I dok tako čekamo da Crveni Kmeri uđu u Phnom Penh, ja ću samo reći da jutros nisam propustio doručak, no s obzirom na njegov opseg (tri šnite tosta, tvrdokuhano jaje, malo pekmeza i putra i tri šnitice lubenice – uz kavu ili čaj) mogao sam to komotno učiniti. OK, sad zvučim razmaženo, ali tko se jednom navikne na turske doručke, tomu je sve što nije švedski stol obična mizerija. Poslije doručka praznim torbu (po treći put na ovom putu), uzimam ju pod mišku i krećem prema istoj onoj tržnici gdje sam dan ranije kupio SIM karticu. Ima nekoliko prodavaonica torbi, no ne vidim imaju li rezervne dijelove. Stajem i pitam u prvoj, imaju kopču, ali veću i širu od one kakva meni treba. Šalju me tipu preko puta, no taj nema nikakvih. Već pomalo zabrinuto nastavljam dalje i opažam još jednu prodavaonicu torbi. Zastajem, tip odmah kuži u čemu je stvar, ima i kopču kakva mi treba, ujedno zašiva onaj dio koji je morao rašiti (to je ono što je šila i ona ženska u Hueu) i sve to skupa košta 3 dolara. Prije rada je rekao 5, sada je spustio cijenu. Još uvijek četiri puta skuplje nego onaj tip u Kini. Nadam se da su sad problemi s ruksakom prestali. Vraćam se u hostel ponovno spakirati stvari, a potom krećem na prvo od dvaju današnjih tužnih i morbidnih mjesta – zatvor Tuol Sleng, koji je čak i relativno blizu moga hostela.
Kada su dakle Crveni Kmeri toga 17. travnja 1975. ušli u Phnom Penh, u gradu je isprva zavladalo olakšanje. No bilo je kratkotrajno. Ono što je ušlo u grad već je bilo neobično. Crveni Kmeri bili su uglavnom djeca i mlade osobe, odjeveni u crnu odjeću sličnu pidžami, sa sandalama od traktorske gume. Svi naoružani kalašnjikovima. Bila je to posljedica regrutacije Crvenih Kmera u ruralnim područjima, pogotovo na sjeveru zemlje. Pod izlikom da će grad ubrzo napasti američki bombarderi, zatražili su da ga ljudi što prije napuste. Ako se netko tomu protivio, bio je na licu mjesta ubijen. Crvenim Kmerima uspjelo je nešto što nikada nikomu u ljudskoj povijesti nije – u roku od 72 sata uspjeli su posve isprazniti grad od 3 milijuna stanovnika. Naredba se odnosila na sve stanovnike, mogli oni hodati ili ne. Ispraznili su tako i gradsku bolnicu, koja je bila puna ranjenika. Koji su mogli hodati, hodali su, koji nisu, netko ih je nosio. Svi stanovnici dobili su naredbu da se vrate u svoja matična sela. Tko je bio rođen u gradu, trebao je otići u selo odakle su mu pretci. Crveni su Kmeri detaljno provjeravali svačiji identitet. Dužnosnici bivšeg režima, uključujući i pripadnike vojske, bili su ubijeni na licu mjesta. Mnogi su se strani državljani, uključujući i neke Kambodžance, sakrili u zgradi francuskog veleposlanstva. Crveni Kmeri su ju okružili i zahtijevali njeno napuštanje, no Francuzi su se pozvali na načelo eksteritorijalnosti. Naposljetku je postignut dogovor da zgradu napuste samo Kambodžanci, s time da su Kambodžanke udane za strance bile pošteđene. Iz zgrade je izašlo 600 ljudi, među njima i Sirik Matak i još nekoliko bivših dužnosnika, koji su ubijeni na licu mjesta. Ostatak ljudi ostao je u gradu još dva tjedna, nakon čega su kamionima evakuirani u Tajland. Iduće tri godine Kambodža će biti posve zatvorena.
Pražnjenje gradova bilo je u skladu s ideologijom Crvenih Kmera, koji su državu željeli pretvoriti u golemi sovhoz (ne kolhoz, jer u kolhozu je postojalo ograničeno privatno vlasništvo) – agrarnu utopiju koja će biti samodostatna i u kojoj će se sve vrtjeti oko poljoprivrede (Kambodža je tih godina proizvodila ogromne količine riže koju je uglavnom izvozila u Kinu – istovremeno su njezini stanovnici dobivali vrlo malo te riže), i to poljoprivrede koja se ne temelji na suvremenim strojevima, već na najobičnijem fizičkom radu, koji je trajao i po 12 sati dnevno. Pražnjenje gradova bilo je nužno, budući da su u ranijim slučajevima, kada bi osvojili neki grad, svjedočili preživljavanju buržoaskih obrazaca u tim gradovima, što ih je uvjerilo da je za nastanak uspješne agrarne utopije potrebno potpuno zatiranje gradova i posvemašnji prekid s buržoaskom prošlošću. U zemlji je proglašena nulta godina, posve je ukinuto privatno vlasništvo, obrazovni sustav (jer se njega smatralo kontrarevolucionarnim oruđem – jedina potrebna edukacija bila je ona u praktičnim poljoprivrednim vještinama), novac (budući da je sva ekonomija bila pod kontrolom države koja je stanovnicima davala minimum za zadovoljavanje njihovih osobnih potreba, novac nije bio potreban), religija (hramovi i pagode pretvoreni su u skladišta, žitnice ili jednostavno razoreni)… Državi je promijenjeno ime u Demokratska Kampućija, iako je ona zapravo postala golemi konclogor. Režim Crvenih Kmera bio je strogo antiintelektualistički. S podozrivošću se gledalo na svakoga tko je bio visokoobrazovan, tko je bio liječnik ili inženjer, učitelj, tko je studirao, tko je govorio strani jezik, čak i tko je nosio naočale. Mnogi su po kratkom postupku ubijeni. To je išlo toliko daleko da su Crveni Kmeri angažirali slijepce da pipajući nosne hrskavice pojedinih ljudi utvrde jesu li dotični možda nosili naočale, pa ih u strahu odbacili. Da ironija bude veća, Son Sen, jedan od visokopozicioniranih članova režima, i sâm je nosio naočale. S druge strane, Pol Pot je bio sve ono što je bilo nepoželjno kod običnog Kambodžanca: sin kulaka, obrazovan u francuskim kolonijalnim školama (katoličkim, još k tome), tečno govorio francuski, studirao radioelektroniku u Parizu (nije završio studij jer su ga zainteresirale marksističke ideje – zanimljivo je da je neko vrijeme boravio u Jugoslaviji na radnoj akciji izgradnje Autoceste bratstva i jedinstva), po povratku u Kambodžu bio profesor francuske književnosti i povijesti… Ali quod licet Iovi, non licet bovi, očito. Ostali neprijatelji bili su Sihanoukovi simpatizeri („feudalisti“), kapitalisti (logično, ali pod to su spadali npr. i sitni obrtnici ili taksisti), ali i ljudi koji se nisu pokoravali bilo kakvim zapovijedima Crvenih Kmera. Postoje tako anegdotalni slučajevi gdje su vlasti zapovjedile seljacima da prilikom oranja hodaju za govedima s desne strane, iako se tradicionalno uvijek hoda s lijeve strane (ne znam ima li to nekakve veze s oblikom pluga, nije ni važno). Seljaci su međutim po automatizmu nastavili hodati s lijeve strane, te su obilježeni kao neprijatelji režima i ubijeni. Drugi puta su vlasti ubijale ljude koji su „neovlašteno putovali iz jednog sela u drugo“. Privatna inicijativa, uključujući i misli, ideje i samostalne postupke, nije smjela postojati. Ako bi netko, ne daj Bože, ubrao neku voćku, bio bi optužen za pronevjeru narodnih dobara i ubijen.
Osim eliminacije svih protivnika režima, stvarnih ili fiktivnih, eliminirane su vrlo često i njihove obitelji. Prema jednoj od parola Crvenih Kmera u to doba, „Bolje greškom ubiti nevinoga, nego greškom dopustiti da krivac preživi.“ Druga, jednako jeziva parola, glasila je „Ubiti te nije gubitak. Ostaviti te na životu nije dobitak.“ Crveni Kmeri društvo su podijelili na „stare ljude“ ili „temeljne ljude“, što je bilo izvorno seosko stanovništvo, te na „nove ljude“, bivše gradsko stanovništvo koje je trebalo preodgojiti ili, ako to nije bilo moguće, fizički ukloniti, kako idejama ne bi zatrovali novorađajuće društvo. „Ponekad, ako želimo zasaditi novu travu, trebamo je izvući s korijenjem“. Crveni Kmeri bili su vrlo tajnoviti u pogledu organizacijske strukture njihove države, zadržavši obrazac koji su imali u doba dok su bili ilegalci. Službeno, iako je državom vladala Komunistička partija Kampućije, u govoru se koristio izraz Angkar („Organizacija“), bez ikakvih pojašnjenja tko ju sačinjava. Čelnici partije bili su titulirani nadimcima poput „Brat broj 1/2/3…“ Tek nakon skoro godinu dana vlasti doznalo se da su Saloth Sar, Pol Pot i Brat broj 1 jedna te ista osoba.
Budući da su većinu izvršitelja Crvenih Kmera činili mladi ljudi sa sela, koji nisu bili „zatrovani“ suvremenim buržujskim idejama, dolazilo je i do bizarnih situacija. Naime, Crveni su Kmeri nakon ulaska u Phnom Penh prebojali sve prometne znakove, koje su smatrali nekakvom vrstom opskurne signalizacije za agresore. Isto se dogodilo i s natpisima prodavaonica. Većina Crvenih Kmera bili su nepismeni.
Agrarno društvo zahtijevalo je i novu, bizarnu terminologiju. Poljoprivredne alatke bile su „oružje“, uspješna žetva „pobjeda nad prirodom i neprijateljem“, a sami zemljoradnici „borci na radnoj fronti“. Ako bi nekomu slučajno u ruci pukla alatka, bio je okarakteriziran kao saboter i strani špijun. Djecu se u dobi od 6 godina odvajalo od roditelja, te su od njih stvarani novi vojnici revolucije. Budući da su igračke bile zabranjene kao buržujska abominacija, djeca su dobivala kalašnjikove kako bi se vježbala u budućim borbenim angažmanima. Djeca su ujedno bila najlakša za oblikovati, vrlo ih se lako moglo nagovoriti da potkažu vlastite roditelje ili da bespogovorno prihvate partijsku ideologiju.
Paranoja Crvenih Kmera, koji su u svakome vidjeli neprijatelja režima, okrenula se potom i protiv revolucionara iz doba borbe protiv Francuza, kao i protiv umjerenih pripadnika Komunističke partije Indokine. Naposljetku su Crveni Kmeri krenuli eliminirati i „špijune“ u vlastitim redovima. Prema zamisli Crvenih Kmera, idealno društvo nove Kampućije trebalo je brojati oko milijun i pol članova. U to vrijeme, u Kampućiji je živjelo šest milijuna ljudi. Višak je naravno trebao završiti pod zemljom.
Zahvaljujući svom početnom angažmanu sa Sihanoukom, Crveni su Kmeri imali međunarodni legitimitet i pravo na mjesto Kambodže u Generalnoj skupštini UN-a. No kako su vodili izolacionističku politiku, to im nije trebalo. Jedine odnose imali su s Kinom, kojoj su prodavali rižu. Jedina veza Kambodže sa svijetom bila je avionska linija Phnom Penh-Peking, jednom tjedno. Odbijali su čak i humanitarnu pomoć za stanovništvo – to je s jedne strane bilo uplitanje u samodostatnost, a s druge strane, nedostatak humanitarne pomoći je ubrzao uklanjanje dijela nepoćudnih kadrova. Tek su se 1977. Crveni Kmeri odlučili na otvaranje i predstavljanje svoje agrarne utopije svijetu. Stoga su željeli pozvati skupinu neovisnih objektivnih novinara da u svijet prenesu sliku o Demokratskoj Kampućiji. No nisu željeli imati posla niti s novinarima iz istočnog, ni iz zapadnog bloka, budući da su sumnjali u njihovu objektivnost. Jedina zemlja koju su smatrali dovoljno geopolitički nepristranom bila je Jugoslavija. Stoga je u Kampućiju otputovala skupina jugoslavenskih novinara među kojima je bio i Vjesnikov novinar Maroje Mihovilović. On će kasnije napisati knjigu „Indokina: Stravični poligon“, u kojoj će detaljno opisati rat u Vijetnamu i nastavak koji se zbio u Kambodži, kao i informacije dobivene iz prve ruke. Iako su ih Crveni Kmeri vodali po gradilištima brana za navodnjavanje („Tko je projektant ove brane?“ – „Ova brana je projekt čitavog kampućijskog naroda.“ – „Ali svejedno, netko je morao napraviti nacrte, proračune…?“ – „Da, to je djelo čitavog kampućijskog naroda.“) i seoskim kooperativama („Dok razgledavamo kooperativu zamjećujemo čudnu pojavu: svugdje vlada neobična tišina. Nitko ni s kim ne razgovara u radionici dok smo mi tamo, nitko ne podiže pogled, svi su zadubljeni u svoj posao.“… „Snimatelj Kulišić želio bi nešto snimati, ali u blagovaonici ne može jer je odviše mračno. Naši pratioci naređuju ljudima da izađu iz blagovaonice na sunčani plato. Izlaze bez riječi, staju uz zid spuštenih glava. Kulišić traži da podignu glave, ali oni ga ne razumiju. Odlazi od jednoga do drugoga i svakom diže glavu. Ljudi dižu glave, šute, poslušno stoje dok ih se snima. Cijelom scenom dominira čudna, zapravo strašna napetost.“), konačan efekt, kao što se vidi iz priloženoga, nije baš bio u skladu s onim što su Crveni Kmeri očekivali.
O tome što se na kraju zbilo s Crvenim Kmerima pisat ću u jednom od budućih nastavaka, a sada ću se posvetiti obilasku zatvora Tuol Sleng, poznatog i kao S-21. Ta je bivša srednja škola preuređena u glavni isljednički centar u posve pustom Phnom Penhu. Četiri zgrade bile su preuređene u zatvore i mučilišta, a računa se da je samo u ovom zatvoru ubijeno 17 000 ljudi. Preživjelo je samo 7 zatvorenika. Dvojica od njih danas rade u sklopu kompleksa (što mi je iskreno malo morbidno, ti se ljudi svakodnevno vraćaju na mjesto svojih najgorih trauma). Svaki od te sedmorice imao je neku posebnu vještinu koja je bila od koristi Crvenim Kmerima, te su zato imali bolji tretman i pošteđeni su. Jedan je bio mehaničar i znao je popravljati strojeve koji bi se kvarili, dvojica su bili slikari te su portretirali istaknute predstavnike Crvenih Kmera ili su slikali propagandističke plakate… Jeziv je kontrast između zelenog dvorišta zatvora, ispunjenog palmama i drugim tropskim raslinjem, te hladnih betonskih zidova i improviziranih ćelija dimenzija 1 m x 80 cm u kojima je boravilo i po četvero ljudi. Uokolo posvuda slike zatvorenika, njihove fotografije za kartoteku (iako su uglavnom bili po kratkom postupku ubijani, Crveni su Kmeri svejedno vodili studioznu statistiku kako im nitko predodređen za likvidaciju ne bi promaknuo), prizori mučenih ili ubijenih… Duž unutrašnjeg pročelja svake od četiriju zgrada proteže se balkon-hodnik iz kojega se ulazi u prostorije. U jednoj zgradi s vanjske je strane toga balkona zavjesa od bodljikave žice, postavljena kako bi spriječila samoubojstva zatvorenika. Trik je bio mučiti ih dok ne „priznaju“ štogod im se stavljalo na teret. Pritom ih se ni slučajno prilikom mučenja nije smjelo ubiti, jer bi tako izgubili „dokaze“. Kada su konačno „priznali“, onda ih se naravno moralo ubiti, jer su bili kriminalci i neprijatelji revolucije. Kvaka 22. Ljudi su priznavali kako bi se izvukli od mučenja, premda ih je ono ostavljalo na životu, dok je oslobođenje od mučenja značilo smrt.
Hrana koju su dobivali zatvorenici, ali i svi drugi stanovnici u Kampućiji, bila je rijetka rižina kaša. S takvom hranom obični su ljudi morali biti sposobni raditi po 12 sati u polju. Mnogim obrazovanijim zatvorenicima bilo je naređeno da napišu autobiografiju, koju bi morali pisati toliko dugo dok kadrovi koji su ih nadgledali ne bi bili zadovoljni (čitaj, dok ne bi u nju ubacili inkriminirajuće informacije koje su ovi htjeli vidjeti). Kada bi to napravili, to je bio temelj za presudu, a ona je naravno gotovo redovno bila smrt.
No nakon zatvora, postoji jedno još depresivnije mjesto na koje idem – čuvena Polja smrti u Čoeung Eku, 14 km jugozapadno od Phnom Penha. Dotamo ću uzeti remorque, cijena za vožnju tamo i natrag i čekanje trebala bi biti 10 dolara. Tip traži 15, ja mu kažem da treba biti 10, i time sam se zeznuo, jer će sada konačna cijena biti viša. 13. 11? OK, 12. Vožnja dotamo nije osobito ugodna, jer se vozimo kroz smrad smeća, na semaforu se oko našeg remorquea okupljaju dječica koja prose… Čoeung Ek je bio mjesto na kojemu se jednom u davnini nalazilo kinesko groblje. Kasnije je bio voćnjak, sve dok ga Crveni Kmeri nisu pretvorili u masovne grobnice za žrtve režima. Takvih polja smrti diljem Kambodže bilo je nekoliko stotina s tisućama i tisućama masovnih grobnica – računa se da je režim tijekom 3 godine i 9 mjeseci svoje strahovlade prema najkonzervativnijim procjenama ubio oko 1 700 000 Kambodžanaca. Egzekucije su se vršile pod okriljem noći, a kako se ne bi čuli krici žrtava, to bi se maskiralo glasnom glazbom iz zvučnikâ, te zvukom dizelskih generatora. Budući da su metci bili vrijedni, pogotovo uslijed izolacije države, manje od 30% žrtava je strijeljano. Ostali su uglavnom ubijani udarcima u glavu ili bi im bilo prerezano grlo. Za to su se koristili vrlo oštri komadi palmine kore. Ubijana su i djeca, i to tako da bi ih mučitelji jednostavno zavitlali u drvo. Na jednom od takvih velikih drveta forenzičari su kasnije pronašli komade kosti, mozga i skrutnute krvi. Većina grobnica je ekshumirana, no čak i danas, kada se u kišnoj sezoni razina podzemnih voda digne, zemlja znade izbaciti krhotine kostiju ili komade odjeće. Ekshumacije su započele 1980., a 1988. na lokalitetu je podignuta memorijalna stupa od 7 katova, u kojoj je napravljena spomen-kosturnica. Većina lubanja u njoj ima rupu – dokaz o smrti uslijed udarca u glavu.
U povijesti ljudskoga roda, koja ne oskudijeva monstruoznim režimima, Crveni su Kmeri svakako bili jedan od najmonstruoznijih, po broju žrtava, po njihovoj strukturi, po proklamiranim ciljevima…dok su nacisti bili opterećeni čistoćom rase i njenim poboljšanjem, uklanjanjem nazadnih elemenata, uzdizanjem napretka novog društva, Crveni su Kmeri posve razrušili društvo kakvo su zatekli, uvevši idealizaciju agrarnog primitivizma. Šteta koju su učinili Kambodži osjeća se još i danas, a posebno je bolno to što je Crvene Kmere, izuzev njihovoga čelništva, teško izdvojiti kao Druge i jednostavno ih isključiti iz društva. Mnogi bivši vojnici Crvenih Kmera i danas žive u Kambodži i amnestirani su. U doba Demokratske Kampućije jedan od načina za spasiti se (premda ni on nije uvijek bio najsigurniji) bio je pristupiti Crvenim Kmerima. A tada, ako bi od vas Angkar zatražio da postanete mučitelj ili čuvar, tomu se bilo uputno pokoriti, ako i sami niste željeli završiti u jami. Jesu li u tome mnogi uživali? Neki nesumnjivo jesu – psihologija mase izvlači najgore stvari u ljudima. No i takvi su amnestirani. U tome i jest tragedija današnje Kambodže – mučitelji i mučeni i dalje žive zajedno u ovoj zemlji, a čak ni glavni naredbodavci nisu propisno kažnjeni – dosta ih je već mrtvo, a nekima se još sudi. Kako su to sada već ljudi od 80 i 90 godina, sva je prilika da će i presuda, pa bila ona i doživotni zatvor, biti formalne prirode.
Vraćam se do grada, vozač me ostavlja kod Tuol Slenga, odakle imam desetak minuta pješice do hostela. Večeras sam se načelno dogovorio s Claire, ona je u subotu stigla iz Ho Chi Minha, no išla je na izlet u deltu Mekonga, pa uzvodno doplovila do Phnom Penha. Prije toga ću nešto pojesti. Na TripAdvisoru vidim da se u blizini hostela nalazi burmanski restoran, pa da vidim kakva je burmanska kuhinja, kad već ne mogu u tu zemlju (tj. mogu u nju, ne mogu kroz nju). Restoran se zove Irrawaddy i usput je i prodajna galerija. Konobarica je izgleda Burmanka, fizionomija joj je bitno drugačija od kmerske. Kmeri su naime tamnoputi i imaju debeljuškasta lica, kao da postoji određeni utjecaj indijske fizionomije. Burmanci pak imaju izdužena mršava lica s jakim jagodičnim kostima, karakteristična za narode unutrašnjost Indokine – ako znate kako izgleda Aung San Suu Kyi, onda znate o čemu govorim. Hrana je osrednja – ogromna zdjela juhe, porcija za 4 osobe, kiselkasto-ljuta juha (ali ne onako ljuta da vas peče sve oko usta, već paprena, tako da vas tjera na kašalj i suze vam oči) s bambusom i još nekim lišćem, a zatim minijaturni pileći curry s kostima, možda pet malih komada mesa, bez priloga. Prilog je bila salata s mangom koju sam uzeo posebno. I jogurt s voćem za desert. Srećom, nije bilo preskupo, 10 dolara za cijelu večeru. I besplatan pogled na ogromnog žohara koji je protrčao po podu pored moga stola. Dobrih 10-ak cm dugačak, možda nije žohar, samo neki kornjaš.
S Claire sam se dogovorio kod kraljevske palače, dotamo uzimam remorque. Naravno da kad mi treba, onda ga nigdje nema, a kad eksplicitno nekoga i pitam, onda ispada da oni nisu vozači. Naposljetku nalazim tipa za 3 dolara i shvaćam da je noću uzduž obalnog bulevara prilično živahno. Toliko da je nastao veliki prometni zastoj, a po parku u kojem bismo se trebali naći posvuda na travi sjede Kambodžanci i imaju svojevrstan piknik. Očekujem da ću bez problema locirati Claire, ali nema je. I ja sam malo kasnio, no trg mi je dosta nepregledan, što ako čeka na nekom drugom mjestu? Nakon 5 minuta se pojavljuje, doista je prvo čekala kod wata Ounalom, jer je mislila da je to palača. Odlazimo sjesti u birc nazvan ambiciozno Brew House, uslijed čega sam ja mislio da je riječ o pivnici, no zapravo se taj „brew“ odnosi na kavu. Claire priča o vlasniku svoga hotela, s kojim je danas razgovarala, i kaže da je tip prvo rekao kako je on protiv tog obilježavanja lokacija vezanih uz Crvene Kmere i posjećivanja tih mjesta (što ima smisla – nije baš zgodno kada spomen na masovno istrebljenje stanovništva spada u turističku ponudu države), potom kako joj je savjetovao da što prije ode iz Phnom Penha, jer tu nema ničeg za vidjeti (a čovjek vodi hotel!), te je onda još imao i neke opaske spram Vijetnamaca, kako nije u redu da dolaze ovamo bez viza… Očito netrpeljivost i dalje vlada. Claire je i nehotice poslušala njegov savjet, jer sutra odlazi u Siem Reap, a do 7. rujna bi već trebala biti u sjevernom Tajlandu, gdje će volontirati u zbjegu za slonove. Potom početkom listopada odlazi na Borneo, mjesec dana u malezijskom i mjesec dana u indonezijskom dijelu. Nadam se da ćemo se opet sresti u Australiji… Pozdravljamo se i ja ovaj puta uzimam motor, za 2 dolara, do hostela. Vozač me iz nekog razloga želi odvesti u hotel Nagaworld, najluksuzniji u Phnom Penhu, ne znam jesmo li se krivo razumjeli, ali kažem mu da ne izvodi gluposti te me potom bez pogovora odvozi tamo kamo treba.
Umor me hvata već prije ponoći, te se zatim strovaljujem u krevet. Sutra ujutro ću vidjeti što ću s tajlandskom vizom…
Post je objavljen 31.08.2015. u 13:35 sati.