Ujak Ho

nedjelja , 09.08.2015.

Malo nakon pola 9 našao sam se s Tonyjem ispred katedrale, odakle smo poduzeli 15-minutnu šetnju do mauzoleja. Subota je ujutro i već izdaleka primjećujemo dugu kolonu hodočasnika. Pokušavamo na prvi ulaz, neuspješno, šalju nas nekamo iza ugla. Na drugom nas ulazu šalju još dalje…ukratko, hodali smo do kraja bloka, gdje završava kompleks, pa onda tamo iza ugla, još 200-tinjak metara dok napokon nismo došli do kraja repa. Bili smo zdvojni hoćemo li uopće stići do ulaza s obzirom na to koliko je rep dugačak, ali smo ipak odlučili pokušati, ionako nemamo druge planove (barem ja, Tony zapravo nije baš razgledao Hanoi, jer je došao taman večer prije izleta u Halong, a danas već leti dalje). Srećom rep se kreće prilično brzo, tako da nam je trebalo sveukupno samo 45 minuta dok nismo došli do mauzoleja. Sâm prolazak kroz mauzolej je vrlo kratak, u prostoriji s tijelom zadržite se kojih pola minute-minutu, koliko vam treba da obiđete stakleni sarkofag u kojem počiva otac vijetnamske države. Nema razgovora, nema fotografiranja, teoretski ne bi smjelo biti ni kratkih hlača, ali ove do koljena su OK. Po prvi puta se susrećem s balzamiranom povijesnom ličnošću, izgleda pomalo kao voštana figura. Mauzolej je inače svojedobno proglašen jednom od 10 najružnijih zgrada na svijetu, iako nisam takvog dojma – ne razlikuje se previše od ankarskoga An1tkabira, Atatürkova mauzoleja.
Nguyen Sinh Con rođen je 7. kolovoza 1890. (dakle, upravo doznajem da mu je dan ranije bio rođendan, zato tolika masa ljudi danas) u selu Hoang Tru u središnjem Vijetnamu. Otac mu je bio konfucijanski učitelj, te je mali Con u početku primao tu naobrazbu, naučivši zarana kinesko pismo. U dobi od 10 godina, prema konfucijanskoj tradiciji, dobiva novo ime, Nguyen Tat Thanh („Nguyen Izgrađeni“), a zatim, suprotno očevim željama, odlazi u francuski licej u Hueu. Kako mu je otac bio nečasno otpušten iz službe zato što je kaznio jednog lokalnog istaknutog službenika sa 102 udarca šibom, uslijed čega je ovaj umro, Thanh više nije mogao računati na stipendiju, pa se morao snalaziti kako je znao i umio. U dobi od 21 godine otišao je kao kuhinjski pomoćnik na jedan francuski parobrod, a doplovivši u Francusku bezuspješno se ondje pokušao upisati u školu, pa je umjesto toga idućih 6 godina putovao svijetom ploveći na raznovrsnim brodovima. Kraće je vrijeme živio i u SAD i Velikoj Britaniji, a od 1919. se trajno nastanio u Francuskoj. Tu se zainteresirao za socijalizam, ali se isto tako povezao i s vijetnamskim nacionalistima koji su već ranije u francuskim novinama pod pseudonimom Nguyen Ai Quoc („Nguyen Domoljub“) objavljivali članke u kojima su zagovarali vijetnamsku nezavisnost i podsjećali francusku javnost na brutalnosti francuskih kolonijalnih vlasti u Indokini. Prilikom Versajske konferencije pokušali su apelirati na ondje prisutne svjetske državnike i zamoliti ih da podrže borbu Vijetnamaca i čitave Indokine za neovisnost. Nažalost, uvelike su ignorirani, što je Thanha dodatno radikaliziralo. Kako je Nguyen Ai Quoc, premda pseudonim, postao jako značajno ime u medijima, kada je netko od novinara jednom prilikom Thanha upitao je li on Ai Quoc, ovaj je to potvrdio i počeo koristiti novo ime. 1920. postaje jednim od osnivača Francuske komunističke partije, gdje opet pokušava skrenuti pažnju na borbu Vijetnamaca za neovisnost, opet bez uspjeha. 1923. odlazi u Kinu, gdje se nastanjuje u Guangzhouu, te se ondje vjenča s lokalnom ženom, katolkinjom, zvanom Zeng Xueming. Kasnija službena biografija će taj podatak izbrisati, inzistirajući da je otac domovine živio u strogom celibatu, posvećen isključivo borbi naroda za neovisnost. Nakon Chiangovih čistki komunista odlazi u SSSR, odakle opet preko Francuske i Belgije polazi za Aziju, gdje živi u Vijetnamu i Tajlandu. Kada se situacija donekle smirila stiže opet u Kinu, pa u Hong Kong, gdje 1930. predsjedava osnivačkom skupštinom Vijetnamske komunističke partije. Iduće je godine uhićen, a kako su francuske vlasti za njim raspisale tjeralicu, Britanci ga nisu željeli izručiti jer su se bojali za njegovu dobrobit. Umjesto toga ponovno odlazi u SSSR, gdje ostaje do 1938. U to mu je vrijeme znatno opao utjecaj među vijetnamskim socijalistima. Nakon što se 1938. vratio u Kinu, dvije godine kasnije ponovno uzima novo ime, ono pod kojim će se proslaviti, u značenju „Ho prosvijetljeni“ (Ho je inače često vijetnamsko prezime – iako ne toliko često koliko Nguyen). Kada je izbio Drugi svjetski rat, Ho se vraća u Vijetnam, gdje pokreće pokret za nezavisnost nazvan Viet Minh (skraćeno od Viet Nam Doc Lap Dong Minh Hoi, Liga za nezavisnost Vijetnama). Indokina je inače tijekom Drugog svjetskog rata bila pod japanskom okupacijom, no oni su, barem u početku, dopustili organima Vichyjevske Francuske da i dalje upravljaju Indokinom kao svojom kolonijom. U borbi za nezavisnost Ho je dobivao i pomoć američkih obavještajaca. U kolovozu 1945. Viet Minh je pokrenuo prevrat kojim je srušeno Vijetnamsko Carstvo (naime, slično Indiji, kolonijalna uprava nije ukinula lokalne feudalne vlasti, već je od njih samo zahtijevala lojalnost), car je abdicirao, a Viet Minh sastavio prvu provizornu vladu. No tu vladu nitko nije priznao, a Francuzi su se nakon rata, kao da ništa nije bilo, odlučili vratiti u Indokinu i nastaviti gdje su stali. To je rezultiralo tzv. Prvim indokineskim ratom. Viet Minh je nastavio borbu s Francuzima, ali je u međuvremenu provodio i unutrašnje čistke, obračunavajući se s „nepoćudnima“. 7. svibnja 1954., nedaleko gradića Dien Bien Phu blizu vijetnamsko-laoške granice, izvojevana je ključna pobjeda Prvog indokineskog rata. Francuzi, potučeni do nogu, morali su pristati na davanje nezavisnosti Indokini, gdje su formirane tri države: Kambodža, Laos i Vijetnam. Dok su prve dvije nastavile postojati kao monarhije, u Vijetnamu je došlo do podjele između onih koji su zagovarali socijalističku republiku (Viet Minh) i onih koji su zagovarali obnovu carstva. Zemlja je privremeno podijeljena po 17. paraleli, s tim da je dio sjeverno od nje dan na upravljanje socijalistima pod Hoovim vodstvom, a u južnom je dijelu opet privremeno uspostavljena monarhija, do izbora 1956., kada se zemlja trebala ujediniti pod onom političkom opcijom koja bi na tim izborima pobijedila. No stvar je dodatno zakomplicirao Ngo Dinh Diem, južnovijetnamski premijer koji je izveo državni udar i proglasio se predsjednikom, a državu republikom, odbivši tako ideje o ujedinjenju. S obiju strana granice započele su čistke nepoćudnih elemenata, kulaka na sjeveru i socijalista na jugu. Računa se da je u Sjevernom Vijetnamu život izgubilo oko pola milijuna ljudi, od kojih je preko 70% bilo lažno optuženo. Kada je postalo jasno da od ujedinjenja neće biti ništa, u Južnom je Vijetnamu osnovan Narodni pokret oslobođenja, mnogo poznatiji pod imenom Viet Cong (od Viet Nam Cong-san, Vijetnamski komunisti), pod sponzorstvom Sjevernog Vijetnama. 1959. Hoa je na mjestu vođe partije odmijenio Le Duan, iako je Ho zadržao istaknutu savjetodavnu ulogu. Kako se sukob između Viet Conga i južnovijetnamske vlade zahuktavao, Sjevernovijetnamci su uz pomoć Pathet Laa, laoskih komunista, izveli invaziju Laosa kako bi osigurali komunikaciju između Sjevernog i Južnog Vijetnama kroz laoski teritorij i tako dostavljali pomoć Viet Congu (taj je kanal bio poznat kao Ho Chi Minhova staza). Tijekom 1963. Ho je stupio u korespondenciju s Ngoom, kako bi se eventualno pokušalo dovesti do smirivanja situacije, ali stvari je dodatno zakomplicirao državni udar iduće godine, u kojem je Ngo ubijen (neki ističu prešutnu suglasnost SAD-a – istina je da je Ngo bio omražen lik, ali SAD nije ničim prigovorio oko načina na koji je smijenjen).
Događaji u nastavku spadaju već u Vijetnamski rat, točnije u onaj njegov najpoznatiji dio, kada su se uplele SAD, pa ću to sada preskočiti i detaljno mu se posvetiti drugom prilikom, ovdje ću navesti tek da je Ho u ratu zagovarao gerilsku taktiku, istu onu kojom je iscrpio Francuze, svjestan da prirodni okoliš radi za Sjevernovijetnamce, a da u izravnom sukobu uglavnom nemaju šanse (iako je podržao Viet Congovu Tet ofenzivu 1968.). Pred kraj života, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uzrokovanog dijabetesom, Ho se povukao iz javnosti, ostavši prvenstveno simboličnom figurom. Umro je 2. rujna 1969., točno na dan nezavisnosti Vijetnama, što se iduća dva dana krilo od javnosti kako žalovanje ne bi bacilo sjenu na proslavu. Nije dočekao ujedinjenje dviju vijetnamskih država, koje će se dogoditi 6 godina kasnije, ali je tijekom života barem uspio osloboditi Indokinu od Francuza. Za Vijetnamce danas Ho je bez sumnje izuzetno cijenjen lik, za mnoge antisocijaliste još jedan komunistički diktator. Osobni stav nemam, nisam dovoljno detaljno proučavao njegov životopis da bih mogao prosuditi, premda su neke njegove izjave bile poprilično diktatorske (prilikom uklanjanja trockističke frakcije u vijetnamskoj KP izjavio je kako treba zgnječiti svakoga tko odstupa od linije koju on zagovara). U vijetnamskoj nacionalnoj svijesti poznat je pod nadimkom „ujak Ho“, te su u njegovu čast spjevane brojne pjesme, a od 2. srpnja 1976. njegovo ime nosi i najveći vijetnamski grad, iako ga mnogi antisocijalisti i dalje zovu starim imenom Saigon. U Vijetnamu je i danas nedopušteno bilo kakvo kritičko razmatranje Hoova života, održava se i već spomenuti mit o njegovom celibatu (zanimljivo je da sâm Ho nije imao ništa protiv zataškavanja te epizode svoga života, iako je pokušao stupiti u kontakt sa Zeng Xueming tijekom šezdesetih – ona je inače umrla 1991., a većinu života radila je kao primalja u Guangzhouu), a isti se kult ličnosti širi i na njegovu obitelj, posebice na oca. Postoje i hramovi posvećeni Hou i njegovom ocu. Hoov lik inače krasi i sve novčanice vijetnamskog donga.
Nakon obilaska mauzoleja zadržavamo se još neko vrijeme u obližnjem parku, gdje se nalazi kuća u kojoj je Ho živio i radio, tu je i ribnjak, garaža s trima automobilima (ZIS, Pobeda i Peugeot)…postava namještaja u kući ukazuje na Hoov skroman život, na stolu je tanjur s rižinom kašom, a stolnjak pokriva samo polovicu stola…čujem vodiča kako objašnjava to o Hoovom skromnom životu, bliskom običnim ljudima. Baš, obični Vijetnamci također žive u prostranom parku s ribnjakom, nema dvojbe.
Vraćamo se prema našim smještajima, pošteno je upeklo. Tony popodne leti za Ho Chi Minh, ja pak idem na bus za Ninh Binh. Pozdravljamo se na uglu nedaleko moga hostela, još jedan od brojnih rastanaka na ovom putovanju, s osobom koju možda više neću vidjeti. U hotelu se nabrzinu tuširam i pakiram, a potom se spuštam na recepciju, uzimam željezničku kartu za Hue koju su mi prethodnu večer rezervirali i onda dogovaram s curom na recepciji na koji bih kolodvor trebao otići (Hanoi ima 4 autobusna kolodvora). Busevi za Ninh Binh uglavnom polaze s kolodvora Giap Bat u južnom dijelu grada, tako da mi se čini da ću se uputiti onamo. Taman dok se spremam dolazi onaj moj recepcionar, odlazite, da, trebate taksi, da, evo pozvat ću ga. Kamo idete, na autobusni kolodvor, koji – e sad, ja se više ne sjećam imena, on me pita da li na glavni, pa valjda da, na glavni za Ninh Binh (pravog glavnog nema, jer su 4). Izlazimo do katedrale, on zaustavlja jedan taksi, smještam se unutra, on daje upute i vozim se. Ona cura na recepciji mi je rekla da bi vožnja do Giap Bata trebala biti maksimalno 100 000 donga, ali ispada oko 140 000. S taksimetrom. Hm. Stižemo na kolodvor, izlazim, stavljam ruksak na leđa i – shvaćam da mi je ovaj puta pukla druga naramenica. 5 tjedana nakon prve. Ova je desna, koja obično ima veće opterećenje, jer nju uvijek prvu stavljam na rame. No krasno, sumnjam da ću u Ninh Binhu naći postolara, to znači mora čekati Hue. Ulazim u zgradu kolodvora gurajući se kroz dosadnjakoviće koji mi nude koješta, te pičim na šalter iznad kojega između ostalog piše i Ninh Binh. Tamo radi žena koja ne zna engleski, pa dolazi druga, koja mi kaže da ima bus u „2 AM“. Valjda 2 PM? Sada je 13 sati. Ne, u 2 AM. U dva ujutro prvi bus za grad udaljen jedva 100 km? Pa trebali bi ići svakih sat vremena. Što ova trabunja? Raspitujem se još malo, ali izgleda da stvarno nema nijednog busa ranije. Što sad? Vratiti se u centar i otići ipak na turistički bus u 7 navečer? To mi trenutno izgleda najsmislenije. Neki tipovi mi dolaze i nude mi taksi, ja im kažem „Cathedral“, oni me gledaju, frajer mi daje znak rukom da mu dam nešto na što će mi valjda napisati cijenu, vadim mobitel i uključujem kalkulator…i tada shvatim da debili ne razumiju što je „cathedral“. Ne da mi se sada natezati, zaustavljam jedan taksi iz kompanije Taxigroup, oni su provjereni, kažem tipu „Cathedral“, ni njemu nije sasvim jasno. Thanh duong, kaže mi prevoditelj. To mu je jasno. Kreće. Dok se vozimo, meni pada na pamet jedna stvar, pa ju odlučujem provjeriti…upravo kao što sam i mislio. Kolodvor na koji me onaj idiot poslao uopće NIJE Giap Bat, naravno da onda tamo nema buseva za Ninh Binh prije 2 ujutro. Kažem taksistu da ne idem do katedrale, nego na autobusni kolodvor Giap Bat. Nema problema, vozi me tamo, a ja se nadam da će ispasti jeftinije. Bezveze plaćam dvije taksi vožnje umjesto jedne. Da, jest, moja je greška da nisam upamtio točno ime kolodvora, ali s druge strane, i ovaj bi morao znati odakle polaze busevi za Ninh Binh.
Vožnja na kraju ispada tek malo jeftinija od prve vožnje, malo sam se nagledao hanojskih predgrađa, koja su moderna i u popriličnom kontrastu s centrom grada. Čim sam stigao na kolodvor spopada me jedan tip vičući „Ninh Binh, Ninh Binh!“. Izgleda kao da traži još jednoga, pa da može krenuti. Vraga. Kad dođem do minibusa shvaćam da sam tek četvrti ili peti putnik. Trebat će još skoro pola sata da se minibus popuni i konačno krene. Nakon Kine u kojoj se relativno drže voznog reda, opet sam u zemlji gdje se kreće kako se napuni. Kažu mi da je vožnja 70 000 donga i već pretpostavljam da je to posebna cijena za strance, ali vidim da svi plaćaju toliko. Karte naravno nema, siva ekonomija cvijeta. Do Ninh Binha se vozimo skoro dva sata, potom me ostavljaju u središtu mjesta. Tip koji mi izvlači prtljagu iz bunkera pokušava mi pomoći tako da mi ju stavi na leđa, što bi bilo dobrodošlo da ruksak ne drži naopako, odozgo prema dolje. Pokušavam mu pojasniti da ga okrene, a on navaljuje da mi ga stavi na leđa, tako da ga na kraju iznervirano odlaže na pod pored mene. No krasno, sad si moram sâm navući ruksak, naravno da je i vreća ispala iz svoga ležišta, pa i nju moram namještati, a kao za vraga se još pojavljuje i jedan od moto-taksista. Otkantavam ga odmahujući rukom i govoreći „no“, ali on malo sporije shvaća. Još jednom mu kažem „no“ i udaljavam se kojih 20-ak metara da si na jednom podestu namjestim vreću i potom lakše stavim ruksak na leđa. Ali evo opet onog idiota. Koji još rukama pokazuje da vozi motor. Sad mi je već fakat puna kapa, zamahujem prema njemu plastičnom bocom vode i derem se da se makne i pusti me na miru. Konačno je shvatio da njegove usluge neće biti dobrodošle, pa se miče. Sada bi mi trebao normalni pošteni taksi, na 4 kotača. Ali njega nigdje. Lutam uokolo, još nekoliko moto-taksista mi pokušava pristupiti, što odbijam izuzetno agresivnom reakcijom, fitilj mi je danas kratak, dok napokon ne ugledam s druge strane ceste parking s taksijima. Pokazujem jednomu ime hostela i on mi kima da uđem u auto. Hostel se naime ne nalazi u Ninh Binhu, već u jednom selu 5 km jugozapadno, gdje se nalazi pristanište brodica za Tam Coc. Dovozi me na rečeno mjesto, iako ne može pronaći točno hostel, no to ću ja pješice. I opet mi otima 90 000 donga. Sad se već bližim kraju prve ture donga (vijetnamski bankomati inače ne dopuštaju dnevnu isplatu više od 2 000 000 donga, što je oko 100 dolara, a ja računam da će meni za Vijetnam trebati oko 20 milijuna. Znači desetak dizanja.) i morat ću negdje naći bankomat. Obavljam prijavu u hostel i pitam za bankomat, nažalost, nema ga ovdje, svi su u Ninh Binhu. Cura s recepcije mi predlaže da uzmem moto-taksi, tamo i natrag bi me trebalo doći 50 000. Ovdje promet nije toliko sulud, a i preživio sam pakistanske motocikle, tako da će ovo biti lakše. Prebacit će me jedan od zaposlenika hostela, a još mi daje i kacigu. Pa to će onda stvarno biti šetnja. Doista, vožnja je ugodna, vozimo se 40 na sat, cesta je široka i nije prometna, skuter ima mnogo više mjesta nego ona čuda u Pakistanu, jedino je malo nespretno stalno se držati za onu šipku iza leđa. Na bankomatu mi ovaj puta ne dopušta da dignem 2 milijuna nego milijun i pol donga. Hm, nadam se da je to samo nekakva akrobacija Vietcombanka, da nije u pitanju neki manjak na računu (uvijek me toga strah u inozemstvu). Nema veze, do Huea će izdržati, ovdje imam dva izleta za platiti, jedan možda uzmem na karticu… Po povratku u hostel razmatram opcije za sutra. Izvorno sam planirao ovdje spavati jednu noć, pa otići u nacionalni park Cuc Phuong i tamo provesti jednu noć i dva dana, te se u ponedjeljak popodne vratiti u Ninh Binh, pa na vlak. Ali možda da ipak odem samo na jednodnevni izlet u Cuc Phuong, ne tumara mi se baš dva dana po šumi, a u ponedjeljak još malo istražim druge atrakcije u okolici? To ću i učiniti. Uplaćujem jednodnevni izlet u Cuc Phuong, 35 dolara, pitam za karticu, bilo bi bolje u dongima. Hm, to mi skoro prepolavlja budžet, ali nema veze. Polazak je u pola 8 ujutro. Odlazim na večeru, ovaj puta uzimam vegetarijanski pho s biljkom koja se zove vodeni špinat (osim okusa nema sličnosti sa špinatom), inače čestim sastojkom u ovim krajevima. Usto kozletinu (koja je lokalni specijalitet) sa sezamom, te putrom i pekmezom (ne znam od čega, bio je ugodno osvježavajuć, kao da su pomiješane jagode i naranče). I pivu Larue, koja se proizvodi u Danangu. Potom još grabim na gornji kat hostela kako bih u baru ulovio happy hour za besplatnu pivu, uz koju dobivam i shot rižine rakije. I taman kad sam zasjeo i krenuo pisati dnevni zapis, piva i umor napadaju dvostruko, te sam već oko deset sati navečer spreman za krevet. Tuš je samo jedan na desetokrevetni dormitorij i još nema tople vode. Da, vruće je, ali ja sam jednom izjavio da bih radije smrdio nego se tuširao vodom hladnijom od temperature tijela. Ne mogu to jednostavno, to mi je strahovito neugodno i mazohistički. Ja ne podnosim hladnu vodu, osim za piće. Možda se do sutra pojavi, a sada ću nažalost znojan u krevet. Dižem se oko 6, dakle taman će mi to biti 8 sati sna…