Čekajući internet u Chengduu

utorak , 21.07.2015.

Rekao sam da ću si u ponedjeljak sâm složiti program obilaska, a kako me zanimalo vidjeti Dujiangyan, odluka je bila lagana. Radi se o gradiću kojih sat vožnje od Chengdua, poznatom po sustavu navodnjavanja koji je uvelike doprinio razvitku poljoprivrede u Sečuanskoj ravnici.
Nakon što sam u Xi'anu opravo bijelo rublje, ostalo mi je plavo i crno, što ću obaviti ovdje. Crveno i narančasto će još malo pričekati. Rublje će biti gotovo sutradan, ali moram priznati da je cijena poprilično paprena – 27 juana po kilogramu (u Kašgaru je bilo 10 juana po cijeloj mašini). Suvišno je naravno i napomenuti da mi ni u Xi'anu nisu pošteno oprali rublje…ja ne znam zašto je toliki problem staviti bijelo rublje na 90°, to znači da ni posteljinu ne peru na toj temperaturi. S obzirom na to gdje sam sve spavao, nisam gadljiv, ali čini mi se jalovim poslom „oprati“ rublje na kojem se sve tvrdokornije mrlje i dalje vide.
Autobus za Dujiangyan polazi s autobusnog kolodvora Chadianzi u sjeverozapadnom predgrađu, do kojega vozi metro. No po izlasku iz metroa vidim samo gomilu gradskih buseva, a nigdje ne piše koji vozi kamo. Nakon nekih 20-ak minuta kruženja po terminalu konačno nalazim popis linija, no nijedna od njih ne ide u Dujiangyan. Razmišljam već da odustanem i odem na vlak, ali tada opazim da se pored terminala nalazi i daljinski autobusni kolodvor, koji mi je u prvom trenu posve izmakao iz vidnog polja. I da, busevi za Dujiangyan idu kao na traci, čim se jedan napuni kreće idući. Smještam se u jedan, a na sjedalo do mene sjeda djevojka od rekao bih kojih 13-14 godina, teško je procijeniti, ali recimo da je to ona dob „not a girl, not yet a woman“. Želi razgovarati engleski sa mnom i malo vježbati. Recimo da ima određenu širinu vokabulara, može razumjeti što joj govorim, ali malo teže joj ide izražavanje. Kaže da se oni u školi uglavnom izražavaju pismeno i to tako da se orijentiraju proći test, dok se baš ne priča puno. To sam već spominjao, mnogo profesora engleskog u kineskim školama su i sami priučeni, izgovor im je loš, a učenici nemaju priliku čuti pravi engleski izgovor, pa ono što čuju od profesora smatraju dobrim izgovorom. Ona je valjda prva Kineskinja koja mi se predstavila, zove se Ling. Iz provincije je Guangdong, a ovdje je na izletu, ostat će oko 3 dana u Dujiangyanu. Tu je inače s ujakom (koji je profesor engleskoga), dva brata i bakom i djedom. Pita me hoću li im se pridružiti, da mi želi biti prevoditeljica. Zahvaljujem se, ali velim da ću u Dujiangyanu biti ukupno svega kojih 2 sata. Kaže mi da sam hrabar što putujem kroz Kinu bez znanja kineskoga. Hrabar sam ja čini mi se što općenito ovako putujem. Hrabar i lud… Ona dalje kaže kako uvijek želi razgovarati sa strancima, ali se boji da ih ne ometa. Pa eto, mene je uhvatila nespremnog. Onda kaže kako ona misli da su stranci zanimljivi i zgodni. Ma jel se to ona meni upucava? Nebitno, ali ovo što kaže jest indikativno. Prijatelj je ove zime bio u Koreji i tamo se upustio u razgovor s jednom Korejkom koja je sasvim ozbiljno tvrdila da korejske žene ne mogu shvaćati korejske muškarce za ozbiljne partnere „jer imaju kose oči“! Ovo je doslovce ona prispodoba o trunju i balvanima u očima. Uglavnom, u Koreji su očito Zapadnjaci san snova u pogledu dobrih partija, a čini se da nešto slično vrijedi i u Kini. Razgovarali smo o tome one večeri u Xi'anu – česti su slučajevi muškarca Zapadnjaka s curom Azijatkinjom, no obratni su slučajevi mnogo rjeđi. Kad još uzmemo u obzir da u Kini i inače postoji deficit žena – s obzirom na politiku jednog djeteta, kada bi se doznalo da nosi žensko dijete, žena bi pobacila; ili bi rodila dijete i dala ga brzo na usvajanje nekamo izvan Kine – biti muškarac u Kini nije lako. Već sada ima nekih 100 000 muškaraca viška u populaciji. A naravno, višak muške populacije uvijek se može dobro upotrijebiti u vojne svrhe…
Nakon nekih sat vremena vožnje stižemo u Dujiangyan. Iako me Ling po izlasku iz autobusa upoznaje sa svojom obitelji, meni se nekako ne da družiti s njima, tim više jer sam ograničen vremenom. Srećom, oni se moraju pobrinuti za smještaj u idućih nekoliko dana, pa se pozdravljamo, jer ću ja odmah na autobus do onoga što mene zanima. Osim što neću. Naime, hoću na autobus, čak i na pravi broj, ali u krivom smjeru. To mi se događa već drugi put u tri dana. Završavam u nekom predgrađu, pa se istim brojem vraćam do drugog kraja linije, a to je park u središtu grada (grad je sasvim prosječan, bez ikakvih drugih vizura, kao npr. Karlovac), u sklopu kojega se nalazi sustav za navodnjavanje. 256. pr. Kr. lokalni guverner Li Bing projektirao je sustav kanala i brana kojima je ukrotio dotad divlju rijeku Min, koja je naizmjence plavila i isušivala okolna polja. Tako je nastala osnovica sečuanske poljoprivrede. Pritom je bilo nužno probiti kanal kroz brdo Yulei, a kako se sve događalo u doba prije pronalaska baruta, stijene su se razarale naizmjeničnim zagrijavanjem i hlađenjem dok nisu puknule. Bilo je potrebno 8 godina da se probije 20 metara širok kanal. Tvrdi se da je izgradnja sustava navodnjavanja zaslužna i za opušteni mentalitet Sečuanaca koji su osiguravanjem redovne žetve izgubili razloge za brigu te ujedno dobili i mnogo slobodnog vremena. Danas je sustav pod zaštitom UNESCO-a i aktivan je, te ga se još dodatno proširuje – izvorno je navodnjavano područje iznosilo milijun hektara, danas je oko 3 milijuna hektara. Iako je područje Dujiangyana dosta oštećeno u potresu 2008., sâm je sustav obnovljen, no stradali su i neki hramovi i pagode u okolici.
Riječ je zapravo o velikom parku koji se proteže uz rijeku Min i njene umjetno prokopane rukavce, te je u redu za ugodnu šetnju, no ako vas baš zanima tehnička strana priče, a ne znate kineski, ostat ćete poprilično uskraćeni. Cijena ulaznice je skupih 90 juana, a za to ne dobijete previše – ako vam je do atmosfere možete se šetati i drugom obalom rijeke. Najbolji vidik na čitav kompleks je iz hrama Erwang (Dva kralja) koji se nalazi visoko na drugoj obali rijeke, i za koji se, naravno, naplaćuje posebna ulaznica. Nisam išao do hrama, u dvojbi sam jesam li trebao, zašto plaćati ulaznicu radi jednog ili dvaju dobrih kadrova, a opet, ako nisam otišao gore zašto sam uopće dolazio, kao da sam posao obavio napola. I opet ona dvojba, zašto putovati i obilaziti određena mjesta, da li samo da bismo okinuli fotografiju, da li nas uopće neko takvo mjesto može obogatiti ili je to još jedan kulturni spomenik…da, opet sam malo kontemplativan, i ne, ne odustaje mi se od puta, ne odustaje mi se od obilaženja spomenika, samo što odabirem manje turistički pristup. Tzv. šetački pristup. Kada idete u šetnju u Maksimir, onda uživate u mjestu, ne u arhitekturi Vidikovca ili Švicarske kuće. E pa tako ja želim šetati po Sečuanu ili Indokini, a ako slučajno navratim u neki hram, neko mjesto na listi svjetske baštine UNESCO-a – još bolje. Iako i dalje ostaju određene destinacije koje su obavezne i nepropustive.
Dok se vraćam nazad kroz dugačku šetnicu uokvirenu postrojenim kipovima mudraca koji mi svi liče na razne varijante Konfucija, vidim da mi netko maše. Pomišljam kako netko od lokalnih pokušava privući moju pažnju, te kurtoazno kimam u tom smjeru, da bih shvatio da je to Ling s obitelji. Očito su našli smještaj i sad idu u obilazak. No kako se sad već žurim na bus za natrag, opet nemam baš vremena za divanjenje.
Na kolodvoru je opet ista priča, autobusi idu kao na traci, a ja ću prije polaska još kupiti nešto što sam već ranije primijetio i istovremeno me zanima kakvo je, a i zamišljam si da je odvratno. Naime, voda s okusom krastavaca. OK, ima dodanu i limetu da razblaži okus, ali krastavci? Za svaki slučaj uzimam još i bocu hladnoga čaja s mlijekom, da popravi okus, ali ova voda zapravo i nije toliko loša koliko bih očekivao. Samo se malo osjećaju krastavci, limeta preuzme veći dio. Nije da ću postati ljubitelj, ali ako nemam drugog izbora…
Po povratku u Chengdu vraćam se u hostel, Chris se ni danas nije javio, iskoristit ću vrijeme da uploadam fotografije, pa ću na večeru… Oko 7 navečer sam počeo s uploadom, a oko pola 2 ujutro sam otišao na počinak ne učitavši nijednu jedinu sliku. Očito je posrijedi bio čelični stisak na internetu, nijedan proxy mi nije radio dulje od minutu-dvije nakon pokretanja, dovoljno eventualno da učitam stranicu i pokrenem upload, a potom zamiranje. Napravio sam oko sat vremena pauze radi večere u restoranu preko puta hostela, koji ima engleski meni sa slikama – prijevod je grozan, slike su relativno informativne, a što je najvažnije, kraj svakog jela stoji oznaka je li ljuto i koliko (do tri papričice). Odabirem juhu od bundeve s mungo grahom, nemaju. Morat ću uzeti onu od paradajza s nekakvim okruglicama. Nije loša i nije ljuta…barem po sečuanskim standardima. Naime, nema čilija, ali ima popriličnu količinu đumbira. I da, dolazi u zdjeli koja može nahraniti pola restorana. Glavno jelo je marinirana patka, što je doslovce samo pačje meso, nisu mi čak ni automatski donijeli rižu. Patka je dobra, ali ima jednu manu – poslužena je s kostima. Tako se ugodni obrok pretvara u oprezno prežvakavanje kako ne bih slučajno nabasao na kost, na oglabanje mesa s kosti…jedan razlog zašto ne volim jesti ribu su između ostalog kosti, a sad me to dočeka i ovdje. Volim staviti žlicu/vilicu/hvat štapića u usta i početi žvakati ne razmišljajući o tome hoću li možda negdje unutra naići na minu. Posluži mi meso s kostima i upropastio si mi uživanje u obroku. Srećom, stvar je relativno popravio desert – smotuljci s tarom. Radilo se o prženim smotuljcima, poput savijače, a taro kojim su punjeni je inače gomoljasta biljka koja raste posvuda od istočnog Mediterana na istok. Iako sâm taro ima pomalo užegli okus, u prerađevinama on postaje ukusno orašast. Može ga se naći i u Zagrebu, u Koykanu u Gajevoj imaju kolačiće od tara. Boja mu je ljubičastosivkasta do bijela.
Po povratku u hostel, situacija s netom je i dalje nepromijenjena. Za idući sam se dan prijavio na organizirani izlet u sklonište za pande u Chengduu, te do Velikog Buddhe u Leshanu, znam da sam mogao to napraviti i u vlastitom aranžmanu, ali bi me zahtijevalo veću dozu logistike. Izlet nije ni jeftin – oteli su mi 498 juana za to. Mogao sam ostati još jedan dan dulje u Chengduu, pa to sve obaviti natenane, ali pojavila se jedna kombinacija s time da ću na dionici puta kroz Vijetnam imati društvo, a da se to realizira, trebao bih do 30. srpnja stići u Hanoi. Zato sam odlučio skratiti boravak u Chengduu za jedan dan i otići na organizirani izlet. Ispostavit će se da je to bila poprilična pušiona…