Druga polovica Kine

utorak , 14.07.2015.

Iako Lanzhou nije u geografskom središtu Kine, ipak je smješten otprilike podjednako između istoka i zapada, tako da označava simbolički prijelaz na drugu stranu za one koji putuju poprijeko Kine. Osim toga, ja ovdje podižem drugu vizu i nastavljam s preostalih dva i pol tjedna obilaska ove goleme države. Stoga nakon doručka (tek drugog u hotelu u Kini, koji opet nalikuje na ručak, a po prvi se puta susrećem sa situacijom da štapiće uzimam iz nekakvog aparata sličnog sterilizatoru, jer je očito riječ o ponovno upotrebljivima) odmah krećem po vizu, pa ću onda obaviti još nadoplatu kredita za mobitel, brijanje i još mrvicu razgleda grada. Ušetavam flegmatično u Ured za javnu sigurnost, viza je garant bila gotova već u petak, tamo je onaj isti tip otprije 4 dana…“Danas popodne.“ Molim? Pa rekli ste da probam nazvati već u petak, da će možda tada biti gotova, znači u ponedjeljak ujutro sigurno, moram na vlak, iz hotela se moram odjaviti do podneva…on kaže da će pitati, naziva nekoga i nakon razgovora kaže „U 2.“ Ali 2 je i dalje popodne i nakon mojeg predviđenog vremena odjave. Ipak, izgleda kao da mi čini uslugu, inače bih ju valjda dobio oko 5. Ništa, idem obaviti ostalo, pa ću vidjeti. Prvo odlazim u ured China Mobilea, gdje automatski krećem s pantomimom i nekakvim najbazičnijim riječima na kineskom, ali izgleda da cura koja tamo radi čak i zna nešto engleskoga. Rješava mi nadoplatu, potom i mobilni internet koji je opet zaštekao, a onda krećem u brijačnicu. Ulazim i pokazujem pantomimom brijanje, brijač me pita želim li da mi skine i brkove, naravno, pa nisam Milo Hrnić. Prvo mi skraćuje gustiš mašinicom, onda se hvata britve, nakon što me nasapunao (ali mnogo manje nego ženska u Zagrebu kod koje sam se brijao prije puta, koja mi je svaki milimetar donje polovice lica prekrila valjda centimetar debelim slojem sapunice), te me u nekoliko navrata, prekidanih natapanjem moga lica vrućim ručnikom, što me podsjetilo na scenu s Babuom Bhattom iz Seinfelda, brije, većim dijelom na suho. Kad je gotov, obrijaniji sam nego što se sâm doma uspijem obrijati, ali manje nego kod one ženske u Zagrebu. Ipak, pogled u ogledalo dovoljan mi je da brijaču kažem na kineskom Xin ren! („novi čovjek“). On se smješka, a cijena ispada nekih 20-30 juana. Vraćam se u hotel, pakiram i snosim stvari na recepciju. Tamo im pokušavam objasniti da u 2 moram pokupiti vizu i da bih stvari ostavio ovdje do 3. Nije da me baš kuže, ali ipak mi otvaraju vrata da odnesem stvari iza recepcije. Sad je podne i imam još dva sata vremena, pa ću prvo otići do taoističkog hrama Bijelog oblaka, glavnog taoističkog hrama u Lanzhouu i provinciji Gansu. Budući da još nisam vidio taoistički hram, zanima me na što liči. No neću ga ni ovoga puta vidjeti, barem ne iznutra, budući da izgleda zatvoreno. Nastavljam stoga dalje, do dviju velikih vodenica, točnije vodenih kotača koji su u nekadašnja vremena služili za navodnjavanje uz Žutu rijeku (premda moram priznati da mi tehnologija nije baš najjasnija…). Mislim da postoji i neki muzej u kojem je objašnjena tehnologija, ali ja se nisam predugo zadržavao, tek toliko da vidim kotače kako se vrte, potom neobične splavi koje plutaju na ovčjim mješinama, a koje se mogu iznajmiti za kraću turu po rijeci, te da malo promatram žutog nekolikomjesečnog mačića kako se vježba u lovu i brušenju pandži. Uz obalnu se šetnicu vraćam do Ureda za javnu sigurnost, ali prije toga zastajem jesti u onom istom menzastom restoranu kao i 4 dana ranije. Ovaj puta nema nikakvog dobrog samaritanca, tako da naručujem hranu koja je prikazana na jednom plakatu – ponovno onu istu salatu s pravokutnim rezancima (ima i nešto što liči na nekakav biskvit, ali može biti i seitan ili nešto tomu slično), juhu (ali ovaj puta od kukuruza i, vjerojatno, ječma), neku prženu pogačicu nadjevenu mesom i dvije tangzaze. Dobar i zasitan ručak. Potom grabim u Ured, ulazim k onom tipu, i kažem mu „Da, u međuvremenu sam se obrijao, ali to sam i dalje ja.“ :D On me gleda kao da se ne može načuditi tomu na što sad ličim. Vraća mi putovnicu, iako je viza počela teći s današnjim datumom, završni i dalje ostaje 9. kolovoza, kao po prvoj verziji. Srećom da mi neće trebati toliko dugo…
U hotel po stvari, pa na kolodvor. Lanzhouski kolodvor, budući važnim čvorištem, jedan je od najprometnijih u Kini. To se i vidi – ima nekoliko ulaza, a pred svakim je gužva. Ja pak odlazim u dvoranu gdje se prodaju karte i gdje ima petnaestak šaltera za prodaju karata, a pred svakim je repina. Odabirem onaj šalter gdje je relativno najkraći rep, ali mi svejedno treba dvadesetak minuta da stignem na red. I onda naravno žena ne zna engleski. Kažem joj „Tianshui“, ali onda ide nekakvo pitanje na kineskom. Sliježem ramenima. Ona ide po kolegicu koja znade nešto engleskog. Ispada da to nije šalter za prodaju karata, već za nešto drugo. Naravno, to možete znati isključivo ako znadete čitati kineski, jer je natpis iznad njega samo na tom jeziku. Po svemu drugome, šalter izgleda isto kao i svi drugi. Tipičan primjer kineskog autizma – na pločici s prekriženom cigaretom i kineskim natpisom obavezno će napisati i engleski „no smoking“, iako je to nedvojbeno jasno već i iz ikoničkog prikaza, dočim ovdje gdje treba jasna informacija čemu služi taj šalter, toga nema. Želim to cinično priopćiti ženi na šalteru, ali sumnjam da je njezin engleski toliko napredan da bi razumjela ironično „Baš je dobro da ste to jasno napisali iznad šaltera.“ Jer jesu jasno napisali, samo na za mene krivom jeziku. Šalje me na nešto za što sam zaključio da je šalter broj 3. Koji je zatvoren. Stajem na šalter broj 4 i već očekujem nove probleme. Novih 15-ak minuta čekanja. Ni ovdje žena ne zna engleski, pa opet ide po neku drugu kolegicu. Koja me pita na koji točno vlak želim ići. Ja ne znam više kada točno idu vlakovi, tako da joj kažem na bilo koji. Ali ona to ne razumije, pa mi još i ispisuje isto pitanje. Onda joj kažem „na prvi vlak koji ide za Tianshui“. A taj ide za pola sata. I čak ima i sjedaćih mjesta, čega sam se bojao da će usfaliti. Kupujem kartu, a onda mi ona kaže da požurim, jer vlak kreće za pola sata. Ama, pa na kolodvoru sam, pola sata mi je dovoljno! Onda izađem van i vidim kako ljudi stoje u redu za kontrolu dokumenata, pa je tu onda i rendgen…da, moglo bi potrajati. Ali srećom nije, prolazim cijeli proces za koje 3 minute i sad još samo da riješim popudbinu i mogu u vlak.
Vlak je onaj isti kojim sam pred deset dana putovao od Jiayuguana do Zhangyea. Ista je linija, a čak je ista i žena koja gura kolica s pićima i grickalicama. Nakon Lanzhoua vozimo se jedno kratko vrijeme uz Žutu rijeku, a potom uz plodna polja koja prekrivaju čitavu dolinu jugoistočno od Lanzhoua. Ipak je područje između Huanghea i Jangcea bilo jedna od prvih svjetskih žitnica… Nakon toga počinju brda, krajolik kao u nekim dijelovima Slovenije. Vožnja od Lanzhoua do Tianshuija traje skoro 5 sati. A to je samo najistočniji dio Gansua. Budući da se Gansu prostire još zapadnije od Dunhuanga, tamo do geoparka Yadan, možete dobiti otprilike osjećaj koje su to relacije. Ukupnom površinom Gansu je nešto manji od Švedske, s kojom dijeli izdužen oblik.
A kao i sama provincija, izdužen je i grad Tianshui. Riječ je zapravo o dvama gradovima, nazvanima Beidao i Qincheng, koje spaja autocesta u duljini od 15-ak km. Ne znam zašto ih uopće vode pod jedan grad, tako bi onda mogli i Zagreb i Veliku Goricu. Željeznička se stanica nalazi u Beidau, no sve relevantne atrakcije (a nije da ih ima puno) smještene su u Qinchengu. Tamo je i hotel koji pikiram. Na kolodvoru uviđam koliko je ovdje sparno. Tako je doduše bilo i u Wuweiju, pa je zahladilo. Pred kolodvorom ulazim u jedan taksi koji vozi žena, ona odmah pali taksimetar, poštena žena, ne želi muljati kao većina ostalih. Iako mi kaže da će cijena biti oko 40 juana. Sliježem ramenima, bit će onoliko koliko taksimetar pokaže.
Kako je već pao mrak, ništa se na potezu od Beidaa do Qinchenga ne vidi van, iz čega zaključujem da se između dvaju dijelova grada ne nalazi ništa ili eventualno industrija. Pred ulazak u Qincheng taksistica me pita „Huoteu neng“, za što mi nije jasno što me pita. Vjerojatno opet nešto na kineskom…no ja nastavljam razmišljati o tom njezinom pitanju i onda mi sine – pa ona me pita ime hotela („Hotel name“)! Ponavljam joj pitanje i dajem odgovor sa zakašnjenjem od kojih pola minute nakon što je pitanje izrečeno, a ona možda već i zaboravila na nj.
Stižemo u Qincheng, koji izgleda vrlo urbano, na ulicama mladi plešu, šeću, sjede…u Tianshuiju je neka pozitivna vibra. No onda slijede dvije neprilike koje me opet vraćaju u modus mrzitelja Kine i samostalnoga putovanja kroz istu. Taksimetar pokazuje 29 juana. Dajem vozačici 40 i čekam kusur. Ona gleda i veli mi da je to točan iznos. Ne, nije, trebate mi vratiti još 11 juana. Pokazujem na taksimetar. Ona mi nešto objašnjava na kineskom. Nije me briga, ako smo išli na taksimetar, onda je to onoliko koliko piše, a ne koliko ste mi vi unaprijed rekli. Ne želim izaći iz auta dok mi ne vrati moj iznos. Ona se i dalje pokušava opravdati, ali ja sam neumoljiv. 29 juana i ništa više. Na kraju ona popušta i vraća mi deset juana. Taj jedan mi je „zaboravila“ vratiti, ali neću sad inzistirati. Još moram izvući prtljagu sa stražnjeg sjedala, pa se bojim da mi ovakva narogušena ne stisne gas i namiri se preko mojih stvari. Ali to ipak ne radi.
Stali smo točno pred hotelom, no on je izvana označen samo kineskim natpisima, tako da prvo moram usporediti ono što mi piše kineskim pismom pored imena hotela u Lonely Planetu s ovime na fasadi. Jest, točno je, to je traženi hotel. Valjda će na recepciji znati nešto malo engleskoga… Ćorak. Ako nisu znali u Lanzhouu, zašto bi znali ovdje? Ne znaju ni najosnovnije stvari. Uzimam sobu za 1 sobu na 2 noći, to nekako uspijevaju shvatiti, i pišu mi na papir 178 i još neke kineske znakove uz to, koji su mi beskorisni. Uspio sam shvatiti da je to očito cijena sobe, no zanima me je li to za jednu ili dvije noći? To i pitam. Nije im jasno što hoću. Uzimam papir i ispisujem jedno ispod drugoga „178 = 1? 178 = 2?“ Ne može jasnije. Jedna od triju žena na recepciji uzima papir, gleda u to što sam napisao, drži ga tako da su brojke okrenute naopako… Jao, tko je ovoj dopustio da maturira, a kamoli da radi u hotelu, dakle sa strancima… Potom uzima papir i nešto mi ispisuje, valjda misli da ću bolje shvatiti ako mi nešto napiše rukopisnim kurzivnim znakovima. Jer jasno, to što ne znam govorni kineski nimalo ne implicira da ne znam ni čitati kineski. Ma da, čitam Konfucija u originalu, ali ne znam naručiti sobu bez oslanjanja na engleski…
Naposljetku su njih tri na recepciji shvatile što želim i rekle mi da je to cijena sobe za jednu noć. Dajem im 400 juana, to uključuje i depozit. Jedna od njih (ona koja je držala papir naopako) me odvodi do moje sobe – uobičajeno je da vas odvedu do sobe ako vam je broj recimo 319 na trećem katu, ali kada imate sobu broj 666 na četvrtom katu, neće ni mrdnuti. Kina… Soba je međutim sjajna. To je zapravo dvosobna soba, tj. imam prednji dio koji je nešto poput radne ili dnevne sobe, a iza je spavaća soba u kojoj je samo trokrilni ormar (samo što nije trokrilni, već troklizni, s obzirom na vrata), veliki bračni krevet i jedna vješalica. Opet sam u rangu Lanzhoua i Wuweija. I sve tri kupaonice su slične – sve imaju jednu staklenu stijenu koja se otvara prema ostatku sobe. Ne znam je li to radi svjetla ili ekshibicionizma – lako kad sam sâm u sobi, ali ako je još netko? Doduše, s obzirom da je riječ o bračnom krevetu, vjerojatno je ovo ipak soba za one koji se već dovoljno intimno znaju, pa im nije bed prešetavati se goli jedno pred drugim.
Internet je užasno spor, ali barem ga ima, tako da je i to nešto. No u ovakvom ga hotelu i mora biti.
Budući da je već prošlo 11, nemam vremena lunjati uokolo u potrazi za nečim što je još otvoreno, pa tako sjedam u svoj omiljeni restoran brze hrane, odmah pored ulaza u hotel. Što bi rekli Srbi, „nije lepo, ali dejstvuje“. Glad utoljena, odoh se baviti slikama i dnevničkim zapisom, pa potom istražiti bračni krevet…