Budući da večeras ipak nastavljam dalje, danas sam morao ubrzati program i pogledati čak dvije atrakcije, a i malo se raspištoljiti u onom kafiću. Nakon doručka u hostelu produžio sam na brunch u One more caffé (kako se zove to mjesto – i ima neke simbolike, čovjek se poželi vratiti one more time). Opet sam uzeo jaja Benedict, ovaj puta s lososom i ovaj ih puta uspio zadržati na tanjuru. I jednu mini pavlovu za desert. Pavlovu inače obožavaju u Australiji i na Novom Zelandu (dapače, taj kolač i potječe otamo – spore se odakle točno), a kako sam ja ljubitelj slastica s beze korama, mislim da ćemo se dosta dobro razumjeti. Doduše, uz australske cijene morat ću poprilično vagati što i koliko jedem, no ako se uspijem uvaliti na nekoliko couchsurfinga, po mogućnosti kod ljudi koji znaju raditi pavlovu… No dobro, daleko je još Australija, još je 6 zemalja između.
Opet ću pješice do prve od dviju atrakcija, a to je žičara koja spaja Dalat s pagodom Truc Lam na obali jezera Tuyen Lam. Riječ je o umjetnom akumulacijskom jezeru koje je potopilo nekoliko dolina, a ime mu znači nešto poput „potok u šumi“. Na jednoj od uzvisina iznad obale jezera nalazi se Truc Lam, pagoda i aktivni zen samostan, sagrađen 1994., premda izgleda i modernije od toga. U glavnoj molitvenoj dvorani nalazi se veliko zvono o koje polagano udara jedan od redovnika, tako da se jeka polako širi. Isto tako se na uglovima zgrada u samostanskom kompleksu nalaze vjetrena zvona, ali čini se izrađena od posebnog materijala i u svojevrsnoj rezonantnoj kutiji, budući da stvaraju drugačiji zvuk od uobičajenog zveckanja, gotovo pa konstantan i eteričan, ali vrlo umirujuć. Malo vuče na zvuk staklene harmonike, ali ne toliko izluđujuće eteričan. Uokolo samostana i pagode (koja je presvučena zlatom) nalazi se i zen-vrt, s mnogim bonsai drvećem u teglama. Vrt lagano prelazi u crnogoričnu šumu koja se spušta skroz do obale jezera. Nisam se spuštao do kraja, zadovoljio sam se obilaskom ribnjaka negdje na pola puta, a potom se lagano vratio prema žičari. Ono što je zanimljivo i neobično jest da vas žičara iz Dalata zapravo spušta do razine jezera, obično je obratno – urbanija lokacija je na nižoj nadmorskoj visini od konačnog odredišta žičare. Žičara ima malene kabine, za maksimalno 4 osobe, poput one na rižinim poljima u Guangxiju, a trasa prolazi iznad crnogorične šume, pružajući lijepe vidike na pitomo planinsko zelenilo posvuda uokolo. I to je poprilična rijetkost u Vijetnamu, kada se uzme u obzir koliko su šume ove zemlje bile uništavane, što napalmom, što raznim tvarima za defolijaciju. Iako je puhao popriličan vjetar, očito je da žičara to može podnijeti (ili nikoga nije briga za sigurnosne standarde), no u nekoliko je navrata pošteno zanjihalo kabinu.
Po povratku na početnu stanicu (obično bih rekao „donju“, ali ova je zapravo gornja) ponovno se poprijeko upućujem do druge današnje atrakcije, ljetne rezidencije nekadašnjeg cara Bao Daija. Inače, ovaj me dio Dalata, što sam primijetio već prvo jutro po dolasku (jer je i autobusni kolodvor nedaleko početne stanice žičare), podsjeća malo na Pantovčak, dok pokrajnje ulice liče na Prekrižje ili Šestine. Onaj neodređeni položaj u kojem nije jasno je li nešto još uvijek selo ili elitna rezidencijalna zona. OK, u Dalatu je čini se ipak prije selo.
Bao Dai, posljednji vijetnamski car, u Dalatu je imao čak tri rezidencije. Ova koju idem posjetiti najatraktivnija je i najmlađa, sagrađena 1930-ih u art deco stilu, pomalo me podsjeća na neke vile po zagrebačkom Tuškancu ili Novakovoj. Vila je danas pomalo dotrajala i umorno olinjala, moglo bi se uložiti štogod novca u obnovu namještaja ili osvježenje drvenarije. Ali ovako je nekako autentična – i sama izgleda kao osamdesetogodišnjakinja. Ime Bao Dai znači „čuvar veličine“, što je pomalo ironično, kada se zna njegov životni put. Bio je inače 13. i posljednji car dinastije Nguyen, a rođen je kao Nguyen Phuy Vinh Thuy 22. listopada 1913. u Hueu. Nakon smrti svoga oca 1926., s nepunih 13 godina, postao je kraljem Anama, tada francuskog protektorata, a kako je bio maloljetan, okrunjen je tek 1932. U vrijeme japanske okupacije ostao je na vlasti, a abdicirao je 1945. na zahtjev Ho Chi Minha. Štoviše, neki povjesničari tvrde da je upravo ta odluka o abdikaciji i prijenosu ovlasti na Hoov Viet Minh pomogla karizmi koju je Ho kasnije uživao u narodu. Naime, prema tradicionalnom vijetnamskom vjerovanju, car je imao nebeski mandat, a kako ga je on abdikacijom prenio na Hoa, tako je znači Ho dobio nebeski mandat. Bao Dai je pritom ostao „vrhovni savjetnik“ Hoovoj vladi Demokratske Republike Vijetnam. Na tom je položaju ostao oko godinu dana, da bi nakon toga napustio zemlju koja je potonula u novi rat između raznih frakcija, kao i povratnika Francuzâ. U egzilu je živio u Hong Kongu i Kini, sve dok ga 1949. Francuzi nisu pozvali da se vrati i preuzme vlast nad novouspostavljenim protektoratom na području Košinšine.
Bao Dai je inače bio obrazovan u Francuskoj, prvo na elitnom Lycée Condorcet, a kasnije na Pariškom institutu za političke studije. Francusko je obrazovanje nastavio i nakon što je formalno proglašen kraljem Anama. Kada je 1949. došao na čelo Države Vijetnam (kako se zvao francuski protektorat koji će kasnije postati Južnim Vijetnamom) mnogi su mu zamjerali njegovo francusko obrazovanje i europski način života. Usto je provodio dosta vremena izvan zemlje (interesi države kojoj je bio na čelu nisu ga zanimali ako se nisu ticali njegovih osobnih interesa), što je sve bio povod da Ngo Dinh Diem izvrši državni udar i smijeni ga (a čak je i u vrijeme toga udara on živio u Parizu). Kada spominjem njegove interese, Bao Dai je bio poznat i kao veliki ženskar. Njegova prva i najvažnija žena, koja mu je rodila petero djece, bila je Marie-Thérčse Nguyen Huu Thi Lan, poznatija kao Nam Phuong („Miris juga“), kćerka bogatog veleposjednika i Bao Daijeva daleka rođakinja. Njihov je brak izazvao određene kontroverze, jer je ona bila rimokatolkinja. Osim nje, Bao Dai je imao još pet supruga, od toga 4 u doba dok je Nam Phuong još bila živa (umrla je 1963. u dobi od 49 godina), pri čemu se njih dvoje nisu razveli.
U doba Vijetnamskog rata Bao Dai se oglasio iz Francuske, pozivajući na općenarodnu pomirbu, te kritizirajući američku prisutnost i južnovijetnamsku vladu Nguyena Van Thieua. Budući da je još uvijek imao određeni ugled u jednom dijelu stanovništva, sjevernjaci su čak vodili pregovore kako bi ga uključili u koalicijsku vladu, i tako osigurali podršku njegovih sljedbenika. No njega je u to vrijeme više zanimala plovidba njegovom jahtom s veza u monegaškoj luci, kao i ostale radosti ostarjelog plejboja koji tu i tamo prozbori koju o politici. U Francuskoj je i umro, 30. srpnja 1997., te je tamo i pokopan. Tako je njegov boravak u Vijetnamu zapravo bio poprilično kratak – od 84 godine života, u Vijetnamu je živio samo u najranijem djetinjstvu i tijekom 15-ak godina koliko je bio car i savjetnik. Zanimljivo je to – u europskim zemljama često su monarsi bili porijeklom stranci koji bi se s vremenom ipak udomaćili u toj zemlji i preuzeli lokalnu kulturu (primjer je recimo britanski princ Philip, muž kraljice Elizabete II. – on je rođen kao potomak grčke kraljevske dinastije i kršten je u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, iako je njegova obitelj porijeklom njemačka), dok ovdje imamo autohtonog vladara, rođenog Vijetnamca, koji se posve odnarodio.
Nakon obilaska palače spuštam se natrag do grada i eksperimenta radi stajem u lokalnom lancu restorana brze hrane nazvanom Lotteria. Riječ je o japanskoj franšizi koja djeluje još u Južnoj Koreji, Vijetnamu, Indoneziji i Mijanmaru, a zapravo je poprilično slična McDonald'su s određenim istočnoazijskim štihom (recimo, imaju hamburger s teriyakijem). Ja sam uzeo burger sa škampima, ništa posebno, ali nisam ni osobito gladan, ipak me još drži onaj obilni brunch. Vraćam se u hostel obaviti svoje redovne aktivnosti na održavanju stranice, čekajući 11 sati i polazak na kolodvor. S recepcije su mi rezervirali kartu za spavaći bus u ponoć, moram samo podići kartu, a dolazak u Ho Chi Minh trebao bi biti oko 7-8 ujutro. Osim mene, iz našeg hostela ide još i jedan Danac, kombi dolazi u zadnji čas (već je prošlo pola 12), dobivam ponovno kartu za jedan od zadnjih kreveta, ali ovaj puta nemam sreće, sve je popunjeno. Barem je krevet na rubu, tako da imam suputnika samo s jedne strane (Danca), ali je zato prilično klaustrofobično, jer je strop uz rub autobusa spušten (zbog svih onih instalacija za klimu, svjetla i ostalo). A nemam ni mjesta za mali ruksak, koji nikad ne puštam iz vida, pa ga zato nikad ni ne ostavljam u bunkeru. Barem će ova noć biti kraća od one iz Quang Ngaija do Dalata…
Post je objavljen 24.08.2015. u 03:22 sati.