Hostel u Chongqingu rezervirao sam tek prošlu večer, kada je proradio internet, a za kartu nisam znao što da napravim, vlakovi između Chengdua i Chongqinga se brzo napune, što bi značilo da ju moram rezervirati unaprijed. Preko interneta ju ne znam rezervirati, jer se ne znam snaći na stranici Kineskih željeznica (nije da sam pokušavao, doduše), a da idem samo radi rezervacije na kolodvor par dana ranije, pa onda još ulazim u komplicirano objašnjavanje o tome za kad mi treba i za koji vlak…prenaporno. Tim više jer nisam znao kojim ću točno vlakom ići, planirao sam se još ujutro prošetati Chengduom. Pitam na recepciji mogu li mi oni rezervirati kartu, kao što je to napravila ona žena u Turpanu, ne mogu. Ne smiju. Neko blesavo pravilo, izgleda. Gledam na internet (ima jedna stranica koja inače sređuje rezervacije, ali uzimaju proviziju, dakako – preko njih se informiram o voznom redu vlakova i o tome koliko još ima slobodnih mjesta, ali ne kupujem karte preko njih), ispada da su svi superbrzi vlakovi između Chengdua i Chongqinga (oni koji voze oko 2 sata) popunjeni, a da mjesta još ima samo u onima koji voze po 4-5 sati. Razmišljam čak i o autobusu, ali mi cura na recepciji kaže da probam otići ipak na blef na kolodvor, često se za internetsku prodaju dadne samo dio karata, a na blagajni ih se još može nabaviti. Ujedno se kod nje raspitujem i za najbliži ured China Mobilea, no ona mi kaže da mi ona može nadoplatiti kredit preko svoga mobitela. Odlično. Dajem joj broj i ona uplaćuje, trebalo bi mi sjesti nakon 5 minuta. Sjelo je nakon 20-ak, uslijed čega sam ja već bio zdvojan – ako nije prošlo, ja sam izgubio 100 juana koje sam joj dao. Ako tražim da mi ih vrati, a naknadno ipak prođe, onda sam ju prevario. Stoga sam čekao cijelo to vrijeme u hostelu čekajući što će se zbiti. Na kraju je ipak sve bilo u redu.
Do kolodvora idem autobusom, odlučio sam ne riskirati opet sa sprejem i metroom. U Chengduu je osvanuo sunčan dan, ali vrlo sparan i vruć, tako da sam ubrzo posve izmučen ruksakom koji se opet doima užasno teškim. Na kolodvoru tražim blagajnu za karte, ali nema je nigdje. Tek na jednom kraju su automati za prodaju karata, ali njih izbjegavam, pitanje je govore li uopće engleski. Nakon lutanja amo-tamo uzduž zgrade (unutra se ne može, moraš već imati kartu i pokazati ju policiji) napokon se upućujem jednom policajcu s već spremnom prevedenom rečenicom „Gdje je dvorana s blagajnama?“ On mi pokazuje, ali onda ima potrebu još nešto dometnuti i objašnjavati mi na kineskom. Pa ja se uvijek iznova snebivam nad autizmom tih ljudi. Ako vidiš da te netko nešto pita pomoću prevoditelja, onda je očito da NE ZNA jezik. Zašto mu onda ideš objašnjavati nešto na jeziku koji NE ZNA? Je li važno to što moraš reći? Upotrijebi pantomimu. Ili nauči strani jezik. Ili se pozdravi s idejom da ćeš tu informaciju prenijeti.
Uglavnom, dvorana s blagajnama je na istočnoj strani trga, u odvojenoj zgradi. Unutra je kaos, oko 20-ak šaltera, na svakom red od desetak ljudi. Ali, hvala Bogu, ovaj puta barem piše na engleskome za što je koji šalter. Iako je i taj engleski dvojben – šalteri na kojima se prodaju redovne karte nose natpis „surplus tickets“, karte viška, što bih ja shvatio da se ovdje vraćaju karte koje putnici nisu iskoristili. Međutim, u njihovoj logici to valjda znači „karte koje još nismo prodali“. Dok čekam u redu na prevoditelju ispisujem rečenicu „Jednu kartu za sljedeći vlak za Chongqing. Stajaća karta je isto u redu.“ Dolazim na šalter, pokazujem tekst tipu, on shvaća bez poteškoća, pokazuje mi na ekranu da imam vlak u 14.45, u Chongqingu je u 17.05…pa to znači da je ipak u pitanju superbrzi vlak, dakle ima karata! Cijena je 97 juana, dakle jest skuplja nego za obični vlak, ali barem ću se voziti kineskim superbrzim vlakom, što će biti i dobro iskustvo za mene kao railfana. Nakon TGV-a, Thalysa, Freccierosse, YHT-a i, naravno, HŽ-ovih raketa, još jedna railfanovska recka je tu. I riješio sam stvar na zadovoljavajući način, iako je internet rekao da karata nema. Eto, tko kaže da treba vjerovati internetu, pametni Kinezi da ga cenzuriraju, sve same laži…
Imam još oko pola sata, kupit ću sladoled s tarom i grahom u KFC-u (da, grah se zapravo dobro uklapa u deserte), a onda krećem na rutinsko masiranje sigurnosnim provjerama. Te prvo putovnicu i kartu, pa prtljagu, pa dodatna kontrola već prekontrolirane torbice s novcem i pederuše (to je novi element kojeg dosada nije bilo), pa opet kontrola karte prije kretanja prema peronu…srećom, na ulasku u vagon ovaj puta ne moram pokazivati kartu, inače i tamo provjeravaju – nema slučajno da uđeš u neki drugi vagon, pa kroz vlak dođeš do svoga mjesta, moraš točno na odgovarajuća vrata. Vlak se sastoji od dvije skuplane garniture od po 8 vagona, sva su sjedala avionskog tipa, a postiže brzinu do 250 na sat (iako je na dionici kojom sam ja išao najbrže vozio 197 – brzina se uopće ne osjeti). Ima čak dosta slobodnih mjesta u vlaku, čini se da nije bio skroz popunjen na čitavoj dionici, ali i dalje ima jednu standardnu boljku kineskih vlakova – nema utičnice. Catering redovito prolazi, ali nisam provjeravao ponudu i cijene. Postoji i vagon restoran.
Kako sam bio smješten u prvom redu sjedala u vagonu i to još uz prolaz, vidik mi je bio dosta ograničen. Primijetio sam da se vozimo kroz dosta spektakularne krajolike, u nekoliko smo navrata presjekli poneku riječnu dolinu, s desne strane su se pojavljivali neobični stožasti brežuljci, kao neke pretpovijesne gradine…no nažalost ništa od toga nisam mogao dokumentirati. :( Napokon, nakon malo preko dva sata vožnje približavamo se Chongqingu i stižemo na njegov moderni, ali poprilično pusti Sjeverni kolodvor. Odavde ću do hostela kombinacijom dviju metro linija, za što mi treba gotovo sat vremena. Naravno da i ovdje pregledavaju prtljagu rendgenom, no ovaj puta srećom prolazim bez ikakvih poteškoća, nitko nije primijetio ništa neobično. Ono što je međutim neobično, pače, nenormalno, to je temperatura koja vlada u čongćinskom metrou – unutra je, brat bratu, 15 stupnjeva, dok je vani oko 25, uz strašnu vlagu. Znači, znojni ulazite u mrzlo ozračje, što bi svaku balkansku majku bacilo u očaj.
Po onome što vidim, Chongqing je vrlo brdovit grad. Smješten je na jezičcu zemlje između rijeke Jangce i njene pritoke Jialing. Ima oko 7 milijuna stanovnika, iako administrativno područje grada Chongqinga broji ukupno oko 30 milijuna stanovnika. Kvaka je u tome da je 1997. Chongqing izdvojen iz sastava Sečuana, zajedno s područjem velikim otprilike kao Srbija, te je proglašen direktno kontroliranim gradom, jednim od 4 takva u Kini (to su gradovi koji ne pripadaju provincijama, nego sami imaju status gotovo pa identičan provincijama – preostala tri takva grada u Kini su Peking, Šangaj i Tianjin). Ujedno je i jedno od pet nacionalnih središta Kine (zajedno s ranije navedena tri grada i Guangzhouom). Tako je grad Chongqing u administrativnom smislu jedan od najvećih na svijetu (i stanovništvom i površinom), no velika većina njegovog administrativnog područja je zapravo rijetko naseljen ruralni pejzaž. Razlog takve administrativne mjere bilo je ubrzavanje razvitka ovoga dijela Kine, naročito vezano uz izgradnju megabrane Tri klisure (hrvatski naziv je obično Tri klanca, ali ovdje se radi o pojavama na rijeci, dok je klanac po mom mišljenju suhozeman, te je tako prijevod neadekvatan), najveće brane na svijetu, sagrađene na rijeci Jangce nizvodno od Chongqinga. Grad inače ima bogatu povijest, a potkraj 19. st. postao je prvom trgovačkom lukom u unutrašnjosti Kine koja je otvorena strancima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Chongqing je bio privremenom prijestolnicom Republike Kine, što je uzrokovalo teška bombardiranja grada, no zahvaljujući brdovitom terenu i maglovitoj klimi grad je pošteđen ozbiljnijih razaranja. Ujedno se u grad preselila industrija iz okupiranih dijelova istočne Kine, te je tako od obične riječne luke postao industrijsko središte. 1949. vlada Republike Kine napustila je Chongqing i pobjegla na Tajvan, čime je Republika Kina izgubila sve teritorije na kopnu.
Nakon što je postao samostalnom administrativnom jedinicom, krenuo je streloviti ekonomski razvoj Chongqinga koji je grad transformirao iz tipičnog socijalističkog velegrada u današnji manhattanoliki megalopolis. Najveći broj nebodera koji danas dominiraju vizurom grada nije stariji od 15-ak godina. No gdje ima novca, ima i korupcije. Chongqing je početkom 21. st. bio ozloglašen po korupciji i organiziranom kriminalu. 2009. izvedena je akcija širokih razmjera kojom je suzbijena korupcija, a na čelu akcije stajao je tadašnji partijski sekretar Chongqinga, Bo Xilai. 4 godine kasnije sâm Bo će pasti zbog optužbi za korupciju, koje će kasnije dovesti do njegove osude na doživotni zatvor. Iako su dokazi prilično čvrsti, mnogi u procesu protiv Boa vide frakcijski obračun u Partiji, točnije njegovo uklanjanje kako ne bi smetao Xi Jinpingu u preuzimanju vodećeg mjesta u KP Kine.
Chongqing je poznat kao jedna od „tri kineske peći“, gradova poznatih po izuzetno vrućim ljetima (zajedno s Wuhanom i Nanjingom), a ujedno zbog utjecaja monsunske klime ima i velik broj oblačnih sparnih dana. To se osjeti – ja sam kojih pola sata nakon tuširanja ponovno bio posve mokar. Preko 100 dana godišnje grad obavija magla. Ujedno je i jedan od 7 kineskih gradova među 10 najzagađenijih na svijetu (te drugi nakon Lanzhoua koji posjećujem).
Nakon podulje vožnje metroom, koja uključuje i jedno presjedanje, stižem na odgovarajuću stanicu. Po izlasku iz metroa primjećujem kako dio grada u kojem sam se zatekao neobično liči na Rijeku. Široka gradska ulica na nizbrdici, neboderi uokolo, u daljini se vidi Jangce (nije baš more, ali eto), ponešto starih socijalističkih zgrada… Hostel je smješten u jednoj od tih starijih zgrada, a zauzima praktički cijeli kat, s labirintom hodnika koji vode uokolo, a negdje u čitavom kolopletu skrivaju se i nusprostorije poput praonice rublja ili sanitarija (samo jednih za cijeli kat – OK, sve nedormitorijske sobe imaju vlastite kupaonice). Nakon što sam se otuširao pokušavam vidjeti kako stojimo s internetom u Chongqingu – ne stojimo. Isti problem kao i u Chengduu. Veći dio predvečerja i večeri se opet hrvam s internetom, a onda odlazim na večeru neobavljena posla. Chongqing je inače čuven po svojim hotpotovima (huoguo) – u vrućoj i vlažnoj klimi kakva ovdje vlada može se činiti ludošću jesti jelo začinjeno sečuanskim čili papričicama, ali lokalci kažu da to potiče znojenje, a to hladi u ovoj vrućini. Svakako bih htio probati čongćinški hotpot (još ljući od standardnog sečuanskog), ali možda ipak ne večeras. Odlazim u večernju šetnju i nedaleko hostela nailazim na ulicu s večernjom tržnicom. Vrzmanje među štandovima dovodi me do jednoga gdje imaju pržene jiaozije, a potom u nastavku i do štanda nazvanog Hong Kong, na kojem ja naivno očekujem da je i osoblje iz Hong Konga i da bi moglo znati engleski. Naravno da ne znaju, a ja uzimam još kao neke smotuljke od tijesta s jajetom unutra (izgledaju kao namotana široka traka tijesta koju je netko s unutrašnje strane premazao jajetom), na koje si sâm stavljam različite umake i začine (trudim se ipak ne uzimati ljuto), te za kraj večeri mliječni hladni čaj od borovnice ili tako čega, s želeom od tara. Bit će dovoljno za danas, hotpot ću rješavati sutra. U dormu sam s nekom dvojicom Kineza, ostatak je prazan. Iako, u hostelu ima stranaca, premda Chongqing nije baš destinacija sama po sebi. Dosta turista ovamo dolazi samo da bi krenuli na krstarenje Jangceom nizvodno kroz Tri klisure, sve do brane. Krstarenje traje koja 3-4 dana. Ja sam međutim jedan od onih osobenjaka koji su došli vidjeti samo Chongqing, a za to imam i bizarni osobno razlog. Naime, oko Božića 2009., na jednom pub kvizu pojavilo se pitanje o gradu u Kini koji broji oko 30 milijuna stanovnika te je možda čak i najveći grad na svijetu. Budući da se ja smatram stručnjakom za zemljopis, bilo je to pitanje časti, ali odgovor me iznenadio, jer za Chongqing dotada uopće nisam bio ni čuo (nisam baš najbolje pratio povijest republikanske Kine, moram priznati). I tako je i Chongqing završio u itinereru – ne samo zato, naravno, ako je riječ o tako velikom gradu koji mi je usput, naravno da ću svratiti, ali je zgodan kuriozitet.
Negdje u sitne jutarnje sate internet je proradio, tako da ipak odlazim na počinak obavljena posla…
Post je objavljen 23.07.2015. u 20:05 sati.