Dašak Tibeta

nedjelja , 12.07.2015.

Ujutro Chris odlazi na doručak sa svojim društvom iz predvorja, a ja odlazim na zapadni autobusni kolodvor kupiti kartu za Linxiu. Tamo doznajem da moram na južni kolodvor, a to mi objašnjava neki mladić uz pomoć internetskog prevoditelja, koje ovdje dosta često koriste i koji su čak dobri i kvalitetni, barem za kineski. Moram na autobus 129, na drugoj strani ceste, pa do zadnje stanice. Stižem na južni kolodvor bez poteškoća, autobus polazi za kojih pola sata. Vozimo se od Lanzhoua na jug, autocestom koja spaja Lanzhou i Linxiu, prolazeći uglavnom kroz krajeve nastanjene Huijima, što se vidi po velikom broju džamija uokolo, i to uglavnom novoizgrađenih džamija, u zadnjih 20-ak godina, rekao bih. Do Linxie nam treba oko 2 sata, uz još nekoliko usputnih stajanja. Svi usputni gradovi su omanji, rekao bih kojih 50-ak tisuća stanovnika, ali su unatoč tomu prepuni nebodera. Da, to je taj građevinski bum – bitno je da se stanovi izgrade, ne nužno i usele. Prolazimo jedan dugački tunel i približavamo se Linxii. Po onome što vidim, Linxia nije grad koji bi mi bilo žao propustiti. Navodno ima jedan taoistički hram na sjevernom rubu grada, nekoliko džamija i to je to. Po svemu drugome je tipičan kineski grad. Stoga po dolasku na kolodvor odmah kupujem kartu za Xiahe, a i autobus je već ovdje. Većina putnika su Tibetanci, lako ih se prepoznaje, budući da im je koža tamnija, preplanulija, a i odijevaju se drugačije. Muškarci nose šešire i odijela i izgledaju kao da su izašli iz nekoga film noira, a žene nose široke halje, imaju kosu u dvjema pletenicama koje su na vrhu uplele u jednu, te također nose šešire. Ukratko, malo me podsjećaju po izgledu na andske Indijance, samo što ne nose pončo. Tip na sjedalu ispred mene neprekidno nečim šuška, kao da pokušava otvoriti najlon vrećicu pa trlja krajeve ne bi li ju malo razlabavio. Nakon što to traje dobrih deset minuta navirujem se pogledati kog vraga toliko prtlja. I onda shvaćam da nije posrijedi nikakva plastična vrećica, već brojanica. Za razliku od krunice, koja se broji zrno po zrno, ili tespiha, koji se premeće među prstima nekakvim posebnim redoslijedom, ovi brojanicu drže u skupljenim šakama koje trljaju jednu o drugu, i to stvara spomenutu buku. Zapravo tu ni nema brojanja, to je više kao zvečka. Ubrzo je brojanicu izvadio i njegov susjed, kao i tip s druge strane prolaza, pa su šuškali u tercetu…
Krajolik nakon Linxie ubrzo preuzimaju brda, pa malo podsjeća na Bosnu ili čak neke dijelove Zagorja. Vozimo se usporedo s autocestom, za koju ne znam kamo vodi, prema Sečuanu ili Tibetu. Promiču rascvjetala polja uljane repice, što mi je spomenuo još Shaun, iako mi je to bilo čudno, budući da uljana repica u našim krajevima cvjeta početkom svibnja. Ipak je ovdje hladnije. Na pločama uz cestu počinju se pojavljivati dvojezični natpisi, na kineskom i tibetanskom. Tibetansko se pismo također razvilo iz pisma brahmi, slogovno je i karakterističnog oblika kvadratićâ s repovima. Tibetanski jezik inače na dubokoj je razini srodan s kineskim, ali riječ je o drugoj grani velike sinotibetske jezične porodice, kamo pripadaju npr. i burmanski jezici, koji se govore u Mijanmaru, sjevernom Tajlandu i južnoj Kini. Zapravo je pitanje je li tibetanski jedan jezik ili skupina povezanih jezika (kao i kineski, uostalom), a postavlja se i pitanje tibetanskog etnonacionalnog identiteta. Dugo se za Tibetance koristio polupogrdni naziv „jedači tsampe“, pri čemu je tsampa jelo od prženog ječmenog brašna koje funkcionira kao nešto između kruha, suhe hrane i kaše, i doista je karakteristično isključivo za kulturni krug Tibeta (koji obuhvaća samu Tibetsku visoravan, pokrajinu Qinghai – tzv. „mali Tibet“, rubna područja Gansua, Sečuana i Yunnana, Butan, Sikkim, sjeverni Nepal, Ladah u Indiji te Baltistan u Pakistanu). S vremenom su i sami Tibetanci prihvatili tsampu kao odrednicu tibetanstva, iako se danas ipak time prvenstveno smatra slijeđenje tibetanskog budizma (uz odgovarajuću jezičnu pripadnost, jer tibetanski budizam se prostire mnogo šire, obuhvaćajući i Mongoliju, Tuvu, Burjatiju i Kalmikiju – da, jedino budističko područje u Europi pripada tibetanskom budizmu!).
Kako je za put u Tibet nužna posebna propusnica, a Qinghai mi je bio izvan ruke, za iskustvo tibetanskog kulturnog kruga otputio sam se u Xiahe, gradić jugozapadno od Linxie, na cesti prema Qinghaiu. Gradić je to koji je izrastao oko samostana Labrang (što je uostalom i tibetansko ime Xiahea), premda danas naravno ima i kinesko-huijski dio na istočnoj strani doline u kojoj leži. Čitav Xiahe zapravo čini jedna glavna ulica, te paralelno s njom šetalište uz rijeku, kao i nekoliko okomitih ulica na tu glavnu. U samom središtu i danas se nalazi samostanski kompleks koji se prostire kojih kilometar i pol u duljinu, a s druge je strane tibetansko selo i još dva manja samostana, od kojih jedan ženski.
Autobus me ostavlja na mostu na ulasku u mjesto, odakle lijevo imam nekoliko stotina metara do poteza gdje počinju smještajni kapaciteti. Većinom su na glavnoj ulici, osim jednog hostela iz mreže YHA, koji je uz rijeku. Idem tamo pogledati, nadam se da nemaju gužvu. Dobro se nadam. Atmosfera pomalo podsjeća na planinarske domove kod nas, unutra sve obloženo drvom, sobe su uredne, izgledaju čisto, WC-i već manje… Odlažem stvari i krećem u obilazak. Trebalo bi nešto i pojesti, po mogućnosti tradicionalno tibetansko. Svojedobno sam bio u tibetanskom restoranu u Parizu i nisam baš bio oduševljen, većina hrane je bila bljutava, tako da se nadam da ću ovdje na ishodištu dobiti bolje iskustvo. Prolazim kraj jednog restorana kojemu vani piše na engleskom „Tibetan restaurant“. Pomišljam da, čak i ako ne znaju engleski, imat će meni na engleskom, jer ako vani staviš natpis na engleskom, to znači da ciljaš na strance. No logika je logika, a Kina je Kina. Naravno da nitko unutra ne zna engleski, pa se izvlače internetski prevoditelji. Nakon što sam ženi triput na engleskom rekao „I don't know what you have“, sliježući pritom ramenima, ona me i preko prevoditelja pita što želim. Ja joj na svojem ukucavam „Ne znam što imate, možete li mi prevesti?“ Napokon se uspijevamo dogovoriti za jednu porciju moma (što je zapravo isto što i baozi, valjušci punjeni mesom, podsjećaju na gruzijske hinkalije, samo što se ovdje vrh jede), te na pečeno jakovo meso (da ne kažem jakovinu). Uz to naravno uzimam čaj, očekujući da ću dobiti tibetanski čaj. Ali ne, to sam očito morao posebno naručiti (cang cha). Naručujem i njega i dobivam ogromnu termosicu iz koje si mogu sam dolijevati koliko me volja. Tibetanski čaj jest zapravo sličan čaju s mlijekom, samo što se umjesto mlijeka koristi jakov maslac, koji je blago slankasta okusa. Čitav čaj ima okus sličniji juhi nego čaju, ali nakon što sam pio vodu od kuhanja tjestenine, više me ništa ne može iznenaditi. Jakovo meso dolazi s rezancima i raznim izborom paprika, a usto je i prilično žilavo. Jak je ipak govedo. Žilavo i ljuto, a rezanci su opet u crvenom sosu. Srećom da imam narančastu majicu…
Nakon ručka odlazim do samostana. Detaljno ću ga obići sutradan ujutro, postoji i tura na engleskom, a sada ću ga doista samo obići – naime, poduzet ću koru, ritualni obilazak oko nekog svetog mjesta koji se inače obavlja u smjeru kazaljke na satu. Kora oko samostana Labrang traje kojih sat do sat i pol lagane šetnje, uz fotografiranje. Samostanski kompleks je zapravo poput gradske četvrti, s uličicama, hramovima, prostorijama za život redovnika, vjerojatno i radionicama… Duž gotovo čitave južne strane kompleksa nalaze se molitveni valjci koje vjernici okreću. Uokolo tumara šarolik svijet – mladi i stari redovnici u grimiznim haljama, bakice izbrazdanih lica, mlađi Tibetanci koji me malo podsjećaju na kosooke Rome… Uz put se nalazi još nekoliko hramova u koje se posebno naplaćuje ulaz, tj. nije pokriven glavnom kartom (iako mi za koru ona očito nije potrebna). Sa sjeverne strane kompleksa put je slabije uređen, nije potaracan, tako da ima ruralniji ugođaj, a vodi i odmah u podnožju brda koje se strmo diže iza samostana. Dio vjernika koru radi ležeći – ne, nije da puze po tlu, nego se opruže potrbuške, potom ustanu i naprave par koraka do mjesta gdje su im ranije bile ruke, pa se opet opruže… Kada sam ih promatrao, zaključio sam da varaju, naprave koji korak više. :D Pritom na rukama imaju posebne drvene sandale, a oko vrata pregaču. Njima dotiču tlo kada se po njemu bacaju. Možda najpoznatija kora koja se poduzima jest ona oko svete planine Kailaš u zapadnom Tibetu, koja pješice traje tri dana. Koliko traje potrbuške, ne znam. Tibetanski budizam, iako se uvelike oslanja na tantrički misticizam, svejedno je zadržao mnoštvo elemenata iz böna, tradicionalne tibetanske animističke religije. Kora bi mogla biti jedan od njih, premda je to dobra vježba samodiscipline.
Nakon dovršetka kore sjedam u Snow Cafe, kafić restoran koji servira kinesku, tibetansku, nepalsku i zapadnu hranu. Nisam gladan, ali bih još nešto jestivo stavio u sebe, pa uzimam jakov jogurt s tibetanskim kruhom. Ispada da je tibetanski kruh zapravo obični zapadnjački kruh, kakav nisam jeo valjda od Turske. A i jogurt je obični jogurt, malo kiseliji. Uzimam usto i čašu slatkog lassija, a potom, kako se spušta mrak, krećem u hostel. U kojem ne radi wi-fi. Drugima radi, meni ne. Nakon neuspješnog apela da poprave vezu, odlučujem se vratiti u Snow Cafe, uz pivu ću valjda kod njih uspjeti odraditi upload. Rade do 11, sad je skoro 10… Nakon dvije pive, u 11.05, upload je konačno gotov. Ova cenzura interneta i povezivanje preko presporih proxyja mi tako grize živce… Još manje od tri tjedna Kine. A onda vijetnamska cenzura…
Nakon uploada fotografija još pisanje teksta, no njega više noćas neću objaviti. Snow Cafe je zatvoren, a u hostelu internet nije proradio…