Osobno nisam tip koji uživa u obilasku tipičnih turističkih atrakcija, više ih odrađujem zato da bih izbjegao malograđanske kritike poput „bio si tamo, a nisi vidio to i to“. Najveći broj turističkih atrakcija ionako sam vidio dovoljno puta u životu na fotografijama, tako da me u pravilu vrlo rijetko impresionira susret s njima – osim negativno. Recimo, kada sam prvi puta vidio Mona Lisu, začudilo me koliko je mala. Slična mi se stvar dogodila s Trafalgar Squareom. Zapravo, jedina dva puta da sam bio impresioniran nekom od atrakcija bilo je kad sam vidio Kosi toranj u Pisi (i bio zaprepašten time koliko je ZAPRAVO nagnut), kao i kad sam vidio Eiffelov toranj (i spoznao njegovu veličinu). Što se Kine tiče, jedina atrakcija koju bih stvarno želio vidjeti i koja bi me mogla impresionirati unatoč tomu što sam ju masu puta vidio na fotografijama (i na naličju novčanice od 50 juana) – ali ju nažalost ovaj puta neću vidjeti, zbog kompliciranog postupka dolaska dotamo – jest palača Potala u Lhasi. Ostalo, uključujući Kineski zid, Zabranjeni grad, pa i čuvenu Vojska od terakote koju danas idem posjetiti teško da će kod mene izazvati strahopoštovanje.
Iako svaki ho(s)tel u Xi'anu organizira cjelodnevne izlete do Vojske od terakote (čiji se kompleks nalazi u predgrađu Xi'ana, nekih 30 km od središta grada – danas je i to područje urbanizirano, premda je pred 40-ak godina još bilo selo), dotamo se može i običnim gradskim autobusom (koji baš i nije običan, jer ga koriste uglavnom turisti, a ne lokalci). Putem dotamo prolazi se pored još dviju atrakcija, prva su vrući izvori Huaqing, koji su u vrijeme dinastije Tang bili omiljeno izletište careva i njihovih priležnica, te imaju značajnu simboliku za kineske turiste koji se ondje naslikavaju među paviljonima u parku (ali je za strance riječ tek o lijepom lokalitetu s poprilično skupom ulaznicom); drugi je grob cara Qin Shi Huanga, prvoga kineskog cara, i čovjeka koga je zapravo čuvala Vojska od terakote. Caka s grobom, za koji se vjeruje da je bio jedan od najgrandioznijih mauzoleja ikad sagrađenih (gradilo ga je 700 000 ljudi tijekom 38 godina), jest u tome da se smatra da bi iskapanja mogla biti preopasna (izloženost atmosferskim uvjetima kod nekih je figura u Vojsci od terakote uzrokovala propadanje boje u roku od nekoliko minuta, pa postoji strah da bi se tako mogli uništiti i nalazi u mauzoleju – eto, nakon Nemruta još jedno nalazište koje se nalazi u pat-poziciji), tako da se uglavnom na lokalitetu ne može vidjeti puno. Ja sam odlučio prvenstveno obići Vojsku, pa ako ostane vremena na povratku zastati na preostalim dvama lokalitetima.
Autobus za spomenute atrakcije polazi s parkinga ispred željezničkog kolodvora. Odmah mi upada u oči repina ljudi dugačka nekih 200-tinjak metara, za koju se iskreno nadam da nije za autobus. Jalovo. Naravno da jest, što bi drugo čekali. Srećom se dosta brzo pomiče, jer autobusi idu kao na traci, tako da trebam čekati „samo“ 20-ak minuta. U autobusu pored mene sjeda Clare, sredovječna Engleskinja koja će mi praviti društvo tijekom današnjeg izleta. Clare ima skoro 50 godina (ako sam dobro shvatio, mislim da je spomenula da će oko Božića biti u Australiji – gle čuda, i ja isto – jer tada slavi 50. rođendan, a dolje joj živi kći), i već je baka. Dala je otkaz na poslu (a radila je u državnoj službi i to u kaznenom sustavu, brinula se o uvjetima u zatvorima, takvo što), zamijenila kuću koju je imala za manju, a tu manju sada iznajmljuje, te od tog novca putuje svijetom. Planira provesti oko 2 godine na putu oko svijeta, a onda će vidjeti što će sa sobom. Na prvom dijelu puta joj se pridružila i prijateljica, Jackie, što Clare po njenom priznanju i nije baš bilo drago, putovanje u dvoje ima svojih prednosti, ali i nedostataka, moraš pristajati na kompromise, a ako ti je nešto životna želja, onda ne želiš da ti netko to kvari. Karma je na neki način odradila svoje – Jackie je u Indiji pala i slomila nogu na 4 mjesta. Onda je uslijedilo veselje, jer osiguranje pokriva besplatni prijevoz unesrećenika natrag u domovinu, ali isti mora imati pratnju. A pratnja si mora sama platiti kartu. Tako je Clare letjela zajedno s Jackie natrag iz Indije u London, a onda idući dan ponovno na Šri Lanku. Jackie je izvan stroja na nekoliko mjeseci, ali planira joj se ponovno pridružiti kad se oporavi. Clare još razmišlja kako da postavi granicu.
S nama je još bio i jedan par, cura i dečko iz Švicarske (začudno puno Švicaraca srećem na ovom putu, neproporcionalno veličini države), koji su s Clare u istom hostelu, no njih smo zagubili odmah u gužvi na početku. Kompleks u kome se nalazi Vojska od terakote obuhvaća gomilu suvenirnica, restorančića, svih mogućih metoda da se turistima koji dođu tamo otme koji juan. Sama ulaznica košta 150 juana i jedinstvena je cijena za Kineze i strance (hvala Bogu, premda mi se jedna Kineskinja kasnije žalila na to – ali realno, dobivaju li stranci i Kinezi isto za svoj novac? Prema tome, zašto ne bi plaćali isto? Cijena ovisi o usluzi, a ne o tome tko ju plaća.). Vojnici su raspoređeni u tri dvorane, te se preporučuje da ih se posjećuje obrnutim redoslijedom, kako bi se impresija pojačavala, budući da je prva dvorana najimpresivnija. No budući da ne vidimo isprva kako doći do treće i druge dvorane, ulazimo ipak odmah u prvu, veličine zrakoplovnog hangara, u kojoj se nalazi čak 6000 vojnika i ponešto konja, svi okrenuti u pravcu istoka i u spremnoj borbenoj formaciji.
Priča o Vojsci od terakote započinje relativno nedavno – naime 1974. su lokalni seljaci, kopajući zemlju za bunare na području sjeveroistočno od Xi'ana, naišli na podzemnu dvoranu punu krhotina figura od terakote. Kada su pozvani arheolozi otkriveno je da je riječ o nalazištu od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Znalo se da je Xi'an bio prijestolnica prvoga cara koji je ujedinio Kinu, ali se nije znalo ništa u vezi toga gdje je pokopan, a kamoli o tome kakvu je pratnju imao. Sâm Qin Shi Huang bio je prilično neugodan lik. Mrzio je konfucijanizam (što, s obzirom na reakcionarnost tog filozofsko-religioznog učenja još mogu shvatiti), pa ga je zabranio, dao spaliti gotovo sve povijesne zapise (koje su bilježili upravo konfucijanski birokrati) i, prema legendi, žive zakopati 460 konfucijanskih učenjaka (a to bogme ne mislim shvatiti). Na vlast je došao sa samo 13 godina, vladao je idućih 36 (od 246. do 210.), prilikom čega je pokorio 6 glavnih kineskih kraljevstava i tako praktički ujedinio Kinu. Ujedno je sagradio preko 6400 km cesta i kanala, standardizirao novčarski sustav, sustav mjera i pismo, te stvorio efikasnu središnju vladu (čak i bez konfucijanskih birokrata – zapravo, s obzirom na autonomiju birokracije i probleme koje su vladari često imali zbog nje, njegov obračun s birokratima je sasvim razumljiv). Svi ti pothvati išli su uz cijenu od stotina tisuća ljudskih života, pa tako jedna teorija u vezi razloga postojanja Vojske od terakote kaže da ga je ona u zagrobnom životu trebala braniti od duša svih onih koje je tamo prijevremeno poslao. Po drugoj teoriji, razlog izrade Vojske bilo je Qinovo uvjerenje da će nastaviti vladati i poslije smrti. Kakogod bilo, ono što je posebno impresivno u pogledu vojske od oko 8000 ljudi jest posvećenost detaljima na svakoj pojedinoj figuri. Nije riječ o jednom te istom tipskom modelu koji se uvijek iznova ponavlja, već svaki vojnik ima različite crte lica, frizuru, detalje odjeće, pa čak i uzorak na potplatu čizama. Osim vojnika, na lokalitetu je pronađeno 130 bojnih kola, 670 konja, ali i figure nevojnog osoblja, poput glazbenika, akrobata i činovnika. Iako su danas sve figure jednolične sivkaste boje, izvorno su bile obojane. Naravno, vojnici su u rukama držali i oružje, pravo ili kopiju, koje je u međuvremenu opljačkano ili je istrunulo.
Nakon prve dvorane uspijevamo pronaći treću, za koju se vjeruje da je bila zapovjedništvo, budući da se unutra nalazi nekoliko visokih zapovjednika, kao i bojna kola. Druga dvorana uglavnom je neotkopana, a po onome što je nađeno, riječ je vjerojatno o straži. U toj je dvorani izloženo nekoliko tipskih figura: strijelac koji kleči, strijelac koji stoji, konjanik s konjem, časnik i general. Iako su figure sve u prirodnoj veličini, one viših činova su malo veće. U sklopu se druge dvorane nalazi i kino, gdje bi se trebao prikazivati edukativni film o Vojsci, no trenutno je zatvoreno. Odlazimo stoga još u muzej, gdje je priča o Vojsci i prvom caru povijesno kontekstualizirana, prikazujući uspon dinastije Qin i njeno ujedinjenje Kine. Ovdje su i dvoja rekonstruirana bojna kola, zajedno s konjima i suncobranima koji su vozače štitili od atmosferilija. Inače, čitav je kompleks Vojske od terakote i mauzoleja prvog cara 1987. upisan na UNESCO-v popis svjetske baštine.
Naposljetku, je li me impresionirao? Pa, opet isto kao i s većinom slučajeva – znao sam što mogu očekivati, a prilikom konkretnog dolaska na lokalitet mnogo mi je više išla na živce gužva i gomila ljudi koja se gura uokolo dvorane kako bi fotografirala (zapitao sam se u jednom trenutku ima li u dvorani više vojnika ili onih koji su ih došli vidjeti). Da bi posve cijenio vrijednost ovoga djela, čovjek bi morao ostati sâm neko vrijeme s njima, poznavajući detaljno kontekst čitave priče, a ne da samo projuri, klik-klik, eto, bio sam na Vojsci od terakote. Još ako okine pokoji selfie, čisto da ne bude dvojbe da slike nije pokupio iz kakve brošure… No eto, još jedna kvačica na to do listi je stavljena. A kako ću kasnije toga dana zaključiti da je Xi'an od svih gradova koje sam dosad vidio u Kini možda prvi u koji se stvarno želim vratiti, možda mi se posreći da još jednom odem na Vojsku u popodnevnim satima, kada jenja turističko ludilo. Ili da naletim na neku od putujućih izložbi posvećenih Vojsci (budući da se dio izložaka redovito predstavlja u različitim svjetskim gradovima).
Clare i ja ćemo još sjesti na čaj i sladoled uz jedan od usputnih štandova, usput razmjenjujući iskustva s bivanjem turističkom atrakcijom samo zato što smo stranci. Ona je to doživjela u Indiji, gdje su ona i Jackie bile počasne gošće na nekom vjenčanju i svi su se htjeli slikati s njima, tako da im je netko predložio da samo idu od vjenčanja do vjenčanja i naplaćuju svoju uslugu pojavljivanja tamo. Prije Indije je bila u Omanu, nakon Indije na Šri Lanci (i jedan dan u Londonu između toga), pa sad u Kini, onda ide u Japan, pa jugoistočnu Aziju, rutom sličnom mojoj (možda me još negdje i sustigne), pa je za Božić u Australiji, onda će za Južnu Ameriku… Dobro je njoj u životu. S tim da izgleda kao tipična Engleskinja, plava i pjegava, te se, za razliku od mene, doista nigdje ne može uklopiti i ostaviti dojam lokalne.
Vraćamo se u grad i pozdravljamo na kolodvoru, ona ide na metro do svog hostela (spava u hostelu koji ima krevete u komorama, tako da izgleda kao hladnjaci u mrtvačnici – vidio sam taj hostel kad sam rezervirao smještaj i odbacio ga kao bizarnu ideju), ja ću pak pokušati stići na razgled zidina još danas. 4 su sata, ipak mi je veći dio dana otišao na Vojsku. Razmjenjujemo kontakte, čut ćemo se preko Facebooka, možda kad oboje budemo u Australiji. Ima poprilično neugodno prezime – zove se Clare Roach. Klara Žohar.
U hostelu se zadržavam pišući dnevno izvješće, pa se tuširam, pa zaključujem da danas više neću stići na zidine, koje su otvorene do 7. Morat ću to nekako ugurati još sutra. Na recepciji pitam za organizirani izlet do mauzoleja cara Jingdija. Taj se nalazi sjeverno od grada, a problem je da dotamo nema javnog prijevoza. Dakle mogu ići samo organiziranim izletom ili unajmiti taksi. Taksi bi me koštao 300 juana, a za izlet kažu da nema nikog zainteresiranog osim mene, što bi također bilo jako skupo. Inače, Jingdijev je mauzolej suprotnost Qinovom mauzoleju, budući da se tamo nalazi dobar uvid u svakodnevni život tadašnjih careva, s dosta figura koje predstavljaju obične ljude, obrtnike, umjetnike, zabavljače… Moj vodič kaže „ako imate vremena samo za dvije atrakcije, neka to budu Vojska od terakote i ovaj mauzolej“, inače prilično zanemaren u xi'anskoj turističkoj ponudi. Nažalost, morao sam ga izostaviti. Jedan dan više u Xi'anu bi mi taman dobro došao, ali eto. Vratit ću se…
Navečer krećem u šetnju, usput poslavši Javieru poruku je li za pivu. Ovaj puta odlučujem ranije večerati, u jednom restorančiću pri kraju moje ulice, hotpot s piletinom. Ovaj je pošteno ljut, vjerojatno pravi sečuanski. Od ljutine mi je počeo curiti nos. Razlikuje se od onoga u Lanzhouu po tome što ovdje dobivam i rižu, ali i ukiseljeni bok choi. Sve u svemu, iako jest pošteno ljuto, možda sam očekivao da će biti još ljuće, pa se ne uznemiravam previše oko toga što me čeka u Chengduu i Chongqingu, gradovima poznatim po vrlo ljutim hotpotovima.
Nakon večere krećem prema centru i Muslimanskoj četvrti. Zastajem usput u lokalnoj filijali Häagen Dazsa kako bih kupio sladoled od zelenog čaja. Naime, već ga dugo želim probati, nakon diskusije s prijateljima Nikolom i Matom kako je to nešto najodvratnije što postoji. Jest da su cijene u Häagen Dazsu nehumane (jedna kuglica 33 juana, tri kuglice 79 juana), ali iskustvo je ono što se broji. Sladoled – pa, ima okus po zelenom čaju. Klasični biljno-travnati miris i gorkasti okus. Ako ne volite okus zelenog čaja, nećete voljeti ni okus sladoleda od njega. Ako ga volite, bit će vam OK. U Muslimanskoj četvrti uzimam još jednu pohanu bananu (koja iz nekog razloga ima miris po rakovima – vjerojatno zato što u istom ulju prže i bananu i rakove), a potom još kupujem jednu kutiju onog slatkiša od kikirikija kojeg ovi lemaju maljevima. Neloše. Lunjam uokolo Muslimanskom četvrti, malo mirnijim ulicama, gdje se nalaze restorani s hotpotovima u kojima se isti kuhaju na stolu, pred vama (tj. sami si kuhate sastojke), a onda mi konačno Javier šalje poruku da će opet biti u onom bircu od sinoć, pa neka navratim. Za 20-ak minuta sam tamo, vidim neka ista i neka nova lica, popit ću dvije pive, porazgovarati s nekim Javierovim frendovima Španjolcima koji isto ovdje rade u hotelu (očito je to glavni hit, dosta stranaca u Xi'anu radi u hotelima, uključivo i ono dvoje Hrvata koje je Ed spominjao, ali koje nisam upoznao, jer ih Javier je zna, a Ed je otišao preko Velikog jezera – naime, ako je Atlantik bara, Pacifik je jezero), tu je još i jedna Kineskinja koja radi za Ericsson, pa zna dobro engleski (ona mi se žalila na iste cijene za Kineze i strance u vezi Vojske od terakote), pojavio se i onaj Nijemac s prijateljicom za koju mislim da je Vijetnamka ili Filipinka, pa neka dva Australca… Negdje iza 3 privodim večer kraju i laganom šetnjom odlazim na počinak. Prekasno je za ikakve pokušaje dolaska do Jingdijevog groba sutra ujutro, iskoristit ću ovu noć maksimalno za spavanje, jer je iduća u vlaku, a to ne obećava…
Post je objavljen 18.07.2015. u 18:11 sati.