Jedna od neugodnih osobina putničke svakodnevice su mali kvarovi, trganja, otkazivanja poslušnosti pojedinih dijelova opreme. Jutros je to bio patentni zatvarač na mojoj toaletnoj torbici. Iako je bio ćudljiv već godinama – ako bih povukao zatvarač do kraja, bio bi se zaglavio i jedva bih ga uspio ponovno pomaknuti u suprotnom smjeru – danas je konačno posve otkazao poslušnost. Kada sam ga pokušao otvoriti, počeo se otvarati mimo kopče, tj. kopča je ostala na jednom krilu bez mogućnosti da se drugo krilo vrati natrag u vodilicu. Tako sam iz straha da ga više neću moći otvoriti došao do situacije da ga više ne mogu zatvoriti. Morat ću usput naći nekog torbara, vjerojatno opet na nekoj tržnici. Uvijek biram popravak pred bacanjem, ova torbica i ja prošli smo puno toga zajedno, ne bih se želio od nje rastati pred nekom kineskom kantom za smeće.
Vlak za Guiyang polazi sa središnjeg čongćinškog kolodvora, koji je samo dvije metro stanice udaljen od hostela, tako da ne moram toliko žuriti. Ali taj me stav ipak malo previše usporio, pa na kraju izlazim iz hostela tek sat vremena prije polaska vlaka, a još ne znam kakva će biti situacija s gužvom na blagajnama. Jedan od Kineza u mojoj sobi, koji koliko-toliko zna engleski, bio se taman probudio dok sam završavao pakiranje i postavio mi najblesavije moguće pitanje koje se može postaviti čovjeku koji upravo zatvara ruksak: „Are you leaving?“ Jasno mi je da želi vježbati engleski, ali… Na stanici metroa nema nikakvih problema s rendgenom, ali ima s aparatom za karte, budući da isti ovdje ne govori engleski. Srećom sam zapamtio gdje je stanica, pa ju nalazim po karti. I otvor za kovanice je na posve drugom mjestu, pa ga u prvi mah uopće ne primjećujem. Potom, kada konačno dođem na pravu stanicu, treba vremena da nađem pravi izlaz. A taj je preko dugog pokretnog stepeništa čija se upotreba naplaćuje 2 juana. I onda na kraju, kad konačno dođem do kolodvora, situacija ista kao u Chengduu – blagajne su izdvojene od ostatka zgrade. Srećom sam to opazio na vrijeme. Iako odabirem najkraći red, on je i najsporiji, jer neka ženska naprijed 5 minuta prtlja s kartama. Već si mislim kako ću zakasniti na vlak, 9.50 je, a još je 8 ljudi ispred mene nakon što se dotična makne (vlak polazi u 10.13). Srećom red nakon toga ide glatko, karata ima, a komplikacija prilikom kupovine nema.
Kako vožnja traje 9 sati, stigne se svašta. Prvo sam malo odspavao, nadoknadivši naprasno prekinut noćni san. Potom sam se trudio gledati krajolik, koji jest zanimljiv ali zbog mnoštva tunela teško je dobro ga fotografirati. Opet me vožnja podsjeća na BiH – što zbog lijepe krške prirode, što zbog depresivnih industrijskih gradova. Primjerice, jedan od njih, na samoj obali Jangcea, nudi svojim stanovnicima prekrasan pogled na termoelektranu s trima dimnjacima i dvama kotlovima, koja se izdiže izravno između gradskih kuća. U gradu Zunyi zgrade su nagurane tako da bez problema možete prekoračiti na balkon susjeda u zgradi preko puta. Od tipa koji prolazi kroz vlak s kolicima kupio sam karakteristični kineski snack koji sam već vidio jesti druge ljude po vlakovima, a onda mi je Chris objasnio što je posrijedi – riječ je o dimljenom tofuu koji se prodaje vakuumiran, a naravno da je još i začinjen ljutim papričicama. Tek toliko da vas drži na oprezu.
Nakon spomenutog Zunyija vlak se napunio, a kako je Zunyi važan grad za modernu kinesku povijest, jer je ovdje 1934. održana konferencija KP Kine koja je označila definitivni Maov proboj u vrh stranke, mislim da bi bio red da nešto kažem i o povijesti – naime, već sam 5 tjedana u Kini, a nisam napravio detaljni pregled povijesti. Što je zapravo i logično – povijest Kine traje preko 3000 godina i teško bi ju bilo ukratko opisati, a najzanimljiviji dio je zapravo 20. st., pa ću sada pokušati sumirati kinesku povijest u tom razdoblju.
Najveći dio svoje povijesti – od 221. pr. Kr. do 1912. – Kina je bila carstvo. Na tronu su se smjenjivale različite dinastije, neke su usporedo vladale u pojedinim dijelovima Kine, neke su bile i stranog porijekla – recimo, dinastija Yuan bili su Mongoli, a posljednja dinastija, Qing – koja je na vlast došla 1644. – bili su Mandžurci. Iako je prvih 150 godina njihove vladavine Kina bila jedna od najprosperitetnijih država svijeta, dinastija Qing nije išla ukorak s vremenom. Kada je došlo do industrijske revolucije i kolonijalne ekspanzije u Europi, kineski vladari bili su zaokupljeni širenjem teritorija u srednjoj Aziji, ali bez širenja državne vlasti, koja je načelno ostala oligarhija. Za razliku od Petra Velikog, koji je sa zanimanjem pratio modernizaciju u Europi i bio spreman učiti i primjenjivati nova saznanja u Rusiji, kineska carska vlast bila je uljuljkana u samozadovoljstvo. Tek kada je sredinom 19. st. u Japanu, zemlji koju je Kina oduvijek smatrala „mlađim bratom“, došlo do odbacivanja šogunata i rapidnog otvaranja i modernizacije (naročito u periodu Meiji), Kina je shvatila da ozbiljno zaostaje. Europske su pomorske sile već otvorile svoje trgovačke ispostave u kineskim gradovima, a ekonomska i oružana nadmoć (ironično je da su Kinezi izumili barut, ali su ga koristili isključivo za vatromet i eventualno razaranje stijena u izgradnji – oružana primjena baruta je zapadnjačka inovacija) uzrokovala je da Kina mora pristati na niz nepovoljnih trgovačkih ugovora (između ostaloga, europske trgovačke ispostave u Kini uživale su eksteritorijalnost, što znači da su bile izuzete od kineskih zakona). Kada je i došlo do pobune, kao za vrijeme Prvog opijumskog rata (1839-1842.) – kada su Kinezi zatražili od Britanaca da im predaju 20 000 škrinja s opijumom, što je uzrokovalo oružanu odmazdu – ishod je uvijek bio nepovoljan za Kinu. Konkretno, 1842. je Ugovorom iz Nanjinga Kina morala Britancima predati Hong Kong i otvoriti pet svojih luka za međunarodnu trgovinu. U razdoblju od 1856. do 1864. u Kini se vodio Taipinški rat, možda i najkrvaviji građanski rat u povijesti, koji je započeo psihički bolesnik Hong Xiuquan, koji je vjerovao da je mlađi brat Isusa Krista, proglasio rat protiv mandžurske dinastije i uveo vlastitu varijantu kršćanske države. Začudo, skupio je dovoljno pristaša da je 8 godina odolijevao carskoj vojsci, koja je na kraju ušla u Nanjing, ali čitav pothvat koštao je stotine tisuća života. Slabost carske vojske očitovala se u tome što se morala oslanjati na različite lokalne vojne zapovjednike kojima je dana poprilična autonomija, što će kasnije rezultirati rascjepkanošću Kine na područja u kojima su lokalni moćnici imali veći utjecaj od središnje vlasti. Idući udarac dogodio se 1895., kada je Kina poražena u Kinesko-japanskom ratu vođenom oko Koreje. Japanci su posve uništili carsku mornaricu, zauvijek izgurali Kineze iz Koreje, te ujedno dobili Tajvan kao svoju prvu koloniju. 1898. car Guangxu dopustio je konačno program opsežnih reformi po uzoru na Japan, no isti je već u rujnu iste godine zaustavila carica Cixi, koja se bojala prevrata. Mnogi reformatori su pohapšeni i smaknuti. Ista ta Cixi dvije će godine kasnije počiniti grešku koja će zabiti zadnji čavao u lijes dinastije. Naime, u sjevernoj je Kini izbio tzv. Bokserski ustanak, čiji su pristaše zagovarali izgon svih stranaca iz Kine i smrt svim kineskim obraćenicima na kršćanstvo. Dvor je odlučio dati podršku Bokserima, što je uzrokovalo međunarodnu vojnu ekspediciju protiv ustanika (o tome koliko je takva akcija bila legitimna na teritoriju suverene države, pa čak i ako se radilo o zaštiti prava svojih građana, ne treba ni pričati). Ne samo da su međunarodne sile potukle Boksere, nego su onda još od dinastije zatražile i financijsku kompenzaciju. To je potaklo dvor na novi val reformi koji bi, da je uspio biti sproveden do kraja, Kinu transformirao u ustavnu monarhiju. No republikanski pokret već je dobo popriličan zamah, pogotovo zahvaljujući kantonskom revolucionaru Sun Yatsenu koji je pokušavao okupiti široku antimonarhističku frontu sastavljenu od kineske dijaspore, rađajuće srednje klase i kojekakvih tajnih društava. Iako su njegovi pokušaji napada na carsku vlast bili uglavnom neuspješni, Sunova predanost ideji uspostave moderne republike naišla je na podršku mladog kineskog građanstva. Vojska međutim nije baš bila na njegovoj strani. Na prijestolje je 1908. stupio tada dvogodišnji Puyi, tako da je carska vlast praktički bila u rukama skupine korumpiranih službenika. Kada se 1911. južnom Kinom proširio glas da se prava na željeznički prijevoz prodaju strancima, u gradu Wuhanu u listopadu je izbio ustanak. Pobunjenici su ubrzo preuzeli kontrolu nad gradom i proglasili neovisnost od središnje carske vlasti u Pekingu. Zapaljena iskra u idućih se nekoliko tjedana proširila čitavom Kinom, a provincijalne skupštine opredjeljivale su se masovno za republiku, sa Sunom kao kandidatom za predsjednika. No konačnu riječ imala je vojska – Yuan Shikai, vođa najjače lokalne vojske u Kini, zaputio se ravno na carski dvor i zatražio abdikaciju šestogodišnjeg cara. 12. veljače 1912. Puyi je abdicirao, a Kina je proglašena republikom.
Republiku Kinu često se uspoređuje s Weimarskom Njemačkom – dočekana kao dugo željeni prekid sa starim tradicijama, država je bila do grla u problemima. Izvana su ju ugrožavali imperijalistički interesi zapadnih sila, ali i novoprobuđenog Japana, osokoljenog pobjedom nad Rusijom desetak godina ranije, a iznutra već spomenuta rascjepkanost na područja pod vlašću kojekakvih „gospodara rata“ i slaba središnja vlast. Na prvim parlamentarnim izborima novoosnovana Sunova stranka Kuonmintang (Nacionalna stranka) osvojila je najveći broj glasova, ali Sun je već nekoliko tjedana nakon proglašenja predsjednikom odstupio u korist Yuana. Ni parlament nije trajao dugo – iako je Yuan prisilio posljednjeg cara na abdikaciju, nije to napravio iz ljubavi prema republici, naprotiv, sebe je vidio na tom mjestu. Stoga je raspustio parlament i pokušao se proglasiti carem, no u tome je ipak spriječen, pa je tako ostao samo predsjednikom do svoje smrti, svega nekoliko mjeseci kasnije. Budući da je Sun morao pred Yuanom pobjeći u Japan, nakon Yuanove smrti u zemlji je zavladao vakuum, pa je došlo do jačanja uloge lokalnih moćnika, koji su često vodili svoje male privatne međusobne ratove. U čitavu jednadžbu treba ubrojiti i kolonijalne sile, koje su makijavelistički povlačile konce kineske politike kako bi sebi omogućile lukrativne poslove. Nakon Prvog svjetskog rata mirovna konferencija u Parizu odlučila je njemačke teritorije na području Kine dodijeliti – Japanu. Ispalo je da je kinesko političko vodstvo pristalo na takav aranžman radi osobne koristi. To je 4. svibnja 1919. izazvalo masovne studentske demonstracije u Pekingu, koje su rezultirale uništenjem kuće jednog ministra koji je bio blisko povezan s Japanom. Tim je pokretom konačno rođeno moderno kinesko građansko društvo, generacija koja je pokazala da se ne boji uzeti stvar u svoje ruke. Na marginama toga pokreta, među intelektualcima Pekinškog sveučilišta, počelo je oblikovanje Kineske komunističke partije.
Nakon dugog traganja za savezništvom, Sun je konačno uspio uspostaviti kontakt s SSSR-om. Iako je Kuonmintang bio buržoaska partija, SSSR je pristao podržati koaliciju Kuonmintanga i komunista u misiji ponovnog ujedinjenja Kine. Ali 1925. Sun umire od raka. Istovremeno, 30. svibnja te godine dolazi do pokolja u Šangaju, kada su policijske snage pod stranom kontrolom otvorile vatru na radnike u štrajku. To izaziva val protesta protiv stranog utjecaja u Kini, a Sovjeti pomažu u organizaciji tzv. Sjeverne ekspedicije, velikog zajedničkog prodora snaga Kuonmintanga i komunista prema sjeveru, čime bi se Kinu konačno oslobodilo od podjela i eksploatacije. Novostvorena Nacionalna revolucionarna armija napreduje na sjever, te kroz sukobe, podmićivanja ili uvjeravanje u ispravnost ciljeva borbe pomalo ujedinjuje Kinu. U Armiji se pojavljuje novi snažni lik, časnik Chiang Kaishek, koji u ožujku 1927. oslobađa Šangaj. Chiang se obrazovao u Moskvi, ali nije vjerovao Sovjetima. Naprotiv, bio je uvjeren da komunisti samo koriste Kuonmintang kao sredstvo dolaska na vlast, kako bi ih onda izgurali. Stoga je odlučio udariti prvi, te je nakon ulaska u Šangaj promptno pohapsio sve komunističke aktiviste i sindikaliste i dao ih poubijati. Chiang se potom proglasio predsjednikom, a njegova vlast dijeli dosta sličnosti s fašizmom i nacizmom: obilježava ju snažna industrijalizacija i razvoj infrastrukture, ali i čvrsta totalitarna vlast, antikomunizam, ali i antikapitalizam. Chiang je ujedno uspio ponovno ispregovarati neke od za Kinu nepovoljnih međunarodnih ugovora, no unatoč svemu tome, nikad nije uspio ujediniti Kinu, budući da se vlast Kuonmintanga i dalje protezala na nekoliko provincija na istočnoj obali. 1931. Japan je napao i okupirao Mandžuriju, uspostavivši satelitsku državu Mandžukuo, izvukavši iz ropotarnice sada 25-godišnjeg Puyia i ustoličivši ga na tamošnje prijestolje. Na sjeverozapadu komunisti su uspjeli uspostaviti Drugu republiku Istočni Turkestan. Chiang je 1934. pokrenuo neokonfucijanske reforme, kojima je trebao vratiti „tradicionalne vrijednosti“, no s obzirom na opće političko i gospodarsko rasulo u državi, pravila o tome kako se odijevati i ponašati nisu baš bila u primarnom fokusu. Povrh svega, vlast Kuonmintanga i dalje je zanemarivala selo, iako je tamo živjelo 80% stanovništva.
Za to vrijeme komunisti su bili desetkovani i pobjegli su upravo na selo – većina se okupila u siromašnoj provinciji Jiangxi na jugu Kine, gdje su između 1931. i 1934. isprobavali u lokalnom okruženju različite modele društvenog uređenja. No kako su Chiangove „kampanje istrebljenja“ postajale sve oštrije i sve se više približavale granicama Jiangxija, komunisti su se odlučili na pokret. Oko 80 000 njih krenulo je na jedan od najizazovnijih pothvata u povijesti, Dugi marš, oko 6500 km dugo jednogodišnje putovanje kroz brdovite predjele južne i središnje Kine, sve do dolaska njih samo 4000 u Shaanxi, koji je tada bio dovoljno daleko od Chiangovih snaga da budu privremeno sigurni. No ne zadugo. Bilo je jasno da će Chiang ponovno udariti. Komuniste je spasilo približavanje rata, kao i sve veće nezadovoljstvo Chiangovom nevoljkošću da se suprotstavi Japancima. U prosincu 1936. vojni vođa Mandžurije, Zhang Xueliang i komunisti izveli su Chiangovu otmicu u trenutku kad je on stigao u Xi'an kako bi koordinirao novi napad na komuniste. Nakon dva tjedna zarobljeništva, Chiang je pristao na stvaranje nove ujedinjene fronte Kuonmintanga i komunista protiv Japanaca, iako s velikom figom u džepu. 1937. započeo je Drugi kinesko-japanski rat, koji se zapravo pretopio u zbivanja Drugog svjetskog rata. Japanci su brzo zauzeli istočnokinesko primorje, počinivši pritom masakr u Nanjingu u prosincu 1937. i siječnju 1938. Kuonmintang se morao povući u Sečuan, gdje je privremenim glavnim gradom proglašen Chongqing. No na taj su način bili u zamci – izolirani u unutrašnjosti, Japanci su napadali s istoka i iz zraka, Britanci su priječili prilaz Burmi, Vichyjevska Francuska Laosu i Vijetnamu… Iako je vojska Kuonmintanga nanijela dosta muke Japancima i zadržala ih dovoljno dugo da ne stignu slati pojačanja na druga područja u ratu na Pacifiku, naposljetku su prevagu donijeli gerilski ratnici kineske Crvene armije. Do kraja rata Armija je brojala oko 900 000 ljudi, a komunisti, na čijem se čelu već bio iskristalizirao Mao Zedong, shvatili su moć ruralne Kine, modificiravši marksističku ideologiju na način da nisu radnici, već seljaci ti koji će biti nositelji socijalističke revolucije. KP se brinula za interese seljaka na područjima pod svojom kontrolom, što je uzrokovalo masovno pristupanje novog članstva.
Kada je rat konačno završen, Kuonmintang i komunisti pokušali su sastaviti koalicijsku vladu, no bez uspjeha. Slično Grčkoj, zemlja je odmah nakon Drugog svjetskog rata skliznula u građanski rat koji je okončan 1. listopada 1949., pobjedom komunista, bijegom kuonmintangovaca na Tajvan i trijumfalnim Maovim govorom na Vratima nebeskog mira u Pekingu. „Kineski narod je ustao“, rekao je tada Mao. Bez krzmanja i ikakve diplomatike, novoproglašena NR Kina svrstala se na stranu SSSR-a u nastajućem Hladnom ratu. Bilo je to inače prvi puta od kraja 19. st. da je Kina imala jedinstvenu i snažnu središnju vlast. Idila sa Sovjetskim Savezom nije trajala dugo – Hruščovljeva osuda Staljina u Kini je percipirana djelomično i kao osuda Maovog kulta ličnosti, pa su odnosi zahladnjeli, a Kina se sve više počela oslanjati na vlastite snage i potencijale. 1957. Mao je potaknuo kratkotrajan period liberalizacije i slobode mišljenja, nazvan „Neka cvjeta stotinu cvjetova“, ali kad mu se nije svidjelo ono što je čuo, odlučio se obračunati s disidentima, tvrdeći kasnije kako je ta kampanja „potaknula zmije da izgmižu iz svojih duplji“. Idući potez u ekonomskom osamostaljenju Kine bio je ekonomski program Veliki skok naprijed, pokrenut 1958. Bio je to program brze industrijalizacije i kolektivizacije koji je trebao dotada poljoprivrednu državu pretvoriti u socijalističku. U tu je svrhu diljem Kine osnovano oko 25 000 poljoprivrednih komuna, a privatno bavljenje poljoprivredom bilo je zabranjeno. Ujedno je proces industrijalizacije potaknuo masovnu seobu u gradove (preko 31 milijun novog gradskog stanovništva) čime je došlo do pritisaka na proizvodnju hrane, koja više nije bila dovoljna za novonastale potrebe. Rezultat je bila masovna glad u kojoj je umrlo između 20 i 40 milijuna ljudi. Ujedno je ta glad posljedično danas razlog zašto je Kina jedan od najvećih korisnika umjetnih gnojiva na svijetu, te zašto su njene rijeke uslijed toga među najzagađenijima – strah od gladi je tolik da se ništa ne želi prepustiti slučaju. Osim te ekonomske nelogičnosti s poljoprivredom i industrijom, stvar se još dodatno komplicirala idejama koje su proizlazile iz Maove neukosti u pogledu tehnikalija. Tako su se započele graditi „džepne čeličane“, u kojima se lokalno stanovništvo poticalo na proizvodnju čelika iz starog željeza (uz nikakve rezultate, veliko zagađenje i uništavanje drveća za gorivo), loše izvedene projekte navodnjavanja, te prihvaćanje danas odbačenih inovacija u poljoprivredi kao što je npr. gušća sadnja, uz pretpostavku da sjeme neće iscrpljivati jedno drugo (a naravno da jest). Veliki skok naprijed, zajedno s Holodomorom, obično je ultimativni argument kritičara kako je „komunizam neuspješan sustav“, zaboravljajući da se u oba slučaja radilo o izravnom ljudskom uplitanju koje je svjesno donosilo loše i nelogične odluke (isto kao i s kapitalističkim sustavom u slučaju Velike irske gladi, kada je Britanija priječila uvoz krumpira jer se na tome nije moglo zaraditi).
Nakon što je 1962. suočen s neuspjesima Mao okončao Veliki skok naprijed i dopustio polutržišnu ekonomiju, počeo se pripremati teren za posljednju i najbizarniju kampanju: Kulturnu revoluciju. Naime, uvjeren da ponovni porast ekonomskih parametara i poboljšanje životnih uvjeta može kod većine stanovništva otupiti revolucionarnu oštricu i uljuljkati ga u „ekonomizam“ – osjećaj samozadovoljstva vlastitim blagostanjem, odlučio je pokrenuti kampanju permanentne obnove i obračuna sa starim vrijednostima. Stvorene su specijalne jedinice, Crvena garda, sastavljene uglavnom od ideološki zatupljene mladeži, koje su sprovodile antiintelektualnu i antikulturalnu kampanju, često uništavajući mnoga kineska kulturalna blaga. Razdoblje „crvenog terora“ trajalo je 3 godine, kada su konačno i u Partiji uvidjeli da stvari izmiču kontroli i okončali kampanju.
Mao Zedong umro je 1976. godine. Iako je kasnija politika NR Kine osudila mnoge političke poteze njegovog doba, a i izravno se obračunala s Četveročlanom bandom, oligarhijom koja je željela zadržati Maov kurs u Partiji (a čija je članica bila i Maova žena Jiang Qing), proglasivši ju Pedrom za sva zla Kulturne revolucije, Mao i dalje ostaje poštovana ličnost u Kini, zbog zasluga u stvaranju i konsolidaciji NR Kine, a njegov lik krasi sve novčanice kineskih juana.
Budući da je ovaj post već sada predug, kasniji razvoj Kine opisat ću u nekom od kasnijih postova. No moram dovršiti još dnevnik. Dakle, put do Guiyanga trajao je i dulje od predviđenog, 9 sati i 45 minuta, a po krajoliku koji me okruživao jasno mi je zašto je Guizhou jedna od najsiromašnijih provincija Kine. Većinu zemlje tvore brda i rijeke, koje su često plavile ono malo plodne zemlje, a tomu dodatno pridonosi i klima, koja je obično vlažna i maglovita. Ovoga dana međutim nije bila. Guijanški željeznički kolodvor prilično je moderno znanje, a i vozeći se prije toga vlakom primijetio sam da država očito pokreće velike infrastrukturne investicije u Guizhou, budući da se posvuda grade ceste i mostovi. Po izlasku iz kolodvora dočekuje me krkljanac koji me već priprema na jugoistočnu Aziju. Promet stoji, pješaci se posvuda proguravaju, svemu tomu još dodatno smetaju štandovi večernje tržnice… Odlučujem krenuti pješice, u nadi da je hotel blizu. Po karti jest, no unatoč tomu mi je potrebno oko sat i pol hoda i navigiranja dok se napokon ne nađem na pravoj adresi. Po onome što vidim, Guiyang je još jedan kineski velegrad prepun blještavih nebodera i sjajnih prodavaonica, koji ni po čemu ne odaje siromaštvo provincije u kojoj se nalazi. Na adresi na kojoj je hotel naravno da ništa ne piše na latinici. Iako je na stranici Booking.com pisalo da govore engleski. Srećom imam mejl potvrde rezervacije, pa ću pronaći ime hotela na kineskom i pokazati ga nekoj ženski koja stoji u haustoru gdje bi trebao biti hotel. Ona gleda, kaže da to nije tu, pokazuje rukom nekud na drugu stranu ceste. Meni piše da je to broj 76, hotel je na broju 76. Izlazim van i gledam natpise na fasadi. Tu je i jedan telefonski broj, koji je jednak telefonskom broju hotela koji ja imam napisan u mejlu. Dakle ipak je tu. Vraćam se u haustor i primjećujem da se točno iza leđa one ženske (koja i dalje tamo tipka na mobitelu) nalazi ulaz u lift koji vodi na četvrti kat, gdje je hotel. Pa ti pitaj ljude na ulici…
U hotelu uz najeufemističniji iskaz natucaju engleski. Srećom se uspijevamo sporazumjeti, pokušavaju mi naplatiti 129 juana, iako ja pokazujem da u mejlu piše 123, nema problema, pristaju i na to. Soba jest onakva kakvu sam naručio, jedini je problem da nema prozora. I da je poprilično mala i dotrajala, a i kupaonica je pomalo oronula. Neka, za prespavati jednu noć će biti dobra. Stavljam slike da se uploadaju, prvo ide glatko, onda počinje štekati. Odlazim nešto pojesti, odmah ispod hotela na ulici je večernja tržnica, uzimam opet neke jiaozije, potom kupujem još limenku pive i frape od banane i vraćam se u sobu. Gdje ću do pola 4 ujutro učitavati slike, jer je internet odjednom zaključio da mu se ne da raditi. Napokon je posao obavljen, a ja mogu na počinak. Ne znam doduše kako ću ujutro znati da je svanulo…
Post je objavljen 25.07.2015. u 05:53 sati.