Kad priroda poludi

Nisam još ni pošteno završio s doručkom kada se pojavio vodič za turu u Halong. Ubacujem zadnje komade hrane u sebe, gotovo u jednom cugu ispijam sok od marakuje, grabim još u sobu po stvari i spuštam se na recepciju za koje 3-4 minute. Autobus je parkiran na glavnoj ulici, a trebamo pokupiti još nekoliko ljudi po hotelima koji su svi u starom dijelu grada. I opet je oblačno, u Hanoiju sam već peti dan, a još ga nisam vidio po suncu. Neka, barem će vrijeme u Halongu biti dovoljno mirno da se krstarenje obavi.
Napokon se skupilo društvo koje će zajedno biti barem prvu noć na brodu. Tu je jedan Kanađanin vijetnamskog porijekla iz Vancouvera, jedan australski bračni par sa sinom i kćeri, dva indijska bračna para (Tamili iz Chennaija, ali žive u Dubaiju) s djetetom jednih od njih, dvoje mladih Nizozemaca, dvoje mladih Maležana kineskog porijekla (barem on, ona mi više izgleda kao Malajka), još jedan ljubavni par nepoznate provenijencije (iako je ona Azijatkinja, ali iz neke su zapadne zemlje), te jedan sredovječni par gdje je on Australac, a ona Tajlanđanka – iako to nikad ne bih pogodio da nije rekla, žena uopće ne izgleda tajlandski, prije bih rekao da je negdje iz Južne Amerike, čak i po načinu na koji izgovara engleski, ona pjevajuća intonacija. Iako bih rekao da je u srednjim četrdesetima, ponaša se kao klinka, pogotovo kada govori. A njezin muž ima vrlo težak naglasak i izuzetno brzo govori, tako da ga je strahovito teško pratiti, ja bih rekao da ga razumijem oko pola onoga što kaže.
Vožnja do zaljeva Halong (točnije, do grada Halonga na obali zaljeva) traje oko sat i pol do dva. Krajolik koji sam već vidio dok smo se vozili od granice do Hanoija, Vijetnam je jako zelena zemlja. Posvuda prolazimo pored natopljenih rižinih polja. Na putu imamo jednu pauzu, na mjestu koje je odmorište, ali je i šoping zona. Zapravo je riječ o izložbenom salonu gdje se prodaju dekorativne, prvenstveno vrtne, skulpture (znači, lavovi, anđelčići, Buddhe…ovisno o željama), zatim drveni namještaj, svila, biseri…da biste došli do restorana morate proći kroz niz izložbenih prostorija. Na kraju i u samom restoranu veliku većinu prostora zauzimaju police s hranom koja se ovdje prodaje, grickalicama, bombonima, keksima… Naručujem jednu kavu s mlijekom, treba mi nešto da se razbudim, dosta gubim noći na pisanje, pa kratko spavam i to se gomila. Uz to bih nešto i prigrizao, pa uzimam proljetne smotuljke s miješanim mesom. Kada stigne kava, mlijeko dobivam u vrčiću. Mlijeko je gusto, viskozno i žućkasto. Da ne znam da je očito riječ o sojinom mlijeku, pomislio bih na nešto mnogo perverznije. Dobili smo pauzu od samo 25 minuta, moramo to kao na traci, dolaze nakon nas drugi turisti, i ovdje trenutno ima nekoliko autobusa turista – zanimljivo je da baš svi staju ovdje. :D Iako je to zapravo glupo – tko bi kupio suvenire ako ide na krstarenje na brod, na kojem će mu samo smetati? Bilo bi bolje da se ovdje staje na povratku. Tko zna, možda i hoćemo.
Stižemo do obale zaljeva Halong, gdje napuštamo autobus i upućujemo se prema luci, gdje će nas manji čamac prevesti do našeg broda, kojim ćemo danas krstariti zaljevom te na njemu prenoćiti. Zaljev Halong („silazeći zmaj“) zapravo je ono što smo imali uokolo Guilina i Yangshua, ali s dodatkom mora. Na površini od 153 km2 nalazi se oko 2000 vapnenačkih otočića, uglavnom svih sa strmim okomitim nepristupačnim stijenama umjesto obale. Vapnenac je nastajao oko 500 milijuna godina, a zadnjih 20 milijuna godina oblikuju ga sile prirode, stvarajući čudesne oblike. Kako što se može vidjeti na svakom otočiću, donji kraj, onaj uz rub vode, izjeden je valovima koji ih pomalo grickaju, te stvaraju dojam da će ih sve podlokati. Zaljev se inače od 1994. nalazi na UNESCO-vu popisu svjetske baštine. Naravno, gdje je krški pejzaž, tu su i spilje, tako da ih ima na mnogim otocima. Na području Halonga postoje dva veća otoka, Cat Ba i Tuan Chau, gdje ima većih naselja. U ostatku zaljeva žive mnogobrojni ribari (računa se da ih je oko 1600), u 4 plutajuća sela (zapravo žive u svojim vlastitim čamcima, privezanim za gatove). U povijesti su se na području zaljeva odvijali i sukobi, pa su tako Vijetnamci ovdje pobijedili kako Kineze, tako i Mongole, a za vrijeme Vijetnamskog rata Amerikanci su minirali mnoge kanale i prolaze, što mjestimice još i danas izaziva nesreće kada te mine izrone ili ih netko zakvači.
Mi smo se s našeg čamca prvo prekrcali u glavni brod, smjestili u kabine i ručali. Kabine su odlične i prilično prostrane za brod, s bračnim krevetom, kupaonicom u sklopu sobe… Uvijek ljeti u Zlarinu mjerkam brodove za krstarenja i mislim si kako bi bilo lijepo jednom otići na takvo što, a sada sam morao otići na drugi kraj svijeta da se to ostvari. Šteta da je samo jednu noć… Ručak su uglavnom plodovi mora s raznim povrćem, ima doduše i kopnenih životinja, poput govedine i piletine, ali i tofu, jaja… Za desert je uvijek voće. Kad kažem „uvijek“, želim reći da će takav meni biti i za večeru, kao i idući dan za oba obroka, pa da se ne ponavljam. Dok smo ručali lagano smo započeli plovidbu prema prvom od triju današnjih odredišta – Spilji iznenađenja. Ona se tako zove zato što se sastoji od tri dvorane, svake sljedeće veće od prethodnih, pri čemu je ona treća velika preko 9000 m2. Spilja je vrlo turistička, ne bi se moglo reći da je ružna, ali prevelika je gužva, ne možete baš uživati u nekom kutku promatrajući spiljski nakit u miru. Otkrili su ju inače lokalni ribari kada su tražili zaklon od kiše, a vanjski je svijet za nju doznao relativno kasno, i to prvo stranci, a Vijetnamci, po pričama našega vodiča, tek 90-ih.
Nakon spilje idemo na vožnju kajakom, za što nam je predviđeno 45 minuta. Kajaci su dvosjedni, a kako svi ostali u grupi imaju svoga para, jedino smo Kanađanin i ja sami. Sjedamo stoga u jedan i krećemo. Zadnji sam puta veslao prije nekih 25 godina, i tada je posrijedi bio kanu. Ubrzo ću otkriti da veslanje dvostraničnim veslom jako umara ruke. Pogotovo ako vam je jedna od lopatica na veslu okrenuta u pogrešnom smjeru (meni su bile pod kutom od 90°), a vi mislite da to tako mora biti. Onda pogledate oko sebe i vidite da svi veslaju s paralelnim lopaticama, namjestite si lopatice u taj položaj i iskusite naglo povećanje brzine, praktički smo letjeli. S obzirom na kratkoću vremena, nismo se previše udaljavali. Kajaci su već pomalo dotrajali, tako da mi se u jednom času, dok veslam, komad obojene stakloplastike zabija pod nokat. Nije ništa ozbiljno, ali boli. Prolazimo kroz prolaz u stijenama u donjem dijelu jednoga otočića te odlučujemo potom obveslati oko drugoga, koji je skoro izvan sigurne zone zavjetrine. Ipak, shvaćamo da je vremena premalo, pa se nevoljko okrećemo natrag prema luci, iako smo skoro doveslali do njega. Taman kad je postalo zabavno.
Dok mi tamo krstarimo našim romantičnim brodovima ili barem kajacima, dio zaljeva Halong otvoren je za normalni promet brodova, čak i velikih teretnjaka. Da ne pašu onamo, ne pašu. Ali mene isto tako zanima kako uspiju ploviti između svih tih otočića, treba li im peljar ili je dovoljan samo vrhunski pomorski zemljovid.
Završni program toga dana je plaža, tj. pristajanje na otoku na kojem se nalazi plaža, na kojoj smo trenutno mi, ali i ljudi s još pet drugih brodova. Gužva, pijesak koji se posvuda uvlači, kao i more koje je za moj ukus prehladno, iskustvo je moglo biti bolje. Voda je dosta prljava, OK, izgleda tako zbog pijeska koji se stalno kovitla, ali pretpostavljam i da ovi turisti pišaju u vodu, tu je prljavština iz brodskih tankova, ponešto od onih velikih teretnih brodova… Izlazim i razgovaram s Kanađaninom i Nizozemcima na plaži, razmjenjujemo dojmove o Vijetnamu. Kanađanin je na kraju putovanja, on se vraća prenoćiti jednu noć u Hanoi i onda leti doma. Nizozemci će pak slično meni, put juga, pa u Kambodžu. Dio grupe nije išao na plažu (pametni ljudi), nego su se popeli na vrh otočića. Na vrhu se nalazi nekakav hram, ali nije hram toliko bitan koliko pogled odozgo. Ali eto, sad slijedi moja uobičajena opravdavajuća rečenica: „Uvijek treba nešto ostaviti i za iduće putovanje.“ A čini mi se da bih mogao još kojiput navratiti u Indokinu, sviđa mi se ovdje, obećava.
Napokon je program gotov i slobodni smo se vratiti na brod, koji se u međuvremenu usidrio u jednoj mirnoj uvali, zajedno s još desetak drugih brodova. Odlazim se istuširati, a potom je okupljanje u brodskom salonu, gdje se održava poduka iz motanja proljetnih smotuljaka. Dok dođem tamo poduka je već odmakla, a nemam ni opremu (plastične rukavice koje su svima dali), pa tako dok čekam daljnji razvoj situacije uzimam jednu krišku dragonfruita. Vrijeme je da i probam to voće čiji sam šejk pio u Guilinu. Okus: tako-tako, ima nešto malo kivija, nešto kruške, nije loše, osvježava, ali nema neku prepoznatljivu notu. Uz to čaša vina. Vijetnam inače ima svoja vinogorja na jugu, oko Dalata, ali ovom vinu ne znam odakle je. Napokon završavaju s proljetnim smotuljcima i krećemo na poštenu večeru, opet po istom obrascu, iako za večeru nema tofua. Sjedim za stolom s Nizozemcima i Malezijcima, nekako se poveo razgovor o voću, pa smo došli i na durian. Malezijci kažu da sam ja 1 od 10 zapadnjaka kojima durian paše. Onda su se Nizozemci zainteresirali da im objasnimo što je durian, oni to nisu probali. Vjerojatno će imati dosta prilika u nastavku putovanja. Spominjemo kako je durian „kralj voća“, a onda postoji i „kraljica voća“, a to je mangosteen, malo ljubičasto voće s bijelim mesom. Nisam ga još probao, nisam sasvim siguran kako se jede (iako pretpostavljam da ga se oguli, uzme bijelo meso i ostatak baci). Pokušavam utvrditi ime još jedne vrste voća koju sam viđao po južnoj Kini i Hanoiju: svijetlozelene je boje, a izgleda kao plod hmelja, ima plodove veličine ljudske šake (stisnute) i kao da je prekriven izvana crijepovima. Ne znam što je to, ne znam ni kako se jede. Čak ni Malezijci ne znaju na što točno mislim. Srećom da sam u regiji dovoljno dugo da će mi sva ta hrana početi izlaziti na uši kad ju konačno kušam.
Nakon večere odlazimo zakratko na najgornju palubu broda, gdje čavrljamo s drugim gostima, a onda ipak odlučujemo iskoristiti mogućnost ponuđenu u programu izleta – u glavnom se salonu broda nalazi set za karaoke. A kako dugo nisam, volio bih se okušati i ovdje. Kanađanin i Malezijac se pridružuju i ne treba nam dvaput reći, ubrzo svi silazimo i započinje zabava, barem za nas trojicu, ostali su uglavnom gledali i potom se pomalo povlačili na spavanje. A repertoar je bio raznolik, izdvojit ću samo atipične pjesme, poput mog pjevanja Woman in love Barbre Streisand (to su mi uvalili, moram priznati), Kanađaninovog Time after time od Cindy Lauper, te Malezijčevog Miss you like crazy od Nathalie Cole. Ostatak je bio moj više-manje standardni repertoar: Ghostbusters, Take me home, country roads, Walking in my shoes, a konačno sam dobio priliku otpjevati i meni vrlo dragu Maggie Mae od Roda Stewarta. A onda je negdje oko 11 naglo splasnula energija i u roku od nekoliko minuta svi smo bili u svojim kabinama.
Mmmm, noćenje na brodu. Još da malo ljuljuška…