Zmajeva kičma

Zaspao sam kasno, probudio se oko 10 (grlobolja me još malo držala), pa dok sam se spakirao, prenio stvari u sobu za odlaganje prtljage i napokon krenuo na autobus, bilo je već prošlo podne. Potom prolaze svi autobusi osim onoga koji meni treba, pa konačno dolazi i on, ali dupkom pun, toliko da moram čekati idući. Trebam ići na autobusni kolodvor Qintan, u zapadnom dijelu grada. Na popisu stajališta linije 1, na koju idem, zadnje stajalište je „Qintan bus depot“. To je dakle to, nije kolodvor u pravom smislu riječi, već više neko dvorište iz kojeg kreću busevi. Bez problema se vozim do zadnjeg stajališta, izlazim – i nigdje ne vidim ni kolodvor, ni dvorište, ni išta vezano uz autobuse. Tu je nekakav šoping centar, nekakve novogradnje u izgradnji, benzinska pumpa, pagoda… Lunjam uokolo, pokušavam na jednu, pa na drugu, pa na treću stranu, nigdje ništa. Potrošio sam skoro sat vremena. Čak se i vraćam na stajalište da provjerim je li doista zadnje. Jest, autobus se preda mnom polukružno okreće i nastavlja u suprotnom smjeru natrag. Nakon još malo lutanja uokolo odlučujem se za očajničko rješenje: pitam jednu ženu, pokazujući joj ime koje mi je cura na recepciji prethodne večeri napisala na papirić. Događa se točno ono što sam znao da će se dogoditi. Ona mi pokazuje rukom u kojem je to smjeru, ali za sve dodatne detalje ide objašnjenje na kineskom. Nakon neupotrebljivog savjeta pitam jednog mlađeg tipa na autobusnoj stanici, ali on krivo shvaća i pokazuje mi ovo gdje se nalazimo. Ja mu pokušavam objasniti da meni ne treba stanica nego kolodvor, ali to ne zna gdje je. Napokon ulazim u šoping centar i pitam tamo jednu žensku. Ona ne zna, ali zove drugu žensku i nekog tipa, pa onda zajedno pokušavaju dokučiti kako da mi objasne. Crtaju da moram na drugu stranu ulice, pa na bus broj 91. OK, kakav sad bus i dokle, nije li to tu? Oni ne shvaćaju isprva moje pitanje „Kamo onda moram ići busom 91?“ Ali pojavljuje se još jedan problem karakterističan za Kineze – oni su jako slabi slušači. Kada im pokušavate nešto objasniti i to im raščlanjujete, oni će vas prekidati (pogotovo ako su u društvu) prije nego završite. U jednom mi je času stvarno došlo da se zaderem „Začepite i pričekajte da dođem do poante!“ Ako ne razumiješ pitanje otprve, onda barem budi toliko pristojan i dopusti drugoj osobi da pokuša koncentrirano preformulirati i raščlaniti pitanje, a ne da stalno ADHD-ovski prekidaš upadicama i svojim pokušajima interpretacije. Napokon su shvatili, pišu mi da trebam ići 3 stanice i onda ću doći na rečeni kolodvor. Jedan poduzetni tip je u času dok sam pokušavao ovima objasniti što me zanima, dobacio kako mogu njemu dati 10 juana i on me prebaci na kolodvor bez kompliciranja. Taman posla.
Na autobusnoj stanici shvaćam da linija broj 1 doista također vozi na taj kolodvor, ali samo u povratku. Što ja jasno nisam mogao znati, ali ona cura na recepciji jest. Napokon dolazim na taj nesretni kolodvor, već se bliže 2 sata, a ja još nisam ni krenuo. U 1.50 mi kreće bus za Heping, mjesto u kojem se odvaja cesta za Dazhai, selo u kojem su najslikovitije rižine terase, a koje ima i žičaru kojom se mogu uspeti i vidjeti ih iz ptičje perspektive. Do Hepinga treba oko sat i pol vožnje. Tamo silazi veći dio putnika, ali ne i ja, jer sam prekasno skužio, a i nitko mi nije ništa rekao (iako sam vozaču rekao da idem za Dazhai). Ispast će da ipak vode brigu i on i kondukterka, budući da me upozoravaju kada se mimoilazimo s busom koji iz Longshenga (grada koji je odredište mog busa) ide u Dazhai. Silazim, presjedam i vraćam se dio puta do Hepinga. U jednom času ulazi jedna ženska koja mi nudi smještaj u Dazhaiju. Kažem joj da me ne zanima smještaj, da se kasnije vraćam u Guilin. Ona mi govori da ne, da nema busa više nakon 5. Uobičajene fore kako bi se naivni turist prepao. Ja se neću prepasti (iako priznajem da ponekad jesam naivan), ja moram biti ujutro u Guilinu, idem sutra u pola 8 na izlet po rijeci Li. Znači, ostanak ovdje jednostavno nije opcija. Bus nastavlja, ulazimo u područje značajnog krajolika, što znači da se u bus ukrcava ženska koja prodaje ulaznice. Budući da zna engleski, pitam ju kada još danas idu autobusi za natrag, a ona ostane malo iznenađena: „Danas? DANAS? Pa nisam baš sigurna da ih još ima.“ Ali kaže da vidim s vozačem i kondukterom kada stignemo na odredište. Ništa, u krajnjoj liniji mogu uzeti taksi do Hepinga i tamo uloviti autobus za Guilin. Zadnji autobus iz Longshenga za Guilin prema mom vodiču kreće oko 7, znači u Hepingu je oko 7.15.
Bus kojim idem do Dazhaija je inače lokalni bus (ja sam jedini turist), koji još putem po selima iskrcava putnike. Put do Dazhaija vodi kroz usku riječnu dolinu, kao negdje u Žumberku, i traje. Iako je od Hepinga do Dazhaija oko 27 km, nama treba oko sat vremena. Već je prošlo 5 sati kada stižemo na parkiralište podno Dazhaija. Bus će se ovdje okrenuti i praktički odmah krenuti natrag. A ja sad idem prvo na žičaru, stanica je odmah pored parkirališta, pa ću se potom vratiti odmah dolje i hvatati taksi. Da je više vremena, mogao bih i prošetati po terasama, ovako ću morati biti ekspresan.
Na stanici žičare tražim povratnu kartu. Žena mi ispisuje nekakvu cijenu koja nema veze ni s čim što piše pored blagajne. Povratna karta je 120 juana. Ona mi je ispisala nešto što je ili 180 ili 80. Držim 120 u ruci i pokazujem joj na cjenik. Ona izlazi van iz kućice, onda mi nešto pokazuje na ručni sat. Žičara se zatvara? Koliko vidim, kabine još idu, a ja na gornjoj stanici ni ne trebam izaći, napravit ću samo puni krug. Ona zna samo kineski (i valjda zhuanški), ne znam što mi govori. Šaljem ih u vražju mater i pokušavam s prevoditeljem. „Molim vas jednu povratnu kartu. Neću ostati gore, odmah se vraćam.“ Ovaj puta dolazim drugoj ženski, ona to čita i opet odmahuje glavom. Naposljetku se pojavljuje neka od žena koje na parkiralištu nude smještaj, koja čak zna nešto engleskog. Objašnjavam joj u čemu je situacija. „Ali ne možete se vratiti, nema više autobusa.“ „Znam, ali ima taksi.“ „Bolje unajmite auto da vas odveze do gore i vrati, za to vam treba oko 40 minuta.“ „A koliko treba žičarom?“ „Oko 25 minuta u jednom smjeru.“ „Znači, 50.“ „Da.“ „Bolje onda da odem na žičaru, želim pogledati terase odozgo.“ Ova prevodi ženi na blagajni i ova mi – elhamdulillah – daje kartu. Uskačem u kabinu, sâm sam unutra, što je dobro jer imam manevarski prostor za slikanje. Kabina je za 4 osobe, velika otprilike kao one na sljemenskoj žičari, samo s više staklenih površina i boljim pogledom. Ne znam kolika je duljina trase, ali pogled je fantastičan.
Rižine terase Zmajeva kičma (Longji) pružaju se na južnim padinama planine koja zapravo nosi to ime, budući da terase prije izgledaju kao zmajeve ljuske. Sagrađene su u doba dinastije Ming, pred 650 godina. Iako je riža močvarna biljka, mokra klima u ovim krajevima, s obiljem kiše, omogućuje uzgoj riže i na planini, uz adekvatno navodnjavanje. Usto, svako godišnje doba pruža različit prizor i različite boje terasâ: u proljeće su pod vodom i odražavaju nebo, ljeti su zelene od mlade riže, ujesen se žute od zrele riže, a zimi su bijele od snijega i mraza. Terase slijede reljef, a otprilike su podjednake širine (ne mogu procijeniti koliko je to). Mene ne podsjećaju toliko na zmajeve ljuske, koliko na godove stabla.
Kako se uspinjemo primjećujem da se od vrha planine spušta kiša. U jednom se času sudaramo, te ulazimo u pljusak. Vjetar puše postrance i nosi kapljice u kabinu. A prozor nije moguće zatvoriti – jednostavno je izvedba kabine takva da je staklo na vratima kraće kojih 15-ak cm i kroz taj otvor ulazi zrak. I kiša. A kako je kabina mala, ne mogu pobjeći. Kako sam još sâm, svako pomicanje remeti statiku kabine. Stižem na gornju stanicu, iskačem van, sad ću trknuti oko zgrade – ne, neću, jer je vani prolom oblaka. Oprezno ću se provući uz zid, izbjegavajući ispuste žlijebova, i uletjeti na drugoj strani zgrade u kabinu. I opet isto, ali u suprotnom smjeru, s tim da je pljusak u međuvremenu prošao, te se pojavilo i sunce, pa i duga. Razmišljam što ću dalje. Doista mi treba oko 50 minuta gore-dolje, bit ću u pola 7 u podnožju, ako ulovim taksi, za pola sata mogu biti u Hepingu, gdje hvatam bus za Guilin. Izlazim na donjoj stanici, tražim po parkiralištu taksi, ništa. Vraćam se do one žene koja mi je prije pomogla oko karte za žičaru i pitam ju zna li za neki taksi. Zna, naravno, samo to će me koštati 300 juana. Jasno da je cijena prevelika (koštalo bi eventualno 100 da se ide na taksimetar), ali ja sam u vukojebini i taksi mi je jedini izlaz. A ona ima ključ za izlaz. Cjenkanje – hm, za to bih morao znati realnu cijenu, ne želim ju naljutiti s preniskom ponudom. Ionako će ona sebi uzeti proviziju. Ali sad ona ne može naći nikoga tko bi to obavio. Neka od vozila s parkirališta odlaze, puna. Naposljetku odozdo, iz pravca Hepinga, dolazi kombi. Ona pita vozača može li me prebaciti, može. 300 juana plaćam njoj, nadam se samo da me on neće još dolje tražiti i svoj dio.
U potrazi za taksijem prošlo je dosta vremena, tako da je već 10 do 7 kada krećemo. Cesta je takva kakva jest i ne može se voziti brže od 50 gotovo nigdje. Računam da busu od Longshenga treba možda i 20 minuta, nada umire posljednja. U jednom usputnom selu zapinjemo u prometnom čepu, jer se neki kiper isprepriječio istovarujući nešto. Naposljetku dolazim u Heping u 7.26. Sada da vidimo. Možda zadnji bus nije onaj u 7. Srećom, vozač me ništa ne traži, ja izlazim, stajem uz cestu i čekam.
Pada mrak. Busa nema. Prolazi nekoliko buseva u drugom smjeru, dosta kamiona, pa onda više ništa. U jednom se času kraj mene zaustavio i neki taksi, koji je već imao mušteriju. Sumnjam da ide u Guilin. Jedino da stopiram, možda se neki Guilinci vraćaju kući pa me prime. Ali za to bi mi trebao papir s natpisom Guilin. Malo dalje uz cestu policija radi neki uviđaj, premda nisam sasvim shvatio što se dogodilo – nije ni prometna nesreća ni pregaženje, više mi izgleda kao da nešto popravljaju. Razmišljam da njih tražim da me odvezu u Guilin – ali pitanje je jesu li oni uopće iz Guilina, to je kojih stotinjak kilometara odavde. Da, registracija im je C (oznaka za Guilin – inače svaka registracija prvo ima kineski znak za provinciju, a onda latinični kôd registarskog područja unutar te provincije), ali cijelo ovo područje ima tu registraciju.
Selim se pred jedan restoran, iz kojeg su mi prije nešto vikali. Naivno se nadam da možda bar natucaju engleski i da ću ih moći priupitati barem za papir i flomaster da nacrtam znakove gui i lin. Za to je potreban omanji igrokaz jer mi moja socijalna inhibiranost ne omogućava da jednostavno ušećem unutra i kažem što hoću. Stojim ispred restorana i gledam cestu, tj. aute koji dolaze, te se trudim izgledati očajno. Restoran je ionako prazan, pa će me uočiti. I doista, ubrzo do mene dolazi jedna ženska iz restorana, koja naravno nema pojma o engleskom. Uz pomoć pantomime i par riječi kineskoga prvo provjerim ima li još buseva za Guilin, nema. Potom ona stane kraj mene, kao da će mi pomoći u stopiranju. Kao za vraga, taman slijedi period bez automobilâ. Nakon nekog vremena odustaje od toga, ali ja joj pokušavam objasniti da se MORAM večeras vratiti u Guilin, da imam rezerviran smještaj, da drugi dan imam izlet (dobro, to joj ne kažem, jer ne mogu). Ona kaže da postoji taksi. Mislim si, ako je od Dazhaija do ovamo bilo 300, koliko će biti do Guilina… 300. Opet? Pa to i nije toliko puno, s obzirom na udaljenost. Oko 330 kn za 100-tinjak km bi i u Hrvatskoj bila OK cijena. Može, zašto ne. Ona naziva nekoliko ljudi, očito ne mogu svi, ili ne žele… Dok ona zove, ja u jednom času primijetim kako se cestom približava autobus! Mašem, trčim prema rubu ceste u nadi da će me primijetiti, no on samo prolazi. Ili me nije primijetio, ili me nije želio primiti. A pitanje je uopće ide li u Guilin, izgledao je kao neki luksuzniji, cjelonoćni bus. Ova je naposljetku našla nekog tipa, bit će ovdje za desetak minuta. Ja sjedam u restoran dok čekam, ova želi nešto razgovarati sa mnom, ali ne može. Komunikacijska barijera je nenadvisiva. Dolazi taksi, san bai kuai, OK, toliko je dogovoreno. Nešto petljaju s tom cifrom, tako da meni u jednom času padne na pamet „što ako je to početna cijena, a od nje će onda nabijati dalje cijenu taksimetrom?“. Srećom, nije, 300 juana je bilo i ostalo.
Vožnja traje oko sat-sat i pol, ja na stražnjem sjedalu piskaram svoje, vozač pak priča naprijed na mobitel (hands-free, naravno), po dolasku u Guilin ostavlja me opet kod onog autobusnog kolodvora. Kako je prošlo 10 sati, tako mnoge gradske autobusne linije prestaju voziti, pa ću morati kombinirati presjedanja. Srećom je Guilin prvi grad u Kini u kojem popis stanica neke linije izvješen na totemu kojim se označava stanica ima i latiničnu verziju. Nakon malo lutanja i traženja prave stanice uspijevam uz promjenu tek dviju linija stići do Zhengyang Lu, pješačke ulice u kojoj se nalazi i hrana. Nisam cijeli dan ništa jeo, osim nekih keksa ujutro. Jedu mi se rezanci. Postao sam kao trudnica – imam neobične zahtjeve, jedan bih se dan udavio u nečemu, drugi mi dan to uopće ne paše. No kako je već prošlo 11, većina štandova se sprema, rezance više nitko ne kuha, meso s roštilja mi se ne jede, u KFC ne bih…na kraju zaključujem da su mi mirisi hrane dovoljno utolili glad, tako da uzimam samo jedno kokosovo mlijeko i odlazim u hostel. Gdje me cura na recepciji gleda sa smiješkom kojim gledate totalne trotle kojima ništa ne ide od ruke. Ta je ista cura bila na recepciji svaku večer, prvo kad sam joj objasnio da imam rezervaciju još od prethodnog dana, ali da nisam stigao na vlak. Onda kada je ispalo da su sve ture za rižine terase popunjene. I danas kada joj objašnjavam što sam sve morao proći da se dokopam Guilina. Kao i kako da pronađem autobusni kolodvor na koji me ona uputila. Doduše, tu je bila njena greška. Kasnije ću doznati da sam mogao i busom broj 2, da taj ide izravno na kolodvor i tamo se okreće. Nešto mi je u magli da je ona spominjala i dvojku, ali na papiru je pisalo samo 1. Bojažljivo ju pitam, s obzirom na dosadašnja iskustva, je li možda moj krevet u dormu rezerviran na moje ime, da se sad ne dogodi da sam i u tome izvisio. Srećom, jest. A i jutarnji izlet, također. Moram biti na recepciji u 7. A sada je već pola 12. A još se nisam ni uselio u dorm. Koji je na petom katu, bez lifta. Dobro, peti kat je zapravo četvrti (Kinezi imaju američki sistem označavanja katova, prizemlje je prvi kat), ali moram se pentrati sa svojim ruksačinama. I onda shvaćam da moj krevet u sobi nema posteljine. Vraćam se žaliti na recepciju, tamo mi kažu da uzmem neki drugi krevet. Nema, svi su zauzeti. Jedan tip iz osoblja odlazi u jednu drugu (nezauzetu) sobu i daje mi poplon i jastuk iz te sobe, te potom donosi i plahtu. Ja sam uklonio poplon da mogu mirno metnuti plahtu, on me potom pita trebaju li mi dva jastuka, ja kažem ne, i on onda odnosi jedan jastuk. Jedini jastuk. Nisu ni bila dva. Mislim si hoću li ga opet zvati, neću. Ionako ću spavati samo koja 3-4 sata, a i bez jastuka je navodno zdravo.
Vraćam se u prizemlje gdje ću uz Franziskaner srediti jučerašnji dnevni zapis i današnje slike, pa ću tek iza pola 3 otići na počinak…