Obilazio grobnice, pa skoro završio u grobu

Dobro, malo pretjerujem, ali da je iskustvo bilo prilično neugodno, jest. No krenimo redom. Budući da nisam morao na izlet, mogao sam odspavati do kojih pola 9 (tako sam navio alarm), što razumno znači da sam se probudio u pola 8. Ili još ranije. Zeznuto je da mi soba gleda na jugoistok, pa mi tako sunce rano upre u prozor. Doručak, naručen sinoć, neobičan: voćna salata s tvrdo kuhanim jajetom. Voćna salata je nekoliko šnita jabuke, ananasa i lubenice na tanjuru. Tvrdo kuhano jaje je tvrdo kuhano jaje. Nije čak ni ono kinesko, koje kuhaju u crnom čaju. Poslije doručka pisanje, pa tek iza podneva krećem na obilazak grobnica i pagoda, koje se sve nalaze uzvodno od Huea, razbacane na objema obalama Mirisne rijeke. Kad sam već dobio taj dan viška, da ja to ipak pogledam. Unajmit ću bicikl. Motocikl ne mogu, nemam vozačku, niti sam ga ikad u životu vozio, unajmiti nekoga da me vozi mi je preskupo, pedalirat ću ja, ne bi trebalo biti naporno. Odlazim na recepciju naručiti bicikl, on stiže za desetak minuta. Bicikl je katastrofa. Riječ je o poniju, bez brzina, kojemu je sjedalo izuzetno nisko – inače, ja ne volim one fore da sjedalo mora biti toliko visoko da samo vršci nožnih prstiju dodiruju tlo, ja sam za puno stopalo; ali ovo je još niže od toga, ovo je Harley Davidson nisko. I poprilično zapečeno u tom položaju, a ja nemam WD-40 ili nešto slično čime bih to odglavio. Osuđen sam dakle na takav položaj. Sjedalo je tvrdo, nema tu nikakvih federa…glavno da ima košaru i lanac za zaključavanje.
Prvo ću se opskrbiti nečim za popiti. Odlazim do ulice pored citadele, gdje se nalazi nekoliko prodavaonica. Dolazim do jedne gdje su paralelno dva frižidera s osvježavajućim pićima. Stajem i krećem prema njima. No onda shvaćam svoju zabludu – to su dvije paralelne prodavaonice i vlasnice obiju njih me sad ne žele pustiti na miru, nego navaljuju na mene, a ja želim u miru pogledati ponudu i odabrati. Naposljetku uzimam jedan energetski napitak kod jedne od njih, nažalost sam drugu iznevjerio, iako sam mislio kako bih onda simetrije radi trebao i kod nje nešto kupiti, vrijeme je takvo da se ionako odmah ožedni. Temperatura 35. Stvarni osjećaj 45, kasnije se popeo na 48. Teški mazohizam biciklirati po takvoj vrućini, pogotovo na poniju.
Nastavljam lijevom obalom rijeke uzvodno, uz citadelu, pa kroz predgrađa, gdje vozim po glavnoj cesti. Srećom, promet nije pregust. Treba mi kojih 20-ak minuta do pagode Thien Mu, neslužbenog simbola grada. Ova pagoda sagrađena je 1601., nakon što je Nguyen Hoang, tadašnji vladar Huea, čuo legendu o staroj ženi koja je sjedila na brdu na kojem je danas pagoda i rekla kako će doći velmoža koji će podići pagodu kako bi se u njoj molilo za napredak zemlje. Stoga je Nguyen Hoang odlučio ostvariti legendu. 1844. sagrađen je sedmokatni toranj koji je najprepoznatljiviji dio pagode. 1963. pagoda je bila početna točka velikog budističkog protestnog marša protiv Ngoovih politika spram budista. Tijekom tog marša policija je otvorila vatru na prosvjednike i ubila njih devetero (to obilježava onaj spomenik čiju sam sliku postavio prekjučer). Kasnije su se pored pagode odvijali i protesti protiv socijalističkih vlasti, na što je vlada odgovorila hapšenjem redovnika.
Bicikl sam ostavio na parkingu u podnožju, a potom se uspeo u kompleks pagode. Problem s drvenim građevinama je da u njima nije toliko hladno koliko u kamenima, tako da je ulazak u pagodu zapravo beskoristan u pogledu hlađenja. Zrak je vruć, vlažan i ustajao. Pagoda se iznutra ne razlikuje previše od dosadašnjih, tako da tu nema osobitog razloga za dulje zadržavanje. Vraćam se do bicikla i odlučujem stati kod prodavača voća i konačno kupiti mangostin. Vrijeme je da probam „kraljicu voća“, kad sam već izguštao u kralju, tj. durianu. Uzimam pola kile, te potom, ne sasvim siguran kako se to jede (anegdota na koju me uvijek to pitanje podsjeti: jedna obiteljska prijateljica je svojedobno, još u doba kraja osamdesetih, dok se to nije moglo nabaviti kod nas, nabavila iz, čini mi se, Austrije plod manga. Potom se obratila mom ujaku, inače isto tako prekaljenom svjetskom putniku, koji je dosta krstario brodom po Karibima, s pitanjem kako se točno mango jede, na što joj je moj cinični ujak odgovorio „Zubima.“), sjedam u hlad i promatram plodove. Iako mangostin raste na drvetu, plod ima neke površne sličnosti s tikvicom. Inače su ljubičaste boje (kao šljive, recimo), sa zelenom peteljkom i nekoliko listova koji se prvo otrgnu. Potom se plod jednostavno stisne prstima tako da se otvori. Vanjska ovojnica je dosta debela i nejestiva, iako u njoj ima dosta ljepljivog soka koji ostavlja poprilične mrlje tamnoljubičaste boje. U sredini se nalazi nekoliko režnjeva bijele boje, oblika male mandarinke ili čak češnjaka. To se meso jede, u njemu se katkada nalazi koštica, katkada i ne. Okus je jedna zanimljiva mješavina citrusa i banane, čak i teksturom malo podsjeća na bananu, iako ne toliko vlaknasto. Vrlo ukusno, jasno mi je zašto su neki tvrdili da bi radije pojeli krišku mangostina nego punu čašu sladoleda s preljevom. Nažalost, mangostin je jako prostorno i vremenski ograničena voćka – sada mu je sezona (koja traje oko dva i pol mjeseca) i ne raste baš dobro izvan jugoistočne Azije, pokušali su s nekim uzgojem na Karibima, ali ništa ozbiljno. U Europi ga se eventualno može naći u kineskim voćarnama, ali tamo dolazi smrznut, pa se svježina okusa gubi. Postoji i kompot od mangostina, ali u njemu je također narušen okus. Srećom, u zemljama koje su preda mnom bit će ga još puno, tako da se veselim i budućim čašćenjima. Jedino da ne moram svaki puta nakon jedenja prati ruke…
Sjedam ponovno na bicikl i krećem prema idućoj postaji, što bi trebala biti grobnica cara Minh Manga, smještena kojih 12 km od centra Huea, dakle još kojih 9 km odavde. Vozim se uzvodno, zasad je još dobro, nisam žedan iako me malo mangostin muči u utrobi, vjerojatno kiselina (iako, moram priznati da se ne sjećam kad sam zadnji puta imao žgaravicu, što znači da ili jedem manje, ili jedem sporije, ili mi se popravio želudac, ili mi hrana odgovara). Skrećem na jedan pokrajnji put. Gledam usput, ima dosta mjesta gdje se prodaje voda, ali nigdje nije hladna. Imaju li ti ljudi frižidere? Vozim tako, nisam ni dalje baš žedan, tj. grlo i usta mi još nisu suhi, premda osjećam da bih mogao popiti malo hladne vode da se rashladim (dakle, opet – kad mi je vruće, ja vodu lijevam U sebe :) ). Dolazim do kraja tog pokrajnjeg puta, tj. on skreće prema glavnoj cesti (i to stvarno glavnoj, nacionalnoj cesti broj 1, koja spaja onaj granični prijelaz gdje smo ušli u Vijetnam s Ho Chi Minhom, a možda i dalje), a između je brdo. Ne osobito zahtjevno, ali ja ga ne mogu ispenjati sa svojim ponijem s preniskim sjedalom. Silazim s bicikla i guram ga. U glavi mi se vrti, možda su to već znaci sunčanice, bez obzira što imam kapu. Guram bicikl uzbrdo pola kilometra, onda se spuštam nizbrdo do ceste broj 1. Kočnice rade, ali vrlo sporo. Volio bih se pustiti i pojuriti, ali me strah da ne sletim s ceste ili da mi nešto ne dojuri iz suprotnog smjera. Izlazim na glavnu cestu i sad počinje gadan dio. OK, imam možda pola kilometra do neke benzinske postaje gdje i opet nemaju hladnu vodu, nego samo neki izotonični napitak. Nakon kojih desetak minuta predaha nastavljam, iako sada dionica ceste postaje napornija. Naime, ja vozim po traci za zaustavljanje (ako se to tako može nazvati, oko metar i pol široka bankina s grubljim asfaltom), ali na toj se traci odjednom pojavljuje sve više šljunka. A kao za vraga odjednom me počinju prestizati kamioni, autobusi, koji još prestižu jedan drugoga, trube meni, ja se ne usuđujem kočiti na šljunku, bojim se da me neravna podloga ne zanese, bolje je da idem udesno, ali tamo je rub ceste, koji nije uvijek siguran, jer ima i mostova i močvara… Nakon kojih 5-6 km takve agonije konačno vidim strelicu udesno za grobnicu. Pokrajnja je cestica malo zemljani put, malo betonirana, a iz kontrasmjera mi jure jedan kiper i jedan kamionet. Nekako se dovlačim do jedne veće ceste, a po mojoj Google karti grobnica je tu negdje pored ceste, iako nije označen prilaz. Desno put vodi uzbrdo, to neću. Idem lijevo. No lijevo, nakon što sam prošao kroz naselje (opet nema hladne vode) izlazim natrag na cestu broj 1. Sad mi se više ne da vraćati. Pedaliranje je užasno naporno, bicikl je grozan, vrijeme je ubitačno, ceste nesigurne…želim li vidjeti stvarno tu grobnicu? Ako sam vozio dovde, bilo bi glupo da ne, ali opet, dolazak do nje znači novu muku i još više za vraćati se nakon što ju pogledam. A čemu? Ući ću unutra, platiti ulaznicu od kojih 100 000 donga, poslikati nekoliko dokumentarističkih slika i otići. Poslije ću ih uploadati na Facebook, moji čitatelji će doznati kako izgleda grobnica jednog vijetnamskog cara iz 19. st. o kojem ionako ne znaju ništa. Volim ja kulturu i obilaske, ali treba li baš uvijek sve forsirati? Ne bi li mi moje zdravlje trebalo biti na prvom mjestu? Da, radim ono što je mnogima san, ali moram li se pritom mučiti kao Kristuš? Sjećam se kada sam čitao u jednom Veličanovu putopisu kako nikad ne posjećuje muzeje i pomislio kao propušta jedan bitan dio slagalice. Danas ga razumijem. On ima sasvim dovoljno anegdota s ljudima da iz toga napravi priču. Pobogu, čovjek je hodao od Sankt Peterburga do Pariza i iz toga napravio knjigu! Ne osobito debelu, istina, a ne ni osobito napetu – par opservacija o gradovima usput, unutrašnji monolozi, briga za suprugu koja se bila nešto razboljela u to vrijeme i nekoliko čudaka na koje je naletio – ali je napravio. Ni Tomislav Perko ne obilazi muzeje, on isto tako priča s ljudima, povremeno radi, a ako mu ponestane anegdota uvijek ih sâm priskrbi s nekim nepromišljenim potezom, kao uputiti se po andskoj željezničkoj pruzi prekasno da ga ne ulovi mrak prije nego stigne do cilja. Onda se sjetim Snežane Radojičić, koja sada isto tako pedalira Indonezijom s mnogo opterećenijim biciklom od moga. Ali: ona ne vozi poni, ima brzine, i, što je najvažnije, ima nekoliko godina prakse. Uostalom, komu sam odgovoran? Ovo je MOJE putovanje, ljudi koji me prate (i kojima sam zahvalan) su upravo to – pratitelji. Ja nisam njihova lutka na koncu i ne mislim sada radi njih pedalirati natrag uzbrdo radi još jedne grobnice. Koja će ionako najzanimljivija biti kunsthistoričarima, a za njih sumnjam da ih ima puno među ljudima koji me prate (znam ih barem troje, ali opet – vijetnamska pogrebna arhitektura?). Strah me da neću imati čime ispuniti svoje redovne dnevne dvije-tri stranice Worda? Pa evo, upravo lamentiram o tome kako mi se ne da obilaziti sve spomenike ako to uključuje iznimne tjelesne napore, i nakupio sam već gotovo pola stranice teksta. :) Onda još opišem ručak i večeru i eto ga. Veličan pješači, Perko stopira, Radojičićka pedalira, Boko istražuje stvarnu pozadinu književnih djela, a ja jedem i trkeljam. Od mene ćete doznati kako izgleda mangostin iznutra, a onda ću vam na idućoj stranici pojasniti kako je zapravo izgledao incident u Tonkinškom zaljevu kojim su Amerikanci ušli u Vijetnamski rat. U međuvremenu ću pričati obiteljske anegdote i opisivati svakodnevicu. Pravi koktel. A ako ste baš zapeli za te grobnice, imate ih na Googleu, vjerojatno sa slikama i detaljnim opisima. Ili pokušajte kod Jurja Bubala, on je u knjizi Sto dana Azije prošao i kroz Vijetnam, ali se sada stvarno ne mogu sjetiti je li pisao i o Hueu, nekmoli o grobnicama.
Ovime sam se abolirao i od toga da stanem kod još tri grobnice na povratku. Zanimaju li MENE te grobnice? Odgovorno tvrdim: donekle. Ako me netko doveze do njih, pogledat ću ih. Ali pedalirati do njih na biciklu idealnom za uzgoj šuljeva – nije baš najprivlačnija opcija. Ionako imam 13 km do hotela. Ehej, 13 km! To je kao od Kvatrića do Španskog. A sad mi se već suše usta. Vode još nemam. Kao dodatni znak, baterija u fotiću mi daje znak da je na izdisaju. A onda još u daljini čujem i potmulu grmljavinu. Duni vetre preko jetre. Nadam se samo da se neće ponoviti pljusak kao iz Ninh Binha. Žega je popustila, a ja nakon kojih 5 km pedaliranja konačno dolazim do prodavaonice s frižiderom i s vodom u njemu. Hvatam prvu veliku bocu, ispit ću je pola nadušak…i dok stojim u redu za plaćanje primjećujem da je netko već ispio skoro pola iz te boce. OK, možda petinu. Sigurnosni pečat (iritantni najlon koji vam smeta kada žeđate i želite što prije tažiti istu) jest uklonjen. Hm, da, izgleda da je ovo prilično rastezljivo shvaćanje izraza „samoposluživanje“. Uzimam drugu, ta je junferica, plaćam, defloriram i ispijam nadušak…pa ne pola, ali negdje trećinu, četvrtinu. Malo predišem na stepenici ispred samoposluživanja, a onda se opet penjem na bicikl i nastavljam. Sada je ovo već ulaz u Hue, promet je gust (oko 2-3 nije bio gust, ali sada je žega popustila, a svi izgmizali s motorima), tako da moram imati otvorene četvere oči. Stopio sam se s guvernalom, bicikl i ja smo jedno (dijelom i zato što mi se sjedalo poprilično neugodno uvlači u stražnjicu) i tako imam još skoro sat vremena kroz grad do hotela. Predajem im bicikl, ne štedeći zgražanje, no njima je to sve „oh, well“. A nije da se ne može iznajmiti bolji bicikl. Možda ne u ovom hotelu, istina…
Odlazim se izvaliti u sobu, nakon što naručim doručak za sutra. Možda, ako budem gladan, opet odem u onaj restoran od jučer, dali su mi bon za 10% popusta. Možda mi ona konobarica pokaže šešir u svojoj sobi… U želji da opustim bolne mišiće priređujem si kupku, ali kako odvodni čep ne dihta najbolje, tako sjedim oko pola sata u polupraznoj kadi čekajući da se voda konačno natoči. Odustajem, shvaćam da mogu hodati i odlazim na večeru. Koju ću i opisati. Juha od paradajza (da, čovjek se kojiput zaželi i takvih stvari), lokalna salata od pomela (s tim da se pomelo u njoj uopće ne vidi, ali se vide škampi, svinjetina i još hrpa drugih stvari; salata se jede tako da ju se stavlja na onaj rakov čips; što se pomela tiče, to je voće iz ovih krajeva, često ih vidim kako ga prodaju uz cestu, ali nemam poriv kupiti ga), a za desert prave crępes suzette s narančinim sokom. Usto neki bezalkoholni koktel i kasnije još sok od banane. 200 000 donga. 10 dolara. Porcije i dalje nisu obilne, ali za večeru su OK. Odoh sada u sobu natipkati ovo, pa ću se onesvijestiti u krevet, sutra ujutro IDEM u DMZ.