Iako Hue i Danang nisu osobito daleko, vožnja vlakom između njih traje oko dva i pol sata i to vrlo spektakularna dva i pol sata. OK, možda je prvih pola sata relativno bezveze, jer pruga ide kroz unutrašnjost. Ja sam odabrao vlak u pola 11, to je zadnji jutarnji vlak, iako bi idealno bilo krenuti negdje oko podneva, da se ipak malo naspavam. Rezervirali su mi dobru kartu, za klimatizirani vagon, jedino nisam dobio mjesto uz prozor, tako da ću manje fotografirati. Vagon, osim što je klimatiziran, ima i utičnice pored svakog reda sjedala (koja su avionska), a ima i plazma televizijske ekrane na kojima puštaju TV-program. Ima i catering koji prođe kroz vlak, pokupi narudžbe i onda vam donese hranu. Mene su ulovili na prepad, ali nisam se bunio. Dobio sam rižu (naravno, može li bez toga?), soja sos, ukiseljeni bambus, piletinu (boce, s kostima, naravno), te povrtnu juhu od vodenog špinata, koju vam daju u onoj plastičnoj vrećici u kakvoj na placu prodaju vrhnje. Sve to dobijete na poslužavniku s pretincima. Na naslonu sjedala ispred vas je sklopivi stolić i to bi funkcioniralo da moj nije bio klimav, a još se tip na sjedalu ispred mene stalno bacao naprijed natrag i sve to tresao. Ali opet, kada usporedim kvalitetu usluge vijetnamskih željeznica i HŽ-a, nemjerljivo. Karta za taj razred i tu dionicu iznosila je 80 000 donga, tj. 4 dolara, na što je hotel još udario svojih dva dolara provizije (a drugačije ne mogu kupiti, jer je njihova službena stranica isključivo na vijetnamskom, dakle, jedino da idem fizički na kolodvor).
Najzanimljiviji dio dionice počinje nekih 40-ak minuta od Huea i traje gotovo do pred ulaz u Danang. Pruga prolazi uz samu morsku obalu, ali malo poviše. Kako je Vijetnam krška zemlja, obala pomalo podsjeća na dalmatinsku, samo s mnogo više pješčanih plaža. Dosta je nazubljena, pa ima poluotoka i rtova koje pruga presijeca (zato ima i dosta tunela), tako da nisu zanemareni ni ljubitelji brdskih pruga. Na drugu se stranu pruža pogled na zelena brda Anamskog gorja koja se ovdje prostiru gotovo do mora. I u takvoj sceničnoj vožnji protječe većina puta. Zapravo, ovo je najspektakularnija dionica, južno od Dananga obala opet postaje niža, a i pruga se odmiče u unutrašnjost.
U Danang dolazim oko 1 sat, srećom hostel je ovaj puta relativno blizu kolodvora, manje od deset minuta pješice istom ulicom u kojoj je i kolodvor. Opet je riječ o tipičnoj uskoj i visokoj vijetnamskoj zgradi. Sâm Danang nema osobito zanimljivih vizura, postoje dvije stvari koje me ovdje zanimaju prije no što krenem u Hoi An. Jedna je Muzej čamske skulpture, posvećen umjetnosti hinduističkog kraljevstva Čampa, prvenstveno njihovim kamenim skulpturama. Nije da sam lud za muzejima, ali ajde. Druga su Mramorne planine, pet brda južno od grada (doista izgrađenih uglavnom od mramora), nazvana po pet glavnih elemenata (vatra, voda, zemlja, drvo i metal), na kojima se nalazi nekoliko budističkih spomenika, i da, spilja. Razgovaram s curom s recepcije o svojim planovima, ona mi kaže da mi za Mramorne planine treba oko 5 sati. Hm, onda ne bi baš bilo uputno da idem sutra, želim ipak stići ranije u Hoi An, imam tamo samo dva dana, s tim da je jedan dan za izlete, možda da to ipak napravim danas? Sada je pola 2. Mrak pada u pola 7. Ako krenem za pola sata i malo se požurim, mogao bih stići do sumraka. Pitam ju za transport dotamo, ona mi spominje Easy Ridera. Čuo sam za to, riječ je o vodičima na motociklima (i to ne skuterima, nego malo boljim motociklima, Hondama) koji vas voze okolo, čak i po provinciji, u brda, i usput vam pričaju. Neće biti jeftino, ispada da je cijena oko 25 dolara, ali za 5 sati se isplati. Kažem joj da idem odnijeti stvari u sobu i pripremiti se, a ona neka nazove i naruči tipa. Doduše, mora mi prvo pokazati gdje mi je soba. Četverokrevetni dorm u kojem sam sâm zasad. Čist i uredan. Izgleda dobro. Inače, cipele se moraju skinuti na recepciji, što mi ne bi bio problem da nosim natikače, ali trenutno sam u svojim bakandžetinama koje koristim za međugradske transfere.
Tip ubrzo dolazi, taman dok sam strusio jednu Coca Colu iz frižidera u predvorju. To je oniži preplanuli frajer, izgovor engleskoga mu nije baš bogznakakav, ali to nadoknađuje elokvencijom. Priča i dok smo na motoru, a kako sam ovaj puta dobio poštenu kacigu koja mi pokriva i uši, to je malo nezgodnije, jer ga ne čujem što mi govori, onda se prignem naprijed, on se poluokrene, a to nije dobro za vožnju… Radije neka on šuti i pusti mene da uživam u vožnji, kasnije će mi reći što mi ima za reći.
Danang je inače s oko milijun stanovnika peti najveći grad u Vijetnamu i najveći u središnjem Vijetnamu. Smješten je na ušću rijeke Han, u dobro zaštićenom zaljevu, pa je tako i važna luka. Današnje mu ime dolazi od čamskoga da nak, „ušće velike rijeke“. Ranije se zvao Cua Han (Ušće Hana), a u kolonijalno je doba nosio ime Tourane, što je francuski zapis fonetske transkripcije imena Cua Han. Od 2. do 11. st. Danang se nalazio u sklopu kraljevstva Čampa, a Vijetnamci su ga osvojili početkom 11. st. Kada su u 16. st. Europljani počeli navraćati u ove krajeve, glavna je luka isprva bio Hoi An, kojih 30-ak km južnije od Dananga. No ediktom cara Minh Manga iz 1835., kojim se zabranjuje trgovačko pristajanje europskim brodovima izuzev u Danangu, započinje uspon grada. Zanimljivo, Danang je bio prvi grad u Indokini koji su Francuzi osvojili, još 1858., pod izlikom zaštite kršćanskih misionara čiji je rad bio ometan, no morali su se povući, izmučeni raznim bolestima koje su ih snašle. 4 godine kasnije, Sporazumom iz Saigona, osnovat će koloniju Košinšinu. U doba Vijetnamskog rata u Danangu je bila najveća zračna baza u Južnom Vijetnamu, s pistom na koju je dnevno slijetalo oko 2500 zrakoplova – više nego na ijedan putnički aerodrom u svijetu u to doba. U Socijalističkoj Republici Vijetnamu sve donedavno bio je poprilično marginaliziran, no danas je treći najveći ekonomski centar u zemlji, a razvoj se vidi na sve strane, niču neboderi, puno neona, čelika i stakla.
Prvo idemo sjeverno od grada, na tzv. Majmunsko brdo (Son Tra), gdje se također tijekom rata nalazila manja baza, kao podrška glavnoj bazi u Danangu. Danas se gore nalazi novoizgrađeni budistički kompleks sa samostanom, pagodom i velikim Buddhinim kipom koji dominira čitavom panoramom (i opet iz daljine liči na Djevicu Mariju). Moj vodič nije baš rječit kada je riječ o onome o čemu bi trebao pričati, daje mi par rečenica objašnjenja (Amerikance ne spominje) i pušta me da sâm lutam uokolo. Nakon oko pola sata obilaska i guštanja u pogledu nastavljamo natrag prema gradu, pa onda na jug, prema Mramornim planinama. Danas se nažalost može samo na jednu, Thuy Son (Vodenu planinu). Postoje dva ulaza, vodič me ostavlja kod jednoga i kaže mi da se vidimo kod drugoga, pojasnivši mi kako da do njega dođem. Opet nije baš opširan, spomenuo je samo da je za vrijeme rata u jednoj od spilja na planini bila Viet Congova bolnica. Uspinjem se do pagode Tam Thai, gdje čujem ritmično višeglasno pjevanje redovnika, i to prilično glasno, nije to ono mrmorenje tibetanskih redovnika, ovi gotovo kao da repaju. Osvježavam se jednim kokosovim orahom, točnije sokom serviranim direktno iz njegove unutrašnjosti, a potom krećem u obližnju spilju Huyen Khong, koja je za razliku od svih onih budističkih spilja po Kini, doista spilja, prirodna, tek je pod uređen i izravnat. Unutra se nalazi nekoliko manjih hramova i velika Buddhina skulptura. Osim te spilje, obilazim još jednu, ali ta je više kraška niša, s oltarom koji izgleda kao neka jeftina zbirka suvenira. Hrptom planine krećem dalje, prošavši pored još jedne spilje (u ovu mi se nije dalo ulaziti, bio je rep ljudi ispred), jednog tornja, jedne pagode i jednog velikog Buddhinog kipa. Spuštam se stepenicama u podnožje i očekujem da ćemo sada nastaviti na drugu planinu, pa na treću… No nećemo. Ne može se (to sam tek kasnije doznao, moj Lonely Planet tvrdi suprotno). Nije mi onda jasno što je ona cura mislila da bih ja radio pet sati na ta dva mjesta… OK, imamo još jedno mjesto za obići, točnije, stat ćemo zakratko na gradskoj plaži Dananga. Odavde se na jug prema Hoi Anu proteže niz plaža, koje Vijetnamci zovu My Khe (Američka plaža), a Amerikanci China Beach. Da, ona čuvena serija iz osamdesetih događa se upravo u Danangu. Sama plaža je najobičnija pješčana plažetina, ništa posebno. Ne znam što bih ovdje rado dulje od tih par sekundi koliko mi treba da okinem nekoliko kutova. No moj vodič je naravno zainteresiran doznati koji su mi daljnji planovi, oni bi me eventualno vozio i u nastavku putovanja, do Dalata, po brdima…pokušavam mu reći da imam ogromni ruksak („nema veze, smjestit ćemo ga tu otraga“ – samo ne znam kamo), a da ne govorim da mi nudi „vrlo dobru cijenu“ – 40 dolara dnevno. A za vlak platim desetak dolara, za bus možda malo više. Taman posla. Vraćamo se u hostel nakon, brat bratu, dva i pol sata. Točno upola manje nego je ona cura predvidjela. Kad se vratim, ona me začuđeno gleda, ja joj kažem da mi nije jasno na što bih potrošio pet sati. Onda mi ona kaže da večeras, kao i svake subote i nedjelje u 9 navečer, na tzv. Zmajskom mostu (novom mostu otvorenom 2013., kojemu je nosiva konstrukcija izvedena u obliku zmaja) mogu otići gledati performans u kojem zmaj kroz svoja usta riga vatru (naime, na mjestu usta se nalazi bacač vatre). Zanimljiv je inače kuriozitet da je Zmajski most dugačak točno 666 metara.
U međuvremenu sam dobio cimera, nekog Britanca, koji je čini se čitavo popodne proveo u sobi (a iduće jutro je otišao oko 7 – zašto je taj uopće dolazio u Danang?). Oko pola 7, kada je pao mrak, odlazim nešto pojesti prije nego što krenem na Zmajski most. No ne nalazim ništa zadovoljavajuće, izuzev jednog laoskog restorana iz kojega na kraju odlazim, jer je jelovnik na laoskom (koji ne mogu čitati) i vijetnamskom (koji ne razumijem), a engleski nemaju. „Sorry“, kažu uz smijuljenje jer im je očigledno neugodno. „Sorry“, kažem i ja dok ustajem i odlazim. A baš sam htio probati laosku hranu, kad već ne idem u Laos, ali ne mogu – ne želim – jesti nešto što ne znam što je, bilo da mi se dopadne, pa ne znam drugi put opisati što hoću, bilo da mi se ne dopadne, pa ne znam što drugi put izbjegavati. U nastavku ništa primamljivo, a iskreno, nisam baš ni gladan. Zastajem tek u Highlands Coffeeju, vijetnamskoj verziji Starbucksa, gdje uzimam jedan kolač i nekakvi frape od zelenog čaja. I onda polako, s noge na nogu, dolazim do Zmajskog mosta, gdje se već okupio popriličan broj ljudi. Prije toga sam svjedočio padu s motocikla neke dvije cure, koje su vozile cestom u suprotnom smjeru, uz rub, te su izbjegavajući jedan auto zakačile rubnjak. Nije im bilo ništa, samo su se prevrnule na stranu i malo ugruvale, ali same su si krive.
Na mostu je poprilična gužva, najveći broj ljudi stoji kod Zmajeve glave, svi čekaju, izvučenih fotoaparata, mobitela…čitav program traje oko 10 minuta, pri čemu zmaj u dva navrata ispaljuje vatru. A onda nakon toga i sitne kapljice vode. Koje u tili čas zaliju čitavo mnoštvo na mostu do gole kože. Osjećam se kao ono u Ninh Binhu, s tom razlikom da je tada bilo toplo, sada je hladnije. Brzo se udaljavam, jer zaključujem da će isto tako i vodu izbaciti u dva navrata. Točno. Srećom, uspio sam dovoljno odmaknuti da me taj drugi puta ne zahvati. Čak sam uspio i okinuti fotografiju tog drugog ispaljivanja iz daljine. Fotić je mokar, nisam stigao na vrijeme izvući najlonsku vrećicu koju imam u džepu.
U četrdesetak minuta šetnje do hostela uspio sam se osušiti. Umoran sam, ne da mi se večeras pisati, samo ću uploadati fotke i dva videa koja sam snimio… Želim još jednom u tišini pregledati videe, sjedim u predvorju, palim fotić, vidim da je ekran još malo mokar… Uključujem ga, on pišti, ali ekran se ne pali. Ne daje nikakve druge znakove života, osim što zapišti svaki puta kada pritisnem neki gumb. Vadim bateriju, pregledavam ju, stavljam ju natrag…sada više ne daje nikakve znakove života. Obično kada se otvara ili zatvara pretinac baterije indikator bljesne. Sada bljeska nema. Nema više ni pištanja. Pred dva tjedna, kada mi se smočio u Hanoiju, imao je drugu foru. Tada je bio neprestano uključen, bez obzira u kojem je položaju bio gumb. Morao sam ga isključiti tako da mu izvučem bateriju. Iduće je jutro normalno radio. Mislim si hoće li to sada tako biti. Odlazim u sobu i opet vadim bateriju. Napunio sam ju prethodne večeri, znači trebala bi trajati kojih dva tjedna. Ali, idem ja nju još malo napuniti. Puni se kojih 20-ak minuta, onda je puna. Stavljam ju natrag unutra, pištanje se vratilo. Ali drugog ničeg nema. Indikator ne bljeska, displej ne radi. Tražim po internetu različite savjete, uklonite bateriju pa držite gumb za snimanje stisnut pola minute da se isprazni napon…ništa. Otvaram pretinac s memorijskom karticom, vadim nju van, bezuspješno. Da, stvarno je bio izložen svemu tijekom dosadašnjeg puta – ekstremnoj vrućini, vlazi, kiši, pijesku…ali nije mi jasno, u pretincu za bateriju (koji je s donje strane aparata) nema nikakvih tragova vlage, ne znam što mu je. Pustit ću ga do jutra. Bojim se što ako ne proradi. Da, ima servis u Danangu, ali ja sutra napuštam Danang. OK, bit ću u obližnjem Hoi Anu, mogu se preko Dananga uputiti dalje (Hoi An ionako prometno gravitira njemu), mogu čak ostati i jedan dan dulje tamo, pa ići u srijedu, ali hoće li to biti dovoljno? Sutra je nedjelja, hoće li uopće raditi? Što ako je otišao neki dio koji se mora naručivati, pa dok to dođe…? A ne mogu biti bez fotića, imam ja mali Ixus, ali on je više ispomoć, ne mogu njime iznijeti još 6 mjeseci puta, pa fotke će biti katastrofa, a one su mi jedan od glavnih aduta za napraviti nešto kasnije u životu s ovim putovanjem… Mogu li kupiti drugi fotić, slične kvalitete? Nemam mjesta u prtljazi za dva, a ovog sigurno neću baciti… Roje mi se pitanja, a ja si mislim kako bih, da sam u Americi, tužio gradske vlasti Dananga jer nisu adekvatno postavile upozorenja da performans može oštetiti osjetljivu fotografsku opremu… Možda se stvar ipak riješi do jutra, nadajmo se…
Post je objavljen 16.08.2015. u 13:55 sati.