Iako sam uplatio izlet na dvije lokacije – u Tay Ninh i Cu Chi, prvo sam završio s ostatkom grupe koja je išla isključivo u Cu Chi. Taman kad sam pomislio da je riječ o pogrešci, vodič me upozorio da ću se kasnije prekrcati u drugi bus. Ne znam zašto me otpočetka nisu tamo stavili, no nije ni bitno. Kotačići vijetnamske turističke industrije zaista funkcioniraju kao podmazani, svakog individualnog gosta pokupe iz hotela, prikupe ga u prijevozno sredstvo, pobrinu se da ima organiziran eventualni prijelaz…organizacija kakva bi postidjela i mnoge turistički veće zemlje. Nisam nikad sagledavao turističku ponudu Hrvatske iz te perspektive, ali čini mi se da to kod nas baš ne funkcionira na taj način. Kod nas, ako nema dovoljno zainteresiranih iz jednog ho(s)tela, izlet se jednostavno otkaže, a gosti mogu biti sretni ako im vrate novac. Naravno, i u Vijetnamu se može dogoditi da je grupa već puna (kao ono kad sam trebao ići u DMZ), ali to je obično problem samog turista koji se prekasno prijavi.
Vodič u ovom prvom današnjem busu isto je imao određene šoumenske elemente poput onoga iz My Sona, premda nije govorio toliko dramatično. Nažalost, podosta efekta tog humora (koji je, moram priznati, često dosta nategnut, premda je imao par uspjelih fora – dao nam je popis za koji je rekao da se na njega potpišemo, u drugu kolonu stavimo svoj rođendan, u treću broj svog bankovnog računa i u četvrtu PIN :D ) izgubi se uslijed lošeg izgovora engleskog, zbog čega ljudi tek sa zadrškom shvate što je rekao. Ili ne shvate uopće. Malo sam i zadrijemao, tako da ne znam koliko smo se točno vozili (i dalje smo bili u aglomeraciji Ho Chi Minha) kada me vodič probudio i rekao da ovdje silazim. Tu me čeka drugi vodič, ovaj malo mirnijeg karaktera, koji me sprovodi do drugog busa. Ukrcavam se i kreće truckanje dalje. U jednom mi momentu za uho zapinje nešto poznato. Par na sjedalima iza mene govori jezik koji mi se čini neobično razumljivim, vjerojatno zato što mi je materinji. Iako je prva riječ koju sam čuo bila „dobro“, što ih je za početak identificiralo samo kao Slavene, ubrzo nedvojbeno utvrđujem da je riječ o hrvatskome, pače, o zagrebačkom naglasku. Prvi put nakon 4 i pol mjeseca, i Anđelka u Istanbulu, da čujem svoj jezik od nekoga u neposrednoj okolini. Da se okrenem i obratim im se? Pa, bilo bi fora, ali oni su trenutno usred nekog razgovora, pričekat ću… Onda razgovor zamre, a ja i dalje smišljam kako da im se obratim a da bude spontano…i tako sam na kraju cijeli put do Tay Ninha proveo smišljajući koji bi bio najprikladniji način da im se obratim, a da ne ispadnem psiho koji je prvo prisluškivao njihov razgovor (a stvarno nisam, ne više nego što čovjek u tramvaju čuje razgovor drugih ljudi pored sebe – a oni su i većinu vremena dosta tiho govorili, kao da su nesvjesno skužili da ih razumijem) prije nego što se odlučio razotkriti. Naposljetku sam ih dočekao po izlasku iz autobusa u Tay Ninhu. Nije baš bilo elegantno izvedeno, jednostavno sam im uletio s „Vi ste prvi Hrvati koje srećem nakon 4,5 mjeseca“, a oni su ostali pomalo šokirani i priznali su da im je neugodno jer su mislili da ih prisluškujem. :D Oni su par, Sanja i Miro, iz Zagreba, ali žive u Kuala Lumpuru, gdje Miro radi za UN, kao savjetnik u pitanjima energetske učinkovitosti. Sanja je novinarka slobodnjakinja, pa joj je ionako svejedno odakle radi. U Kuala Lumpuru su do ove jeseni, točnije, Miro se vraća negdje u studenom u Zagreb, što znači da ćemo se vjerojatno još sresti kada se ja u listopadu zateknem dolje. Ostatak dana smo proveli uglavnom zajedno, iako ja osobno ne volim onaj koncept da, ako vidiš zemljaka u tuđini, onda mu se moraš javiti jer je on „tvoj“ (jer čovjek svejedno može biti totalna budala koju bih u domovini zaobišao u širokom luku). Ali ovo dvoje su bili simpatični, našli smo određen broj zajedničkih tema, tako da je ostatak dana bio ugodan.
Tay Ninh je grad koji je u Vijetnamu (a i u svijetu) najpoznatiji kao globalno sjedište Cao Daija, sinkretističke monoteističke religije koja je utemeljena 1926. kao novi religijski pokret koji je objedinio nekoliko različitih opskurnih religijskih sekti. Bilo je to vrijeme buđenja vijetnamskog nacionalizma i poziva na univerzalni spas (zapravo, dvije posve oprečne tendencije). Puno ime religije je „Veliki put trećeg vremena otkupljenja“ (ime Cao Dai jest zapravo ime vrhovnog božanstva i znači „visoko sveto mjesto“), a u prvih 15-ak godina pokret se ubrzano širio, obrativši skoro četvrtinu tadašnjeg stanovništva Košinšine. Kaodaisti su se i politički angažirali, isprva protiv francuskih kolonijalnih vlasti, kasnije protiv Ngoa, a nakon ujedinjenja i protiv socijalističkih vlasti, uslijed čega je od 1975. počela represija Cao Daija. Tek je 1997. dopuštena ponovna sloboda ispovijedanja te vjere. Cao Dai je i u Vijetnamu uglavnom ograničen na južni dio zemlje (najsjevernije do Dananga), a ima ga i u vijetnamskoj dijaspori, ponajprije u SAD-u. Ukupan broj kaodaista u Vijetnamu iznosi oko 6 milijuna, od čega oko 4,5 milijuna pripada glavnoj struji, dok su ostali svojevrsni „protestanti“.
Kaodaistička teologija obuhvaća principe iz budizma, taoizma, konfucijanizma i abrahamskih religija, ponajprije kršćanstva. Stvoritelj svega jest Bog ili Tao, univerzalno jedinstvo koje je postojalo prije nastanka svemira. Bog je stvaranjem razdijelio svoj duh u sve oblike stvaranja (čak i u stijene i ostale oblike nežive prirode). No kako je činom stvaranja nužno stvorena i podjela na dva oprečna principa, yin i yang, tako i Bog ima svoj oprečni princip – no nije riječ o Vragu ili nečem drugom zlom, već o Božanskoj Majci. Dok je Bog taj koji stvara oblik, Božanska je Majka ta koja usađuje život, svijest i emocije. Svaki oblik postojanja ima svoj zadani put kojim bi trebao ići, no neki ga možda ne slijede. Takva bića postaju vragovi. Postoje raj i pakao, ali živa se bića svejedno nalaze u krugu reinkarnacije iz kojega je cilj pobjeći i doći u raj (dakle, za razliku od budističke Nirvane, koja je potpuno utrnuće želja i stremljenja, u kaodaizmu je Nirvana jedan od oblikâ raja – takvih oblika ima 36). Ukratko, Cao Dai je jedan zanimljivi čušpajz kojekakvih religijskih ideja, a takva je i arhitektura njihovih hramova, poprilično standardizirana. Hramovi obično imaju dva tornja (kršćanski utjecaj), u kojima su bubanj i zvono (budistički utjecaj). Tu je i tornjić u islamskom stilu na sredini krova glavnog broda hrama, a unutrašnje uređenje odražava tradicionalnu kinesku mješavinu stilova, sa zmajevima, bogato urešenim stupovima i gredama. Krov također obično ima kineski šatorasti oblik. Zastava kaodaistâ podsjeća na zastavu Venezuele – riječ je o trobojnici od žute (budizam), plave (taoizam) i crvene (konfucijanizam) boje. U svakom hramu nalazi se i velika kugla u obliku globusa, na kojoj je naslikano oko, slično onomu na vrhu piramide na dolaru. To je lijevo Božje oko, koje simbolizira yang princip.
Nakon kraćeg razgleda hrama, budući da se približava podne kada je vrijeme za jednu od 4 dnevne molitve (mole se svakih 6 sati), penjemo se na galeriju kako bismo odozgo promatrali molitvenu ceremoniju. Kaodaisti su uglavnom odjeveni u bijele halje (osim redovnika, koji su žuti, plavi ili crveni), s crnim kapicama koje nose samo muškarci. Kongregacija je prilikom molitve podijeljena po spolu, muškarci su zdesna, a žene slijeva. Molitva je svojevrsni trans, budući da prvih pola sata vjernici uglavnom sjede (na podu) i slušaju glazbu koju izvodi orkestar na galeriji, koji se sastoji uglavnom od svirača nekakvog lokalnog gudačkog instrumenta koji liči na gusle. Glazba zvuči jako raštimano i disharmonično. Svako toliko čuje se zvuk zvona, na koji se vjernici triput klanjaju. Ostatak vremena uglavnom se mrmljaju neke molitve. Nažalost, zbog ograničenosti vremena nismo mogli ostati do kraja ceremonije, kada smo izašli čuli smo da je počela vođena molitva, a glazba je utihnula. Zanimljiva je stvar da kaodaisti svojim svecima smatraju i Sun Yatsena i Victora Hugoa. Vegetarijanci su, prakticiraju nenasilje, kult štovanja predaka i već spomenutu četverokratnu molitvu svakih 6 sati.
Nakon posjete kaodaističkom hramu krećemo na ručak, koji imamo u jednoj usputnoj mehani uz cestu. Neobično je da se dvije kuće dalje nalazi zlatarnica. Usred ničega, kao da ste u nekom mjestu na Staroj karlovačkoj. Ne znam tko tamo dolazi kupovati zlato, osim eventualno turističkih grupa koje ručaju u gorespomenutoj mehani. A ta je isto srednja žalost. Uzeli smo sve troje nekakve rezance, oni s govedinom, ja s lignjama, za ne baš jeftinih 80 000 donga. Nakon prilično ekspresnog i brzo zaboravljivog ručka nastavljamo prema tunelima Cu Chi.
Za razliku od tunela u Vinh Mocu, koji su bili izgrađeni prvenstveno za život lokalnih seljana, tuneli u Cu Chiju bili su dio borbenih aktivnosti Viet Conga. Ukupna mreža tunela obuhvaća i do 250 km, ali je danas ipak jedan veliki dio zapušten, točnije, obnovljena su samo dva manja dijela za turističke aktivnosti. Većina borbenih aktivnosti gerilskog ratovanja vijetkongovaca oslanjala se na podzemnu mrežu tunela, kojima je bila premrežena čitava zemlja. Riječ je o znatno nižim i užim tunelima od onih u Vinh Mocu, gdje se zapadnjak normalne visine danas osjeća izuzetno klaustrofobično, a kretanje kroz njih moguće je prvenstveno puzanjem ili hodanjem u čučnju. Tuneli su imali tri razine, na 3, 6 i 9 metara dubine, pri čemu je najdublja razina bila povezana s rijekom Saigon, točnije s njenom obalom. Nedostatak zraka u tunelima rješavao se postavljanjem izdubljenih bambusovih stabljika kroz koje je u tunele ulazio zrak na neupadljiv način. Ulazi su također bili zakamuflirani ispod lišća, a šumsko tlo bilo je prepuno različitih zamki, jama sa šiljcima i sličnih improviziranih naprava kojima se eliminiralo vojnike koji nisu poznavali teren. Većina tih zamki bila je napravljena od recikliranog materijala drugačije namjene – bambusa, vila, ribarskih vrša. Vijetkongovci su imali vlastiti sistem označavanja kojim su upozoravali svoje borce na prisutnost zamki – npr. dvije slomljene grančice ili nešto slično suptilno – no mnogi su južnovijetnamski i američki vojnici nastradali. Posjećujemo i nekoliko improviziranih baraka od lišća i slame u kojima se izrađivala obuća i odjeća za borce (poznate su bile sandale izrađene od traktorskih ili kamionskih guma, koje su bile konstruirane tako da ih se može obući i sprijeda i straga, što je onemogućavalo praćenje tragova jer nije bilo jasno u kojem se smjeru osoba kretala), kao i one u kojoj se prerađivalo neeksplodirano oružje. Tako bi recimo vijetkongovci pronašli neeksplodiranu američku bombu iz bombardera B-52, oprezno ju deaktivirali, prepilili oplatu, izvukli eksploziv i od nje napravili tridesetak mina. Pomoću jedne od takvih mina uspjeli su onesposobiti i američki tenk koji je danas izložen na lokalitetu, a sudeći po stanju tenka (koji izgleda kao da su ga obradili naši „sakupljači sekundarnih sirovina“), mina je bila poprilično razorna. Naravno, vjerujem da i u tim pričama ima podosta lovačkih elemenata, slično onima koje smo slušali o NOB-u, ali su zabavne. Amerikanci su se svojski trudili stati na kraj tunelima, bombardirajući ih iz zraka (i time gustu džunglu pretvorivši u mjesečev krajolik), ali i puštajući u njih plin (koji bi se međutim zbog sofisticiranog sustava ventilacije i ogromnog opsega tunelâ ubrzo dovoljno razrijedio da ne bude opasan), kao i zmije otrovnice (zaboravivši pritom da Vijetnamci jedu zmije, te da je izgladnjelim vijetkongovcima, koji su većinu vremena preživljavali samo na riži, ovo bila dobrodošla dopuna jelovnika). Uvjeti života u rovovima i inače su bili teški, uz borbu s kojekakvom gamadi, malarijom, crijevnim nametnicima…zmije su bile tek rutina. Istom kada je 1969. prestalo bombardiranje Sjevernog Vijetnama, mogli su se američki bombarderi ozbiljnije angažirati na bombardiranju tunela oko Cu Chija, i premda su pritom imali uspjeha u urušavanju velikog dijela tunelâ, Viet Cong je već ostvario značajnu prevagu još tijekom Tet ofenzive. Inače, radi efikasnije borbe protiv Viet Conga Amerikanci su osnovali specifične vojne jedinice, tzv. „tunelske štakore“, kojima je primarna zadaća bila vrlo spora i detaljna inspekcija tunela, njihovo mapiranje i uklanjanje zamki. Iako je većina vijetkongovaca napuštala tunele u mirnije doba ili noću, bilo je i onih koji su se toliko dobro prilagodili da su pod zemljom neprekidno proveli po 5 godina. Razmišljam ima li možda još koji nadobudan, a da poput onih Japanaca ne zna da je rat gotov, nego se pretvorio u Golluma i živi i dalje u tunelima…
U sklopu kompleksa je i streljana, gdje se možete okušati u pucanju iz različitih pušaka, uključujući i kalašnjikov. Plaća se po metku, za kalašnjikov je cijena 40 000 donga, pa ako želite isprazniti cijeli šaržer, to bi vas moglo koštati preko milijun donga. Gledam ženskice koje zadužuju metke i naplaćuju, drže se posve smireno i flegmatično, premda svakih par sekundi zrak propara zaglušujući pucanj. Vjerojatno su već oglušile od toga, pa ih ne dira.
OK, vidjeli smo dakle i to, bit će to zadnje ratno mjesto koje obilazim u svom boravku u Vijetnamu (ako izuzmemo Palaču ujedinjenja), a sada se vraćamo u Ho Chi Minh. Razgovaram s Mirom i Sanjom o životu u Maleziji, o netrpeljivostima između Malajaca i Kineza (pisat ću o tome naravno kada dođem do Malezije)… Miro kaže da je situacija trenutno relativno mirna zbog toga što Malezija i dalje ostvaruje veliki gospodarski rast. Ali kaže da onog časa kada to stane, „ako rast stane u ponoć, već u 6 ujutro će izbiti rat“. Malajci su protežirani od strane države i stranke koja je na vlasti praktički od stjecanja neovisnosti, a Kinezi…oni rade. I stvaraju vrijednost od koje se naplaćuje porez koji puni proračun da bi onda vlada iz tog proračuna mogla isplaćivati beneficije Malajcima. Malajci su ukratko tromi, neskloni radu i vjerski konzervativni. Naravno da ću to sve provjeriti i uživo, no čuo sam već takve priče od prijatelja turističkog vodiča, po kojima su Malajci gori i od Francuza po napornosti kao turisti. Imaju novca, a razmaženi su i puni prohtjeva. Naravno, kao konzervativni muslimani zahtijevaju da sve bude halal, a to primjenjuju i na nemuslimane. Primjerice, ako vas Malajac pozove na večeru i spreman je platiti, a vi ste kojim slučajem naručili pivu (ili svinjetinu), to vam neće financirati.
Ujedno mi je Miro spomenuo da u Kuala Lumpuru, iako je naše veleposlanstvo zatvoreno, još uvijek postoji tip koji vodi pravne poslove (dakle, teoretski mi može ovjeriti onu punomoć). Ima samo jedan problem – čak ni oni nisu uspjeli stupiti u kontakt s njime. Naime, u Kuala Lumpuru i Singapuru postoji mala zajednica Hrvata koji se većinom međusobno znaju, a oni su ovoga htjeli kontaktirati čisto radi tih nekakvih iseljeničkih druženja. No možda čovjeka to jednostavno ne zanima. Pokušat ću vidjeti što će biti s time… Ujedno mi preporučuju da izvadim indonezijsku vizu u Kuala Lumpuru, budući da će me doći jeftinije, a da boravak u Singapuru maksimalno skratim, zbog nemoguće skupoće toga grada-države. Izvorno sam planirao ostati ondje kojih 5 do tjedan dana, vidjet ću. Indonezijsku bih vizu teoretski mogao zatražiti i na ulasku u zemlju, ali onda bih dobio samo 30-dnevnu (prekratko) i morao bih imati dokaz o nastavku putovanja nakon Indonezije (a to će biti autobusna karta Kupang-Dili koju ću kupiti tek na Timoru).
Po povratku u Ho Chi Minh njih dvoje silaze ranije, no dogovaramo se za večeru, izmjenjujemo kontakte i potom se rastajemo na kojih dva sata. Preko Facebooka se dogovaramo u 8 pred mojim hostelom, a ja sam preko TripAdvisora našao u blizini jedan restoran na zadnjem katu jednoga hotela, s pogledom na noćnu panoramu Ho Chi Minha. Panorama je pomalo nedorečena – na obzoru ima nekoliko poslovnih nebodera, no sve bliže od toga izgleda kao običan kaotični južnoazijski grad, s kojekakvim improviziranim krovnim nadogradnjama, bojlerima koji se griju sunčevom toplinom, klima uređajima, satelitskim antenama… Unatoč Mirinom upozorenju da nije nešto posebno, odlučujem se kušati dalatsko vino, ipak ne bi bilo u redu da napustim Vijetnam a da ga ne probam. Moram priznati da sam mogao i bez toga, uzeo sam čašu bijelog, dosta je suho, pitko, ali ne ostavlja trag. Zanima me što bi Davor Butković rekao. Od hrane uzimam za predjelo pržene valjuške punjene shii-take gljivama (sami valjušci imaju okus kao fritule), a za glavno jelo rižoto sa škampima i topljenim sirom, serviran u polovici izdubljenog ananasa (no komadâ ananasa nema u rižotu, on je tek posuda, a kako je detaljno izdubljen ne mogu baš ni strugati meso s oplate). I tortu od sira s marakujom, koja ima čudan, blago slankast okus, uz vrlo blagi buke češnjaka. Ali dobro, meni je i durian neloš, tako da nisam najmjerodavniji za procjenjivanje odvratnoće. Naručujemo još jednu rundu vina (Sanja je uzela crveno dalatsko, Miro se držao pive), a ja još na kraju i koktel Miss Saigon. Oko pola 11 završavamo ovu ugodnu večer, uz najavu da bismo ju mogli ponoviti i sutradan (oni u četvrtak lete u Kuala Lumpur). Ja se opet ujutro rano dižem, ovaj ću puta otići na jednodnevni izlet u deltu Mekonga… I da, tijekom dana mi je stigao mejl da mi je odobrena kambodžanska viza. To je dakle sređeno…
Post je objavljen 26.08.2015. u 12:47 sati.