Carska prijestolnica

Ovi vijetnamski hotelski doručci imaju obično jednu manu, a ta je da vam daju meni s više jela, i vi poželite, kao Jacques Houdek u vicu, reći „Može“, a oni od vas traže da odaberete samo jedno jelo. A s obzirom na izbor, barem dva jela, jedan sok i čaj ili kava bi trebali biti uobičajeni. No kada moram birati, odlučio sam se za palačinku s limetom i šećerom te za vruću čokoladu. Srećom da sam ovdje tri noći, pa ću stići isprobati i druge doručke. Nakon doručka ponovno pitam za onu svoju naramenicu, ovaj puta drugu žensku s recepcije. Može ona to popraviti, kaže. Želim ju upozoriti da je to malo tvrđi orah za običnu iglu i konac, da bi trebalo šilo, ali ne mogu se sjetiti kako se šilo kaže na engleskom (a i kad bih znao, sumnjam da bi ona znala – kaže se awl). Kažem joj da mi je prethodno šivanje bilo u Kini i da sam tamo morao ići postolaru. Ona mi ipak kaže da donesem torbu, pa ćemo vidjeti. I kad ju donesem, ona doista uzima iglu i (malo doduše deblji) konac i kreće šivati. Gura, muči se, ali ipak to nekako prolazi, te je za kojih desetak minuta posao gotov. Doduše, za razliku od postolara u Zhangyeu, koje je dretvu provukao malo šire, tako da se pritisak rasporedi na veću površinu, ova je konac uglavnom zadržala u području koje pokriva kraj naramenice (što je možda 1,5 cm2), tako da se bojim da opet prevelika sila ne iskida konac. Doduše, i dosada je bilo tako izvedeno, pa je ipak izdržalo 4 godine (i zadnja 4 mjeseca intenzivnog nošenja vrlo opterećenog ruksaka). Ako izdrži do Australije, ja zadovoljan. Pitam ju koliko sam joj dužan, kaže ništa, da mi je to pomoć.
Krećem u šetnju malo prije podneva, današnji je plan prvo pogledati citadelu, a potom u popodnevnim satima unajmiti bicikl i zaputiti se uzvodno uz rijeku do kraljevskih grobnica i nekih pagoda. Sutra idem u Demilitariziranu zonu, i to je cjelodnevni izlet, a u petak neću imati vremena ujutro za tako veliku turu, jer vlakovi za Danang idu ili ujutro ili navečer, a kako želim promatrati i fotografirati atraktivnu dionicu između Huea i Dananga, onda ne bih htio ići večernjim vlakom. Prelazim rijeku i već poznatim putem dolazim do citadele, odakle ću ovaj puta skrenuti lijevo, prema vratima Ngo Mon, impresivnim južnim vratima citadele, koja su imala tri otvora – središnji za cara, postranične za njegove vojskovođe i dostojanstvenike, dok su ostali morali ići uokolo vrata (koja su zasebni objekt, nisu u sklopu zidina).
Hue ima oko 340 000 stanovnika i bio je carskom prijestolnicom Vijetnama od 1803. do 1945. Tomu je svakako doprinio njegov centralni položaj unutar Vijetnama, budući da se nalazi otprilike na sredini udaljenosti između najsjevernije i najjužnije točke Vijetnama. Nažalost, taj je središnji položaj bio prokletstvo nakon podjele Vijetnama, jer je isti podijeljen otprilike popola, a to je značilo da se Hue našao gotovo na samoj granici. To je uzrokovalo stradanje grada, osobito tijekom Tet ofenzive, kada su grad zauzele sjevernovijetnamske snage, a Amerikanci odgovorili bombardiranjem grada, naročito nekih njegovih kulturnih spomenika (upravo citadele, npr.), da bi kasnije Vietcong i sjevernovijetnamske snage počinile masakr između 3 i 6 tisuća stanovnika Huea i okolice, koji su na bilo koji način podržavali Amerikance ili Južni Vijetnam. Južnovijetnamske su vlasti masakr u Hueu koristile kao dokazni materijal za to da na Sjeveru vladaju zvijeri, tako da je moguće da je brojka i veća od stvarne (sjevernovijetnamske statistike spominju oko 4 tisuće), ali manipulacije brojkama ionako su besmislene ako je riječ o ubijanju ljudi (pa čak i ako nisu nevini, barem u smislu simpatiziranja neke političke opcije) – zar je doista 6000 strašnije od 2000? Mislim da nakon određene brojke to ionako postaje tek puka rutina, jednaka je zvijer onaj tko ubije 50-ero ljudi i onaj tko ih ubije 1000. Zato mi uostalom nikada neće biti jasno nacionalističko manipuliranje s brojem žrtava Jasenovca na našim prostorima. Mora biti sedmeroznamenkasta brojka, jer ako bude šesteroznamenkasta, ili, ne daj Bože, peteroznamenkasta, onda nije dovoljno jezivo? I obratno, ako ispada da ih je pobijeno „samo“ 80-ak tisuća, onda je to OK?
Inače, samo kao kuriozitet u vezi Vijetnamskog rata – radnja druge polovice Kubrickova filma Full metal jacket događa se upravo na području Huea.
Vratimo se mi mirnijim temama. Nakon rata nove socijalističke vlasti nisu se pretjerano brinule o obnovi citadele, budući da su ju smatrale ostacima feudalnoga, reakcionarnoga režima (inače, od izvornih 160 građevina u tvrđavi, nakon sukoba ostalo ih je stajati samo 10). Radovi na obnovi pojedinih građevina započeli su tek početkom devedesetih godina, a citadela je od 1993. i na popisu svjetske baštine UNESCO-a. Osim u Vijetnamskom ratu, neke su građevine stradale još u ratu za nezavisnost. Proći će još vremena dok se citadela ne obnovi u potpunosti, riječ je o ogromnom kompleksu, no već je i ovo što je dosada obnovljeno poprilično impresivno. Vijetnamske su vlasti shvatile da i nostalgija za feudalnim reakcionarima i njihovim načinom života donosi prijeko potrebna financijska sredstva za gradnju socijalističkog društva. Citadela dakle ima dimenzije 2 km puta 2 km, unutar čega se nalazi unutarnja citadela, tj. Carski ograđeni dio (kako se to službeno zove) – to je dio koji danas obilazim i u koji se naplaćuje ulaz – a unutar njega nalazio se tzv. Purpurni zabranjeni grad, u koji su smjeli ulaziti samo car i njegova obitelj, a danas je gotovo posve razoren i njegova obnova još nije započela. Zanimljivo je da su građevine, osim ratom, mnogo ranije bile ugrožene jednom drugom napašću. Naime, kako je tradicionalna vijetnamska arhitektura uglavnom drvena, građevine su često napadali – termiti.
Ulaskom u unutrašnju citadelu, prolazim pored palače Thai Hoa, gdje je car primao izaslanstva ili svečane uzvanike. Unutra se prikazuje i film o povijesti citadele, tu je i maketa, kao i nekoliko starih zemljovida pomoću kojih Vijetnam pokušava putnicima namjernicima dokazati da je otočje Paracel – smješteno kojih dvjestotinjak kilometara istočno od vijetnamske obale u Južnokineskom moru – punopravni vijetnamski teritorij, iako je to spor još iz 19. st., kada su se sporile Francuska i Kina, a danas na otoke pravo polažu i NR Kina i Tajvan (Republika Kina), pri čemu je NR Kina u najboljoj poziciji.
Krećem dalje, pored Dvorana mandarina (dvije zrcalne građevine u kojima su mandarini imali svoje urede, a danas su izložbene dvorane, pri čemu se u jednoj od njih možete fotografirati u carskom prijestolju ili nosiljci), pa kroz palaču Can Chanh (od koje su ostale tek kolonade uokolo središnjeg dijela), do carevog paviljona za čitanje, građevine sa zanimljivim, gotovo gaudíjevskim krovom, a potom uz Carsko kazalište dolazim do vrta Co Ha, ispunjenog brojnim bonsai drvećem u vazama, s nekoliko zgodnih paviljona, ugodnim alejama za šetnju… Vraćam se duž sjevernoga dijela, u jednom času primjećujući (ali ne slikajući) ogromnu stonogu, otprilike duljine moga stopala. Da, često sam sklon zaboraviti da je ovo ipak tropska zemlja i da ovdje ima kojekakve neuobičajene zvjeradi na kakvu dosada nisam nalijetao. Srećom, moja šetnja kroz šumu u Cuc Phuongu prošla je bez ikakvih neugodnih susreta s opasnom faunom, slikao sam tek jednog malog guštera skinka.
Rezidencija Dien Tho mjesto je gdje je obitavala carica majka, opremljena paviljonom za užitke, smještenim pored jezerca s ljiljanima i lotosima, gdje je ona mogla uživati u prirodi ili pak u glazbi, pjesništvu ili još koječemu. Zanimljivo je inače vidjeti izvedbu krova na svim zgradama. Ne znam je li riječ o drvenoj šindri ili čemu, ali radi se o pločicama koje su na krovu složene u duge nizove poput žetona za poker. Na prvim pločicama u nizu (a možda i ostalima, ne znam, nisam vidio) nalazi se carski grb. U susjedstvu rezidencije Dien Tho nalazi se hram To Mieu u kojem su i pokopani carevi dinastije Nguyen, a pred hramom se nalazi devet dinastičkih urni, posvećenih devetorici careva i izrađenih po uzoru na slične kotlove posvećene ranim kineskim carevima.
Nakon obilaska citadele odlazim prvo u nabavku paste za zube, ostajem pomalo bez one koju sam kupio u Malatyi, a počeo trošiti u Rawalpindiju. I dok se u Turskoj još mogao naći Parodontax, ovdje ga ne nalazim. Opet sam u onom supermarketu od dan ranije i ne samo da nemaju Parodontax, nemaju nijednu zubnu pastu bez fluora. Na koncu uzimam nekakvu vijetnamsku, s ekstraktom čajevca, pakiranje je dovoljno veliko da bi mi moglo potrajati iduća 4 mjeseca. Dok ja tako šetam supermarketom, po prvi puta u Vijetnamu opažam muslimanku. Ne znam kojoj etničkoj skupini pripada, navodno su Čami, koji žive u ovim predjelima, muslimani, nisam 100% siguran ni je li muslimanka (premda pokrivena kosa i duga odjeća koja podsjeća na dišdašu na to ukazuje), u prolazu mi dobacuje smiješak, valjda zbog mog šešira. I ja njoj, zato što je prva muslimanka koju viđam nakon nekog vremena, nakon Huija – nakon Huija prvu muslimanku viđam u Hueu. :D S kupljenom zubnom pastom odlazim u jedan tradicionalni restoran u blizini moga hotela, ima dobre (pače odlične) recenzije na Tripadvisoru (najbolji je restoran u Hueu). Nalazi se u uličici paralelnoj s mojim hotelom, u vrlo nestimulativnoj okolici, ali ipak je poprilično klasan, u sklopu otmjenog hotela. Osoblje se naravno pretrgava od ljubaznosti, za sve vas pita je li bilo dobro (kao da prazan tanjur nije dovoljno jasan odgovor). Uletio sam u vrijeme happy houra kada imaju besplatnu salatu od paradajza. Hm, ja sam htio kušati salatu s pomelom, ali dobro, što je tu je. Uzimam krem juhu od buče, lignju s đumbirom i nuoc mamom (to je onaj riblji sos), pivu, a za desert kao neki kompot sa sjemenkama lotosa, koje me podsjećaju na neke nerazvijene lučice. Hrana je ukusna, iako su porcije nekako malene. Na kraju dobivam i bon za sljedeću posjetu, 10% popusta ako se pojavim s njime. Možda ću sutradan ovamo na večeru. Dok se spremam, konobarica primjećuje moj šešir i kaže mi „Lijep šešir, i ja imam takav u svojoj sobi.“ Neobična formulacija. Vjerojatno je htjela reći da ima takav doma, no kada bismo pustili mašti na volju, ovo može imati i znatno lascivniji prizvuk: „…želite li doći u moju sobu da vam ga pokažem?“ Zvuči kao pretekst nekog vrlo jeftinog pornića.
Vraćam se u hotel, već je skoro 5 sati. Mrak će pasti za sat i pol. Ima li smisla da sada unajmim bicikl za tako kratko vrijeme? Bojim se da nema, pagode i grobnice su predaleko. Čini se da ću ih dakle morati propustiti. Ah, nije valjda zadnji puta u životu da sam u Hueu, ne treba forsirati stvari. Odlazim stoga u obližnji bar nazvan prilično bizarno „DMZ bar“ na dva koktela i jedan šejk. Usput sam podigao još 2 milijuna donga na bankomatu, tako da sam sada nekoliko dana miran. Sunce očekivano zalazi u pola 7. Moram priznati da me ovakav bioritam ubija, imam osjećaj da mi dani jako brzo prolaze, počinje mi se spavati već oko 9 – a to je čudno jer sam ja inače noćna ptica. I ovako bi trebalo biti kroz čitav ekvatorijalni pojas, dakle tamo do sredine prosinca? Pa ja ću poludjeti.
Po povratku u hotel na recepciji dogovaram sutrašnji izlet u DMZ (ne bar, nego Demilitariziranu zonu), uplaćujem, polazak je u 7 ujutro, izlet traje 12 sati, plaćeno je vođenje i većina ulaznica, sami si moramo platiti samo dvije ulaznice i ručak, naručujem usput i doručak da ne moram ujutro petljati…i odlazim u sobu. 5 minuta kasnije netko mi kuca na vrata. Frajer s recepcije. Sutrašnji izlet u DMZ je popunjen. Javio sam se prekasno. Razmišljam što napraviti i u hipu odlučujem. Ostajem još jednu noć, u DMZ idem u petak, a sutra ću ipak vidjeti grobnice i pagode. Ionako vjerojatno imam jedan nepotrebni dan viška u Ho Chi Minhu, pa ću onda njega prebaciti ovamo. Viza mi vrijedi do 1. rujna, planirao sam biti u Vijetnamu do 26. kolovoza, tako da sve stignem. Tipu s recepcije je jako drago što ostajem još jednu noć, kako i ne bi. Ja ga samo molim da odmah rezervira za petak, da ne bi bilo nismo znali.
Još jedna večer u klimatiziranoj sobi… Lijep je Vijetnam, ali pomalo me umara rutina. Kao da mi se nekako brže mijenjaju zemlje, opet onaj osjećaj nezadovoljstva koji me i tjerao na put…da, čovjek zapravo ne može pobjeći od sebe, to je jedina istina. A kad putujete 10 mjeseci, nužno imate kriza. Pogotovo kad ste sami. I onda zapravo pomislim kolika je hrabrost i psihička snaga potrebna za ovo što ja radim, pogotovo s obzirom da sam ja inače prilično komotna osoba. I tada mi bude jasna veličina ovog pothvata i čudim se sâm sebi da nemam i češće krize. Hvala vam svima koji me pratite, jer mi i vaše čitanje daje snagu da nastavim!