Hanojskim pločnicima

utorak , 04.08.2015.

Jedna stvar zbog koje putnici u ovaj dio svijeta vole Vijetnam jest činjenica da je Vijetnam – premda to nije prva stvar s kojom biste ga povezali – jedan od najvećih svjetskih proizvođača kave. I tako svi oni ovisnici, koji neprestance uzdišu kako je npr. „u cijeloj Kini nemoguće naći dobru šalicu kave“, ili da je ista preskupa (što jest – frend je ove zime bio u Seulu i kaže da tamo šalica kave košta, preračunato, 50 kn), kada stignu u Vijetnam iskuse preporod. Ja osobno nisam kavopija, ali kada sam čuo za jedan neobičan lokalni specijalitet, također sam se pomamio. Riječ je o ca phe trung da, kavi sa, ajmo reći, šatoom, tj. tučenim jajetom. Postoji jedan kafić naveden u mom vodiču koji ju poslužuje (postoji ih naravno više, ali zašto tragati ako mi je ovako potraga olakšana?), a smješten je malo neobično. Naime, u njega ulazite kroz nekakvu prodavaonicu svile, tekstila, tako čega, pa kroz dugi hodnik dolazite do prostorije gdje je blagajna, tu naručite, a onda se stepenicama popnete na jednu od dviju terasa (viša je na samom krovu), odakle puca pogled na jezero Hoan Kiem. Dok čekam kavu (cijena 40 000 donga – oko 11-12 kn, slično Hrvatskoj), odgovara mi Steffi kojoj je sad naravno žao, kad je čula moje dojmove. Eh, piškila bi, kakila bi. Ona je u Kuala Lumpuru i naravno da ne zna kamo bi dalje. A meni u međuvremenu dolazi kava. Inače, ja sam jutros odlučio po vijetnamsku doručkovati rakovu juhu s rezancima, a popio sam i napitak od marakuje, tako da mi je ova kava neki međuobrok. Inače, čudno da još uvijek nisam probao pho, poznatu vijetnamsku gustu juhu s mesom, koja se jede u svim prigodama, od doručka do večere.
Nakon kave (koja nije loša, sviđa mi se, mogli bi to i neki naši kafići unijeti u ponudu – ako se ovi ne boje salmonele, zašto bi kod nas bilo straha) spuštam se u obližnju ulicu Hang Dao, poznatu po brojnim dućanima. Treba mi urarska radnja. Naime, iako sam pred par dana gledao kako mi je remen na satu dotrajao i pitao se hoće li izdržati, jutros me iznenadila druga stvar – kopča se na jednom kraju izvukla iz remena. Eto, skoro pune dvije godine je izdržao, sjećam se da mi je prošli remen otišao na teheranskom aerodromu prilikom rendgenske kontrole, krajem kolovoza 2013. Uglavnom, ovi na recepciji su mi na moj upit gdje to mogu zamijeniti rekli da odem pitati u prodavaonice satova u Hang Dao. Odmah nedaleko početka ulice je jedna, dosta fensi, kažem unutra ženski što trebam, nalaze odmah jedan sat sa sličnim remenom, kažu da će to koštati 300 000 donga. 80-ak kn za remen? OK, izgleda da je kvalitetan, prava koža valjda, ne znam. Ili je posrijedi cijena za turiste. No onda kreće mijenjati remen i nešto prtlja, izgleda da valjda ipak ne odgovara. Potom jedan tip donosi neki drugi remen, ali taj je svijetlosmeđ. A moj sat ima crni remen. Nisam baš sklon toj boji, druge očito nemaju, tako da mi vraćaju sat s mojim starim remenom. Pored je još jedan dućan, koji izgleda još skuplje. Pitanje je mogu li ovdje uopće zamijeniti remen. Odlučujem ga preskočiti i tragati za nečim jeftinijim. No u nastavku nema više ničeg sličnog. Sve dok nekih dva bloka dalje ne naiđem na prodavaonicu kožne galanterije, a koliko vidim imaju i onu sitniju, pa bojažljivo izvlačim sat iz džepa i pokazujem što mi treba. Tu mi pak pokazuju da se vratim na početak ulice. Ali tamo sam već bio! Ništa, zahvaljujem se, a onda dolazim do kraja poteza dućana. Pokušat ću drugom stranom natrag, ali tamo nalazim samo jednog urara, i to u nekoj rupi u zidu, pult su mu zapravo nekakva kolica, koja izgledaju kao ona iz kojih se prodaje pecivo…taj najvjerojatnije nema remena. A bogme ni vremena, zauzet je popravljanjem nekog drugog sata. Vraćam se ipak do onog dućana koji mi je izgledao još otmjenije, i kad uđem prvo me ženska ignorira, onda kad joj pokažem što mi treba, pokaže mi opet niz ulicu, prema onim dućanima odakle su me poslali ovamo. Divno je počelo…
Lutajući amo-tamo po Hang Dao primjećujem i mnoge prodavaonice bižuterije i nakita, pa mislim da bi se među njima trebala nalaziti i još koja prodavaonica satova. Očajnički skrećem u jednu manju ulicu prema istoku i taman kad sam htio baciti koplje u trnje pojavljuje se jedna prodavaonica satova, malo opskurnija i siromašnijeg izbora. Ali ima ono što meni treba. Po cijeni od 150 000 donga, upola onoga što su me tražili u onom drugom dućanu. Posao je gotov za 2-3 minute. Sada se napokon mogu posvetiti ozbiljnijim stvarima. Neću tražiti mjesto za popravak ciferšlusa, jer to stigne čekati, a i sandale mogu još malo izdržati, iako se raspadaju posvuda…
Dan ranije sam htio probati banh cuon, palačinke od rižina tijesta punjene mesom, ali sam došao prekasno (iako rade do 3, već iza 1 su zatvarali). Tako je i ovaj put, iako sam došao ranije no jučer. Čovjek se počne pitati kad onda ti Vijetnamci ručaju. Ništa, morat ću na banh goi, i to blizu moga hotela. Banh goi je prženo tijesto sa svinjetinom, rezancima i škampima. Uzimam još i nešto poput krafna sa škampima, koji na sebi ima čitavog škampa u fetalnom položaju. I pivu. Hrana je tako-tako, sva ta pržena jela prilično su slična.
Nakon ručka idem obaviti još nešto u hotel, pa onda krećem dalje. Današnja me kiša uvjerila da bih ipak trebao napraviti nešto u pogledu ozbiljnog pokrivala za glavu, moja kapa je dobra za silu, ali i ona se namoči, pa mi se smoči kosa… Rješenje bi moglo biti da kupim non la, klasični vijetnamski stožasti šešir. Ionako ih ima dosta po prodavaonicama orijentiranima na turiste. Jedino što meni ljudi s takvim šeširom izgledaju kao oni stupići za trasiranje plinovoda. A i prilično je izvjesno da ga ne bih mogao donijeti u Hrvatsku, što znači da kupujem nešto za što sam siguran da je potrošna roba, a to mi se ne sviđa. No kako se kiša pojačava, odlučujem ipak pružiti šansu šeširu i odlazim do jedne prodavaonice gdje ih prodaju onako složene na jednu zajedničku hrpu, od najvećeg na dnu, sve do šeširića veličine naprstka, koji su valjda samo za lutke ili kao kuriozitet. Probam jedan, stoji mi dobro, pa ga odlučujem kupiti. Pitam cijenu – 40 000 donga. Znači jednako kao i kava s jajetom. Izlazim na ulicu i primjećujem da me šešir dobro štiti (ne samo glavu, nego i ramena, jer je širok), ali da isto tako malo prigušuje zvukove i smanjuje vidno polje. Bit će zanimljivo hodati kroz prometnije dijelove s njime.
Krećem potom na jug, u Francusku četvrt. Kao i predio zapadno od Starog grada, riječ je o četvrti s dosta starih vila u kojima su danas smještena veleposlanstva. Uzimam nekakav desert, kao da je posrijedi nekakva čvrsta krema od graha (bean curd) kojoj se doda nešto tipa žele i onda još leda po vlastitoj volji, tako da se može izmiješati i dobiti kremastu smjesu, sličnu sutlijašu. Nakon toga nastavljam prema jezercu Thien Quang, a onda i prema Lenjinovom parku, velikom javnom parku koji također ima svoje jezero, Bay Mau. Čini se međutim da se ulaz u Lenjinov park naplaćuje, a ja bih to volio izbjeći. Nema veze, ionako ću se još nagledati parkova…
Iako se Hanoi može činiti kao izuzetno ugodan i lijep grad za šetnju, on to uglavnom nije. Razlog leži u njegovim pločnicima. Iako oni postoje gotovo svugdje, redovito su zakrčeni motociklima parkiranim poprijeko (okomito na cestu), što rezultira neprohodnošću pločnika i zaobilaznom rutom preko kolnika. Ako nema motocikala, onda su tu druge prepreke, poput ljudi-vaga ili proširenog štekata nekog kafića. A što se inače tiče samih motocikala, do pred 20-ak godina u Kini i Indokini glavno prijevozno sredstvo širokih narodnih masa bio je bicikl. U međuvremenu je napredak omogućio unapređivanje vožnje na dva kotača, pa smo tako dobili više buke i više smoga, ali uz manje napora poput pedaliranja. Zato je napor danas na onima koji hodaju. Prelazak ceste u Vijetnamu zeznut je upravo zbog motocikala, ne zbog automobila, motociklisti misle da za njih ne vrijede pravila kao što je crveno svjetlo na semaforu i tsl. I dolaze u rojevima.
Od Lenjinova se parka upućujem prema sjeverozapadu, kroz džunglu prometa. Konačni mi je cilj doći do jezera nazvanom po B-52 (zapravo jezera Tiep), gdje se nalazi olupina tog bombardera, srušenog u američkim napadima 1972. Bombarder je pao u vrlo plitko jezero koje je u međuvremenu isušeno, tako da danas stoji na suhome. Olupina nije cjelovita, nego su pojedini dijelovi odvojeni zasebno. Ukratko, prizor je poprilično otužan i više liči na nekakav autootpad. Dojam je dodatno naglašen čuvanim parkiralištem koje se nalazi u susjedstvu, i koje je puno kojekakvih luksuznih automobila. I Vijetnam ima svoje skorojeviće.
Vraćam se u hotel, gdje potvrđujem da ostajem i četvrtu noć, a potom odlučujem uplatiti aranžman za zaljev Halong. Iako sam prvo mislio ići u vlastitom aranžmanu, ideja krstarenja zaljevom brodom mi se dopala. Uzimam stoga aranžman u vremenu koje sam ionako planirao ostati, 3 dana i 2 noći, s tim da sam jednu noć na brodu, a drugu u hotelu na otoku Cat Ba. Vrijeme je da se počastim i da proslavim moj ponovni susret s morem nakon tri i pol mjeseca. Odsad pa do kraja puta bit ću neprekidno blizu mora. Inače, kada je tip na recepciji vidio moj šešir, pitao me koliko sam ga platio. Velim 40 000, sav sretan kako sam ga jeftino dobio, a on kaže „Skupo. Moja ih obitelj inače izrađuje i oni ih prodaju za 10 000.“ I tako čitav taj šešir košta manje od 3 kn. Jest da je to trska, ali svejedno…
Aranžman uplaćen, a potom je vrijeme da se uputim na večeru. Odabirem jedan restoran preporučen u mom vodiču, kaže da su često gužve, pa da se ne čudite ako budete smješteni za stol s još nekim ljubiteljem vijetnamske hrane. I doista, upravo to se i događa. Smještaju me za stol s nekom ženskom, ja naručujem svoje: juha od algi, piletina u umaku od limete i salata od zelene papaje, te piva – a onda počinjem razgovarati sa ženom nasuprot mene. Ona se zove Eleonora i iz Rima je. Također putuje sama, ide u Vijetnam, na Javu i Bali, već godinama dolazi u jugoistočnu Aziju i uvijek odabere drugu rutu. Ima par frendova koji su isto ovdje u regiji pa će ih posjetiti. Ukupno ima oko mjesec dana na raspolaganju, tako da teško da ćemo se susresti još u Vijetnamu, ona već sutra ide u Halong (trebala je danas, ali je zbog nevremena to otkazano – ista klauzula vrijedi i za moj izlet), a onda leti na jug, u Nha Trang. Kad je čula za moj put i što sam sve dosad prošao, oduševila se. Meni pak dobro dođe prilika da provježbam talijanski, nisam ga govorio od razgovora s Marjam u Teheranu. Večera je ukusna, posebice sos od limete, a mi smo se zapričali dovoljno da nakon večere još odemo na pivu u neki od kafića u četvrti, na bia hoi. Ona bi u neki kafić koji izgleda malo kultiviranije, ja bih najradije u ove obične vijetnamske prčvarnice gdje je piva 5000 donga (dakle manje od 1,5 kn). Na kraju nalazimo ipak jedan malo bolji, i da, piva je tamo 20 000 donga. Nakon što smo uz večeru pili Bia Hanoi, sada je vrijeme za Bia Saigon, vjerujem da na toj liniji postoji rivalitet. Vijetnamci barem ne piju pivu iz onih smiješnih čašica, toga sam se konačno riješio. Meni se Bia Saigon sviđa više od Hanoija, Eleonori ne. Čavrljamo o jugoistočnoj Aziji, o jezicima, o politici, pojašnjavam joj neke stvari koje joj nisu bile dosad jasne u vezi regije…čini se da joj je drago da me upoznala. Imam takav učinak na ljude. Razmjenjujemo kontakte preko WhatsAppa, tako da ćemo se čuti u nastavku, a kaže mi i da sam dobrodošao kad navratim u Rim. Vacanze romane… Pratim ju do njenog hotela, koji je odmah iza ugla, pozdravljamo se, a ja onda moram testirati koliko je dobar moj osjećaj za orijentaciju u uskim i zavojitim uličicama. Odličan je, budući da je jezero točno ondje gdje sam pretpostavljao da bi trebalo biti, a onda nije teško doći do mog hotela. Inače, stari dio Hanoija je noću u potpunom kontrastu s danom, vrlo je miran i ugodan za šetnju, a motocikli su posve nestali. Čak se može hodati i pločnikom…