…kada ništa ne ide u redu počeo je buđenjem u 7.30 kako bih se na vrijeme spakirao, pripremio i u 8.15 se nacrtao na recepciji radi odjave. Budući da mi vlak ide u 9.30, a još nisam kupio kartu, te je kolodvor kojih 10 km od centra grada, molim curu na recepciji da mi pozove taksi. Ne želim imati posla s onim lešinarima koji ne pale taksimetar, a ako mi ga ovi pozovu valjda će doći provjereni. Pozivaju ga i ja čekam. I čekam. I čekam. Pa mi vele da trebam čekati još kojih desetak minuta, jer je gužva, dosta ljudi ide u spilje Mogao. Ali neka se ne sekiram, doći će na vrijeme, stižem na vlak 100%. Taksi naposljetku dolazi u 8.55. Ukrcavam se, on NE pali taksimetar i sad sam opet na iglama. Pa neće me valjda izmuljati, ipak su me ovi iz hostela poslali… Do kolodvora nam treba desetak minuta, cijena 30 juana. E pa nakon ovoga više nema šanse da IKAD u Kini uđem u taksi koji ne upali taksimetar. Zakinuo me za bar 5-10 juana.
Ali pravo veselje me čeka kad uđem u kolodvor. Repina na dvije blagajne koja se uopće ne pomiče. Iako je već 9.15. Srećom se ubrzo otvara još jedan šalter, na koji se prebacujem. Ženi na šalteru kažem „Jiayuguan“, našto mi ona pokazuje na susjedni šalter. Stajem u tamošnji red, vrijeme curi, no za neke 3 minute sam na redu. „Jiayuguan“. Bujica riječi na kineskom i pokazivanje na prethodni šalter na kojem sam bio. S moje strane preokretanje očima i nekoliko sočnih psovki na narod koji može sagraditi prugu do Tibeta na permafrostu, ali ne može se dogovoriti oko toga na kom šalteru treba prodati kartu. Povratkom na prvi šalter dobivam objašnjavanje od one službenice, kojoj sam odlučio odgovarati na hrvatskom. Ako ti možeš meni, mogu i ja tebi. Ona mi maše da nekamo idem, ali ne znam kamo. Naposljetku mi neki tip na vrlo istrzanom engleskom objašnjava da je prekasno, da vlak odlazi. Molim? Ja moram stići na taj vlak, moram se dokopati Jiayuguana jer već večeras imam rezerviran smještaj u Zhangyeu, uz određen program u Jiayuguanu. Zbog ovih nesposobnjakovića (a i onoga na recepciji) ću ga propustiti. Neki mi pokazuju natpis nalijepljen na šalter, gdje prepoznajem samo današnji datum, ali vjerojatno je riječ o obavijesti u vezi tog vlaka. Valjda da ne vozi. Ali ako ne vozi, kako sam mogao na njega zakasniti? I što sad? Tu su i neki cura i dečko, ona mi pojašnjava da je vlak otišao i da ima drugi u 1 sat (što mi je prekasno). A autobus? Da, to ima, ali ide s kolodvora. A gdje je kolodvor, ja ne znam? Nato njezin dečko kaže da on zna i da mi može pokazati. Ja ga samo molim da ode sa mnom do taksija, da mu kaže kamo trebam, ostalo mogu i sam, ali on se i ukrcava sa mnom u taksi, odlučio mi je pomoći do kraja. Tražim ga da kaže vozaču za taksimetar, on kaže „zašto, pa bit će 35 juana“. Ne, samo neka ga on uključi. Krećemo natrag prema centru, silazimo sa zaobilaznice i vozimo se prema gradu, kada se mimoilazimo s jednim autobusom. Moj pomagač reagira, kaže nešto vozaču, a potom i meni da je to zapravo moj bus. Polukružno se okrećemo i krećemo za njim. Izlazimo na zaobilaznicu i počinje filmska potjera u kojem naš vozač dostiže autobus, ali ga ne može preteći jer je pretjecajna traka blokirana zbog nekih radova. Zato mu trubi i blica, ali ovaj ne kuži. To traje kojih kilometar (taksimetar cijelo vrijeme radi), sve dok se konačno ne otvori slobodan prostor za pretjecanje. Mašu vozaču i deru se, potom on usporava i zaustavlja se, a mi ispred njega. Cijena je 25 juana, koje dajem vozaču. Ali, ne lezi vraže. U autobusu nema mjesta i ne mogu me uzeti. I što sad? Pa ima navodno jedan bus u 10.15, ali u njemu možda neće biti mjesta. A to ću vidjeti tek kad dođem na kolodvor. Imam li izbora? Zapravo imam, ići taksijem do Jiayuguana, što bi me koštalo 800 juana. Još uvijek jeftinije od cijene koju sam pratio za taksi od Londona do Stansteda (145 funti – ne pitajte, nisam imao izbora, nije moja krivica).
Ništa, idemo u taksi, pa na kolodvor, nema druge. Dotični pomagač govori stravično loš engleski, tako da iz njegovih riječi ne razabirem baš najbolje koje sve opcije imam, ali nadam se da neće biti problema s tim busom u 10.15. Dolazimo na kolodvor, taksist traži 50 juana. Taksimetar pokazuje 35. Pomagač mi prevodi da je to zato jer smo ganjali autobus. Ali čekaj, taksimetar je cijelo to vrijeme radio, nema nikakve dodatne usluge za zaračunavati, nemoj muljati. Pokazujem na 35 na taksimetru, on mi kaže „sishi“ (ne, ne kaže mi da ga popušim, nego je to broj 40). Dajem mu tih 40 i neka ga siše. Ulazimo u kolodvorsku zgradu, jasno da se na ulazu obavlja rendgenska kontrola, a onda mi moj pomagač kaže da ga samo zakratko pričekam. Mislim si da ide nešto kupiti i u pravu sam – vraća se s kartom za mene. 73 juana, karta za bus koji upravo kreće, do Jiayuguana. Izvrsno, sreća mi se osmjehnula. Ukrcavam stvari, pozdravljam se s mojim pomagačem, koji mi kaže da je ovo prvi puta da je govorio engleski sa strancem, a ja mu dobrohotno kažem neka vježba, jer će stranaca biti sve više. Kad bismo trebali biti u Jiayuguanu? Oko 4, pola 5. Da, autobus je sporiji, vlaku treba kojih 4 sata. Nema veze, svejedno stigne pogledati što me zanima.
Bus je dupkom pun, dobio sam jedno od zadnjih mjesta. Krajolik do Jiayuguana nisam slikao, jer sam bio zabavljen drugim stvarima, ali reći ću da se prvo prostiru beskrajne pustinjske ravnice na kojima se nalaze vjetroelektrane – deseci, stotine vjetrenjača i koloplet dalekovoda; potom iz te gole i negostoljubive pustinje prelazimo u plodne oaze s nestvarnim zelenilom, da bi kasnije krajolik počeo ličiti na unutrašnjost Irana, s golim stjenovitim brdima. Ulazimo u koridor Hexi, oko 1000 km dugačak niz oaza koje spajaju središnju Kinu sa zapadnim područjima. Ime Hexi znači „zapadno od rijeke“, a rijeka je naravno Huanghe, tj. Žuta rijeka. Južno od koridora je Tibetski plato, a sjeverno pustinja Gobi. Na najužem dijelu toga koridora smjestio se Jiayuguan. Budući da je autobus išao većim dijelom autoputom, do Jiayuguana smo stigli mnogo ranije od očekivanog, oko pola 3, dakle samo 4 sata vožnje. Sada imam vremena ovdje do iza 8 navečer, kada mi polazi vlak za Zhangye. Prvo ću odložiti stvari u kolodvorskoj garderobi, tako da se mogu slobodno kretati uokolo. Naravno da je opet na ulazu kontrola, a u trenutku dok nakon kontrole ponovno stavljam ruksak na leđa, puca mi onaj moj improvizirani šav. Srećom naramenica i dalje stoji i funkcionalna je, samo što sada više nema one poveznice s okvirom ruksaka, što znači da se težina gornjeg dijela ruksaka sada ne oslanja na moje rame, nego vuče unazad. Nije dobro za rame, nije dobro za isti takav remen na drugoj naramenici, a ako pukne, ruksak će me stalno vući unazad. Moram to što prije popraviti, srećom da sam u Zhangyeu tri dana. Doduše, sutra je nedjelja, dakle morat ću to u ponedjeljak…
Garderobe nema, a prtljaga se odlaze u nekoj usputnoj prodavaonici živežnih namirnica. Tamo mi žena opet nešto govori na kineskom i pokazuje mi 18.20. Koji vrag? Ona i dalje pokazuje to vrijeme. OK, očito nije posrijedi vrijeme zatvaranja, onda bi bilo neko okruglo vrijeme, 18.00 ili 18.30. Pokušavam preko prevoditelja nešto doznati, ali internetska veza baš ne radi. Na kraju mi ona pantomimom uspijeva pokazati da je ipak posrijedi upravo to da u rečeno vrijeme zatvara. Znači doonda moram pokupiti stvari. OK, to je za tri i pol sata, trebalo bi mi biti dovoljno za ono što želim vidjeti.
Jiayuguan ima oko 250 000 stanovnika i nije nešto osobito atraktivan grad, premda ga opis u mom vodiču prikazuje kao neko ogromno industrijsko središte koje se davi u smogu, ali zapravo ima dosta zelenila. Ono što mene zanima nalazi se zapadno od grada, a riječ je o Jiayuguanskoj tvrđavi ili Jiayuguanskom prolazu. Poznat i kao „Prvi i najveći prolaz pod nebesima“ danas je to najočuvanija izvorna građevina u sklopu Kineskog zida. Sagrađena je u doba dinastije Ming, oko 1372. Ovdje se nalazio zapadni kraj Zida, a dalje je započinjala divljina, iako je Kina tijekom svoje povijesti vladala i mnogo udaljenijim krajevima – no ovo se smatralo početkom (ili krajem) „prave Kine“. Kroz Zapadna vrata Jiayuguanske tvrđave slani su izgnani iz države, kako bi bili suočeni s pustoši i nesigurnošću s druge strane. Još i danas u svijesti Kineza, to je gotovo pa kraj svijeta. Možda se upravo ovdje odigrao onaj legendarni događaj u kojem je čuvar planinskog prijelaza na zapadu Kine zatražio od Lao-cea da mu pojasni svoje učenje, pa je tako nastao Tao Te Ching…
Do tvrđave uzimam gradski autobus ispred kolodvora. Ulaznica osim tvrđave obuhvaća još i Muzej Kineskog zida, a navodno se pomoću nje može ući i na omanji dio Kineskog zida koji se nalazi nekoliko kilometara sjeverozapadnije. Provjerit ću, naravno da idem tamo, jer mi je onaj najpoznatiji i najuređeniji dio Kineskog zida, sjeverozapadno od Pekinga, predaleko i izvan ruke. A vjerojatno je i bezobrazno skup. No prvo da vidim tvrđavu. Riječ je o fortifikacijskom objektu koji obuhvaća oko 33 500 m2. Unutra se nalazi nekoliko dvorišta, obrambenih tornjeva, ali tu su i pozornica za predstave, hram, upraviteljeva palača (zapravo kompleks prizemnica u kojima je živio upravitelj tvrđave)…kao i hrpa kojekakvih prodavača suvenira, tradicionalne kineske medicine, zatim neki akrobati… Tipična vašarska atmosfera. Čak i na zapadnoj strani, gdje bi turist trebao iskusiti užas izgnanika koji je upravo izopćen iz zajednice, dojam kvare iznajmljivači deva za jahanje ili četverokotačnih buggyja za vožnju po neravnom terenu, kao i suvenirdžije. Biznis prije svega.
Ležerno razgledavam tvrđavu, tako da je već debelo prošlo 4 dok sam sve obišao. Krećem prema izlazu, ali usput opažam Muzej Kineskog zida. Trknut ću zakratko, ionako je većina opisa na kineskom, a dosta toga i sâm znam, pa ću samo projuriti, 15-ak minuta uvrh glave.
Inače, ljudi imaju nekoliko pogrešnih koncepcija o Kineskom zidu. Jedna je ona da se vidi iz svemira ili čak s Mjeseca. Ne vidi se, jer je on dugačak, ali uzak. Netko je rekao da bi to bilo kao vidjeti nit konca s udaljenosti od 3 km. Druga je ona da je čitav zid očuvan. Nije, zapravo je većim dijelom nestao (razvoženjem građevnog materijala za svoj građevni materijal), a ono što turisti vide zapravo su obnovljeni dijelovi, mahom iz kasnijih razdoblja. Također, to nije jedan zid, već niz povezanih zidova ukupne duljine 21 196 km, koji se pružaju od granice sa Sjevernom Korejom sve dovdje. Rađen je od različitih materijala, ovisno o tome gdje se nalazi pojedina dionica zida – kamen, cigla, čak i zemlja. Sve su to podaci koje sam znao od ranije, a kako me ne zanimaju arheološki nalazi i detaljni opisi ratova s Mongolima radi kojih je Zid i bio podignut, doista sam samo projurio kroz muzej. Sad moram vidjeti pravu stvar. Za to trebam uzeti taksi. Naravno, na taksimetar. Vozač mi nešto pokazuje 6, ne znam misli li na 60 juana, to ne dolazi u obzir, to je preskupo. Ali pali taksimetar i krećemo. Vozimo se kojih 10-ak minuta u smjeru zapada i dolazimo do jednog klanca, gdje se nalaze dvije obnovljene dionice Zida, tzv. Nadvijajući Kineski zid. Vozač mi opet pokazuje 6, a potom na sat da je sad 5. OK, izgleda da mi želi reći da će me čekati do 6. Ili da se kompleks zatvara u 6? Ne znam. U svakom ću slučaju biti tu prije 6, moram još stići do grada pokupiti prtljagu.
Na ulazu žena gleda moju kartu i nešto mi govori na kineskom, pokazuje 3 nečega, nije mi jasno. Očito je da mi karta ne vrijedi, ali onda samo želim kupiti drugu. Dolazi neka druga ženska koja nešto malo govori engleski, pa mi kaže da je karta OK, ali da s njom mogu osim uz Zid pogledati i prvi signalni toranj Kineskog zida. Ako stignem, vremenski sam naknap. Čemu ona prva tirada, pomalo se prestajem pitati, takvih nepotrebnih objašnjavanja sam se već naslušao.
Obnovljeno je nekoliko stotina metara Zida, koji se iz ravnice penje prilično strmo na jedno brdo, gdje se nalazi stražarska kućica. Uspon je odrađen stepenicama, ali one su nejednake visine, što znači da si taman kalibrirate nogu za određenu visinu, a u idućem trenutku padate, jer je sljedeća viša za možda i centimetar, a vi to niste očekivali. Ili to samo ja? Prilično je naporno, ali eto, još jedna ikonična turistička destinacija je odrađena!
Spuštam se puteljkom koji s druge strane vijuga među brdima i vraća se na polazište. Upućujem se još prema tornju, koji vidim iz daljine, ali mi nije sasvim jasno kako doći do njega, tako da odustajem. Na parkiralištu ne vidim vozača, nadam se da neće sad on čekati do 6, ali ne, pojavljuje se odnekud. Vraća me natrag do tvrđave, ukupno cijela vožnja s čekanjem ispada manje od 30 juana, odmah mi dolazi bus, te sam malo iza 6 na kolodvoru. Uzimam stvari te se dajem u potragu za restoranom. Preko puta kolodvora trebao bi biti jedan sečuanski, ali tamo vidim samo neku fensijanu, koja mi se čini preskupa za ove okolnosti. Lutam malo okolo kvarta, te naposljetku nalazim nešto što mi izgleda OK, osim što ne znaju beknuti engleski, a i jelovnik im je samo na kineskom. Žena mi nasumično donosi neko jelo koje izgleda kao juha od nekog mesa (rekao bih da je posrijedi svinjetina narezana na tanke šnite) s nasjeckanim mladim lukom. Sve je to u redu, ali to je juha. Iako krijepi i može se pojesti. Nakon toga uzimam i jednu bocu Tsingtaa, najpoznatije kineske pive, koja se radi u pivovari koju su još davno osnovali Nijemci. Žena mi usput donosi još i čaj. E ovo će mi fino pročistiti bubrege: juha, piva i čaj.
Uzimam stvari, zaustavljam taksi, lao huochezhan (stara željeznička stanica, jer postoji i nova, na kojoj staju samo superbrzi vlakovi, i ta je dosta izvan grada) i krećemo. Tek sad malo bolje vidim Jiayuguan. Nije loš, široki bulevari, drvoredi, nekoliko impresivnih trgova…dosta sovjetski. Kolodvor se obnavlja, tako da su blagajne dislocirali na jednu, a čekaonicu na drugu stranu velikog trga ispred kolodvorske zgrade). Za divno čudo na blagajni radi žena koja zna engleski, iako meni to trenutno nije potrebno, kupovine karte za Zhangye nije sporna. Vlak kreće u 20.55, do Zhangyea mu treba oko 3 sata, dakle oko ponoći sam tamo. Mobitel mi je na rubu gašenja, a sve utičnice u čekaonici su zauzete. Pojavljuje se neka ženska, Amerikanka (ali kineskog porijekla) koja me pita treba li mi pomoć. Kažem joj da bih samo trebao napuniti mobitel, a žena izvlači prijenosni punjač (to ovdje ima većina ljudi, pogotovo ovi s iPhoneima) i tako me izvlači iz gabule. Javljam ovima u Zhangye broj vlaka kojim dolazim, oni organiziraju besplatan prijevoz do hostela, budući da je željeznički kolodvor jako udaljen od grada.
Vožnja do Zhangyea protječe bez problema, a zanimljivo je kako mrak pada sve ranije kako odmičem prema istoku i sada se već smračuje u normalno vrijeme za ovo doba godine. Na kolodvoru u Zhangyeu čeka me tip s mojim imenom na papiru, ali bez znanja engleskog. Odlazimo do kombija, ukrcavam prtljagu i sebe, a potom mi on nešto objašnjava na kineskom. Ne znam kineski. On opet objašnjava, ali sporije, možda sam iznenada dobio znanje kineskoga. Ne, nisam. I dalje ne znam što mi govoriš, radi što hoćeš. Shvatio sam da spominje broj 4, valjda još čekamo četvero turista koje će također voziti u hostel. I doista, nakon kojih 15-ak minuta pojavljuje se još 5 turista, svi Kinezi, te se potom trpamo u kombi i pravac hostel. Do kojega ima podosta, nekim pokrajnjim ulicama, tako da nemam uopće osjećaj gdje smo u odnosu na grad. Napokon stižemo, prijava, dogovor oko toga da trebam krojača, vjerojatno u ponedjeljak (riječi recepcionara: „ma ne, pa ovo je Kina, radi se i sutra“), uglavljujem izlete, dobivam posteljinu, soba, šesterokrevetni dorm, pet kreveta već zauzeto, pa se ti sad tiho raspakiraj i metni posteljinu…i onda još napisati dnevno izvješće i pravac nesvijest.
Zapravo je naslov malo prestrog…
Post je objavljen 05.07.2015. u 22:13 sati.