Plan je imao obaveznu i opcionalnu inačicu. Obavezno je bilo da odem pogledati turpanski muzej, drugi najveći u Xinjiangu, nakon onoga u Ürümqiju. Ako mi ostane vremena, mogao bih se zaletjeti i do ruševina Jiahe. Ali moram prvo vidjeti kako stojim s vremenom s obzirom kad mi ide večernji vlak za Dunhuang. Koji zapravo ne ide za Dunhuang, nego za Liuyuan, koji je blizu Dunhuanga. Samo 120 km. Otamo navodno ima bus. Da, isto kao što je bio iz Daheyana. Naravno, podrazumijeva se da na vlak moram ići iz Daheyana, što treba uračunati u vrijeme polaska iz hostela. Ženska na recepciji mi kaže da mi ona može rezervirati kartu. OK, to ću kasnije, vidim da vlakovi idu relativno često, ima jedan oko pola 12 navečer, mislim da ću uzeti njega. No kako sam stvari pošteno otegnuo, čini se da neću do Jiahea, nego ću laganini u grad do muzeja, malo se promuvati uokolo, možda pojesti nešto… Na ruku mi ide što su idući gosti u mom dormu danas na cjelodnevnom izletu, pa se ne moram iščistiti iz sobe sve do kasnog popodneva.
Bližim se i kraju s prvih 3000 podignutih juana, pa ću putem do muzeja svratiti i na bankomat. Nakon bankomata krećem prema muzeju, koji bi morao biti odmah pored onog doma mladeži. Pored toga je neka velika zgrada, to mora biti to…ali čekaj, nigdje ne piše ništa na engleskom, a za očekivati bi bilo da muzej ima barem nekakvu vanjsku oznaku na engleskom. Ako nema, znači da je i postav sav označen na kineskom, a to onda razgledanje čini prilično napornim. Obilazim tu zgradu, izgleda mi i zatvoreno. Uspoređujem znakove na natpisu s kineskim znakovima u riječi za muzej – ne, nije to to. Ali gdje je onda? Iza ugla je hotel, pa jedino ako nisam krivo zaključio… Naravno. Dom djece i mladeži koji izgleda kao džamija, zapravo je muzej. To objašnjava frizove s mongolskim ratnicima i ovcama na fasadi. Ne bi se baš uklapalo uz djecu i mladež.
Muzej ima dosta bogat postav arheoloških, ali i paleontoloških nalaza (jedna je dvorana posvećena fosilima nađenim na području Xinjianga). Čak su i engleski natpisi razumljivi i jezično točni. Postoji i dvorana s rukopisima, ali samo je jedan na pismu brahmi i nisam siguran je li riječ o toharskome. Na gornjem su katu smještene mumije, iz raznih razdoblja i s raznih mjesta u Xinjiangu, između ostaloga i mumije iz Astane, kao i replika murala iz jedne grobnice (koji nisam ondje mogao slikati). No i opet nema toharskih mumija. Jest, spomenuli su i Tohare kao jedan od naroda u tom području, ali njima su očito oni mnogo manje relevantni nego indoeuropeistima. Gdje li su onda te mumije i tekstovi? U Ürümqiju? Izgleda da sam ipak trebao i to uključiti u itinerer…
Vraćam se prema hostelu. Ako trebam rezimirati svoj boravak u Xinjiangu, on je dosta razočaravajuć. S izuzetkom Kašgara, ništa nije bilo nezaboravno. Gradovi su uglavnom isti, spomenici bezvezni ili devastirani, toharska prisutnost nevidljiva… Ajde, Turpan je ispao fora, zbog te neobične prirode i vinograda. Sad ću si još u hostelu uzeti jednu bocu hladnog bijelog vina…
Ali xinjianški Murphy je imao još jedan adut u rukavu. Bijelo vino, po riječima žene na recepciji, zapravo ne postoji, nego je u sastavu toga većim dijelom sok od grožđa. A to oni ne drže, nego bih trebao kupiti u nekom od dućana. Što sad nemam više vremena, pogotovo ako ga želim ohladiti. Eto, i to je propao plan. Ništa, uzet ću bocu Wusua (lokalne xinjianške pive), koja kao i sve dosad ima d 3,3% alkohola i bocu od 620 ml. Kvantiteta je tu, kvaliteta malo zaostaje. Dok ispijam svoju bocu, s izleta se vraćaju Chris i John, ali odlaze nešto svojim poslom na drugi kraj terase, jer ja upravo tipkam dnevni zapis. Potom se lagano bliži vrijeme polaska na turpanski kolodvor, odakle bih trebao dijeljenim taksijem do Daheyana. Odlučujem se krenuti pješice, da se još pozdravim s gradom, te možda usput još i kupim neku hranu. Pozdravljam se s Chrisom i Johnom, John ide u Ürümqi odakle leti u Guangzhou, jer ima psa koji je ovih dana bio na prijateljevoj brizi, ali više ne može, a Chris će još malo nastaviti, navodno 13. srpnja treba biti u Chengduu, no to je prerano za mene, ja ću tamo biti kojih desetak dana kasnije. No opet, nikad se ne zna, ni ovo nismo planirali.
Pinklec na rame, tj. ruksake na leđa i prsa (improvizacija s naramenicom se dobro drži), pa udri pješice kroz grad. Stajem kod Ujgura na još jednu pitu s janjetinom (i od Ujgura se opraštam – zapravo od turkijskih naroda općenito, pratili su me od Edirnea, preko cijele Turske i iranskog Azerbejdžana, pa sad ovdje u Xinjiangu), potom u jednom dućanu kupujem i osvježenja i krećem prema kolodvoru. Prolazim ispod brajdi na ulici Qingnian, potom na zapad… Primjećujem nešto neobično. Kolodvor koji bi se po svim indicijama trebao nalaziti upravo na potezu kojim prolazim, ne postoji. Na potezu od nekoliko stotina metara ne vidim ništa slično. Ali i Lonely Planet i Wikitravel kažu da je tu. Leđa mi već otpadaju, vrijeme odmiče… Ništa, zaustavljam taksi, idemo na taksimetar, pa da vidimo koliko će ispasti do Daheyana, sigurno manje od onih 100 juana prošli puta. Osoba koja je zaustavila taksi je nejasnoga spola. Po licu i glasu izgleda kao žena, no po rukama i nogama je nesumnjivo muško. Liči na nekog eunuha. Usput ima i ujgursku kapu, ali ne topar, već malo višu, onako stožastu. Može do Daheyana, nema problema, pali taksimetar i krećemo. Izlazimo iz grada i vozimo se u smiraj dana prema zapadu. Oko nas je pustinja, koja prevladava odmah po izlasku iz Turpana, dok su na sjeveru i jugu na horizontu vidljiva brda. Dok jezdimo autocestom moram se uvijek prisjećati te činjenice da sam, mic po mic, dospio do Kine. Do Kine koja je čak i Muhamedu, koji joj je bio upola bliže od nas u Hrvatskoj, bila pojam udaljenosti, kada je u jednom hadisu rekao „Tražite znanje, pa makar i u Kini“. Muhamedova je vjera stigla i dovde, nažalost današnji islam sve manje traži znanje, iako je ta potraga za znanjem sačuvala mnoga djela klasične filozofije od kršćanskih barbara koji su bili spremni uništiti te poganske spise.
Skrećemo na sjever, vozeći se kroz neke drvorede, pa sela, pa je cesta na jednom mjestu blokirana, pa idemo kroz neki makadam u pustinji…a iza nas je neki tip na motoru…već pada mrak i ja si vrtim u glavi razne mračne scenarije, usput gledajući taksimetar, koji se ubrzano penje… No napokon stižemo neokrznuti u Daheyan, a vožnja doista ispada jeftinija od one prošli put – 92,5 juana. :D Pozdravljam se s eunuhom i krećem već poznatom ulicom prema kolodvoru. Pričao sam već jednom o tom fenomenu kako se na putovanju čovjek jako brzo zbliži s mjestima na kojima boravi u više navrata u kraćem vremenu, čak i ako je to svega dan-dva. U Daheyanu je bilo 3 sata. I tih 3 sata je bilo uglavnom grozničavo traženje prijevoza za dalje. Nismo se zbližili. :D
Kolodvorske mjere sigurnosti su već uobičajene, srećom ovaj put nema gužve. U malom ruksaku još uvijek furam vrećicu noghla iz Urmije. Koliko je puta taj noghl prošao kroz rendgen, ne znam je li to još uopće jestivo i hoću li svijetliti u mraku. Odlazim na blagajnu s referencijalnim brojem karte (jer su mi ovi u hostelu kartu kupili preko neta), bez komplikacija dobivam papirić, na kojem piše da sam na tvrdom ležaju, broj 5, sredina, u vagonu 7. Vlak dolazi kojih 20 minuta prije voznog reda, vozi na liniji Ürümqi – Xi'an, moj vagon je dosta daleko niz peron. Unutra naravno nema svjetla, tj. ima samo ono koje dolazi iz pretprostora. Brojeva kreveta nema, tj. nisu vidljivi. OK, pretpostavljam da je broj 5 u prvom odjeljku, jedan od dvaju srednjih kreveta. Nalazim lokaciju, nemam kamo sa stvarima, mislim ih prvo ostaviti naslonjene uz prozor, ali moram ih maknuti, jer smetaju. Komu? Onim hordama koje noću marširaju kroz vagon? Smještam ruksake na policu malo niže niz vagon, te se uvlačim u krevet, pored četvero ljudi u mom odjeljku koji sjede ili stoje između kreveta, eto tako, da bi malo smetali. Krevet je vrlo uzak, naravno da ću spavati obučen, torbice ću objesiti o neku kuku koja je tu pored… I onda dolazi kondukterka. S baterijskom svjetiljkom. OK, naravno da nastaje problem. Kreveti nisu označeni po redu, kao sjedala, već po odjeljcima. Brojevi se nalaze u dnu svakog odjeljka, tako da, da biste ih vidjeli, morate dobrano ući u odjeljak, ili si posvijetliti lampom. Moj nije peti krevet u vagonu, već srednji krevet u petom odjeljku. I naravno da će opet konfucijanska etika („znaj svoje mjesto“) odraditi svoje. Jer bolje je dizati čovjeka koji se već ušuškao i tražiti ga da se prebaci dva odjeljka dalje, nego reći „OK, nema frke, ostanite vi ovdje, a ako dođe netko s kartom za vaše mjesto, prebacit ćemo ga tamo.“ Ako ništa drugo, novi krevet mi je taman u razini mjesta gdje sam odložio ruksak, pa ću ga imati na oku. Barem dok isto oko ne ubijem. Dijagonalno iznad mene je neki Kinez koji je primijetivši stranca odmah podlegao iskušenju da razgovara s njim, počevši psikati, šištati i na druge načine pokušavajući privući moju pažnju, iako sam se ja nedvosmisleno okrenuo prema pregradnoj stijenci i pokušao zaspati. Kad to nije upalilo, onda me potapšao po leđima. Kad sam se okrenuo (srećom da u mraku nije vidio pogled koji sam mu uputio) počeo je nešto pričati na kineskom. Sorry, I don't speak Chinese. Ništa to njega, on dalje po svome. OK, vrijeme je za potpuno isključivanje. Na kraju je i on shvatio. Ne znam što me pitao, ali vjerojatno je bilo nešto dubokoumno i silno relevantno kao npr. odakle sam. Inače, to je fascinantno. U zemljama čiji jezik znadem, kao npr. Mađarskoj, čak i kad bih nekomu dao do znanja da znam mađarski, bilo je slučajeva da ta osoba i dalje pegla po engleskom. Jer ja sam stranac, pa onda ne mogu znati mađarski. OK, možda je to bilo iz puke želje za osobnim vježbanjem mađarskog. No u Kini, kao da svi pretpostavljaju da iako ste stranac, morate znati kineski. Čak i kad vide da ne znate, i dalje će vam se obraćati na kineskom – jer, kako to, pa to je jedan toliko velik i relevantan jezik… Isto kao i engleski. Pa kako to da onda vi…?
Kloparanje kotača uljuljkuje me u san, san koji me odvodi iz Xinjianga i vodi u provinciju Gansu, karakterističnu na karti Kine po svom izduljenom obliku, koja predstavlja most između zapadnih pustinja i središnje Kine, suzujući se u koridoru Hexi, koji je od pamtivijeka bio najsigurniji prolaz između Kine i srednje Azije, usko grlo omeđeno s juga Tibetskom visoravni, a sa sjevera beskrajnim prostranstvom pustinje Gobi. Iako ću još prvih par dana boraviti u pustinjskom području, imam osjećaj da sada započinje ona prava Kina, izvorniji gradovi s tradicionalnom arhitekturom, krovovima šiljastih rubova, vrijeme kiše i izmaglice… Vrijeme je da se uvjerim da Xinjiang nije indikator za izgled kineskih gradova. A i sunce će početi ranije zalaziti, nema više pekinškog vremena i ujgurskog vremena… Nova promjena, jedna u beskrajnom nizu njih na ovom putu…
Post je objavljen 01.07.2015. u 20:31 sati.