Bože, kakav dan

utorak , 25.08.2015.

Danas je bio jedan od onih dana s dva lica, kada sve ujutro miriši na katastrofu, a do kraja dana se stvari riješe. Stigao sam u Ho Chi Minh oko pola 6 ujutro, ponovno uobičajeno nježno buđenje tapkanjem po nozi, grabi stvari u polusnu, nadajući se da nisi ništa zaboravio, oblači cipele na vratima busa, te onda skupljaj prtljagu koja je već istovarena na pločnik, dok bus odlazi dalje. Srećom, svi ti turistički busevi običavaju stati uzduž ulice Pham Ngu Lao, uz koju se nalazi središte bekpekerske aktivnosti u Ho Chi Minhu. No taksisti se ipak kao osice sjaćuju na jadne i zbunjene bekpekere koji najčešće nemaju pojma da im je hostel udaljen možda nekoliko stotina metara i to vjerojatno u jednoj od uličica u koje taksi ionako ne mogu ući. Scenarij? Taksi ih malo vozika uokolo po kvartu, lijevo-desno, te ih potom ostavi gotovo na istom mjestu. Naravno, to im skupo naplati. Ja nisam jedan od tih naivaca, znam adresu svoga hostela, pa se odmah upućujem hodati. Prva stvar koju sam primijetio po izlasku iz autobusa je povratak vrućine i vlage kojih sam bio pošteđen tih tri dana u Dalatu. Moj je hostel u uličici iza tržnice, dolazim do ulaznih vrata, no ona su zaključana. Naravno, nije još ni 6 ujutro. Zvonim, otvara mi jedan tip, traži me pasoš i kaže mi da se odem sad prošetati i da se vratim oko 12. Molim? Pa došao sam ovamo nakon noći nekvalitetnog sna i sada neka 6 sati bauljam gradom? Daj mi nešto da se malo ispružim. On me odvodi na drugi kat, u dormitorij koji je posve prazan, ali kaže da će mi to naplatiti kao pola dana smještaja. Kakva razlika u odnosu na onu žensku u Dalatu… Naravno da se pokušavam ispružiti, ali sunce ubrzo počne upirati u moj prozor, tako da već vidim da od spavanja neće biti ništa.
U Ho Chi Minhu moram obaviti dvije stvari o kojima mi ovisi nastavak putovanja. Moram odnijeti fotić na popravak, te moram riješiti kambodžansku vizu. Zbog straha da ne ostanem bez praznih stranica u putovnici, za Kambodžu ću tražiti e-vizu. Za nju se moram prijaviti preko stranice kambodžanskog Ministarstva vanjskih poslova, a postupak traje do tri radna dana. Idem to obaviti jutros. Ispunjavam podatke, imam čak i digitalni primjerak fotografije koji uploadam, sve ide kao po špagi, dok ne dođem do plaćanja. Naime, toga sam se i bojao. Dok neke stranice, poput Hostelworlda, zahtijevaju samo upis podataka s kartice i to je dovoljno da se plaćanje provede, stranice za vizu spadaju u one dodatno osigurane transakcije gdje vas program nakon klikanja gumba za plaćanje prebaci na stranicu vaše banke koja vam je izdala karticu, te traži da upišete broj tokena i jednokratno generiranu zaporku. A to sad otvara priču koja se vraća u ono nesretno jutro u Islamabadu. Naime, u mobitelu koji sam izgubio nalazio se moj m-token. Kako u međuvremenu nisam obavljao nikakve transakcije za koje će mi trebati token, nisam se dva mjeseca javljao m-zabi da mi pošalju novi m-token. Sve do dolaska u Vijetnam, kada sam, mjesec dana prije no što će mi trebati viza za Kambodžu, poslao mejl, objasnio ukratko situaciju i pitao može li se uopće m-token slati na strane brojeve mobitela. Dobio sam zadovoljavajući odgovor, da se može slati na bilo koji broj koji korisnik navede. No istovremeno je na moju ponudu da svoj identitet potvrdim OIB-om, brojem računa i kopijom osobne iskaznice, a da mi oni potom pošalju ključ za otključavanje tokena, odgovoreno da je riječ o povjerljivim podacima i da standardna procedura nalaže da ih ja moram osobno zatražiti u poslovnici ili kod svoga osobnog bankara (čije ime i kontakt podatke ne znam, jer mu se nikad ne javljam). Nakon što sam napomenuo da idućih pola godine još neću biti u Hrvatskoj i dodao da bi upravo kumulativnost mojih identitetskih podataka trebala biti jamstvo da je doista riječ o meni, a ne o nekomu tko mi je hakirao mejl i domogao se svih mojih osobnih podataka, broja računa, a također i skena moje osobne iskaznice, moj je upit proslijeđen nekoj meni nepoznatoj ženi, također iz Zagrebačke banke, uz molbu da mi se izađe u susret s obzirom na specifičnu situaciju. Ta mi se žena nije javila idućih dva tjedna, tako da sam ja, već poprilično nervozan uslijed približavanja roka za vađenje vize, prošli tjedan ponovno poslao upit m-zabi, da vidim u kojoj je to fazi, napomenuvši da mi se rečena gospođa nikad nije javila. Uz ispriku, dobio sam obavijest kako mi Zaba može izaći u susret tako da umjesto mene rečeni ključ za aktivaciju m-tokena može zatražiti i osoba koju ja opunomoćim. Punomoć mora biti ovjerena kod javnog bilježnika ili, u slučaju inozemstva, kod odgovarajuće diplomatske ili konzularne osobe. Ja nisam mogao doći k sebi kad sam pročitao što oni smatraju „izlaženjem u susret“. Budući da se nalazim u Vijetnamu, meni su na raspolaganju za takvo što bila tri hrvatska veleposlanstva – ono u Pekingu, u Jakarti i Kuala Lumpuru. S time da mi od svih njih jedino za pristup ovomu u Kuala Lumpuru nije potrebna viza. Potom sam doznao da je dotično veleposlanstvo već oko godinu dana zatvoreno, a da su njegovu domenu podijelila veleposlanstva u Pekingu i Jakarti. Poslao sam jedan oštri mejl m-zabi, u kojemu na vrlo uvijen način kažem da je takvo izlaženje u susret najobičnija farsa koja meni samo stvara nove komplikacije, te ih upitavši jednu konstruktivnu stvar – mogu li barem punomoć poslati veleposlanstvu poštom ili faksom, oni ju ovjere i pošalju dalje? Ili moram doći tamo fizički? Potonja mogućnost nije dolazila u obzir, barem dok regularno ne stignem do Jakarte, negdje u studenom. U međuvremenu mi je jedna bliska osoba pokušala pomoći, i obrativši se svom osobnom bankaru zaobići inertne službenike u m-zabi. Taj se doista angažirao, no rekao je da je najviše što je mogao postići to da o mom slučaju odlučuje upravni odbor Zabe za grad Zagreb. I da će o tome odlučiti do kraja tjedna. Prošlog. Naravno da nisu. I tako sam ja jutros bio u poprilično očajnoj situaciji, jer ako mi kambodžanska viza odnese dvije stranice, pa onda još tajlandska, indonezijska, istočnotimorska…moglo bi biti problematično u vezi putovnice. Poslao sam stoga mejl kambodžanskoj službi za plaćanje e-vize, s upitom je li ikako moguće platiti karticom bez te dosade od potvrde identiteta, no tip koji mi je odgovorio izgleda uopće nije shvatio o čemu pričam, pa sam ponovio upit. Ni iz drugog mejla nije bilo jasno da je shvatio…
Malo sam se smirio i otišao u šetnju gradom, usput odnijevši i fotić na popravak. O Ho Chi Minhu i njegovom prometu bit će još riječi, današnji bi post inače stvarno bio predug. Napomenimo tek da je ovdje sublimiran sav užas vijetnamskog prometa i još malo. Ali dâ se preživjeti. U Canonovu me servisu prima jedna ženska kojoj ukratko objašnjavam u čemu je caka, kažem što mi je rekao onaj tip u Dalatu, ona mi kaže da će popravak trajati najmanje tjedan dana. Ja joj kažem kako za tjedan dana moram najkasnije napustiti Vijetnam i ima li mogućnosti ikako da se to obavi ranije. Ona prvo malo odmahuje glavom, pa kaže da će probati do četvrtka ili petka. Ja kažem da znam u čemu je kvar i da treba zamijeniti integrirani sklop. Ona kaže kako treba provjeriti imaju li ga na zalihama, o tome ovisi vrijeme popravka. Traži me ime, broj telefona i e-mail adresu. Vraća mi karticu i bateriju, remen ovaj puta ostaje na fotoaparatu. Ha ništa, sad mi u tom smislu preostaje samo čekanje. S jedne strane je to dobro – čekanje u Ho Chi Minhu omogućava ovima u Zabi da konačno odluče što će sa mnom, tj. hoće li mi stvarno izaći u susret ili će nastaviti s farsom.
Jutarnji obilazak Ho Chi Minha, bez osobitog cilja, pronalazi najzanimljivije vizure grada. Definitivno je drugačiji od Hanoija, nije toliko intiman, ali je i on na svoj način lijep, s brojnom kolonijalnom arhitekturom i zelenilom u vidu parkova i drvoreda. Obilazim Operu, zgradu Narodnoga vijeća, katedralu Notre-Dame, središnji poštanski ured – i dolazim do Palače ujedinjenja. Nekadašnja predsjednička palača Južnoga Vijetnama bila je zgrada u kojoj je 30. travnja 1975. završio Vijetnamski rat – ne potpisivanjem nekog dokumenta, već tako da je tenk probio vrata i ušao u njeno dvorište, nakon čega je na zgradi ubrzo podignuta zastava Viet Conga. Želim ući i razgledati ju, ali ima neko neobično dvokratno radno vrijeme, a ja sam došao taman između. Bit će još prilike, navodno je kao vremenska kapsula, sve je ostalo kao u vrijeme kraja rata.
Nakon kojih 2 sata šetnje vraćam se u hostel nešto srediti i malo se osvježiti, a onda mi sine spasonosna ideja koja mi je cijelo vrijeme bila pred nosom, no malo je ipak delikatna za izravno nekoga zamoliti – a što ako mi netko drugi preko kartice (ako ima token) plati cijenu vize, a ja mu vratim novce čim postanem elektronski likvidan? Javljam se onoj osobi koja mi je pokušala pomoći sa svojim bankarom, ona zna cijelu priču. Nema problema, voljna je pomoći, ali ona nema ni Mastercard ni Visu, što su jedine kartice koje ovi primaju. No ima jednu prijateljicu s Visom Electron, pokušat će preko nje. Ova pristaje, ja sa strahom ukucavam podatke (Visa Electron je službeno debitna, a ne kreditna kartica), no transakcija prolazi! Izvrsno, izgleda da su mi spašene dvije stranice u putovnici! Ujutro se činilo sve vrlo besperspektivno, no sada se stvari poboljšavaju. A kako dobre vijesti isto, srećom, dolaze u nizovima, tako na mejlu vidim i pismo iz Canonovog servisa u kojem mi kažu da je doduše po integriranom sklopu nešto prčkano (vjerojatno je tip u Dalatu nešto lemio), ali da se može zamijeniti čitav dio i to za 4 900 000 donga. Dakle, oko 250 dolara. Još uvijek jeftinije od novog fotića. Znači, imaju dio? Da, imaju. I popravak bi trebao biti gotov u četvrtak, još će mi javiti kad. Eto, stvari se ipak poklapaju. Bojao sam se da ću morati ostati do ponedjeljka, a sada bih već u petak mogao na put. Vidjet ćemo kako će mi se doonda svidjeti Ho Chi Minh i njegova okolica.
Prije 5 sati odlazim na ručak, u obližnji restoran „5 oysters“. Serviraju svašta, naravno i kamenice, čim se tako zove restoran. Uzimam juhu od ljubičastog jama, kamenice s jajima i kolač od banane. Nakon toga još svraćam u obližnji grčki fast food (da, dobro ste pročitali, u Ho Chi Minhu postoji grčki fast food restoran, a vlasnik je pravi Grk) na smoothie od čerimoje rađen s grčkim jogurtom. Odlična kombinacija, mislim da ću malo češće navraćati k Zeusu (tako se zove restoran) tijekom ovih pet dana.
Večer je rezervirana za susret s Claire. Sjećate se Britanke koja mi se pridružila. u obilasku Vojske od terakote i koja također sama putuje svijetom? U međuvremenu je preko Šangaja odletjela u Japan, pa u Hong Kong, pa se opet vratila u Japan, da bi pristigla u Vijetnam prije manje od dva tjedna. Odradila je Hanoi, Halong, sjela u vlak odmah skroz do Dananga, provela par dana u Hoi Anu, a danas je također stigla u Ho Chi Minh. I u četvrtak ide dalje, ali dvodnevnim krstarenjem kroz deltu Mekonga, pa onda uzvodno sve do Phnom Penha. Izgleda da ćemo se i tamo sresti. Kada smo se trebali naći, kod crkve Huyen Si u našem kvartu (i ona odsjeda par ulica dalje od mene), spustio se pravi monsunski tropski pljusak. Zato smo se brže bolje uputili prema jednom od barova preporučenih u mom vodiču, ali kad smo shvatili da piva košta 35 000 donga, dok ju inače dobiješ za 10 000 ili manje, odlučili smo se preseliti u jedan restoran malo niže. Iako nisam bio gladan zbog zasitnog ručka, ipak nisam odolio uzeti quesadille, budući da je to gotovo pa kuriozitet za ove krajeve. Imaju cijeli dio menija posvećen meksičkoj hrani, a imaju i happy hour – kupiš dvije pive, pa je treća besplatna. Tijekom večeri pridružila nam se i Kate, Amerikanka koja je po godinama moja vršnjakinja, a koju je Claire upoznala u Hanoiju i kasnije ju opet srela u Hoi Anu. Ona opisuje strahote noćnog spavaćeg hop on-hop off busa, kojim je stigla iz Hoi Ana za kojih 17-ak sati. Claire je pak letjela iz Dananga. Naime, izgleda da te hop on-hop off buseve redovito prebukiraju, tako da onda ljudi moraju spavati po podu prolaza, ili ih stisnu po šest na završna 4 kreveta i slične grozote. Večer je protekla u veseloj atmosferi, opisivanju putnih dogodovština dosad (Kate je pak bila samo u Tajlandu, Laosu i Vijetnamu, i ona ide u Kambodžu, pa u Indoneziju, pa doma), ali kako smo svi prilično umorni (OK, prvenstveno Kate i ja, Claire se vozila otmjeno), oko pola 11 krećemo natrag prema svojim hostelima. Vjerojatno ćemo se vidjeti i iduće večeri. A ja ujutro rano ustajem, idem na prvi od dvaju predviđenih izleta…