Hupseri

Guilin je jedna od omiljenih turističkih destinacija u Kini, a kada ga posjetite može vam biti jasno i zašto. Krajolik uokolo grada i unutar njega oblikuju desetci ili čak i stotine uskih strmih stožastih brežuljaka, poput obrnutih korneta za sladoled. Na mnogima od njih podignuti su razni paviljoni, ljetnikovci i ine slikovite zgrade. Krajolik izgleda toliko nevjerojatno da je jedan slikar svojedobno izjavio kako prijateljima šalje svoje realistične slike pejzaža Guilina, a oni misle da fantazira. Riječ je inače o trećem po veličini gradu u autonomnoj regiji Guangxi-Zhuang, kojoj ime kaže da je zapadni dio „prostrane provincije“ (iz doba dinastije Istočni Wu, istočni dio je Guangdong), te da u njoj obitava većina naroda Zhuang. Narod Zhuang broji do 18 milijuna pripadnika i najveća su nacionalna manjina u Kini (veći i od Ujgura). Jedan od njihovih najpoznatijih pripadnika je čuveni kineski gimnastičar Li Ning. Sami sebe zovu Cueng, a naziv Zhuang isprva je bio pejorativan, što se vidjelo po načinu pisanja u kineskom. Kineski naime strane riječi piše na način rebusa, tj. znakovi ne moraju nužno značiti ono što prikazuju, pa tako Keluodiya (Hrvatska) NE znači „zemlja slabije kvalitete koju je ograničeno prikupljati“ (što bi bio otprilike prijevod po znakovima), nego jednostavno kineski fonetski ekvivalent najbliži riječi Croatia. No kako u kineskom postoji i mnoštvo homonima, odabir točno nekog znaka, a ne nekog drugog, može biti indikativan. Tako se Zhuang isprva pisalo znakom koji znači „vrsta divljeg psa“. Nakon 1949. prvi dio znaka, tzv. „pseći radikal“ zamijenjen je „ljudskim radikalom“, pa je znak počeo značiti „dijete; dječak koji poslužuje“. Kada je došlo do pojednostavljenja kineskih znakova, uveden je novi znak, koji znači „snažan, robustan“. Narod Zhuang pripada skupini naroda Tai-Kadai, tj. njihov je jezik srodan s tajskim, službenim jezikom Tajlanda. Do 1950-ih se pisao kineskim pismom, a onda su odlučili standardizirati jezik te za njega stvoriti latinično pismo. Kako su težili monografskom načelu (jedan glas, jedan znak – iako ne uvijek), tako su za glasove koje nisu mogli prikazati latiničnim znakovima, uzeli – ćirilične, a ponekad i znakove iz IPA abecede (međunarodne fonetske abecede). Možete misliti na što je to ličilo, te kakve su morale biti pisaće mašine za takvo pismo. Onda su 1982. to odlučili reformirati i odustali od forsiranja monografskog načela, ali su napravili novu glupost. Sad im je ostalo viška znakova, a kako zhuanški jezik ima 6 tonova (mandarinski ima 4, kantonski također 6), tonove su odlučili označavati tako da na kraj sloga stave neki od tih neiskorištenih znakova. Tako –z, -j, -x, -q i –h zapravo ne označavaju glasove, nego samo tonove, pa ćete Gvei-Linz čitati kao Gveilin, ali s niskim padajućim tonom u lin. Stoga latinično pismo za zhuanški izgleda kao izmasakrirani pinyin. I da, slogovi se u višesložnim riječima uvijek odvajaju crticama.
Kad smo već kod nemuštih nizova slova, često ćete u Kini vidjeti ljude koji nose majice s latiničnim natpisima, ali koji su posve bez značenja, možda je koji znak i okrenut naopako… Radi se naravno o škartnoj robi iz kineske tekstilne industrije, gdje radnici vjerojatno ne znaju latinicu, pa pogrešno otiskuju klišeje. Kojiput su to poznate marke, pa sam tako vidio tipa u majici na kojoj je pisalo Daidas, uz odgovarajući logo (zgodna igra riječi – da je „velik“), drugi put je to bio Moscihno, a tu je i žena kojoj je na majici pisalo CEUB umjesto CLUB (jer kao što mi brkamo slične znakove u arapskom ili kineskom pismu, mogu i oni u latinici, nemojmo biti europocentrični).
A kad smo kod majicâ, nikako da uslikam tipično kineski običaj nošenja majice koji prakticiraju obično sredovječni muškarci. Donji se rub majice podigne do ispod razine grudiju i podvine prema unutra. Tako onda hodaju uokolo, ponosno pokazujući trbuh i bubrege. I to nije nešto što je ograničeno na kontekste poput sjedenja u birtiji ili u svom dvorištu, ili npr. prilikom istovarivanja kamiona – oni tako hodaju gradom. Tank top na kineski način.
Noć nespavanja ostavila je traga u vidu blage grlobolje koja me mučila ujutro. U hotelu si možete naručiti doručak, pa tako ja naručujem „zdravi doručak“ (to mu je ime na meniju), iako isti uključuje prženo jaje i putar, a ni tost baš nije za pretrgnuti se od zdravlja. Stvar spašavaju tri šnite paradajza i zobena kaša. Za idući sam se dan odlučio otići pogledati rižine terase nazvane Zmajeva kičma, pa se u hotelu raspitujem za organizirane ture (iako ih ne volim, lakše je organizirati prijevoz dotamo, inače treba kombinirati više buseva). Postoje tri: engleska (najskuplja, s još nekim dodatnim folklornim programom u obližnjem selu Zhuanga), kineska (kraća, ali meni nerazumljiva, jer je vođenje na kineskom), te ekspresna (sâm si krojiš itinerer, nema ručka, nema folklora, ali ide se taksijem i treba biti minimalno četvero zainteresiranih). Ja bih ekspresnu, ali nemam još troje zainteresiranih. Kažem curi na recepciji da se raspita, pa ćemo vidjeti navečer idem li na ekspresnu ili neku drugu. Usput ju još pitam zna li gdje mogu popraviti ciferšlus, ona mi kaže za neku malu radnju u istoj ulici, s lijeve strane, vrlo sitna i neuočljiva… U pravu je: neuočljiva je. Nisam vidio ništa slično na svom putu do kraja ulice. Doduše, nekoliko je radnji bilo zatvoreno, spuštenih roloa, možda je jedna od njih ona koju tražim.
Radim krug uz obalu rijeke, prolazeći usput pored nekih od brda s kojih puca pogled na grad: Brdo koje potčinjuje valove, Vrh osamljene ljepote… Na sve se naplaćuje ulaz. I to i po 130 juana. Ma taman posla. Jest da je ovo turističko odredište, pa su i cijene takve, ali ne moram nužno odatle baciti pogled na grad. Upućujem se stoga prema jugu, u jedačku zonu grada, tražeći pravo mjesto za nešto čalabrcnuti. Ono što primjećujem jest da južnjačka kuhinja poprilično smrdi. Iako ima raznih zanimljivih jela vrijednih kušanja, poput puževa ili rezanaca od riže, miris koji se širi oko mnogih od restorana vuče na kloaku. Nakon dosta lunjanja i traženja suvislog engleskog menija (a da nije riblji restoran), nalazim neku prčvarnicu gdje uzimam pohane bambusove izdanke. Konobarica me pita želim li ljuto, ja kažem da ne bih, samo malo. Očito se kinesko i moje mjerilo „samo malo“ razlikuju. Bilo je poprilično puno raznih papričica, a pohani je bambus začuđujuće mastan i zasitan. Kako se onda pande ne mogu nasititi, ne znam… Nakon ručka častim se ogromnim sladolednim kupom s mangom i durianom, a potom krećem na jug, prema Jezeru jelâ (drveća, ne hrane), jednom od četiriju koja su isprepletena u centru Guilina, a u kojem se nalaze Mjesečeva i Sunčeva pagoda. Mjesečeva je na malom otoku, spojem mostićem s kopnom, dok je Sunčeva izravno u jezeru, a prilazi joj se iz podruma Mjesečeve, kroz podvodni hodnik. Ujedno je Sunčeva pagoda najviša na svijetu koja je sagrađena od mjedi (moj vodič kaže „bakra“, ali to bi, koliko se ja razumijem u fiziku, bilo suludo, budući da je cijela pagoda – dakle ne samo vanjski zidovi – sagrađena od tog materijala, a to bi značilo da bi privlačila gromove i onda taj elektricitet sprovodila u jezero). Isto tako, jedna je od rijetkih koje imaju lift – nad vodom se nalazi 10 etaža, treba to ispenjati.
Nakon pagodâ (s kojih se pruža lijep pogled, ali iznutra nisu osobito zanimljive – osim podrumâ, u kojima je izloženo nešto budističke umjetnosti) krećem pješice prema jugu, glavnom gradskom ulicom Zhongshan Lu, kako bih otišao na kolodvor kupiti kartu za Nanning na vrijeme. Pikiram superbrzi vlak za srijedu navečer. Ujutro sam inače poslao upit u vijetnamski konzulat u Nanningu mogu li im unaprijed poslati sken putovnice i ispunjen obrazac, ali mi nisu ništa odgovorili. Ako mi kažu da može, mogao bih u Hanoiju biti u petak. Ako se ne jave, najranije u subotu. Dobro je, Kinu pomalo privodim kraju, bilo je i vrijeme. Nadam se da Vijetnamci neće gnjaviti, prema pričama drugih, dosta su susretljivi.
Karta je kupljena bez problema (vlaku opet treba oko 2 sata – izgleda da kolika god je udaljenost između dvaju gradova, ako ideš superbrzim vlakom, trebat će ti dva sata. Peking – Urumqi? 2 sata. Avionu treba 3, mislim.), a sada ću na autobus do Parka sedam zvijezda. To je jedan od najstarijih javnih parkova u Kini, potječe još iz doba dinastije Sui, a nalazi se na lijevoj obali rijeke Li, suprotno od centra grada. Obuhvaća nekoliko brežuljaka, ima i jednu spilju, za koju se naplaćuje poseban ulaz – u vrijeme kad sam došao već je bilo kasno popodne i bila je zatvorena – ima i divlje majmune koji se smucaju po jednom od brda i nije im se baš preporučljivo približavati, jer su dosta nestašni i vole krasti stvari. Ja ih nisam imao prilike susresti – ne znam da li nasreću ili nažalost. Na vrhu jednog od brežuljaka je Sunčev paviljon, mala glorijeta s koje puca pogled na čitav grad i čudesan pejzaž uokolo, a na kojem se osim mene zateklo i još nekoliko fotografa amatera koji žele zabilježiti sumrak nad Guilinom. Ipak, prije sumraka krećem nazad, želim se vratiti prije nego se smrači, a dolje u šumi je već poprilično mračno. I pomalo sablasno, jer uokolo lete šišmiši, a tu je i neko groblje narodnih heroja. Izlazim iz parka već kad se smračilo, iako je u nižim predjelima i u sumrak poprilično živahno.
Do hostela se vraćam autobusom, a onda shvaćam da sam propustio svoju stanicu, pa se odmah stajem kraj vrata u nekoj djetinjoj nadi da će to požuriti nadolazak iduće stanice. No kada ta iduća stanica dođe, ne kužim da stojim u sigurnosnoj zoni vrata, tako da mi ona prilikom otvaranja pošteno pričepljuju palac, ovaj puta lijevi (desni je stradao pri udarcu u stepenicu u Zein-od-Dinu u Iranu i poprilično se dobro oporavio). Srećom da sam se kao lav borio za svoju bocu Bivacyna u čengdujskom metrou, tako da sad imam čime zaštititi ranicu (koja i nije osobito velika, nadam se da se neće inficirati). U hostelu prvo odlazim u sobu riješiti palac, zatim se spuštam u hostelski birc i nadam se uloviti happy hour koji traje do 9 sati (popust od 20% na koktele). Došao sam točno u 9 i to više ne vrijedi, ali mogu iskoristiti piće dobrodošlice od prethodnog dana (jasminov čaj), a usput ću za večeru probati lokalni guilinski specijalitet – patku u pivu. Kada konačno hrana dođe, zaključujem da moram odustati od naručivanja patke – uvijek ju dobijem s kostima. A i naravno da ima ljutih papričica. Ostavljam većinu porcije. Kineska se hrana dakle dijeli na dvije vrste: a) ono što znam što je i ljuto je, b) ono što nije ljuto, ali ne znam raspoznati.
Provjeravam na recepciji kakva je situacija za ekspresnu turu. Našlo nas se trojica. Fali IV. I teško da će se pojaviti, jer je skoro ponoć. Ništa, idem onda ja na tu englesku turu. Puna je. Dovraga. Ništa, idem onda ja na tu kinesku turu. Puna je. Dobijesa. Ali cura na recepciji mi može napisati kako doći dotamo javnim prijevozom. Treba malo kombinirati, ali izvedivo je. Mene nikad nije bio strah kombinacija. Znam da se moja baka uvijek zgražala kada bi me pitala kako doći do nekamo u Zagrebu tramvajem, pa sam joj ja rekao da treba presjedati. Njoj je to bila najgora stvar u javnom prijevozu – presjedanje. Meni najprirodnija, i dobar način za vježbanje mozga. Zato i jesam danas u južnoj Kini, a baka je na Mirogoju. Za doći iz Domjanićeve na Mirogoj gotovo da ne treba presjedati…
I s ovim crnim humorom ću završiti ovo dnevno izvješće. Nažalost, treću noć moram u dorm, moja soba nije slobodna, tako da se ujutro moram iseliti iz sobe, pa onda po povratku useliti u dorm.