Fantazija

ponedjeljak , 06.07.2015.

Tijekom boravka u Zhangyeu planirao sam posjetiti dva mjesta – samostan Mati Si i i geološki park Zhangye Danxia. Teoretski se to može izvesti u jednom danu, s izletima organiziranim iz hostela, ali bio bi to dug i naporan dan, a kako sam ovdje tri noći, odlučio sam to razlomiti na dva dana, tim više jer mi je tip na recepciji rekao da je krojača moguće naći i u nedjelju. Stoga ujutro prvo krećem to obaviti, a kasnije popodne ću u Zhangye Danxiu. Pitam tipa na recepciji može li mi pomoći, naime, ne bih htio isprazniti ruksak, otići s njim do krojača, pa da se ispostavi da ga on ne može popraviti. Budući da je rekao da je krojač blizu, možemo otići do njega, on mu prevede to moje pitanje, i onda ja kasnije odnesem ruksak. Ali ovom se to očito ne da, ili ne može, ili nešto treće, pa mi umjesto toga piše kamo moram otići, kao i što ga moram pitati. Autobus broj 4 do tržnice Ganzhou, a onda bih tamo trebao naći krojača, ima ih dosta na tržnici. Praznim ruksak, usput uzimam i hlače na kojima mi se počeo parati džep, pa ću to odraditi u komadu. Stanica autobusa je ispred hostela, pokazujem vozaču napisano „tržnica Ganzhou“ na kineskom, on kima, pokazuje da je to pravi smjer i krećemo. Vozimo se kojih 15 minuta, ušli smo u centar grada, ali vozač mi ništa ne govori. I onda u jednom trenutku kao da me primijetio u retrovizoru, okreće se i nešto mi govori, pokazujući unatrag. Valjda u smislu „pa zašto nisi sišao kad je trebalo“. Sliježem ramenima i silazim. Još jedan primjer kineskog autizma. Evidentno je da sam računao na njegovo upozorenje kad moram sići, ali zaboli njega… OK, na ulici sam, nemam pojma gdje je tržnica, koliko daleko, kao ni tko će me tamo uputiti. Nitko od ljudi koje vidim ne izgleda mi kao da zna engleski. Vraćam se nazad jedan blok, potom nasumično pitam jednu ženu, pokazujući joj natpis. Ona pokazuje rukom nekamo prema sjeverozapadu, ali objašnjenje jasno da ne razumijem. Znao sam da će ovako biti. Što sad? Kako doznati gdje je tržnica i pritom razumjeti objašnjenje? Nema druge, moram pronaći nekoga tko zna engleski. Vidio sam malo više u ulici jedan hotel, možda… Nisam dosad imao baš uspjeha s engleskim po hotelima, ali šanse su veće od nasumičnog spopadanja ljudi po ulici. Nalazim hotel, on je u dvorištu, ali me portir zaustavlja. Dajem mu papirić, on čita, potom me vodi natrag na ulicu i pokazuje mi na autobusnu stanicu preko puta. Znači moram na bus. I ona žena ranije mi je nešto pokazivala na „autobus broj 4“ na papiriću. Dakle, promašio sam očito dosta stanica. Prelazim ulicu i čekam četvorku. Nakon što se pojavi, pokazujem vozaču taj papirić, a on mi pak pokazuje natrag van i u pravcu jugoistoka. Sad mi više ništa nije jasno. Zdvojno izlazim van, vraćam se do kraja bloka, potom skrećem lijevo i u daljini vidim nešto poput ulaza u tržnicu. Ne znam je li posrijedi Ganzhou, ali svakako ću okušati sreću. Doista, nakon kraćeg vremena nalazim ženu koja sjedi za šivaćom mašinom ispred radnje. Pokazujem joj rečenicu koju mi je napisao tip u hostelu – „Pukao mi je remen na torbi, možete li mi ga, molim Vas, popraviti?“ – na što mi ona pantomimom pokazuje da trebam ići do postolara, da ona to ne može sa šivaćom mašinom. Pokazuje mi u kojem pravcu moram ići, pa ja nastavljam. Zastajem u još jednoj krojačnici, gdje žena šiva zavjese, ali mi isto pokazuje za postolara. Opet samo u generalnom smjeru, gdje nikoga ne vidim. Idem dalje, treća krojačnica, već na kraju toga bloka, opet pitam, opet mi pokazuju, sada lijevo. Tražim od žene koja mi je pokazala (izgleda kao da nije trenutno ničim hitno zauzeta) da me odvede dotamo. Doista, 20-ak metara dalje se nalazi niz postolara, koji na otvorenom popravljaju cipele. Prvi od njih, iako je zauzet nečim, uzima moj ruksak, gleda, okreće…i odmahuje glavom, govori nešto na kineskom. Ne znam što kaže, ali zvuči mi kao „ne može se popraviti“. Što sad? Taman ga želim pitati „Gdje onda?“, jer ne želim kupovati novi ruksak (da, jeftini su, jer je ovo Kina, ali vrlo vjerojatno nisu kvalitetni, a osim toga, tu je i sentimentalna vezanost za taj ruksak), kad on ipak uzima šilo i dretvu i počinje šivati. To traje kojih desetak minuta, vrlo detaljno je to učvrstio, tako da se nadam da će izdržati do kraja puta, pogledao je i drugu naramenicu, ali nije ništa spomenuo da i nju treba učvrstiti. Pitam ga koliko sam dužan, pokazuje mi pet prstiju. Dakle, 50 juana, pretpostavljam. Dajem mu stotku, on mi vraća novac i shvatim da mi je vratio 95 juana. Znači taj popravak je koštao oko 5,5 kn? Ovdje bi se mogla provesti dosta zanimljiva rasprava o vrijednosti i onoj famoznoj maksimi koju libertarijanci znaju isticati kako „je jedina prava cijena ona koju je netko spreman platiti“. Ja bih, da ne trepnem, iskeširao 50 juana za taj popravak, jer sam gledao kako popravlja ruksak preda mnom, posao mi se činio težak i naporan i 50 juana mi izgleda kao poštena vrijednost za taj rad – ja bih tražio toliko da sam to morao napraviti. A zapravo je to 10 puta preplaćena vrijednost koju je on očekivao.
Sad još moram riješiti hlače. Za to se vraćam do one prve, koja mi za tih nekoliko poteza šivaćom mašinom naplaćuje čitav juan. Kakva pljačka. Da sam ja to morao napraviti, tražio bih 5 jiaoa… :D
Vraćam se u hostel, usput kupujući nekakva dva slatka peciva, od kojih jedno podsjeća na nekakvu veliku fritulu, a drugo na nekakav krafn sa sezamom, punjen nečim što liči na nekakav kruti pekmez i podsjeća me na oskoruše. U hotelu imam još skoro dva sata vremena do polaska na izlet, pa ću iskoristiti to vrijeme da uploadam slike od prethodnog dana. No zahvaljujući izuzetno kooperativnom VPN-u ni tih 2 sata mi nisu dovoljna. U pola 3 sam na recepciji, gdje su i ostali stranci iz hostela – dva Amerikanca i dvije Francuskinje. Amerikanci su inače spavali u mojoj sobi, ali su se preselili ujutro (nadam se da to nema veze sa mnom :D ), a Francuskinje su došle prethodnu večer nekako kad i ja. Vani je nekoliko kombija koji će nas interesente prebaciti do Zhangye Danxie. Ja ulazim u kombi s ostalim strancima, ali nastaje problem. Ovi na recepciji, iako me imaju na popisu, stavili su me u drugi kombi. A znamo da se u Kini mora znati svoje mjesto. Smještam se u drugi kombi, ali i tamo sam očito sjeo na krivo mjesto, pa me vozač tjera van. I onda me ne pušta ni na mjesto na kojem bih trebao sjediti, ali mi naravno ne može objasniti zašto. Ubrzo doznajem – čekamo još jednu curu koja treba sjediti iza mene. Napokon krećemo.
Nacionalni geološki park Zhangye Danxia nalazi se kojih 40-ak km zapadno od Zhangyea. Riječ je o naslagama pješčenjaka i drugih minerala koje su nastajale tijekom više od 24 milijuna godina. Prirodni čimbenici oblikovali su planine u nizove živopisnih oblika, kojima su kreativni Kinezi dali imena poput „majmun koji gleda more“, „redovnici se klanjaju Buddhi“, „restoran s rezancima“ i slično. Budući da je riječ o raznovrsnim naslagama, to se očituje u slojevima različite boje, što pomalo podsjeća na tortu mađaricu, samo življih boja. Krajolik izgleda nestvarno, pogotovo zato što različiti vremenski uvjeti daju različite nijanse, pa su tako u oblačnijim danima boje tamnije i naginju plavoj, dok su kod sunčanih dana poput ovoga crvenkasto narančaste. Na ulasku u park ukrcavaju vas u autobus, a potom postoje 4 punkta gdje vas iskrcaju i vi ste slobodni lunjati uokolo koliko vas je volja. Možete čak i pješačiti između punktova, iako je riječ o poprilično velikim udaljenostima. Tu sam se pridružio Amerikancima i Francuskinjama. One se zovu Julie i Coraile i iz Montpelliera su, a kako je njihov grad prijatelj s Chengduom, tako su one dobile nekakvu stipendiju da tamo studiraju. Amerikanci su Edward i Javier i također žive u Kini (Javier u Xi'anu, za Edwarda ne znam) i čini se da ovdje i nešto predaju (barem Javier – da, čovjek je Meksikanac porijeklom). Sve u svemu, s njima sam proveo ostatak popodneva u lutanju parkom, budući da nam prijevoz za natrag polazi tek u pola 9 navečer, što znači da smo imali na raspolaganju nekih 5,5 sati. A to je, čak i uz toliko mnoštvo atraktivnih fotografskih prizora, jako puno. Tim više jer sam ja još bio pod dojmom neprestanog pucanja VPN-veze, pa sam vagao želim li napraviti puno fotografija koje ću potom satima učitavati, ili biti racionalniji. Digitalni fotoaparati su nas razmazili. Nekad bih jako dobro štedio svojih 36 slika, danas sam ih okinuo 50 samo u Zhangye Daxii. Usput sam kroz razgovor s Javierom doznao dvije zanimljive činjenice o kineskom društvu. Prva stvar, ono što ćete primijetiti u ovim sunčanim danima jest veliki broj Kineskinja (i pokojeg Kineza) koje hodaju uokolo sa suncobranima, u odjeći dugih rukava i nogavica, s rukavicama na rukama, katkad i maramama preko lica. Naime, u Kini se preplanulost smatra nepoželjnom, to je pokazatelj da ste sa sela (usporedite engleski izraz redneck, koji dolazi od činjenice da su ljudi koji su radili u polju imali crvene vratove opaljene suncem), pa se tako bjelina puti čuva kao zjenica oka. U Kašgaru sam vidio i dosta žena neprirodno napudranih, izgledale su kao lutke od silne bjeline.
Druga stvar je kineski pogled na supkulture. U Kini baš ne postoje omladinske supkulture, kineski tinejdžeri nemaju fazu buntovništva i traženja, ovdje je sasvim normalno vidjeti osamnaestogodišnjake u odijelima i lakastim cipelama, koji se žele uklopiti u društvo mladih poslovnih ljudi, što bi se kod nas smatralo starmalošću i snobizmom. U kineskom društvu jednostavno ne postoji ideja „pustiti djecu da budu djeca“, od malih ih se nogu nastoji adaptirati na njihovo mjesto u društvu. Slobodno nesputano djetinjstvo je gubitak korisnog vremena. Taj Konfucije je poprilično upropastio taj narod. S druge strane, taoističko i budističko učenje o prolaznosti i privremenosti kod Kineza stvara osjećaj nemarnosti prema prirodnim ljepotama i kulturno-povijesnim spomenicima. Unatoč silnim kulturnim i prirodnim bogatstvima koja Kina ima, ljudi se prema njima odnose jako površno, bez osobite želje da se to sačuva i za buduće generacije. Baca se smeće, grade se dalekovodi kroz nacionalne parkove, stari dijelovi gradova u Xinjiangu nestaju pred građevinskim kranovima…
Na kraju smo u parku ostali i dulje od pola 9, zato što su ovi željeli vidjeti zalazak sunca, koji je na kraju bio prilično običan, nije se dogodio nikakav posebni efekt koji nismo vidjeli ranije. Naravno, onda je nastala navala na autobuse, jer su se svi istovremeno krenuli vraćati, što je povratak produljilo za još 15 minuta. Lako je njima, oni su svi u istom kombiju, ali moji će suputnici možda poludjeti ako su se vratili već ranije. Srećom, nitko se nije uznemirio, ipak je ovo Kina. Mrak već pada oko 9, izgleda da je ovaj dio Kine najcentralniji što se tiče vremena, očito onda u Pekingu ili Harbinu sunce zalazi i prije 8 navečer. Dok smo se vratili u hostel već je bio debeli mrak. I taman kad sam pomislio da ću noćas biti sâm u dormu, jer su svi ostali otišli, otvaraju se vrata i ulazi mlađi tip azijatskog izgleda, ali me pozdravlja i nastavlja govoriti na tečnom engleskom. On je Australac, iako rođen i do sedme godine živio u Kini, kada ga je mama zbog straha od SARS-a povukla k sebi u Australiju. Ima 20 godina i studira ekonomiju, inače je iz Brisbanea, a putuje donekle suprotno meni, premda je on letio iz Australije na Bali, te potom prošao kroz Indokinu, bio u Pekingu neko vrijeme, a u listopadu mu počinje semestar na razmjeni u Poljskoj. I također će ići kroz Kirgistan i Uzbekistan (kako svi uspiju dobiti vizu za Uzbekistan, ja sam čuo da je to jezivo teško, jer trebaš pozivno pismo i potvrdu od poslodavca da slučajno ne ispadne da si novinarsko njuškalo – sreo sam i nekog Švicarca u Zhangye Danxii koji isto ide tom rutom), ali će onda proći kroz Turkmenistan (dakle i za to će ishoditi vizu) i Iran (za to ju već ima), pa Armeniju i Gruziju i onda kroz Tursku do Europe. Mali priča kao navijen. S jedne mi je strane osvježenje konačno razgovarati s nekim tko dobro govori engleski, s druge je strane to i jako zahtjevno jer on melje u petoj brzini. Pritom dosta gestikulira, na mahove izgleda i feminizirano. Usto je zanimljivo da je talentiran za jezike, učio je ruski, a kako u Brisbaneu ima dosta Srba, zna i ponešto srpskog. Iako ima tek 20 godina, zna jako puno različitih stvari, informiran je, što je danas rijetkost, pogotovo kod tako mlade osobe. Istovremeno je i kritičan prema kineskom društvu, kaže kako je gledao svoje kolege Kineze na pekinškom studiju ekonomije, kojima je jedina ambicija za studij to da žele dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju, budući da Kina dosad ima samo jednu i to ih jako frustrira. Ali opet, ako ti je jedini motiv za bavljenje nečim nagrada, hoćeš li imati dovoljnu količinu inventivnosti i kreativnosti koja ti treba da bi došao do te nagrade?
Pričao sam sa Shaunom (to mu je ime koje je uzeo kad je dobio australske dokumente, uz prezime svoga očuha) negdje do debelo iza 1, a onda sam tek krenuo pisati dnevnik. Kad sam završio, bilo je već prošlo 4. A na izlet u Mati Si bih trebao krenuti u 8. Mislim da ću ga propustiti. Da li posve, ili ću možda otići u utorak ujutro, to ću još vidjeti. Ovu ću noć iskoristiti da malo dulje odspavam, a onda mogu sutra još malo prodivaniti sa Shaunom prije nego on ode u Zhangye Danxiu…
I onda sjajna vijest prije spavanja – Grci su rekli „ne“. Eto, dan nije mogao bolje završiti…