Među rijekama

U kineskom jeziku vrlo se brzo nauče riječi za strane svijeta. Naime, svaki grad u Kini obično ima nekoliko ulica koje ga u potpunosti presijecaju, te nose isto ime, ali uz odrednicu pojedinih dijelova ovisno o stranama svijeta, ili eventualno sredini. No kao mnemotehnička metoda mogu poslužiti i neka druga imena, pa tako riječ za „srednji“ (zhong) imamo u samom imenu Kine, Zhongguo, tj. Srednje carstvo. A strane svijeta lako se pamte po imenima gradova koji su svojedobno bili prijestolnice dijelova Kine na određenim stranama svijeta: Beijing (Sjeverna prijestolnica), Nanjing (Južna prijestolnica), Xijing (Zapadna prijestolnica, staro ime Xi'ana, tj. „Zapadnog mira“). Jedino nedostaje Dongjing, Istočna prijestolnica, barem u Kini. No to se ime pojavljuje u dvama susjednim zemljama. U Japanu, ono se izgovara kao Tokyo, iako se kandžijima piše isto kao i kinesko Dongjing, a u Vijetnamu je sličnost još i veća, budući da je oblik preuzet u fonetski sličnom obliku: Dong Kinh. To je ime od 1428. do početka 19. stoljeća nosio grad koji je ukupno u svojoj povijesti promijenio 7 imena. Riječ je naravno o Hanoiju, čije današnje ime znači „među rijekama“ ili „unutar rijeka“, a njega grad nosi od 1831. Inače, i ime Dong Kinh na određen se način zadržalo, u iskrivljenom francuskom izgovoru Tonkin, iz čega je izveden naziv za cijeli sjeverni dio Vijetnama. Hanoi je bio glavni grad Vijetnama od prvih početaka vijetnamske državnosti sve do 1802., kada je dinastija Nguyen preselila svoj glavni grad u Hue. Kada Francuska uspostavlja kolonijalnu vlast u Indokini, Hanoi postaje opet glavnim gradom, i to ne samo Vijetnama nego čitave Francuske Indokine. Nakon 1954. glavni je grad Sjevernog Vijetnama, a poslije ujedinjenja 1976. i cjelovitog Vijetnama. Drugi je najveći grad u državi i ima malo preko 7 milijuna stanovnika. Leži na Crvenoj rijeci (Song Hong), 90 km udaljen od njena utoka u more. A na danjem svjetlu izgleda jednako šarmantno kao i noću, unatoč prilično kaotičnog prometa.
Ponuda doručka u hotelu ovaj puta je mješavina lokalne i zapadne hrane – ima naravno i palačinki, müslija, voćne salate, ali i juhe od raka s rezancima. Uzimam palačinku s bananama i medom, a nakon što sam ju slistio, vrijeme je za pokret. Da, vrijeme je tmurno i kiša pada kao i u Nanningu, ali neću sigurno ovdje stajati i čekati dok mi boravak u Hanoiju nepovratno curi (kao i kiša). Pitam tipa na recepciji gdje mogu nabaviti SIM karticu, on mi kaže da moram izaći na najbližu glavnu ulicu (onu gdje nas je sinoć ostavio taksi) i onda tamo…i sad dolazi onaj nerazumljivi dio koji je posljedica njegovog lošeg izgovora engleskog, a ni ponavljanjem se ne poboljšava. Neka, valjda ću naći. Odlazim potom do Pieterova hostela, ovi moji u hotelu ne mogu promijeniti juane u donge. Tamo me tip na recepciji prepoznaje od jučer, kad sam došao pokupiti Pietera za večeru. Pitam ga mijenjaju li oni kineske juane, kaže da ne, ali odvodi me u turistički ured u kojemu bi trebali mijenjati novac. I doista, mijenjaju, tako da iskrcavam sve preostale juane, zbog nemogućnosti mijenjanja presitnih apoena ostaju mi tek 2 juana i jedan jiao. Za ostatak od 110 juana dobivam tristotinjak tisuća donga. Krećem potom u potragu za SIM karticom. Na glavnoj ulici, odmah na uglu, nalazi se nekakva velika prodavaonica s mobitelima i laptopima, ali meni to izgleda kao dućan za mobitele, a ne ured operatera telekoma. Nastavljam dalje, do kraja bloka, pa još prema sjeveru. Stari grad Hanoi nastao je udruživanjem 36 cehova od kojih je svaki dobio svoju ulicu („zanatlije su sebi podijelile rejone“) koja pak nosi ime po cehu ili barem po nekoj stvari vezanoj uz obrt pojedinog ceha. Riječ koja se ponajviše koristi u nazivima ulica je hang, što jednostavno znači „ulica“, npr. Hang Ga „Mesna ulica“ i slično. Kako kiša opet pojačava, shvaćam da nečime moram zaštititi fotoaparat, pa se prisjećam da u hotelskoj sobi imam u sklopu torbice za fotoaparat navlaku za fotić. Pokušao sam već u Turskoj to prokljuviti. Poprilično je komplicirano za staviti i nepraktično. Ali, ne želim probleme s eventualnim kvarovima, pa se stoga vraćam natrag prema hotelu. Prije toga prolazim opet pored one prodavaonice mobitela i laptopa, gdje konačno u unutrašnjosti vidim spasonosni natpis „SIM sô“ (pri čemu zaključujem da potonje znači „kartica“). Dakle, ipak je tu. Ulazim u neugodno klimatizirani prostor, ekipa je unutra sva mlađa i svi znaju engleski, što je stvarno osvježenje nakon Kine. Da, zvučat će kojiput čudno i teško za razumjeti, ali će bar VAS razumjeti. Kupovina je ovaj puta gotova mnogo brže nego u Kini i za manje od 10 minuta imam novu karticu, ali i mobilni internet. Vidim da su neki običaji koje sam upoznao u Kini prisutni i ovdje - kada vam netko nešto daje, makar to bio i kusur, uvijek će vam to pružati objema rukama. Tako pokazuju da nemaju skrivenu namjeru, da su posve iskreni kada vam nešto daju. Iako je zapravo nepraktično. Nakon što sam dobio broj, odlazim po dogovoru ostaviti Pieteru poruku na recepciji njegova hostela, kako bi mi se mogao javiti ako mu se večeras ide na pivu...
U sobi uzimam vremena kao bih bolje proučio gdje je što i kako točno navlaka ide na fotoaparat, ali mi i dalje nije jasno, sve dok mi ne sine – pa to uopće nije navlaka za fotoaparat već za torbicu! Ponekad sâm sebe šokiram… Ništa, nema mi druge nego nabiti jednostavno neku plastičnu vrećicu na fotoaparat i otići tako van. Hodajući ulicama Hanoija, čak i po kiši, primjećuje se jedna stvar s kojom ću se morati naučiti nositi u nastavku moga puta – nevjerojatna perzistentnost prodavačâ. Dakle, ulicama šeću mnogobrojni pokretni prodavači svega, hrane, kišobrana, suvenira… Mnogi od njih robu nose na specifičan način koji sam već vidio u južnoj Kini – preko ramena nose veliku motku na čijem se svakom kraju na konopcu nalazi ovješena po jedna plitica u kojoj je roba. Tako opremljeni, ti ljudi liče na hodajuće vage. I sad, dođu do vas, nude vam svoju robu (već je tu prvi problem – nude vam ju čak i ako vi niti najmanjim znakom niste pokazali da bi vas ona mogla zanimati). Ako vas ne zanima (a naravno da me ne zanima) vi ih ignorirate, u nadi da će se oni maknuti. I tu počinje glavni problem, o kojem sam već pričao, pa ponavljam apel na ljude koji su bili u Indokini da podijele svoju taktiku sa mnom – oni ne shvaćaju da ignoriranje znači „pusti me na miru“. Oni misle da ih zapravo niste primijetili i nastavljaju se nametati do vaše reakcije. Budući da meni nije ni nakraj pameti trošiti energiju na svakog prodavača odavde do Dilija, želim čuti uspješne savjete kako učinkovito ignorirati, a da to bude transparentno i samim prodavačima. Ista pojava naravno vrijedi i za taksiste, točnije za vozače xe oma, mototaksija, koji se nalaze gotovo na svakom uglu. Oni će se na svaki način truditi privući vašu pažnju, da bi vas onda pitali kamo idete, valjda u nadi da će vama odjednom pasti na pamet da bi vas oni mogli odvesti. Ta logička akrobacija, koja je prisutna posvuda u svijetu gdje je taksiranje percipirano kao način dobre zarade od turista, jest jednako fascinantna koliko i iritantna. Ideja da će netko promijeniti svoju unaprijed donesenu odluku o namjeravanom obliku kretanja samo zato jer mu netko ponudi taksi (koji će nakon toga morati preplatiti, jer, jasno, turist je ovca za šišanje), toliko je veličanstveno glupa da se ozbiljno bojim za budućnost ljudskog roda i za sposobnost razmišljanja o nekim složenijim stvarima, kao što je npr. odgovorno direktnodemokratsko odlučivanje. Ako želim taksi, onda ću se sâm uputiti prema vozaču istoga i to ga obavijestiti. Ako ga ne želim, nema toga boga (nekmoli izravno zainteresirane strane) koji će me natjerati da promijenim odluku. Vjerujem da moja logika vrijedi i za druge turiste, barem za premoćnu većinu njih – svi dovoljno cijene svoj novac da ga ne rasipaju nepotrebno na taksi. Ali budući da takav stav ipak opstaje, očito je da dobiva dovoljnu količinu potkrijepe. Tko su te budale koje se daju nagovoriti, ne znam.
Inače, suprotno očekivanom, u Hanoiju (za ostatak Vijetnama još ne znam) ne postoje motorne rikše, tj. tuktukovi, pojava koju sam smatrao univerzalnom u južnoj Aziji. Ovdje međutim postoji nešto što se zove cyclo, inverzna putnička trokolica, koja naprijed ima dva kotača, a otraga jedan, te se s prednje strane nalazi klupa za putnika, otvorena također u smjeru vožnje, a vozač je iza te klupe na svom sjedalu s pedalama. Osobno mi takvo vozilo izgleda posve suludo – prvo, vozač ima smanjeno vidno polje jer pred sobom vozi mušteriju, drugo, mušterija je prva na udaru ako se ovaj nekamo zabije, i treće, takav raspored mušteriji omogućava da jednostavno lako iskoči iz vozila i pobjegne, ne plativši račun.
Za ručak sam odlučio probati nešto od famozne vijetnamske ulične hrane. Postoji međutim jedan problem – Vijetnamci, kao i Kinezi, ručaju i večeraju poprilično rano, a neki od tih lokala i štandova rade samo za ručak. Prema tome, ako dođete tamo u vrijeme koje bi nama bilo logično za ručak, oko 14-15 sati, sva je prilika da ćete poljubiti vrata ili ćete vidjeti kako pospremaju. Tako sam morao odustati od prvobitne zamisli da probam banh cuon, rižine palačinke s mljevenim mesom i gljivama, te sam umjesto toga završio na još jednom ikoničkom lokalnom jelu, bun chau. Riječ je o jelu koje si sami miješate od sastojaka koje dobijete, a to su pečeni svinjski krmenadli (bar mislim da su krmenadli) u bujonu s nekim povrćem koje meni izgleda kao kuhana rotkva, tanki rižini rezanci koji mi izgledaju kao fallude i koji su bili toliko međusobno isprepleteni da mi ih je na kraju žena morala izrezati škarama (česta pojava u ovim krajevima – hrana se umjesto nožem reže uredskim škarama), proljetni smotuljci s rakovim mesom (zanimljivo, iako su proljetni smotuljci – spring rolls - jedno od na Zapadu najprepoznatljivijih jela kineske kuhinje, ja ih u Kini nisam nigdje susreo, a evo sad u Vijetnamu odmah. Možda su oni u Kini regionalno ograničeni?), te ogromna hrpa metvice, praktički pola livade. Zanimljivo, mislim da dosad nikad nisam jeo metvicu, ili sam pio čaj, ili sam ju imao u mojitu, ali da ju uzimam u usta i žvačem, ne. Ali dobro će mi doći zbog mojih trenutnih problema oko sinusa. Sve te sastojke kombinirate u posebnoj zdjelici kako vam drago. Da, ne volim svinjetinu, ali od nje nažalost u Kini i Vijetnamu ne možete baš pobjeći. Higijenski su standardi dubiozni, sjedi se uz rub ceste na plastičnim stolčićima visinom prilagođenima djeci, štapići se upotrebljavaju po više puta, pitanje je koliko ih dobro operu, o standardima pripreme hrane da ne govorim…razmišljam kako bi tek ovdje cmizdrili oni emoticoni s certifikata u Nanningu. Uz obrok uzimam i Bia Hanoi, lokalnu pivu koja mi je izmakla prethodne večeri, flaširanu. Ništa posebno.
Od nekoliko jezera na području grada, najpoznatije je jezero Hoan Kiem, smješteno gotovo u centru. Ime jezera znači „Vraćeni mač“, a prema legendi riječ je o priči iz sredine 15. stoljeća kada je car Le Thai To od bogova dobio čarobni mač pomoću kojega je otjerao Kineze iz zemlje. Nakon rata iz jezera je izronila golema zlatna kornjača i odnijela mač natrag njegovim pravim vlasnicima. Priča o ogromnoj kornjači nije bez vraga, jer u jezeru i danas živi barem jedan primjerak takve kornjače (slični primjerci su nađeni u rijeci Jangce i računa se da je riječ o vrsti na rubu istrebljenja, sa svega 4 potvrđena primjerka na svijetu). Kornjača inače nema čvrsti vanjski oklop, a jedan mumificirani primjerak čuva se u hramu Ngoc Son (Planina od žada) smještenom na otočiću u sjevernom dijelu jezera. Na drugom otočiću je mala građevina nazvana Kornjačin toranj. U rano jutro lokalci na obali jezera izvode tai chi. Jezero izgleda izuzetno pitomo i urbanizirano, zato priča o čudovišnoj kornjači koja živi u njemu zvuči zastrašujuće (iako je kornjača posve dobroćudna).
Put me nakon jezera i hrama vodi na jug, u Francusku četvrt, gdje se nalazi još jedna znamenitost Hanoija, prilično zloglasna. Riječ je o zatvoru Hoa Lo, koji su sagradili Francuzi nedugo nakon uspostave kolonijalne vlasti, svjesni da uvijek ima nekih čudaka koji se bune protiv takvih događaja, pa ih je potrebno na odgovarajući način preodgojiti ili, ako ne ide, ukloniti. Zatvor je danas većim dijelom srušen, kako bi se sagradio obližnji šoping centar i poslovne zgrade, ali u očuvanom se dijelu nalazi muzej posvećen povijesti zatvora, s vrlo potresnim svjedočanstvima francuske torture boraca za vijetnamsku neovisnost. Kada je Vijetnam 1954. postao nezavisan, zatvor je služio isprva kao obrazovni centar i podsjetnik na doba francuske kolonijalne vlasti, da bi za desetak godina dobio novu staru svrhu – u njega su smještani zarobljeni američki vojnici (prvenstveno oboreni piloti) u doba Vijetnamskog rata. Sjevernovijetnamske su vlasti po brutalnosti metoda bile slične Francuzima – iako su se konkretni uvjeti smještaja malo poboljšali, pa su zatvorenici spavali na krevetima, a ne na zemlji, metode mučenja su postajale sofisticiranije uslijed napretka tehnike. Premda je Sjeverni Vijetnam bio potpisnik Ženevske konvencije, i službeno je poricao da se u zatvoru odigravalo ikako mučenje (pa se i na slikama u današnjem muzeju vidi kako su humano bili tretirani američki zarobljenici, koji kuhaju, igraju biljar i košarku, uzgajaju kokoši, pohađaju misu za Božić i svugdje su izrazito dobro raspoloženi), svjedočanstva govore o strašnoj brutalnosti, pri čemu je, zanimljivo, jedan od ciljeva mučenja bilo i ishođenje javnog priznanja da u zatvoru dobivaju humani tretman! S obzirom na čitav taj diskurs „vidite kako mi vas dobro tretiramo, a ne kako vaši Južnovijetnamci tretiraju naše zarobljenike“, zatvor je među američkim vojnicima dobio ironični nadimak „Hanoi Hilton“. Možda najpoznatiji zatvorenik u rečenom zatvoru bio je kasniji američki predsjednički kandidat, poznati jastreb i dugogodišnji republikanski senator (iako mi se čini da je jedno slovo u toj riječi pogrešno) John McCain. U slučaju dotičnoga, moja apsolutna podrška ide Sjevernovijetnamcima. Šteta da ga nisu još humanije tretirali.
Nastavljam šetnju dijagonalno prema mauzoleju Ho Chi Minha. Nažalost, mauzolej ima poprilično nezgodno radno vrijeme – zatvoren je ponedjeljkom i petkom, a ostale dane zadnji je ulazak u 10.15, zatvara se u 11. Usto je krajem godine zatvoren budući da Hoa voze na održavanje u Rusiju. Ironično je da je Ho zahtijevao da ga se nakon smrti kremira, ali socijalističke vlasti nisu tek tako mogle oca domovine pustiti u dim. Kompleks mauzoleja obuhvaća i muzej posvećen njegovom liku i djelu, kuću u kojoj je živio, još nekoliko zgrada i popriličnu hektaražu zelenila. Da, morat ću jedno jutro pošteno posvetiti ovom velikom čovjeku (u smislu značaja – tjelesno je bio izuzetno sitne građe). Ovako sam samo poslikao mauzolej izvana te se u sumrak vratio prema hotelu. Pieterov je poziv izostao, vjerojatno je našao neki program, ne znam kad ide u Sapu, mene od hrane još drži ručak, tako da ću večer provesti u sobi, jedino otišavši još nešto popiti. I da, vratili su mi rublje. „Oprano“. Ovaj puta više nisu bile posrijedi samo maramice, već i ostalo. Na majicama su se i dalje vidjele smeđe mrlje na mjestima gdje je zbog pojačanog znojenja došlo do većeg upijanja prljavštine, hlače koje sam nosio 5 tjedana i koje su pogotovo s prednje strane na natkoljenicama zbog znojenja bile poprilično prljave bile su i dalje prljave…pukao mi je film, odnio sam ih tipu na recepciji, rekao mu da znam da nije on kriv, ali da ja ovo ne mogu prihvatiti kao oprani veš. Naravno da on ne zna na kojoj temperaturi su ga prali, ali sudeći po rezultatima to nije bilo ni na 60°. On mi kaže „Pa znate, kad je rublje jače prljavo, onda ne ode od prve…“ Znam. Ja svoje maramice kojima sam zaustavljao krvarenje iz nosa još u Turskoj perem već šesti puta, a mrlje su i dalje tu. Onda očito nije problem samo u mrljama. Drugo, pa naravno da je rublje jače prljavo, ja sam backpacker! A backpackeri su prljava stoka koja spava po kolodvorima, sjedi po podovima i znoji se kao životinje. Upravo zato bez ikakve dvojbe takvom rublju a priori treba pristupiti kao „jako prljavom“. Pa ako i nakon pranja na 90° ostanu mrlje, onda dobro. Ali ne možeš mi oprati rublje na 40° i onda se čuditi kako nije otišlo. Jedna je stvar oprati hotelsku plahtu na kojoj je netko prespavao dvije noći, drugo majicu koju je netko natopio znojem i još na nju nosio ruksak s prljavštinom iz autobusnog bunkera.
Ukratko, on ponovno pakira veš u vrećicu za praonicu, kaže da će im napomenuti. Zanima me…
Prvi dan u Hanoiju apsolviran. E da, i poslao sam poruku Steffi da joj može biti žao što propušta ovako divan grad. :p