Promjena kursa

četvrtak , 30.07.2015.

Iako sam debelo legao zadnji od svih ljudi u sobi (tip na krevetu iznad mene proizvodio je noću neobične zvukove, ličilo je na škripanje zubiju, ali mnogo glasnije – sablasno i neugodno), ujutro sam se probudio među prvima. Škripač je otišao, otišla su i obojica na susjednom krevetu – a tek je pola 7. Pakiram se i opet odvlačim stvari u prostoriju za prtljagu u prizemlju. 7 je sati, pitam curu na recepciji stignem li doručkovati, ona kaže da se ovi vjerojatno neće pojaviti prije pola 8, skupljaju turiste po ho(s)telima u Guilinu. Uzimam palačinke s Oreom, dobivam nešto što liči na kombinaciju američkih palačinki i onog indijskog kruha koji se diže iznutra, pa na kraju izgleda kao jastuk (rubovi su mu spojeni, a u sredini je prazan prostor). Dakle, riječ je o dvjema jastučastim palačinkama punjenim Oreo keksima, medom i još nečim. Još je bizarnije da su za garniranje na rubu tanjura stavili dvije šnite – krastavca. Taman dovršavam drugu palačinku kada mi cura na recepciji kaže da ovi dolaze za 5 minuta. I doista, točni su. Budući da sam spavao svega neka tri sata, odmah po ulasku u kombi sam lagano zakunjao, dok je on još skupljao ostale putnike po gradu. Potom odlazimo do nekog punta gdje se selimo u veći autobus. Imamo i vodiča, koji međutim priča brzo i navijeno (na engleskom i kineskom), tako da mi je prenaporno pratiti ga. Usto, kineski jezik ima emfatičku česticu a, koju možete dodati na kraj bilo koje rečenice i dati joj značenje iznenađenja, oduševljenja, bilo kakve snažne emocije. To sam prvi puta primijetio kod onih konduktera-prodavača u vlaku. A ovaj vodič to stavlja na kraj SVAKE rečenice. Čak i dok rekapitulira kaže „OK, a.“ (e, al ono, kužiš, fakat, zbiljam, TOTALNO OK, buraz) Opet tonem u san dok se vozimo prema lokaciji odakle ćemo krenuti na plovidbu niz rijeku. Ne znam koliko smo se vozili, znam da sam u nekoliko navrata klonuo glavom na rame suputnika do sebe i da se on začudo nije na to obazirao. Nakon neodređenog vremena izlazimo iz autobusa i upućujemo se do obale rijeke, gdje se nalazi koloplet bambusovih splavi koje čekaju turiste. Naravno, uokolo je sve puno ljudi koji prodaju svašta, od cvjetnih vjenčića, bobica pasjeg trna (iako sad više nisam siguran je li to to, ili nešto krupnije – provjerit ću kad dođem u Vijetnam – tamo će naime na tržnici pisati ime toga voća na vijetnamskom, koji se piše latinicom, pa se lako izgugla), ukrasa od kamenja (vjerojatno lažnog, zanimljivi su komadi mramora – ili „mramora“ – koji liče na prerezanu hrgu slanine) i koječega drugog.
Bambusove splavi danas uglavnom nisu izgrađene od bambusa, nego od cijevi izrađenih iz neke plastične mase. Riječ je o 8 uzdužno povezanih bambusovih debala/cijevi, podjednake duljine, na prednjem dijelu uzdignutih, na kojima se (barem u izletničkoj verziji) nalazi platforma s tendom, te dvije dvosjedne klupe i ograda sa svake strane. Otraga je vanbrodski motor. Budući da je kapacitet 4 osobe, ja završavam na splavi s neko troje mladih Kineza, dvije cure i jednim dečkom. Čak i znaju dovoljno engleskoga da se možemo sporazumjeti, iako nismo baš previše razgovarali. Prema sigurnosnim propisima svi moramo nositi prsluke za spašavanje, iako ih svi zavežu na sebe tek toliko da se može reći da ih nose.
Rijeka Li (u donjem toku Gui) dugačka je 437 km, te je jedna od pritoka Biserne rijeke, trećeg najduljeg riječnog sistema u Kini, u čijoj se delti nalazi Guangzhou (Kanton). Na sjeveru je pomoću kanala Lingqu (prokopanog 214. pr. Kr. i tako najstarijeg postojećeg kanala na svijetu) spojena s rijekom Xiang, pritokom Jangcea, čime je ova rijeka nekad bila važan dio unutarnjeg plovnog sistema Kine. Rijeku Li karakteriziraju dvije stvari. Prva je ribolov pomoću dresiranih kormorana. Zapravo, „dresiranih“ je možda preuzetno reći, budući da se kormoran zapravo nalazi na dugom konopu koji mu je svezan oko vrata dovoljno labavo da može progutati manje ribe (i da se ne uguši), ali dovoljno čvrsto da mu veće ribe zastanu u grlu. Kormoran, nakon što…pa ne mogu reći „proguta“, pa ću reći „zaguta“ (inhoativno značenje – počne gutati) ribu, doleti natrag do ribara i iskašlje ju. Budući da probava još nije započela, riba je kao nova. Ako nekoga zanima vidjeti kako to izgleda u praksi, a ne da mu se baš potezati do Kine, istu aktivnost prakticiraju i neki stariji ribari na Dojranskom jezeru na granici Makedonije i Grčke. Druga stvar po kojoj je rijeka Li poznata već je spomenuti čudesan krški krajolik, s mnoštvom neobičnih izoliranih vapnenačkih brežuljaka koji, zbog brže erozije okolnog zemljišta nego samih brežuljaka, zapravo čak i rastu. Zamislite si nešto slično Kapadokiji, ali ovdje nije posrijedi tuf i krajolik je mnogo zeleniji i pitomiji. I brežuljci ne izgledaju toliko falusoidno.
Plovidba traje kojih 2 sata, uz jednu kraću pauzu za fotografiranje ispred jednog osobito sceničnog niza brda (mislim da se zove „Mural 9 konja“, ali možda to nije to). Naravno da je fotografiranje iskomercijalizirano: vi pozirate, oni vam naprave fotografiju i oderu vas. Ne znam koja je cijena, moji se suputnici slikaju, mene to ni najmanje ne zanima. Sjećam se takve fore na Riesenradu u Beču, slikaju vas (tamo nemate izbora, slikaju sve), pa vam pokušaju prodati sliku koja je fotošopirana i zapravo vaše face nalijepe nekamo drugamo, i to sve za cijenu skuplju od ulaznice za Riesenrad (koja nije malena). Nakon desetak minuta nastavljamo drugi dio plovidbe. Osjećam lagano zasićenje. Ili je to umor? Ova kraća tura mi je taman, postoji i luksuznija tura brodom od Guilina do Yangshua, ali mislim da bi mi to bilo previše. Iskrcavamo se sa splavi kod Xingpinga, mjesta čiji je pejzaž završio na poleđini novčanice od 20 juana. Odavde nas maksi golferskim automobilčićem prevoze do samoga mjesta Xingpinga, gdje bi nas trebao čekati bus. Ali ja se ne sjećam kako bus izgleda, bio sam preumoran da pamtim detalje kao što je boja ili registracija. Vrzmam se uokolo po jednom parkiralištu, tamo su silni autobusi, ali nema nijednog lica kojeg se sjećam iz busa (a ne sjećam ih se baš puno). U gužvi sam pogubio i svoje troje Kineza sa splavi. Potom primjećujem dvoje Zapadnjaka za koje mi se čini da sam ih vidio u busu, pa slijedim njih. I oni međutim lutaju. U jednom času uspostavimo kontakt, pa frajer kaže da je zvao vodiča i da mu je on objasnio gdje je naš bus. A to je na nekom parkiralištu oko kilometar i pol niže. Srećom da sam ih susreo, sâm ne bih imao pojma za tu informaciju.
Na kraju smo došli 5 minuta prije predviđenog polaska, ali među prvima. Ekipa se polako skuplja, tu je i moj trojac, još neki ljudi kojih se sjećam… Sad krećemo dalje za Yangshuo, glavno turističko mjesto ovog područja, turističkije i od Guilina. Riječ je o gradiću smještenom u kolopletu brežuljaka, s krajolikom još dramatičnijim od onoga u Guilinu, te prepunom turističkih gnjavatora i svih drugih turističkih zamki. Ovdje program završava, a mi imamo izbor – dva sata po Yangshuu, pa onda opet doći na isto mjesto i busom otići u još neko tradicionalno selo (+ 100 juana), odakle nas bus vozi natrag u Guilin; ili pak ostati u Yangshuu koliko nas je volja (možda i odmah otići natrag u Guilin), te se javnim prijevozom vratiti u Guilin. Odabirem ovo potonje, ne plaća mi se više, a nisam baš ni lud za turistički iskomercijaliziranom etnologijom.
Yangshuo ima oko 300 000 stanovnika, no u središtu je ostao gradić. Priča o turizmu u Yangshuu započinje 1980-ih, kada su mjesto otkrili strani backpackeri u potrazi za neistraženim kutcima Azije. S vremenom su počeli stizati i gosti u paket-aranžmanima, a onda su Yangshuo otkrili i domaći turisti, te je konačno 2005. broj domaćih turista premašio strance. No kako su osnovni podstrek za razvoj turizma u Yangshuu ipak dali stranci, to je broj ljudi koji ovdje govore engleski daleko viši nego u većini Kine (izuzevši možda Šangaj – premda, s obzirom na postotak, možda ni to; opet, pitanje je što znači „govoriti“). To je i blagoslov i prokletstvo – ne daj Bože da zastanete ili nešto zagledate, odmah će vam netko uklizati. I da, tu se vidi manjkavost znanja engleskog: nakon što na prvu ponudu odgovorim s „I'm not interested“, ponude se nastavljaju (što je uobičajena pitbullovština turističkih lešinara); no kada im jednostavno postavim pitanje „Which part of the „I'm not interested“ you don't understand?“ redovito ostajem bez odgovora. Ne, pitanje nije retoričko, ono je ovdje za dobrobit svih budućih turista u Yangshuu.
Prednost znanja engleskoga jest i postojanje engleskih menija po restoranima. Barem ću konačno kušati lokalne specijalitete (iako dosta tih specijaliteta sačinjava riba, a ja nisam baš ljubitelj – znate već, kosti…). Yangshuo ima čak i bavarski restoran. U prvi se mah zapitam zašto bi pobogu netko došao u Yangshuo iz Europe i onda jeo bavarsku hranu – a onda mi sine da u Kini postoje i lokalni ljudi (dapače, oko milijardu i pol njih) koji možda žele kušati bavarsku hranu, jer ju nemaju prilike gdje kušati. Doista sam postao totalno turistocentričan. Da, sasvim je u redu da recimo u Xi'anu postoji talijanski restoran – za Kineze koji žele kušati talijansku hranu. Naposljetku, pa i mi u Zagrebu imamo bavarski restoran, što je možda nekoj španjolskoj varijanti mene koja dođe u Hrvatsku neshvatljivo – zašto bi itko jeo bavarsku hranu pored purice s mlincima i brudeta? Pa, eto, zato što mene zanima kako se jede u Bavarskoj, a da ne moram ići do Münchena. Premda pomalo dvojim da su Kinezi čuli za Bavarsku, a kamoli da im baš osobito liježu spetzli i Kaiserschmarn. O tome da Paulaner piju iz onih svojih čašica od 1 deci da ne govorim…
Odlučujem se za restoran imena Hong Kong i nakon detaljne inspekcije menija odabirem juhu s ribljim okruglicama (koje začudo ispadaju jako ukusne, za razliku od ostatka juhe, koji je vodurina s bok choijem, i naravno da sam opet dobio cijelu zdjelu juhe), potom stogodišnje pačje jaje i punjene puževe. Stogodišnje jaje sam već opisivao što je, imao sam u Tianshuiju možebitan susret s njime na placu, ali sada je na tanjuru preda mnom. Obično tvrdokuhano jaje, s time da bjelanjak ima smeđu prozirnu nijansu Coca Cole, a žumanjak sivkastu nijansu jetrene paštete. Odvažno uzimam jednu krišku i spreman sam na svašta – smrad, okus i zadah smrti, vjetrove koji će pobiti pola dormitorija iduće noći… Ništa. Okus tvrdokuhanog jajeta, možda malo mekše teksture, nikakve popratne pojave. Pomalo sam razočaran, očekivao sam nekakav pothvat, kad ono jaje ko jaje. Znade li netko gdje se mogu nabaviti ona fosilizirana dinosaurska?
Puževi su punjeni mješavinom vlastitog mesa, svinjetine i začina, a okolni garnirung također ima češnjaka, crvene i zelene paprike, metvice, limunske trave, đumbira… Puževi su prioritet, ljutine mi je već dosta. Unatoč pipavom poslu uspijevam se najesti, uza sve to ide lokalna piva (mislim da se zove LQ Ice, ali nemojte me držati za riječ – inače su sponzor kineskih arktičkih i antarktičkih ekspedicija :D ) uz naravno čašicu, koju diskretno mičem iz vidnog polja.
Nakon ručka još malo razgledavam Yangshuo, pa krećem prema mjestu gdje bi trebao biti autobusni kolodvor, usput kupujući još i vafle i šejk od papaje. Ne žurim, kolodvor je iza ugla, stignem u Guilin na vrijeme, vlak mi je tek u 8.52 navečer… Potom uviđam da je autobusni kolodvor premješten, i to nakon nekih pola sata lutanja, te se spajam na net i doznajem da je negdje na sjevernom rubu grada. OK, sad je već prošlo 4 sata, trebalo bi požuriti. Do tog novog kolodvora ima još oko kilometar hoda, srećom ga lako nalazim zahvaljujući putokazu, a bus odmah kreće (busevi za Guilin kreću čim se napune). Do Guilina mi treba oko sat i pol, za to vrijeme pišem svoj dnevnik, ali to je vraški teško s obzirom na gabarite sjedala u kineskim busevima. U Guilinu sam iza 6 sati, hvatam gradski bus, upućujem se u Zhengyang Lu, gdje kupujem frape od dragonfruita. Dragonfruit ili pitaya voće je crvene boje (nijansa rotkvice ili repe, otprilike), koje s vanjske strane ima nekoliko zaperaka. Plod je jedne vrste kaktusa. Meso je bijelo, s crnim sjemenkama – izgleda kao šejk s Oreo keksima. Okus je sličan banani, premda blaži. Zasad mi ove nove vrste voća nisu baš nešto spektakularno…
Vraćam se u hostel gdje je i opet ona cura iz popodnevno-večernje smjene. Ovaj puta nema prevelikih komplikacija, uzimam stvari, pakiram ostatak u ruksake, te, budući da je prošlo 7 sati, odlazim po koktel po cijenama happy houra. Na izbor je desetak koktela, a ja se odlučujem za mojito, uz prisjećanje na Kubu prošlog ljeta. Barmen (koji je inače crnac koji očito živi ovdje) miješa taj koktel dobrih 10 minuta (na Kubi to ide kao na traci), ali okus je ipak lošiji. Nije toliko suptilan kao na Kubi, jer naravno ne koristi lišće metvice nego nekakav liker od iste. Nema veze, poslužit će.
Na kraju na kolodvor dolazim i sat vremena prije polaska vlaka, nema gužve, vlak inače dolazi od nekamo (pretpostavljam iz Guangzhoua ili takvo što), tako da mu je ukupno zadržavanje u kolodvoru oko 3-4 minute. Taman da svi uđu i već krećemo. I mora se priznati da ljudi ulaze vrlo disciplinirano, iako nema konduktera pored svakog vagona koji ih usmjerava. Inače, napustivši Guilin (točnije, Yangshuo, koji nije bio izvorno planiran), to za idućih nekoliko mjeseci postaje moja najistočnija točka na svijetu do koje sam dopro. Dosad sam uglavnom dobivao na zemljopisnoj dužini, sada je vrijeme da počnem gubiti na zemljopisnoj širini, tamo sve do ekvatora i onda još malo opet u plus na južnoj polutci, pa ću onda opet kroz Indoneziju držati kurs uglavnom prema istoku. Pritom ću i izgubiti dosta na dužini, jer se sada vraćam na zapad – bliže Hrvatskoj. :)
Kao što sam najavio, vožnja do Nanninga traje malo preko 2 sata. Kolodvor Nanningdong (Istočni kolodvor) nalazi se dosta izvan grada i ogroman je. Iako Nanning ima oko 2,5 milijuna ljudi, meni je osjećaj pomalo kao u Zahedanu (ne baš kao u Afijatabadu, to se ipak ne može uspoređivati :D ). Kraj puta u jednoj zemlji, odskočna daska za iduću. Iako za to prvo trebam srediti vizu. Vrlo osoblje konzulata mi se nije udostojalo ni odgovoriti na mejl, tako da u Nanningu ostajem najmanje tri noći. Rezervirao sam hostel iz istog lanca kao i onaj u Chongqingu. Odluci je pomoglo što je bio jedini koji je imao mjesta. Ali do hotela trebam busom, i to vrlo vjerojatno zadnjim (prestaju voziti u ponoć), a po popisu stanica (koji je i opet samo na kineskom) to je 26 stanica. Oko 50 minuta. Začudo, u busu nema one atmosfere zadnjeg večernjeg busa, umorni radnici, dokona mladež… Tek par putnika s kolodvora, jedan par, majka s kćeri…fizionomije uglavnom nekineske, široka lica prizivaju Indokinu. Vjerojatno Zhuangi, u Nanningu ih ima više nego u Guilinu.
Naravno da sam pogriješio u brojanju stanica (skoro sam i zaspao u busu), no srećom kažem vozaču ime stanice (križanje Renmin Lu i Jiefang Lu), tako da ipak izlazim u pravom trenutku. Nanning je pust, primjećujem da ima dosta drvoreda, ne znam kako izgleda po danu, ali ovo nije baš grad u koji se dolazi radi atrakcija. Premda postoji provincijski muzej i botanički vrt medicinskog bilja. Pronalazim hostel, odmah pored kojega je večernja tržnica (naravno da neki uporni prodavač dovikuje za mnom – jest, taman nemam pametnijeg posla nego u sendviču dvaju ruksaka jesti rezance), tip na recepciji je zauzet igranjem biljara, pa mi kaže da odem spavati, da ću prijavu obaviti sutra. Daje mi ulaznu karticu za sobu, no ona će raditi samo jednom – zaboravio ju je naime programirati za više ulazaka, jer to ovisi o datumu boravka, a on to za mene još ne zna, jer ga više zanima guranje kugli u rupu. Soba je četverokrevetni dorm (inače, svugdje u kineskim hotelima postoji sustav da se strujni krug u sobi zatvara stavljanjem ulazne kartice u utor pored vrata, čime se sprečava trošenje struje dok nikoga nema u sobi – ali taj sistem vrijedi i za neke hostele, pače, za dormitorije u njima, što znači da ako je baš vaša kartica ta koja zatvara krug, morate uvijek prije izlaska iz sobe pitati cimere mogu li zamijeniti karticu svojom; ili autistično otići i pustiti da struje nestane), a jedan od cimera je zapadnjak (kasnije ću doznati da je Nizozemac) koji je u istoj situaciji kao i ja – došao je danas (iz Yangshua, štoviše) i ide u Vijetnam. Inače, hostel može pomoći oko dobivanja vize, tako da oni apliciraju za vas, vi im samo morate dati putovnicu, dvije slike i novac. Formular za vizu nije potreban. To mi malo smrdi, ali valjda postoji neki deal, očito Vijetnamci ne žele komplicirati. U tom slučaju ne moram sutra u konzulat, pustit ću ove s recepcije da to srede i, inšallah, u petak popodne imati vizu, a u subotu ujutro biti u busu za Hanoi. No, to sutra. Sada još internet i krpe…