Huoguo

petak , 24.07.2015.

Srećom, internet je radio i ujutro, tako da sam uspio riješiti dio dugova od prethodnog dana i oko podneva krenuo u šetnju Chongqingom. Budući da je riječ o modernom gradu, nema osobito vrijednih spomenika iz ranijih vremena, barem ne na području središta grada. Postoje neka tradicionalna sela zapadno od Chongqinga, neke memorabilije iz doba Drugoga svjetskog rata, ali sve u svemu, šetnja centrom grada više je istraživanje moderne Kine. Za doručak sam kupio neku vrstu pečenih baozija punjenih rižom i još nekim povrćem, a zatim nastavio šetnju među neboderima napučenim središnjim distriktom. Bez obzira što izgledaju nesumnjivo impresivno, svi mi ti neboderi izgledaju bez duše, jednolično, nema nikakvog lokalnog pečata, isti su neboderi u Kini, Japanu, Singapuru… Doduše, ni ono što su ti neboderi odmijenili – stare socijalističke škatulje – nije mnogo ugodnije za vidjeti, a neboderi su barem noviji i u boljem stanju. Svojevrsna oaza u tom moru staklenih fasada jest hram Luohan Si, posvećen budističkim arahatima (to su prosvjetljenici u theravadskom budizmu), u kojem se ističe ulazni hodnik sa skulpturama u stijeni, kao i glavna dvorana u kojoj se nalazi 500 kipova arahata od terakote, svi prilično izražajnih lica, kao neka groteskna galerija likova iz narodnih legendi. Hram je sa svih strana okružen divovskim zgradurinama koje kao da ga se spremaju zgaziti. No svejedno ga se dograđuje – zanimljivo je vidjeti kako se grade nove zgrade u tradicionalnom stilu, ali modernom tehnologijom.
Chongqing je bio poznat po svojim gradskim žičarama, no od tri nekadašnje danas je preživjela samo jedna, ona koja prelazi Jangce na samom vrhu poluotoka na kojem je smješten centar grada, i povezuje ga s četvrtima preko rijeke. Nakon kraće potrage nalazim stanicu žičare i odlučujem se provozati na drugu stranu, a potom ću se vratiti pješice preko nekog od mostova. Druga je strana rijeke mnogo manje glamurozna, iako se i ovdje uz samu rijeku grade neboderi i blještavi hoteli, no već drugi red u unutrašnjosti su uobičajene radničke zgrade. Ono što je lijepo jest da ima dosta zelenila po ulicama, drvoredi sakrivaju ružna dotrajala pročelja pa tako kvart izgleda ugodnije nego što bi se očekivalo. I život je opušteniji, na pločnicima su postavljeni stolići na kojima ljudi igraju mah jong, nema yuppijevske gužve centra grada. Ubrzo počinje kišica koja se za minutu-dvije pretvara u pravi prolom oblaka koji cestu transformira u rijeku. Srećom da sam se stao pod nadstrešnicu autobusne stanice koja me koliko-toliko zaštitila od kiše, jer bih inače bio mokar za manje od 10 sekundi. Ovakvi prolomi oblaka mogli bi mi postati svakodnevica u jugoistočnoj Aziji, bliži se doba monsuna… Srećom, traju kratko. Ovaj nije trajao dulje od 20 minuta te je potom opet ogranulo sunce. Spuštam se nazad do rijeke i nastavljam uzvodno prema idućem mostu kojim ću prijeći natrag u centar grada. No kada napokon stignem do mosta, shvaćam da je on visoko iznad mene (otprilike visinska razlika peterokatnice), da ne postoje stepenice do gore, a da ni pristupne ceste na most nemaju pločnik. Pitanje je ima li ga uopće i most. Provjeravam na karti i vidim da se kod sljedećeg mosta uzvodno nalazi stanica metroa, te da će to biti lakši način da se vratim u centar. Nastavljam dakle još idućih pola kilometra, te se onda suočavam s istim problemom kao i kod prethodnog mosta. Srećom, u parku s druge strane obalne ceste nalazi se dugo stepenište koje naposljetku vodi do stanice metroa. Metroom se vraćam ravno do svog hostela, budući da se u prizemlju zgrade u kojoj je hostel nalazi restoran koji poslužuje hotpot. Tu ću ručati, iako je već 6 sati popodne, oduljila se ova šetnja.
Huoguo („vatrena zdjela“) naziv je za sečuanski i čongćinški hotpot koji je I vruć I ljut. Već sam objasnio caku s hotpotom – praktički si sami kuhate sastojke u vrućem bujonu pred vama na stolu, no u ovim je krajevima taj bujon prepun čili papričica. Zanimljivo je da je to izvorno bila hrana siromašnih brodara na Jangceu, ali danas je omiljeni lokalni specijalitet. Jedenje toliko ljute hrane s vremenom stvara otpornost, no ujedno izaziva i potpunu nemogućnost osjeta okusa ako hrana nije dovoljno začinjena. Za šonje poput mene postoji i verzija nazvana yuanyang, gdje se u sredini zdjele koju dobijete nalazi manji okrugli dio koji je izuzet od ljutine uokolo (riječ je o posebnom dijelu zdjele), tako da možete miješati ljuće i manje ljuto, prema izboru. Inače, na početku vam daju da si sami birate sastojke koje ćete si kuhati. Srećom jedna od konobarica, za koju bih rekao da je još srednjoškolka, znade engleski dovoljno da mi može objasniti što sve ima na izbor. Možda ne SVE, ali s onime što mi nudi sam zadovoljan. Unutra ide govedina (nemaju piletinu, ali imaju još svinjetinu i ribu, pa ću ostati pri govedini), tofu, krumpir, bok choi, a redovni sastojci su i gljive i sojine klice. I sezamovo ulje kao začin. Donose zdjelu te potpaljuju plinsko kuhalo koje se nalazi pod svakim stolom, tako da je na sredini stola grijač. Sad trebam čekati da to uzavre i sastojci se lagano počnu kuhati, pa onda mogu ubaciti i sirove sastojke koje su mi donijeli. Već od samog pogleda na crvenu tekućinu u vanjskom dijelu zdjele prolaze me žmarci. Dobivam i dvije šefljice, za miješanje i vađenje sastojaka, jedna je s rupama kako bih mogao izvaditi sastojke ali ne i bujon. Oprezno liznem malo tekućine koja je ostala na dršci šeflje kojom je konobarica promiješala sastojke. Već i to pecka. Potom se konačno odvažujem i odgrabljujem dio već kuhanih sastojaka u zdjelicu i prianjam na jelo…
Peče.
Jako peče.
Ljuto je toliko da je čak i gorkasto.
Usta mi trnu od ljutine.
Ali, neću se pokolebati. Ako postoje ljudi koji to mogu jesti, mogu valjda i ja. Je li ukusno? Pa teško je procijeniti, s obzirom na to da je i vruće i ljuto i da mi je to sve poprilično umrtvilo okusne pupoljke. Za razblaživanje okusa služi termosica čaja koju su mi donijeli, te nekoliko kriški lubenice. Gledam, za okolnim stolovima cijele obitelji jedu istu količinu koliku su meni donijeli za jednu osobu, znači ne moram sve pojesti. :D Za susjednim stolom imaju i cijelu gajbu pive, kineski Tuborg Green. Ledena piva je pravi oblog za napaćenu usnu šupljinu, stoga i ja naručujem jednu (bocu, ne gajbu). Kada dođe i kada potegnem gutljaj, primjećujem nešto neobično. Izgleda da je umrtvljenje okusnih pupoljaka doprinijelo tomu da okus pive osjećam drugačije. Ni traga gorčini, samo slatkoća. Ili je to do kineskog Tuborg Greena (tražio sam Tsingtao, ali su mi donijeli ovo)…
Naposljetku vrlo vjerojatno nisam pojeo ni pola sastojaka koje sam stavio kuhati (veći dio bok choija nisam ni stavio), recimo da sam se najeo, iako nisam osjećao sitost – zapravo, nisam osjećao ništa osim pogroma u gornjem traktu probavnog sustava – pa sam tako ručak priveo kraju pojevši ostatak lubenice i popivši čaj. Iskreno, ne znam kakav sam dojam ostavio na osoblje restorana, tj. kako sam kotirao u odnosu na druge neiskusne jedače – je li moj učinak dobar tek za podsmijeh ili je respektabilan za osobu koja se prvi puta upustila u takav pothvat.
Odlazim još do večernje tržnice po desert, uzimam nekakav žele od riže izmiješan s (možda?) ječmenim sladom i nekim dodatnim, meni neznanim sastojcima, a onda još prolazim pored jedne pekare (prilično rijetka stvar u Kini), pa uzimam i neki prsten od prhkog tijesta punjen vanili-kremom – zapravo slično princes-krafnu, samo prstenasta oblika – i kao neki buhtl punjen sirom i kokosom. Vraćam se u hostel, internet opet šteka, no kako pišem izvješće za prethodni dan kada nisam ništa slikao, neće biti problema oko stavljanja na net. Kinez koji spava ispod mene na krevetu u jednom me času pita može li se fotografirati sa mnom. Ja mu kažem da mi nije jasno zašto. Njegov engleski je preslab da bi razumio to pitanje, pa mu prevodim pomoću prevoditelja. On čita moju rečenicu „Da, možeš se slikati sa mnom, ali ne razumijem zašto bi to radio.“, a onda ignorira drugi dio rečenice, shvaća prvi kao odobrenje i namješta se tako da ima i sebe i mene i moj pogled „I'm with stupid“ u kadru, naravno da slika mobitelom pomoću selfie sticka, i još usput sam sebi daje palac gore…
Premda više nisam bio gladan, prije spavanja sam se još uželio nečeg slatkog, pa sam tako još jednom otišao do večernje tržnice i naivno kupio sladoled na štapiću, ekskluzivni talijanski, od sira, po cijeni od 30 juana (što sam shvatio tek kad je došao trenutak plaćanja). Stvarno mi neće biti jasne te cijene. To je SLADOLED. Ako domaći sladoled na štapiću košta 5 juana, onda ovaj ne može koštati 6 puta više, osim ako svaki sastojak ne dovoze na devama Putem svile direktno iz Italije. Dakle naplaćuje se čista ekskluziva, a ne stvarna vrijednost robe. Kao i moj omiljeni primjer s Rolex satom koji košta 20 tisuća eura, a pokazuje isto vrijeme kao i sat koji košta 50 eura. Što znači da 400-struka razlika u cijeni proizlazi samo iz marke. Što biste vi mislili o osobi koja kupi napravu kojoj 99,75% cijene čini marka? Svakako ne baš pohvalne stvari, pretpostavljam. Ali da, kad se zalažeš za to da individualni dohodak može biti neograničen, onda dođeš u situaciju da imaš više novca nego ga možeš korisno potrošiti, pa kupuješ robu kojoj preko 99% cijene čini marka. Ekonomski vrlo isplativo, nema šta.
Nakon preplaćenog sladoleda uzimam i frape s Oreo keksima te se vraćam u hostel. Dovršavam posao oko interneta, ujutro ustajem rano jer me čeka put do Guiyanga koji, iako je riječ o samo 400-tinjak kilometara udaljenosti, traje čak 9 sati vlakom. Ne znam zašto, OK, reljef je vjerojatno zahtjevan, ali to je prosječno 50 km na sat. Nakon bogatog i razvijenog Chongqinga krećem u provinciju Guizhou, uvjerljivo najsiromašniju u Kini, gdje je prosječni BDP po glavi stanovnika jednak onomu u nekim afričkom državama (manje od 300 dolara)…