ja mu pokazujem na taksimetar, on odmahuje glavom. Drugi puta isto tako, pitam za željeznički kolodvor, pokazujem na taksimetar, ne. Pa dobro, postoji li neko društvo za zaštitu potrošača kojemu ja mogu prijaviti te taksiste? Ako si po zakonu obavezan upaliti taksimetar, onda je u redu ne paliti ga ako se dogovoriš s mušterijom, ali odbijati ga upaliti kada te mušterija to izričito traži, to je krajnji bezobrazluk i kazneno djelo.
Nakon još desetak minuta čekanja odustajem i odlazim na autobus. Ne mogu više čekati, i ovako sam već potrošio dosta vremena. Jedna mi žena u busu prepušta svoje mjesto, a ja sjedam s frižiderom na leđima (nikad ne skidam ruksak kada sjednem u sredstvima javnog prijevoza, jer nema šanse da ga u gužvi ponovno uspijem staviti na leđa prije izlaska), pritom skoro smrvivši svog susjeda (moram sjediti postrance). On mi pokušava pokazati da ga skinem, ali ja to iz već spomenutog razloga ne radim. 40 minuta sjedim tako postrance na pola guzice, ali barem ne umaram toliko ramena. Ujedno primjećujem jednu zanimljivu i za kinesku psihu dosta indikativnu pojavu. Na jednoj stanici neki stari se malo dulje iskobeljava iz svoga sjedišta i dolazi do vrata u času kada ih je vozač već krenuo zatvarati, te se ne stiže iskrcati. No umjesto da nekako upozori vozača („Majstore, zadnja!“), on vrlo flegmatično doživljava cijelu situaciju te se nastavlja voziti do iduće stanice kojih kilometar dalje. Jedino smisleno opravdanje bi bilo da mu je odredište negdje između dviju stanica, pa da mu je svejedno. Ili je to princip prihvaćanja što život donosi, bez pokušavanja utjecanja na išta.
Napokon stižemo i na kolodvor (uz uzdah olakšanja moga susjeda kad sam konačno ustao), ali sada trebam pronaći ured za odlaganje prtljage. On je uredno označen strelicom iznad glavnog ulaznog stepeništa, koja pokazuje nekamo desno, ali nakon šetnje do kraja pročelja ne vidim ništa slično. Možda je u zgradi. Ali da bih ušao u zgradu trebam proći policijsku kontrolu, a za to moram imati kartu. A kartu ću kupiti tek kada se vratim iz Maiji Shana, jer ne znam koliko će mi vremena trebati. Ali hajde ti sad to objasni tipu na kontrolnoj točki. Ne kuži me, pa ja uzimam time-out dok mi prevoditelj ne prevede ono što mu želim reći. To traje, jer ja moram sve natenane objasniti, pa program dugo žvače moje rečenice. Ispada da je prijevod funkcionalan jer me puštaju unutra, a jedna me ženska potom vodi na prvi kat, gdje je ured za odlaganje prtljage. Tamo je druga ženska, koja me pak opet traži kartu. Srećom nisam uklonio onaj prijevod s ekrana mobitela, pa će i njoj poslužiti. Zatim moju prtljagu odnosi u neki posebni ured, a ja uzimam fotoaparat i vodič i spreman sam na kratak izlet do Maiji Shana. Autobus polazi ispred kolodvora i vozi nekih pola sata dotamo.
Što je Maiji Shan? Pa, riječ je o kompleksu budističkih spilja. :D Iako i opet, spilje nisu toliko važne, više je stvar u njihovom smještaju. Ime planine znači „Stog-planina“, jer ima takav oblik, a riječ je o jednoj od 4 velike skupine budističkih spilja u Kini (ja sam posjetio još jednu, Mogao, a preostale dvije neću). Spilje su izgrađene većinom za vrijeme dinastija Sjeverni Wei i Zhou, od kraja 4. do kraja 6. st., a za razliku od ostalih spilja, ove su građene odozgo prema dolje, tj. najstarije su pri vrhu, a potom su se spuštali nizbrdo. Danas se do tih spilja uspinjete nizom stepenica i mostića, no kako su tada graditelji dolazili do tih spilja, nije sasvim poznato. Tvrdi se da su gradili skele od podnožja planine, po kojima su se penjali. Naravno, u vrijeme dok su spilje bile funkcionalne, one nisu bile pristupačne, nego bi ih se izgradilo kao zavjet i ostavilo. Danas su većinom zatvorene vratima s rešetkom, tako da je moguće vidjeti što je unutra, ali ne i ući u njih (zapravo su to većinom niše, kao i u Bingling Siju). Naravno, kao i u svim sustavima budističkih spilja, postoje neke posebne u koje se može zaviriti za cijenu od nekoliko dodatnih stotina juana, jer kriju posebna umjetnička blaga, ali za moju razinu umjetničkog interesa dovoljne su i obične. Autobus me ostavlja na parkiralištu kod ulaza u kompleks (koji obuhvaća i poveće šumovito područje s još nekoliko manjih hramova i prirodnih znamenitosti, ali ja zbog nedostatka vremena idem samo u Maiji Shan), odakle nastavljam manjim, tzv. sightseeing busom (što je pogrešno, jer ništa ne razgledavam, samo jurim do podnožja Maiji Shana). Od mjesta gdje me ostavio minibus imam još desetak minuta pješice uzbrdo do početka kompleksa spilja. Tu su se natisnuli prodavači suvenira, hrane, ali i prosjaci. I to oni iritantni prosjaci koji drže kutiju s novcem u ruci, a ako ih ignorirate, onda će vas gurkati s tom kutijom da vam privuku pažnju. Razmišljam bih li izazvao incident da jednog od njih raspalim vodičem po glavi (knjiga ima oko 1000 stranica, ali je meki uvez). Ne propagiram nasilje, ali ne volim nepozvano upadanje u osobni prostor.
Razgled Maiji Shana vrši se preko stepenica i platformi koje su pričvršćene uz stijenu i nije za ljude koji pate od vrtoglavice. Ja se sâm sebi čudim kako sam se oslobodio tog straha, nekad sam se bojao penjati i na više katove zgrada. Za većinu spilja morate viriti kroz rešetke kako biste išta vidjeli, tako da ja uglavnom lutam po platformama i upijam atmosferu, kao i prekrasan krajolik uokolo mene. Za obići čitav kompleks uz konstantni hod treba kojih 40-ak minuta, potom se vraćam do parkirališta u podnožju. Razmišljam i o ručku ovdje, ali kako imam bijelu majicu, otpadaju rezanci, a eksperimentirati s nekim drugim mesom na ovoj vrućini mi se ne da. Kupit ću nešto na kolodvoru u Tianshuiju, osim toga, moram nabaviti kartu pa ću vidjeti koliko vremena imam.
Vožnja u povratku traje dulje, oko 40 minuta, a onda po dolasku na kolodvor opet stajem u krivi red, samo što sam to ovaj puta skužio po tome da ljudi oko mene u rukama već drže karte (ja i dalje ne znam za što je točno taj šalter, ali očito nije za kupovinu istih). Prebacujem se u drugi red, utipkavam u prevoditelj ono što ću pokazati ženi na šalteru, cifram prijevod (zanimljivo, „karta“ mi prevodi na engleski kao „vote“, ali riječ je o sinonimima u kineskome – glasački listić i karta, jel - tako da se oko toga ne brinem). Dolazim napokon na blagajnu, pokazujem ženi mobitel, a ona odmah odmahuje rukom. Mislim si koji vrag, nije valjda da nema karata za Xi'an (iznad blagajni je veliki displej, ali on pokazuje posve pogrešne informacije i posve pogrešne polaske vlakova, barem po onome što sam uspio iščitati na temelju svog poznavanja kineskih znakova), ali onda ustanovljavam da žena nije ni skužila zašto joj dajem mobitel. A tamo piše „Želim kartu za Xi'an za sljedeći vlak. Sjedalo ili stajanje, ako nema sjedala.“ Izgleda da je shvatila, ali i dalje iz nekog razloga želi da kolegica koja zna engleski preuzme. Čujem kako govori mrsku riječ laowai (što znači „stranac“, ali na pogrdan način, kao otprilike na engleskome stranger), a onda dolazi druga koja zna engleski ali očito ima problema s procesuiranjem informacija otprve. I ona čita moju poruku, gdje jasno piše „sljedeći vlak“. „Za danas popodne?“ Da, sljedeći vlak vjerojatno ide danas popodne. „Sjedalo?“ I to piše – ako ima, sjedalo, ako ne, stajaće mjesto. Uzima moj pasoš. „Ovo vam je broj pasoša?“ Da. „Ovo tu?“ Aha. „Ovo vam je ime?“ Da. „Ovo tu?“ Napokon dobivam kartu, već se okrećem i ispričavam ljudima iza sebe, ali to nisu strasni Mediteranci, to su Kinezi koje možeš gaziti tenkovima, neće se buniti. „Molim vas provjerite je li sve točno.“ Jest, točno je. „Provjerite, molim vas!“ Ova žena je kao Eko Eko, sve ponavlja.
Odlazim po prtljagu, spuštam se natrag u čekaonicu, nalazim jedno slobodno mjesto i nadam se da ću sada imati mir, kupiti jedne instant rezance i pojesti to dok čekam vlak do kojega imam još skoro sat vremena. Ali ne, žena iz osiguranja zahtijeva da se prebacim u onaj dio čekaonice gdje su putnici za moj vlak (po čekaonici su zabodene pločice s brojevima vlakova, te onda svatko treba čekati u svom oboru). No tamo je gužva, morao bih se gurati među ljude, a ja se želim razbaškariti, pa tako čekam da dotična ode, a onda se premještam na drugu stranu, u kvar. Nabavljam rezance s piletinom, pored WC-a se nalazi česma s pitkom vodom upravo za tu svrhu, ali voda je kipuća, toliko da nisam siguran hoću li uopće stići pojesti rezance prije nego se ohlade na neku normalnu temperaturu. Ipak stižem, kojih desetak minuta prije polaska vlaka, potom se uplićem u gungulu putnika koji već strpljivo čekaju pred zatvorenim izlaznim vratima na peron, a onda, kad nas konačno puste na peron, treba još klipsati do početka kompozicije (u Kini su vlakovi ispod 20 vagona hula). Vagoni su modernizirani, za razliku od onih u kojima sam se dosad vozio (premda ni ti nisu bili loši, u usporedbi s HŽ-ovima), jedino što se nitko i dalje nije sjetio staviti utičnice za laptop, mobitel i druge punjače. A moj je mobitel već na 20% baterije, treba izdržati do Xi'ana, upute kako doći do hostela su mi na njemu. Uključujem način Ultra Stamina nakon što mi je pao ispod 10% tijekom putovanja, spašavam što se spasiti dade.
Nakon dva tjedna napuštam provinciju Gansu, u kojoj sam proveo najveći dio svoga boravka u Kini, dulji nego u Xinjiangu. Sljedeće odredište je provincija Shaanxi (postoje Shanxi i Shaanxi, što je odraz različitih tonova – Shanxi je Sh
nx+, „Zapadno od planina“, a Shaanxi je Shănx+ „Zapadno od Shăna“, a to je ime jednoga prijevoja), točnije njezin glavni grad Xi'an. U srednjem vijeku poznat kao Chang'an, taj je grad bio ishodište ili odredište Puta svile u svim njegovim varijantama. Gdje god da je određena ruta počinjala na zapadu, jugozapadu ili jugu, uvijek je završavala u Chang'anu. I iako Xi'an danas više nije jedan od najvažnijih kineskih gradova, nesumnjivo je od nemjerljive povijesne važnosti. Naime, upravo je ovdje prvi car iz dinastije Qin („dinastije“ od ravno dva člana) ujedinio dotad razjedinjene kineske državice i po prvi puta uspostavio jedinstveno Carstvo sredine, Zhongguo, tj. državu čije je ime na zapadu kasnije deformirano u China. Naravno, car je u turističkom svijetu najpoznatiji po svojoj grobnici koju čuva vojska vojnika od terakote, još jedna kineska turistička ikona. No o tome kada dođe vrijeme za to.
Do Xi'ana mi treba skoro 5 sati vožnje, tako da u grad stižem oko 10 navečer. Već se iz vlaka vide gradske zidine, jedne od rijetkih očuvanih u Kini. Xi'an je zadržao staru gradsku jezgru oblika ogromnog pravokutnika, sa stranicama duljine od oko 3,5 km, unatoč pojedinim socijalističkim interpolacijama. Hostel je u jezgri, ali dotamo trebam autobusom broj 603. Vidim stanice svih drugih linija, osim one koja mi treba. Krećem dio puta pješice, a potom me prestiže šestotrojka. Ništa, ulovit ću ga na sljedećoj stanici, ionako imam tri stanice od kolodvora. Hodam još dobrih kilometar i pol, do iduće stanice. Tamo mi i opet bježi jedan 603 pred nosom, ali sada bar znam stanicu. OK, sad znači trebam još dvije… Dolazi idući, ukrcavam se, trebam se iskrcati na nekom velikom trgu. Prva stanica – veliki trg. Ali ne, moram još jednu, sigurno ima još koji trg… Očekivano, promašio sam. Ja nisam ušao na prvoj od tri stanice, nego na drugoj, tako da sam trebao sići na sljedećoj. Vraćam se pješice do onog trga i začudo bez puno problema pronalazim ulicu u kojoj je hostel. Ali zadnja greška nije moja već njihova – piše da je hostel nakon kojih 200 metara na lijevoj strani. Zapravo je nakon manje od 100 na desnoj. Atmosfera tipično hostelski hektična, mnogo expatsa koji mi u ovakvim situacijama obično idu na živce, rezervaciju imaju, mogu u sobu, osmerokrevetni dorm, čist, uredan, s vlastitom kupaonom, WC-om i tušem…milina. Čak je i internet besprijekoran. A osoblje zna engleski. Da, zavoljet ću Xi'an…
Nakon izvršenih internetskih obaveza spuštam se u prizemlje popiti još jednu pivu. Počastit ću se Hoegaardenom za, pazite sad – 40 juana. 45 kuna za pivu. Jest da je izvrstan, ali cijene su skandinavske. Uzimam još i jedan sendvič od tune, piva mi je otvorila apetit, a potom još malo ćaskam s recepcionarkom koja isto nešto jede prije spavanja. Govori mi malo o svojim planovima u vezi posla, inače ima BA iz engleskoga (i govori ga dobro za Kineskinju, premda ga ja govorim bolje od nje), potom malo o Kini… Kaže kako ne bi išla u Xinjiang, jer tamo nije sigurno za nju. Tražim da elaborira, pa kaže da Ujguri kradu. A ja ju samo gledam. Onda je skužila da se zaletjela, pa kaže da u Xi'anu ima dosta Ujgura koji kradu, ne da svi Ujguri kradu. A i da su to uglavnom stariji ljudi, mlađi su OK. A da je to nažalost zato jer ne mogu dobiti posao, pa se moraju okrenuti krađi. Zaustavila se prije nego što je zaključila da je to sve krivnja te proklete Partije koja nikako da prestane tlačiti siroti ujgurski narod, koji su zapravo najgostoljubljivi ljudi na svijetu. Onda pak priča o nekom tipu iz svog grada (ne znam odakle je, nije iz Xi'ana) koji je imao ženu Tibetanku, koju je kupio. I onda je ona, nakon dosta godina braka i dvoje djece koje mu je rodila, otišla. I ostavila mu djecu. Ali da je bila lijena i ništa nije radila kada je i bila s njim u braku, nije se brinula o održavanju kuće, samo je igrala mah jong… Jesu li to na djelu opet neke predrasude o Tibetancima? Moj je zaključak da ju je muž tretirao kao imovinu (uostalom, kupio ju je), pa je ona to valjda sabotirala, a kad joj je dojadilo, otišla je svojim putem. I ostavila mu djecu koja su ionako njegov proizvod.
I tako pomalo dođoše i 3 sata u noći, a ja se pokupih na spavanje. Sutra istražujem Xi'an…