Svakoga utorka, četvrtka i subote hostel u kojem sam odsjeo organizira izlet na dva lokaliteta koja sam ionako namjeravao obići, ali zbog vremenskog tjesnaca bi me to možda dosta okupiralo, pa sam odlučio prepustiti drugima da razmišljaju za mene. Ni to na kraju nije ispalo baš glatko, no otom potom. Posrijedi je izlet u chengdujski centar za istraživanje razmnožavanja velikih pandi, te u Leshan, grad oko dva i pol sata udaljen od Chengdua, poznat po svom kipu Buddhe, najvećem u Kini. S obzirom da na izlet idu ljudi iz nekoliko ho(s)tela po Chengduu, skupljanje je od 7 do 8 sati ujutro, a ja se moram na recepciji pojaviti u pola 8. Nakon kraćeg čekanja pojavljuje se i djevojka od kojih 20-ak godina (možda je i starija, ali izgleda kao tinejdžerka), naša današnja vodičica. Govori engleski, ali s vrlo nerazumljivim izgovorom, tako da ju je teško pratiti. Skupljamo izletnike iz još nekoliko ho(s)tela po gradu, osim mene jedini Zapadnjak je još jedan Španjolac koji izgleda poprilično smušeno, inače je inženjer koji radi u Omanu, a sada je bio na putovanju Kinom od kojih mjesec i pol. Večeras leti natrag u Oman. Ostali svi putnici su Azijati, iako čujem jedan par, curu i dečka, da međusobno komuniciraju na engleskome, a ni ne izgledaju kao Kinezi, imaju široka, mesnata lica (naročito ona), što ukazuje na utjecaj oceanijskih elemenata. Ovako na prvu bih rekao da su Filipinci, vjerojatno iz SAD-a. Kasnije ću doznati da su iz Australije, iz Sydneya, ali da su im roditelji doista s Filipina. On studira kineski, pa je tu čitavu godinu na stipendiji u Šangaju, a ona mu je došla u posjet, studira „psihologiju u menadžmentu“ (dakle, ljudske resurse – buduća lovkinja na glave). Tu je i jedan tip koji izgleda kao Japanac, fura tipičnu jež-frizuru koju u Kini baš nisam viđao, ali govori kineski. Ispostavit će se da već desetak godina živi i radi u Japanu, isto je nekakav inženjer.
Naša prva današnja postaja je Centar za istraživanje razmnožavanja velikih pandi, smješten u sjevernom predgrađu Chengdua, a otvoren 1987. Iako je veliki panda jedna od najprepoznatljivijih životinja na svijetu, ujedno i simbol Kine, danas u divljini živi svega oko 2000 pripadnika te vrste, ograničenih na pet gorja u Sečuanu, Shaanxiju i Gansuu. Kineskog imena xiongmao (medvjeđa mačka), panda se navodno spominje u kineskoj književnosti još prije 3000 godina, ali šira je javnost za njega doznala tek 1869., kada je francuski prirodoslovac Armand David prvi došao do pandinog krzna i znanstveno opisao vrstu. Panda je dugo zbunjivao znanstvenike svojom taksonomskom lokacijom – iako izgleda kao medvjed, mislilo se dugo da je zapravo rakun, iako genetika dokazuje da je ipak riječ o medvjedu. No panda je i živući fosil – kao vrsta postoji već 6 milijuna godina, te je za to vrijeme prošao veliku prehrambenu transformaciju iz mesojeda u pretežnog biljojeda – premda se i dalje ponekad prehranjuje kukcima ili ptičjim jajima, najveći dio prehrane velikog pande čini bambus, i to gotovo svi dijelovi biljke, ovisno o godišnjem dobu. Razlog takve adaptacije jest činjenica da je te drvenaste trave uvijek bilo u izobilju u krajevima u kojima panda obitava, iako je riječ o energetski vrlo slabašnoj hrani, čiji još veći dio prolazi kroz pandin probavni sustav bez apsorpcije. Kao rezultat toga, pande su vrlo flegmatične životinje, izbjegavaju aktivnosti kojima bi trošili previše energije, a usto ne spavaju ni zimski san (jer od bambusa ne mogu stvoriti viškove potrebne za preživljavanje takvog stanja – plus što bambusa ima i zimi, pa nema potrebe za hibernacijom). Količina bambusa koju panda pojede je poprilična – do 14 kg bambusovih izdanaka dnevno – tako da pande uglavnom jedu i spavaju. Dodatna poteškoća leži u tome da svakih 20-ak godina dolazi do masovnog cvjetanja i odumiranja bambusa na nekom području, što znači da se pande moraju seliti u potrazi za novim hranilištima. Pritom postaju metom krivolovaca, a neki jednostavno umiru i od gladi, jer se ne stignu preseliti na vrijeme. Kada se ti faktori udruže s činjenicom da je razmnožavanje pandi vrlo delikatan čin, a pande su jako izbirljivi u odabiru partnera (jer i razmnožavanje, porod, a i dojenje mladunaca su sve činovi koji troše veliku količinu energije – naravno, ženka rađa obično samo jednog mladunca), ne čudi zašto broj pandi rapidno opada. Mnogi pragmatičniji ekolozi kažu da je panda najobičnija vreća bez dna, budući da bi se novcem koji se ulaže u održavanje pandi kao vrste moglo spasiti mnogo više drugih vrsta od izumiranja, a u prilog takvoj tvrdnji ide i činjenica da pande kao da i sami rade na gašenju sebe kao vrste (prosječno trajanje vrste u biologiji je oko 4 milijuna godina, pande su to već premašili za 2 milijuna, a teško da će evoluirati u nešto drugo). Kina je otvorila ukupno 11 skloništa za pande, u kojima se pokušava potaknuti njihovo razmnožavanje (uz promjenljiv uspjeh), no ta skloništa postaju sama sebi svrhom, budući da pande okoćeni u tim skloništima obično tamo i ostaju cijeli život, tako da to nema nikakvog utjecaja na pande u divljini. Inače, za krivolov na pandu danas se u Kini može dosuditi i smrtna kazna, a ako netko spasi pandu od sigurne smrti dobit će od države nagradu u visini svoje dvogodišnje plaće. Kina je svjesna ekonomske uloge koju panda ima, i zato je ovoj vrsti zajamčen opstanak makar kao atrakciji u zoološkim vrtovima.
Osim pandi, u Centru se nalazi i manji broj crvenih pandi, vrste koja osim imena ne dijeli i taksonomsku klasifikaciju s velikim pandom. Mali panda, crveni panda ili vatrena lisica (da, internetski pretraživač Firefox nazvan je po njemu – latinsko ime Ailurus fulgens može se prevesti kao „plamteća mačkica“ što više vuče na pseudonim neke pornozvijezde) po klasifikaciji je bliži rakunima, premda čini zasebnu porodicu. Zanimljivo je da je dulje poznat javnosti od velikog pande, a u Indiji su se njihovi repovi – slični rakunskim repovima, s nekoliko prstena tamnije dlake na bakrenastom krznu – koristili kao dekorativni element na odjeći i kapama (sjetimo se Davya Crocketta i njegove kape s rakunskim repom). Crveni panda je mnogo manje izbirljiv od velikog pande, jede voće, povrće, kukce, jaja, manje sisavce, ali i bambus (oko dvije trećine prehrane im je bambus). Zanimljiv je kuriozitet da su crvene pande jedini neprimati koji mogu jesti umjetna sladila. I po mom osobnom mišljenju, to je najslađa životinja koja postoji. :) Slab sam i inače na rakune, a ovi imaju još simpatičniju facu od rakuna, ne toliko zašiljenu. Inače, crvene pande postoje i u zagrebačkom zoološkom vrtu, gdje su se već u nekoliko navrata razmnožili, oni su općenito manje zahtjevni od velikih pandi, premda također ugroženi – žive na većem području, od sjevernog Nepala do Sečuana.
Ukupan broj velikih pandi u Centru je 50-ak, a imali smo prilike vidjeti i dva novorođena mladunca – iako se obično rađaju krajem kolovoza i u rujnu, ovi su uranili. Izgledaju kao mali štakorčići, leže u inkubatoru polugoli i slijepi, dok ih znanstvenici hrane kombinacijom majčinog i umjetnog mlijeka. Pande inače spolnu zrelost postižu u dobi od 5 godina, a u zarobljeništvu mogu živjeti i do 25 godina. Ono što povezuje velikog i crvenog pandu jest posebna adaptacija, tzv. lažni palac, tj. pokretljiva palčana kost na prednjim šapama koja pomaže u skidanju kore s bambusa.
Nakon obilaska pandi na kraju smo još pogledali i edukativni film o razmnožavanju pandi i o tome zašto je toliko zahtjevno doći do mladunaca. Nakon ukupno dva sata crno-bijelog svijeta (s malo crvenog) u 11 sati krećemo dalje za Leshan. U međuvremenu se spustila dosadna sečuanska kišurina. Cijeli dan bio je jesenski po ugođaju. U Chengduu takva klima ima prednosti – uvijek se možete pretvarati da nema smoga.
Na putu do Leshana piskarao sam nešto od dan ranije, a potom utonuo u drijemež. Vožnja dotamo traje već spomenutih dva i pol sata, a po dolasku u ovaj grad smješten na utoku rijeke Min (to je ona iz Dujiangyana) u rijeku Dadu odlazimo prvo na ručak. Nije uključen u cijenu, ali svejedno svi idemo u isti restoran u kojem je jelovnik, naravno, isključivo na kineskom, premda ima slika. Budući da sjedimo u dvije grupe oko velikog okruglog stola s rotirajućom pločom na sredini (kineski stil), ionako ćemo svi jesti sve što se naruči, pa tako uzimamo i neki sečuanski hotpot od svinjetine, govedinu s kikirikijem i čilijem, neko jelo s tradicionalnim kineskim gljivama (mislim da se ta gljiva zove jelenje uho), patku (opet s kostima, jasno), patlidžan, bok choi, bilo je još nečega, ali se više ne mogu sjetiti. Ukratko, nije mi baš osobito sjeo taj ručak, moglo je biti i bolje i obilnije. Potom se vraćamo u minibus i krećemo prema onome radi čega se i dolazi u Leshan – Velikom Buddhi, najvećem kamenom Buddhinu kipu na svijetu.
713. g. lokalni budistički redovnik Haitong došao je na ideju kako riješiti problem struja i virova koji su nastajali na sutoku dviju rijeka i odnijeli živote mnogih ribara – sagraditi veliki Buddhin kip u litici iznad ušća koji bi svojim umirujućim djelovanjem trebao smiriti vode dviju rijeka. Kip je visok 71 metar, u ramenima širok 28 metara, uši su mu duge 7 metara, a nožni palci 8,5 metara – na svaki nokat može leći prosječan čovjek i ne izaći iz njegovih okvira. Kip se gradio jako dugo – 90 godina – a prilikom izgradnje višak kamenja spuštan je u rijeku, gdje je izravnao dno i tako dokinuo postojanje virova. Tako je Buddha doista smirio vode. Kip je inače oko pola svoje povijesti bio zatvoren u trinaestokatni paviljon koji ga je štitio od atmosferilija, a i unutar kipa se nalazi sofisticirani sustav odvodnje koji udaljava oborinske vode i sprečava njihovo zadržavanje u unutrašnjosti, no vrijeme ipak ostavlja svoj trag – počelo ga je obrastati raslinje, a i vanjska se površina kipa polako ali sigurno haba. Ipak je posrijedi 1200 godina. Kip je inače na UNESCO-voj listi svjetske baštine, tako da nema bojazni za njega.
Kip se može obići na dva načina – brodom iz centra Leshana, koji je na suprotnoj obali, pri čemu kip vidite u cijelosti, ali ne i njegove detalje; te uskim i vijugavim strmim stepeništem koje se spušta uz nišu u kojoj je kip napravljen (tada ne vidite da sa svake strane postoji još po jedna niša okrenuta rijeci u kojoj su manji kipovi čuvara). Stepenište počinje na platou na kojem se nalazi nekoliko budističkih hramova, prepunih svijeća i darova za kipove Buddhe koji se tamo nalaze. Tri su najvažnija prikaza Buddhe: Dipankara, Buddha prošlosti, kojemu se upućuju molitve i darovi za pretke, uključivo i roditelje; Śakjamuni, Buddha sadašnjosti, kojemu se upućuju molitve i darovi za prijatelje i bližnje; te Maitreja, Buddha budućnosti, kojemu se upućuju molitve i darovi za potomstvo i buduće događaje. Gledam skupinu Kineskinja iz naše grupe, nekih 6 cura koje su sve po godinama studentice, kako se vrlo pobožno klanjaju pred Buddhom. Pomišljam kako je to pogrešno ne samo s ideološkog aspekta koji vlada u današnjoj NR Kini (to nije toliko ni bitno), nego i s aspekta budizma kao takvog. Buddha nije bog, Buddha je stvarna povijesna osoba koja je postigla određeno stanje svijesti i učila kako i drugi mogu postići isto stanje svijesti. Moleći se i klanjajući se Buddhi zapravo se izvitoperuje sama ideja budizma, puta o oslobođenju od kruga rađanja i umiranja, o oslobođenju od patnje, koji može napraviti samo pojedinac sâm (uz eventualnu pomoć gurua ili bodhisatve). Slično kao i Siddhartu, tako su čini se pogrešno razumjeli i jednoga učitelja kojih 3000 km zapadnije i 300-tinjak godina kasnije, pretvorivši ga također u Boga, premda se on sâm nazivao Sinom Čovječjim. Uslijedio je pogrešni grčki prijevod aramejske rečenice u Ivanovu evanđelju („Ja sam Put, Istina i Život, nitko ne dolazi k Ocu osim kroz mene“ – aramejski nema prezenta glagola „biti“, tj. rečenica se isto tako može prevesti i kao „Ja je Put, Istina i Život, nitko ne dolazi k Ocu osim kroz sebe“, a kad se to spoji s „pravi put vodi prema unutra“ u apokrifnom Tominu evanđelju implikacije postaju prilično zanimljive) i rodio se kult.
Nakon izlaska iz hrama stajemo u red. Red koji vijuga nekih 6 puta prije nego što konačno dođe do početka stepenica. Natpis kaže da se u trenucima gužve može dogoditi i čekanje od oko sat i pol dok se konačno ne dođe do stepenica. Ja optimistično očekujem da se to ovoga puta neće dogoditi, ali čini se da hoće. Čekanje u redu nešto je što mrzim iz dna duše. Stajanje u gomili ljudi za koju ne znam kad će se početi pomicati niti za koliko, i da to traje sat i pol…ma kakvo kapanje vode, to je pravo kinesko mučenje. Stvar je skoro postala još gora kad sam načas trknuo iz reda da uslikam Buddhu s terase, da bi me redar pokušao vratiti na kraj reda. Zarežao sam na njega i objasnio mu o čemu je riječ, ne znam je li shvatio, nije me briga, pustio me. Mjestimice bi red blokirali neki specijalci koji bi se zabuljili u veliki ekran na kojem su se prikazivale neke pojedinosti vezane uz projekt održavanja Velikog Buddhe, pritom posve nesvjesni reda koji je u međuvremenu odmakao kojih desetak metara. Takvih se sjećam iz studentskih dana, skupina ljudi koja ide zajedno u menzu i onda baci trač partiju čekajući u redu i zaboravi da su tu da love svaki milimetar pomicanja ljudi ispred sebe.
Kako se na jednom od zaokreta reda nalazi i štand koji prodaje hranu, a Kinezi jako vole jesti male kobasičice nabodene uzdužno na čačkalicu, gledam curicu od kojih desetak godina kako jede jednu takvu, odsutno je gurajući u usta i izvlačeći iz njih, kao lizalicu. Pitam se je li svjesna što radi i jesu li ljudi uokolo svjesni koliko to bizarno izgleda. I kako djetetu objasniti zašto ne bi trebalo raditi takvo što, a da istovremeno ne ispadneš pervertit. Jer sve je u oku promatrača. Dijete samo nevino uživa u kobasici. Sva sreća da nije punjena tekućim sirom…
Napokon agonija zvana čekanje u redu završava i započinje agonija spuštanja po stepenicama. Koja i ne bi bila toliko grozna da ne postoje selfiji. Deseci ljudi na stepenicama svi žele napraviti, ne jedan, već 15 selfija s Velikim Buddhom. Na svakom odmorištu, u svakoj pauzi. Spuštanje zato traje još gotovo pola sata, i to prvenstveno zahvaljujući činjenici da se nemilice proguravam oko razdraganih selfera (mogu im rado priuštiti i priliku za padajući selfie). Napokon sam u podnožju, ali kvaka je da sam prvi dolje, a kako putujem s grupom, sad moram čekati sve ostale. Poludeću, poooo-ludeću…
Potrebno je još 20-ak minuta da se svi skupimo, isfotografiramo i onda krenemo dalje. A dalje je opet uzbrdo, ali na drugu stranu. Prema izvornom planu, trebali smo se vratiti u Chengdu do 6, ali mi do 6 nećemo ni krenuti odavde. Španjolac je isto na iglama, on ima let oko ponoći, ali ako se vratimo do pola 9 stići će. Napokon smo se dotelili do minibusa i krenuli prema Chengduu. Ovaj nas put ne razvozi po ho(s)telima nego nas ostavlja u centru, kod Maovog kipa, što znači da će Španjolac morati na taksi do hostela po stvari. Opet je nezadovoljan, iako su nam to ranije najavili (možda ne i njemu – on je bio iznenađen i kada je doznao da se ručak plaća samostalno). Već je pola 9, Chris mi se ni danas nije javio, a sad ni ja više nemam kredita, morat ću nadoplatiti. Međutim na cijelom putu do hostela ne prolazim ni pored jednog ureda China Mobilea. U hostelu je opet ista priča u pogledu interneta, iako napokon u jednom trenutku uspijevam prodrijeti kroz cenzuru dovoljno dugo da se učitaju sve slike, tako da mi se ne gomilaju zaostaci. Od Chrisa dakle ništa, a ništa ni od moje pratnje kroz Vijetnam. Naime, čitava priča u vezi toga ide ovako: ja sam prije polaska na ovaj put preko stranice Travbuddy oglasio svoje putovanje i rutu, kao i termine (koje periodično ažuriram, kako se oni mijenjaju), te napisao ako ima nekoga tko je u isto vrijeme na nekoj od destinacija kojima ću prolaziti, neka mi se slobodno javi pa možemo dio puta proći zajedno. Uglavnom mi se nije nitko javio, osim par ljudi koji žive u dotičnim mjestima. No dok sam još bio u Dunhuangu javila mi se jedna cura koja planira u kolovozu putovati Indokinom. Ispalo je da je Njemica, da se zove Steffi i da je studentica koja je trenutno u Indoneziji. Načelno smo dogovorili da zajedno proputujemo Vijetnam i Kambodžu, ona ima vremena do 5. rujna, ja sam čak bio spreman skratiti boravak u Vijetnamu za tri dana (uglavnom na velikim gradovima gdje sam ionako planirao dan viška reda radi), pokušati stići do 30. srpnja u Hanoi, skrativši i pokoji dan u Kini…da bi ona prošli tjedan počela nešto s time da ne zna koliko je Vijetnam siguran, ima li u zemlji još otrova iz doba rata…da će vidjeti i javiti mi do kraja tjedna. Kraj tjedna je došao i prošao, ona se nije javila, pa sam joj u ponedjeljak navečer poslao poruku što s tim, da bi mi idući dan odgovorila da još uvijek ne zna. Rekao sam joj da moj itinerer ovisi o njenoj odluci i da ju molim da se u iduća dva dana odluči ide li ili ne. Dogodila se tipična situacija – iako joj prvo pet dana nije bilo dovoljno, nakon moje poruke se u roku od nekoliko minuta odlučila da ne ide. Kako sam znao… I bolje, s obzirom na dojam koji sam stekao o njoj, ne doima se baš ozbiljnom putnicom. Ne znam što je željela, da se ja pretrgnem od nagovaranja da putuje sa mnom? Taman posla. Ja putujem sâm. Ako mi netko želi praviti društvo, dobrodošao je, mogu se malo prilagoditi, ali ne mislim nikomu dopustiti da me ucjenjuje svojim nećkanjem. Pa, Steffi, sretan put u Laos (na kraju je odlučila tamo otputovati), možda se sretnemo u Indoneziji ako još budeš tamo, a ja ću kroz Vijetnam svojim ritmom. I ne moram biti u Hanoiju 30. srpnja, što znači da ću rezervirati ipak dvije noći u Chongqingu umjesto planirane jedne + noćni vlak…
Post je objavljen 22.07.2015. u 06:13 sati.