Konjsko kopito

Ujutro ustajem u pola 8 i brzo skupljam svoju pokretnu imovinu te ju trpam u svoje dvije pokretne kućice koje potom odlažem kod recepcije. Tamo je i Australka i još nekoliko ljudi. Umjesto doručka uzimam dva osvježavajuća pića iz frižidera pored recepcije, pa potom pozdravljam Australku. Pričamo malo (nisam joj uspio doznati ime), a potom primjećujem da je većina ljudi uokolo nas nestala. Pitam se bismo li trebali krenuti, ali ona kaže da bi nas zvali. Ipak odlazi provjeriti na recepciji, u redu je, imaju nas u vidu i upravo zovu prijevoz. Koji dolazi za kojih 15-ak minuta, obični taksi, a izgleda da doista na izlet idemo samo nas dvoje. Ona sjeda naprijed, tako da nismo baš puno mogli pričati, nakon nekog vremena oboje smo utonuli u svoje misli, a ona se čak posvetila ponavljanju kineskoga. Ono što sam o njoj uspio doznati toga jutra jest da se u djetinjstvu i mladosti često selila – promijenila je 7 škola, što u Australiji, što u Francuskoj – pa joj je od toga ostao taj osjećaj neukorijenjenosti. Sada je u Kini, kada završi s tim ide u Rusiju, pa potom želi otići živjeti u Meksiko…kaže da nema želju negdje se trajno skrasiti. Završila je inače francuski i politologiju.
Vozimo se na jug prema izlazu iz grada, pokraj neprekidnih nizova novogradnji od kojih neke još nisu ni useljene, čak ni dovršene iznutra, a već im se ljušti fasada. Kina sada prolazi kroz građevinski bum kakav je u SAD-u uzrokovao globalnu krizu, grade se gradovi u kojima gotovo da i nema stanovnika (nadrealni prizori „gradova duhova“ mogu se naći na internetu), a sve kako bi se održao gospodarski rast koji je u najbolje vrijeme iznosio oko 10%. Što sam ono govorio o pretpostavljanju jednog običnog ekonomskog parametra poput gospodarskog rasta stvarnim ljudskim sudbinama i potrebama? Nastavljamo prema jugoistoku, sada već kroz polja, pa potom isprekidano uz izmjenično propuštanje po dionici ceste koja je poluodvaljena, kao da je poplava odnijela pola ceste, ali u okolnim poljima nema ničega nalik rijeci. Možda je jednostavno riječ o klizištu…
Priroda ovdje konačno, nakon svih onih pustinja i golih brda, počinje nalikovati na ono kako sam si uvijek zamišljao Kinu – zelena polja i brda s niskim oblacima koji pokrivaju vrhove, nekakvo melankolično vlažnjikavo vrijeme… Nakon kojih sat i pol vremena dolazimo do Mati Sija. Riječ je o još jednom od mnogobrojnih sustava spilja s hramovima, no ovaj je ponešto drugačiji od dosadašnjih. Obuhvaća preko 70 spilja (uz mnogo više niša u stijenama), sagrađenih u dobu od 4. st. po Kr. do dinastije Qing (posljednje kineske carske dinastije, svrgnute 1911.). Spilje se prostiru na duljini od petnaestak kilometara u planinama Qilian uz rijeku Mati. Mati znači „konjsko kopito“, a prema legendi ovdje se zaustavio tibetanski bog Erlang sa svojim konjem, kako bi konj mogao pasti, a na tom je mjestu ostao otisak konjskog kopita. Čitav kompleks pripada tibetanskim budistima, tako da je ikonografija i arhitektura drugačija od one koju ste imali prilike vidjeti dosada. Prije svega, primijetit će se chörteni, tibetanske stupe, obično okružene molitvenim valjcima koji se okreću kako bi na taj način odradili molitvu umjesto čovjeka. Ekonomično. Čekam da izume kruh koji će se sâm jesti, tako da čovjek više ni na to ne mora gubiti vrijeme.
Za razliku od dosadašnjih spilja, koje su uglavnom bile poredane u pravilne redove i međusobno odvojene jedne od drugih, spilje u Mati Siju povezane su iznutra nizovima stepenica i prolaza, a prema vanjskom se prostoru otvaraju u galerijama i balkonima. Čitav dojam malo podsjeća na lutkinu kuću. Kipovi Buddhe su posvuda – u spiljama, u nišama u stijeni, a zauzimaju raspon od onih visokih tek centimetar, do ogromnih od desetak metara. Kojiput je pomalo razočaravajuće kad se ispenjete uskim i strmim stepenicama (naravno, nejednake visine, što je bilo umalo kobno dok sam se spuštao niz jedne – gadno bih pao da se nisam uhvatio za nizak strop), ili čak stavljate noge u udubine u stijeni, provučete se ispod nekoliko dovratnika i oprečnih greda puno preniskih za vašu visinu, a onda shvatite da pred vama stoji još jedan Buddha. Vjerujem da je to zanimljivo povjesničarima umjetnosti i ikonografima, ali ja sam već spomenuo zasićenje. Ipak, ima krasnih detalja, a zgodno je primijetiti i mnogo dramatičniji izgled likova u tibetanskoj ikonografiji (što je poznato svakomu tko je pročitao Bardo thödol, Tibetansku knjigu mrtvih – tamo se spominju kojekakva grozomorna čudovišta koja plaše i izazivaju dušu tijekom selidbe iz jedne u drugu inkarnaciju). A i pogled IZ spilja je prekrasan, uokolo se pružaju zeleni brežuljci i polja, a vi to sve promatrate iz gotovo pa ptičje perspektive.
Obišli smo (taksijem, jer bi hod bio prespor i prezamoran) tri lokacije: prvi kompleks spilja nedaleko ulaza, zatim palaču jednog od tibetanskih kraljeva (s kipovima njegovih generala na konjima, koji izgledaju kao da su na onim konjima s vrtuljka), te glavni kompleks s najvećim podzemnim hramom. U ovom potonjem mi se dogodio incident sa stepenicama. Ima dosta turista, ali mahom domaćih, tako da se ne možemo priključiti nijednoj grupi i saznati možda ponešto više o Mati Siju od onoga što se može skupiti na internetu. Nakon nekih dva sata obilaska vraćamo se do taksija, te krećemo nazad za Zhangye. Iako sam dvojio trebam li ići, Mati Si me nije razočarao. Sličan, ali drugačiji, zgodan mi je to uvod u tibetansku kulturu i vjeru s kojom će intenzivniji kotakt uslijediti ovaj vikend.
Australka je na povratku zakunjala, pa opet nismo puno pričali. Dolazimo u hostel oko 1, uzimam stvari, obavljam odjavu i molim curu na recepciji da mi pozove taksi za kolodvor. Usput provjerava kad mi idu vlakovi za Wuwei, te nalazi da je prvi tek u 15.47. Ha ništa, čekat ću na kolodvoru… Australka odlazi svojim putem, a mene ova šalje onom istom taksistu koji nas je vozio u Mati Si. I kaže mi „Platit ćete mu 10 juana.“ OK cijena, kolodvor jest malo dalje, to znači da idemo bez taksimetra.
Do kolodvora nam treba desetak minuta vožnje. Izlazim iz auta, dajem taksistu 10 juana, kako mi je ona cura rekla, no on traži 20. Jasno, nismo išli na taksimetar, a moje znanje kineskog nije dovoljno za raspravu o tome da je cura na recepciji rekla 10, a ne 20 juana. Nema mi druge, morat ću platiti. Ali svejedno mi i dalje idu na živce ta taksistička muljanja i manevri oko toga kako još malo iscijediti turista. Trebao sam mu platiti odmah pred onom curom.
Na kolodvoru doznajem da postoji i vlak u 14.12, što znači da ću čekati kojih 45 minuta. Stignem možda nešto ubaciti u kljun, moralo bi oko kolodvora biti neke hrane. No ne nalazim ništa privlačno, a za pravi restoran mi je naknap s vremenom. Vraćam se na kolodvor i kupujem neke kekse, zbunjeno pokušavajući utvrditi jesu li slatki ili slani. Da, u Kini na masi proizvoda nećete naći ništa osim kineskoga, čak ni deklaraciju na stranom jeziku, što znači da ako ne možete skužiti po izgledu o čemu se radi, tada iz natpisa tek nećete ništa skužiti. (Usporedbe radi, na našem Petit Beurreu naći ćete deklaraciju na arapskom i kineskom bez pol muke.) Na kraju se ispostavlja su keksi slani, okusom malo podsjećaju na Tip-top flips.
Vlak do Wuweija je praznjikav pa imam dosta mjesta za razbaškariti se. Pišem dnevni zapis i gledam van, nažalost bez fotografija. Krajolik podsjeća na dijelove istočne Turske, i po krajoliku i po povremenoj bijedi koju viđam. Iako se Gansu simbolično smatra bogatom pokrajinom, jer crpi iz tradicije Puta svile, zapravo je jedna od najsiromašnijih kineskih provincija. Do Wuweija imam oko 3 sata vožnje. Vidim kako se brda s jedne i s druge strane vlaka pomalo razmiču, te ustupaju mjesto ravnicama. Wuwei je istočni ulaz koridora Hexi, odavde ulazimo u dio Gansua uz Žutu rijeku. Po izlasku iz vlaka na kolodvoru u Wuweiju primjećujem sparinu koja me začuđuje, ali zaključujem da sam očito došao u sparniji dio Kine, da možda čak i neki tropski utjecaji dopiru dovdje. Imam adresu jednog hotela iz vodiča, hostela baš i nema, Wuwei nije turistički grad. Dolazim do parkinga gdje su taksisti, kažem jednoj ženi adresu, ona kaže da je to 10 juana, te me potom smješta u jedan auto. Obično su na taksi stajalištima takve žene „razvođačice“, tako da i ovdje očekujem da se pojavi vozač, ali ne, ubrzo ona ulazi na vozačko mjesto i započinje vožnja. Po onome što vidim, Wuwei je prilično ružan grad, barem u predgrađima – beskrajni nizovi novih masivnih blokova, uglavnom praznih, čekaju svoje stanovnike. Dolazimo na adresu, koja je u lijepoj ulici s drvoredom u centru grada, odmah pored uređenih južnih gradskih vrata. No ja ne vidim hotel, jer nema natpisa na latinici. Ulazim stoga u jedno dvorište i pitam nekog portira. On me uvodi u susjednu zgradu na stražnji ulaz, no to je zapravo taj hotel čiji je glavni ulaz s ulice. Ali tamo očito ne primaju strance, jer me šalju do drugog hotela, odmah u dvorištu. Taj izgleda prilično fensi, očekujem da ću se podosta iskeširati, ali dobivam sobu za 137 juana. A soba je možda i najbolja na čitavom dosadašnjem putu. Hotel se reklamira kao „art hotel“, pa je soba ukusno uređena, prostrana, s čistom i velikom kupaonicom… Budući da ništa nisam konkretno jeo dan i pol, uzimam iz minibara jednu od klasičnih posuda s instant rezancima. Naime, riječ je o papirnatoj posudi veličine one košare u KFC-u, koja u sebi ima sušene rezance (zapravo su polukružni) i nekoliko vrećica sa začinima, sušenim povrćem i nekakvom mesnom pastom. To sve izmiješate, nalijete vruću vodu i pričekate, uz povremeno miješanje, te nakon kojih desetak minuta imate topli obrok tipa gulaša (ne baš i bogznakako ukusan i prirodan, ali eto).
Budući da se vrijeme ozbiljno natmurilo, a i već se spustio mrak, odlučio sam navečer ostati u sobi i nadoknaditi neke zaostatke, no oko 10 sati me ipak ne posve utoljena glad potjerala van. Počinjala je neka kišica, ali sam bio riješio da nađem večernju tržnicu i pojedem još nešto. Utvrdit ću međutim da je Wuwei navečer poprilično mrtav grad, da mu je centar pretvoren u veliko gradilište, a da večernje tržnice nigdje nema. I taman kad sam se već htio zdvojan vratiti u hostel, nalijećem na KPP (Kentačku pohanu piletinu), pa tako uzimam jedan burger sa škampima i senfom s medom, te dvije pite od crvenog graha. Ipak sam dan završio novim kulinarskim iskustvom, premda ne onim kakvomu sam se nadao. Liježem s idejom da se sutradan ujutro dignem ranije i pogledam što se dadne vidjeti u gradu…