Kako razgledati grad u potrazi za hranom

petak , 17.07.2015.

Vremenska me prognoza upozorila da je u Xi'anu magla. Budući da nisam sasvim navikao na vremenske uvjete u ovim krajevima, mogla je to biti posljedica suptropske klime, ali i smog. Navečer će mi biti potvrđeno da je ovo drugo. Budući da sam kasno legao, kasno sam i ustao, pa sam hostel napustio tek iza podneva i otputio se u istraživanje grada. Usput sam ostavio i novu turu odjeće za pranje, prvi puta nakon Kašgara.
Već se na prvi pogled vidi da je Xi'an drugačiji od ostalih gradova u kojima sam dosada bio. S jedne strane, mnogo je kozmopolitskiji, stranci na ulici nisu atrakcija već dio stvarnosti. Nažalost, to ne povlači znanje engleskoga – iako ima ljudi koji ga govore stvarno tečno, još ćete uvijek imati problema u restoranima ako nema fotografija jela. Nakon relativno mirnih gradova Xinjianga i Gansua (čak je i Lanzhou, iako velegrad, bio kineski velegrad), Xi'an mnogo više podsjeća na Šangaj, Peking, Hong Kong. Iako je zadržao staru jezgru omeđenu zidinama, izvan zidina buja novi Xi'an, grad stakla i čelika. „Zapadni mir“, kako mu se ime prevodi, do vladavine dinastije Ming u 14. st. bio je Chang'an, „vječni mir“. Grad je sve samo ne miran, šire gradsko područje ima preko 8 milijuna ljudi, ali je sve do 1990-ih i politike otvaranja sjeverozapadne Kine (jer Kinezi, kolikogod tvrdili da su Xinjiang, Tibet i Gansu integralni dijelovi Kine, opet ih u nekoj svojoj etničkoj svijesti ne smatraju „pravom“ Kinom, tako da je Xi'an zapravo smješten na sjeverozapadu, iako je po svoj logici u istočnoj polovici zemlje) bio je relativno miran i uspavan grad. Danas su ovdje brojne industrije, uključivo i kinesku svemirsku industriju, kao i sveučilišta zbog kojih grad ima opuštenu i otvorenu atmosferu. Tomu treba dodati i ugodne ulice u starom dijelu grada, prepune drvoreda, koje vam daju osjećaj da ste u mnogo manjem i mirnijem gradu. Xi'an je najstariji od četiri drevne kineske prijestolnice, a prvi je puta prijestolnicom postao u 11. st. pr. Kr., u vrijeme dinastije Zhou. Kada je u 3. st. pr. Kr. Kina konačno ujedinjena pod dinastijom Qin, prvi kineski car Qin Shi Huang vratio je prijestolnicu na ovo područje, točnije u Xianyang, koji se nalazi sjeverozapadno od današnjeg grada. Nakon propasti kratkotrajne dinastije Qin i dolaska na vlast dinastije Han, car Liu Bang sagradio je palaču Changle („vječna sreća“) na mjestu današnjeg Xi'ana. Dvije godine kasnije počeo je s gradnjom palače Weiyang („beskrajna palača“), najveće palače sagrađene ikad u povijesti (zauzimala je površinu od 4,8 km2, što je 11 puta veće od Vatikana). Početkom 2. st. pr. Kr. započela je i izgradnja famoznih xi'anskih zidina. Na prijelazu iz 7. u 8. st. Xi'an je bio najveći grad na svijetu, s površinom od 84 km2 unutar tadašnjih zidina. Današnje zidine obuhvaćaju manju površinu (12 km2) i potječu iz doba dinastije Ming, a sagrađene su 1370.
Budući da nisam ništa doručkovao, nadao sam se da ću putem nešto pronaći, pa sam tako stigao i do Tornja sa zvonom, danas smještenog na pješačkom otoku na križanju dviju avenija. On dolazi u paru s Tornjem s bubnjem, nekoliko stotina metara zapadnije. S tih dvaju tornjeva građane se obavještavalo o početku i kraju dana, a danas su turistička atrakcija na koje se možete popeti, u kojima se katkada održavaju izložbe, ali načelno je to jedno od onih naplaćivanja radi naplate, pa sam odustao od ideje tiskanja u gomili turista radi pogleda. Iza Tornja s bubnjem počinje xi'anska Muslimanska četvrt. Naime, kao završna točka Puta svile, Xi'an je bio prvi grad u Kini u kojem je službeno dopušteno ispovijedanje islama (već 651.), a i mjesto u koje su zalazili mnogi islamski trgovci, ovdje poslovali, molili se Bogu, a neki od njih se i zagledali u lokalne cure te ostali s njima. Tako je nastala xi'anska zajednica Huija, koja danas broji oko 50 000 članova. Glavna ulica u Muslimanskoj četvrti pretvorena je u veliku tržnicu hrane, s gomilom štandova poredanih uzduž nje, ali s prilično turističkim cijenama. Nudi se svašta, ali cijene su bezobrazno visoke – pohana banana košta 10 juana, npr. Uzeo sam jednu, kao i još neke kuglice koje su mi izgledale kao prženo rižino tijesto (možda je još unutra bilo i neko meso), a to je pak koštalo 15 juana. Čaša soka od manga također 10 juana. Ako ništa drugo, zanimljivo je gledati kako majstori rade rezance, razvlačeći tijesto na ulici, opetovano ga prebacujući preko nekakve kuke na štandu (stalno mislite da će prilikom razvlačenja tijesto dotaknuti tlo, ali to se ne događa – on povuče tijesto na kojih dva-tri metra od štanda i onda se zaleti prema njemu i napravi novu petlju oko kuke). Ne znam koliko traje čitava procedura, nisam ostao dovoljno dugo. Ne znam isto tako ušeće li netko od nesvjesnih turista u rezance dok ih ovaj razvlači. Druga atrakcija je nekakav slatkiš od kikirikija koji se radi tako da se termički obrađeni kikirikiji (i još neki, meni nepoznati sastojci) rasporede na metalnu ploču, a onda ih dvojica majstora obrađuju tako da nabijaju po njima velikim maljevima u uzastopnom ritmu. Ako ste gledali Ben Hura i znate onu scenu na galiji kad im daju ritam veslanja, to tako zvuči.
Skrećem u pokrajnju ulicu i uzimam još nekakav kolač od riže koji malo liči na naš nabujak, a potom tražim xi'ansku Veliku džamiju, jednu od najvećih u Kini. Ono što je zanimljivo kod nje jest njena arhitektura. Nagledao sam se raznih džamija u životu, u turskom, perzijskom, arapskom stilu…ali sve su imale određene zajedničke elemente. Ova je međutim naglašeno kineska. Ima krov kineskih taoističkih hramova, visoke pragove, na početku je „zaštitni zid“ koji štiti od demona (kineski element), većinski materijal je drvo, u vrtu se nalaze brojne sjenice koje podsjećaju na kineske paviljone…zanimljiva fuzija elemenata. Isto tako, za razliku od većine ostalih džamija, ovdje turisti ne mogu ni blizu molitvene dvorane, možemo samo viriti kroz vrata s udaljenosti od nekoliko metara, gdje je postavljena ograda.
OK, ono što sam pojeo u Muslimanskoj četvrti bilo je predjelo, sad bih nešto konkretno. Odlazim stoga do jednog restorana oglašenog u Lonely Planetu, ali ga ne nalazim na označenom mjestu. Tražim dalje preko Tripadvisora, ispada da restoran i dalje postoji, malo dalje, ali kritike su loše. Riječ je o najstarijem restoranu u Xi'anu i događa se tipična stvar – pokušava cijenama kapitalizirati svoju reputaciju, a sve bez praćenja kvalitetom hrane. Umjesto toga opažam da je relativno blizu jedan kantonski restoran, a kako je kantonska kuhinja najbogatija u Kini, ne treba me dvaput nagovarati. No na rečenoj adresi restorana nema. Ili je tamo, ali nije dovoljno jasno označen (tj. nema latinični natpis). Već je poslijepodne dobrano odmaklo, razmišljam što dalje. U vodiču mi nude i jedan hunnanski restoran, koji je uređen s tematikom najpoznatijeg sina Hunnana, Mao Zedonga, a hrana je mjestimično i dosta ljuta, što je karakteristično za tu provinciju. Ali meni je navodno na engleskom, pa ću možda moći odabrati i nešto ne toliko ljuto. Za doći dotamo moram se zaputiti južno od Tornja sa zvonom, sve do Južnih gradskih vrata, izvan zidina, u moderniji dio grada, sve do Male pagode divlje guske (sagrađene u 8. st. radi čuvanja budističkih spisa i oštećene u potresu u 16. st., zbog čega joj je toranj okrnjen). Na rečenom potezu nema ničega. Opet. Nije valjda smetao Partiji… Što sad? Prolazim kraj nekoliko restorančića koji mi izgledaju kao da bi moglo biti okapanja s narudžbom, potom se upućujem autobusom opet u kvart nedaleko hostela, tamo sam još jutros vidio neka zanimljiva mjesta za pojesti. U prvome u koji ulazim ne znaju engleski, jedina riječ koju znaju je noodles, a ja stvarno više ne mogu jesti rezance. Jiaozi nemaju, tako da teška srca odlazim dalje. U drugom restoranu je naručivanje lakše, jer imaju slike, ali izbor je dosta sužen. Uzimam salatu od sojinih klica u nekom pikantnom sosu i neku juhu od graha i ječma (dakle, trebala bi ličiti na ričet), ali koja je neugodna, pomalo grka okusa, tako da dio ostavljam. Ujedno šaljem poruku Edu i Javieru da sam u gradu i možemo li se naći večeras. Javlja mi se ubrzo Javier, koji potvrđuje dogovor u 9 kod Južnih vrata, od Eda ništa. Kasnije ću doznati da je Ed dan poslije povratka iz Lanzhoua u Xi'an otputovao u Atlantu. Dakle kada je rekao da se vraća doma, mislio je to na prilično doslovan način.
Vraćam se u hostel obaviti svoje internetske obaveze, a ujedno molim i curu na recepciji da mi rezervira kartu za subotu navečer za Chengdu, da ne moram ići do kolodvora i gnjaviti se još s time. Ona će to i napraviti, ali uz proviziju 30 juana (dočim je u Turpanu žena kupila kartu preko svoje kartice, ja sam joj vratio novac, a ona mi je dala broj rezervacije za podići kartu – makar možda bolje ovako, sigurno bih se opet pogubio po šalterima na kolodvoru). Karta će me čekati idući dan na recepciji. Nažalost, iako je u pitanju noćni vlak, propustio sam priliku za spavaća ili kušet kola, sve je već unaprijed rezervirano, dakle morat ću ići na obično sjedalo. Nadam se samo da vlak neće biti krcat i da ću moći odrijemati barem s glavom na stoliću…
Dogovor s Javierom je u 9, ali iako mi je rekao kod Južnih vrata, to je zapravo malo zapadnije od njih, u ulici gdje ima dosta restorana s roštiljem. On je tamo sa suprugom, koja se zove Naomi, i nekim prijateljem Meksikancem, koji se zove Ricardo. Oni su već jeli, a onda naručuju i za mene. Preporuke ne prestaju pljuštati, tako da uzimam pileći ražnjić, neke lokalne rezance (ne mogu ih izbjeći), kruh pržen na žaru, komadiće pikantne govedine servirane na tankim metalnim štapićima koji liče na prskalice, i naposljetku patlidžan s češnjakom i još nekim dodacima. I pivu. Jasno da sam se preračunao, tako da je patlidžan ostao gotovo netaknut.
Nakon večere, Naomi odlazi doma, jer radi ujutro, a ja ću s dečkima još u jedan bar omiljen među strancima u Xi'anu. Tu upoznajemo još jednog tipa iz Meksika, koji uopće ne liči na Meksikanca, više na Britanca, a i naglasak mu je britanski. Nisam mu uspio doznati porijeklo. Za stolom su i dvije cure, nisu mi se predstavile. Prva govori engleski s američkim naglaskom i općenito djeluje kao prava Amerikanka, još je i plavokosa, tako da ću ostati prilično iznenađen kada doznam da je – Turkinja. Iz Ankare. Uzevši u obzir moja iskustva s Turcima i engleskim, ova izgleda prilično nestvarno. I kaže da joj je nakon godinu dana dosta Kine i Kineza, da ih ne može podnijeti, da idući tjedan odlazi i da je presretna zbog toga. Kaže da ju je Kina toliko izludila da je prošli tjedan čak fizički napala neku curu, što joj se inače nikada nije dogodilo. Druga cura podsjeća na jednu moju kolegicu s faksa, rekao bih ovako na prvu da je Slavenka, engleski govori dobro, ali kao da joj nije materinji (što za Turkinju ne bih rekao). Ispostavit će se da nisam pogriješio u procjeni – Ruskinja je. Atmosfera u baru je vrlo nekineska, pušta se neka ugodna glazba, kompilacija hitova Ala Greena prekidana povremenim nastupima pjevača s pratećim bendom koji sviraju popularne hitove u rasponu od Michaela Jacksona do Shakire, ali uvijek po dvije-tri pjesme i onda kraj. Nakon nekog vremena odlučujemo se prebaciti u jedan tiši birc koji ima stol za stolni nogomet i za biljar. Javier i ja se ogledamo u stolnom nogometu, što završava s glatkih 10:0 za njega. Potom odigravamo dvije partije biljara, tu se malo bolje držim, ali opet on dobiva obje. U međuvremenu su cure i oba druga Meksikanca otišli, a mi smo se još malo družili s nekim Nijemcem i njegovom prijateljicom (curom?) Kineskinjom (možda i nije Kineskinja, po izgledu bih rekao da je Vijetnamka ili Filipinka), pa je naišao i neki Britanac od pedesetak godina koji je navodno nogometni trener, ali stalno nešto docira i skoro se zakačio s nekim Španjolcima na šanku (da, dotični su, kad su čuli da sam iz Hrvatske, odmah počeli s Modrićem i Mandžukićem – stvarno, zašto nikad nitko ne spomene Tita ili Chrisa Novoselića?). Naposljetku, negdje oko 2 sata ostali smo samo Javier, ja, Nijemac i njegova frendica, pa sam se ja odlučio povući. Vrata u hostelu se zatvaraju u ponoć, nadam se da će me pustiti unutra. Šetam noćnim ulicama Xi'ana i zaključujem da mi se grad doista sviđa i da bih se u njega mogao vratiti. Nažalost sam već naručio kartu za vlak, premda bi mi dobro došao još jedan dan ovdje. Ali što je tu je. Prilično je izvjesno da ću Kinu posjetiti još kojiput u životu, a onda zašto ne otići u Xi'an. Dok tako hodam i tipkam nešto na mobitelu, zaustavlja se kraj mene neki tip na skuteru. Ima tako tih taksista na skuterima, neki su me salijetali i dok sam imao ruksak na leđima, prvu večer. Krene on meni pričati nešto na kineskom, ja mu samo odmahnem rukom da me ne ometa i pišem dalje. On ništa, nastavlja. Ja hodam, on i dalje nešto govori za mnom, čak se i okrenuo i vozi iza mene. Vidim da ovaj neće biti lagan za riješiti ga se, pa se okrećem, pogledam prema njemu i zaurlam „Fuck off!“ Shvatio je poruku i miče se. Moram početi vježbati žešće odbijanje nasrtljivaca koji ne shvaćaju suptilne geste „pusti me na miru“, jer sam čuo da su u jugoistočnoj Aziji upravo takvi. A u Indiji još i gori. Po tome barem Pakistan nije Indija.
Šetnja noćnim Xi'anom je inače vrlo ugodna, blago je svježe, ne osjećam se ugroženo (osim od idiota na skuterima), a u trenutku dolaska do hostela vidim da su vrata širom otvorena. U predvorju su neki Francuzi koji ćaskaju. Ovo je bilo lakše nego što sam mislio… Uzimam još tortu od sira prije spavanja (s popustom od 20% nakon 8 navečer cijena je svejedno velikih 20 juana), a onda se upućujem na spavanje. Treba rano ustati za vojsku od terakote…