Volim spavati u vlaku, podsjeća me na putovanja na more Unskom prugom, koja doduše nisu trajala predugo, jer smo već 1984. imali auto, tako da se to odnosi samo na prve 4 godine moga života. Ali ipak, ušuškati se i zaspati, dok kotači lagano prelaze skretnice… Kasnijih sam godina vrlo rijetko putovao baš pravim spavaćim kolima, obično je to bio kušet, a to znači gubitak komfora za mene krakatog. Ali se sjećam kad sam jedne godine odsjeo u Osijeku u hotelu kojemu je soba gledala na izlaz iz kolodvora, pa bih osluškivao (istina, rijetke) vlakove kako prolaze preko izlazne skretnice uz ugodni klik-klak… Nekad se to moglo čuti i na otvorenoj pruzi, ali onda su počeli variti tračnice jednu za drugu i toga je zvuka nestalo. Barem u Europi. U zemljama poput Vijetnama toga još ima. A kako je pruga i pomalo neravna, krevet se ljulja, pa imate osjećaj kao da ste u zipki…križanoj s električnim bikom. Pruga naime nije neravna samo u jednom smjeru, već po svim osima. A i krevet je poprilično uzak, tako da se moram rotirati u mjestu, pazeći da se jednostavno ne prevrnem preko simbolične ogradice i sletim na pod. I glavom udarim u stolić ispod. I onda, kao da sve to nije dovoljno, Vijetnamske željeznice imaju običaj prije svake veće stanice najavljivati istu puštajući nešto na zvučnik. Ali to nije tek suhoparna obavijest „Dragi putnici, ubrzo stižemo…“. Ne, oni puštaju nešto poput revolucionarnih pjesama, pa onda kad to završi ide škripa mikrofonije i glas konduktera. I to vas trgne iz slatkog sna usred noći.
Konačno sam se probudio u pola 9. Vijetnamac s donjeg kreveta izišao je u Dong Hau, zadnjem mjestu prije Huea, pa sam se onda i ja spustio u prizemlje. Odlazim se umiti i čak sam ugodno iznenađen relativnom urednošću WC-a. Na drugom se kraju vagona nalaze i dva umivaonika. Općenito, po ovome što vidim Vijetnamske su željeznice prilično zadovoljavajuće.
Francuzi iz kupea me zbunjuju. Malo pričaju na francuskom, malo na talijanskom, malo na španjolskom…izgleda da su neki jezični entuzijasti. A čini se da su i bračni par, sudeći po prstenju. Općenito, dojma sam da je nekako najveći broj turista koje sam sretao usput u dosadašnjem dijelu puta kroz Vijetnam bio iz Francuske (iako, zanimljivo, nitko na turi po zaljevu Halong). Vole oni Indokinu, još tamo od 1954. ih to žulja… :D
Stižemo u Hue malo nakon voznog reda. Inače, do ovoga puta najjužnija točka na svijetu do koje sam dopro bio je Santiago de Cuba. Noćas sam probio tu granicu, a imam još poprilično za putovati na jug, gdje li je Bluff na Novom Zelandu (i ova slika u zaglavlju FB stranice)… Ujedno sam noćas prešao i čuvenu 17. paralelu koja je 22 godine dijelila Vijetnam i sada sam na području bivšeg Južnog Vijetnama. Ono što me zanimalo, hoću li vidjeti ikakvu uočljivu razliku između dviju bivših polovica – pa baš i ne, ipak je prošlo 40 godina od ujedinjenja. Iako mi se čini da u Hueu malo prisutnija propagandna plakatistika, ali to možda nema veze s time. Izlazim iz kolodvora, začudo, taksisti nisu dovoljno napasni, osim onog prvog reda na ulazu, pa nastavljam pješice prema hotelu. Do kojega imam oko 2 km, pa to baš i nije najpametnija ideja. Nisam se posve odmorio na onom krevetu, a i prethodna dva dana imao sam udarničke marševe, prvi još i kroz šumu. Sada pak vučem ruksak kojemu naramenica još nije popravljena, nadam se to ovdje srediti. Po onome što vidim, Hue je dosta zelen i dok prolazim glavnom ulicom, koja ide paralelno s rijekom (Song Huong, iliti Mirisnom rijekom – engleski prijevod je Perfume River, ali Parfemska rijeka zvuči kao silovanje prijevoda), gledajući park s jedne strane i niske prizemnice s druge strane, dojam mi je kao da hodam kroz neki od gradića uz Balaton. Iako se nikad u životu nisam zaustavio ni u jednom od tih gradića, valjda sam nekih sedamdesetak puta prošao prugom onuda, tako da dobro poznajem krajolik. Naravno da usput još moram odbijati i napadne taksiste i prodavače, tako da sam požalio što sam odlučio pješačiti, ali što je tu je. Već me i zateže u vratu, imat ću opaki musklfiber, srećom da ću sad opet imati priliku presložiti stvari u ruksaku kad ga dam na popravak…
Napokon sam se dovukao do hotela, koji je u jednoj mirnoj pokrajnjoj ulici na desnoj obali rijeke. Citadela je na lijevoj. Hotel ima dvije zvjezdice, ali izgleda vrlo pristojno. Zove se Valentine, a kako me u sobi dočekala kombinacija ručnika složenih u obliku srca i labuda, a u kupaonici prava kada s poduljim podestom za sjedenje (što meni izgleda kao kada dizajnirana za seks u njoj) zaključujem da je ovaj hotel vjerojatno primarno namijenjen parovima na medenom mjesecu. To vrijedi zabilježiti, nikad ne znaš što ti život donese. Pitam usput i za naramenicu, žena s recepcije, koja mi je donijela stvari u sobu, kaže da ima neku svoju prijateljicu koja mi može pomoći oko toga. Nadam se samo da dotična nije švelja, meni treba postolarka sa šilom. Na recepciji nude i pranje rublja, morat ću provjeriti na kojoj temperaturi.
Nakon tuširanja i osvježenja krećem na ručak. U blizini je jedan vegetarijanski restoran, ima meni na engleskome ali je taj engleski više u stilu menija po Kini. Naručujem jednu stvar („juhu od gorke buče“), nemaju. Drugu stvar („jackfruit s povrćem“), nemaju. Naposljetku mi predlažu nešto što se na jelovniku zove „mecan“, a ja nakon guglanja nalazim da je to nešto slično sejtanu. Dobivam porciju tog mecana, uz to naravno rižu, ljuti soja sos, ljuti čili sos, čak je i mecan s nečim ljutim…opet kao da sam u Kini. Jedina blaga stvar je nešto što liči na poprilično fermentirani sirni namaz, vjerojatno je posrijedi tofu. Ima okus kao namazi od kozjeg sira koji radi moj ujak, ali nakon što jedan takav na tjedan dana zaboravim u frižideru. Meni ne smetaju smrdljivi sirevi, što mislite kako su ljudi otkrili gorgonzolu i roquefort? Sigurno im nije iz čistog mira palo na pamet cijepiti sir plemenitim plijesnima, nego je netko jednostavno jeo sir s plebejskom plijesni. I očito mu nije bilo ništa. Tako da, što se mene tiče, nemam nikakve gadljivosti prema siru. Čak ni prema casu marzu.
Za desert sam uzeo che, slatku kašu od riže i graha, a za piće nekakav žele od ananasa s bademovim mlijekom (tako bih rekao, na temelju okusa) i ledom. Boja je onako tamno zelena, kao rižina polja ili onaj žele Zip (ako se sjećate, još kad su Blufonci išli na televiziji, postojali su želei Zip i Zok, po likovima iz Blufonaca – ja sam bio prvi osnovne, dakle tamo 1986/87.).
Izlazim iz restorana i krećem na šetnju Hueom. Vrućina je poprilična, navodno je 34, ali je stvarni osjećaj 44. Prelazim preko rijeke i upućujem se u vanjsku citadelu. Za unutarnju treba ulaznica i to ću sutra. Jedna stvar koju primjećujem jest da je Vijetnam prilično čista zemlja. Iako koševa za smeće nema toliko koliko u Kini, ipak se po gradovima ne može naći previše odbačenog otpada, tek tu i tamo pokoji papirić. I to dosta doprinosi pozitivnom izgledu zemlje. Kada recimo to usporedim s Pakistanom… No Vijetnam je, iako još uvijek u razvoju, zemlja kojoj poprilično dobro ekonomski ide – iako ne volim navoditi gospodarski rast kao dokaz za išta, Vijetnam je trenutno država s najvećim gospodarskim rastom u svijetu. A partijska elita još nije počela raditi kinesku grešku i ekonomski se razvoj, kao i prihodi od turizma, dosta ulažu u boljitak običnog stanovništva. No kao što se vidi po gnjavatorima od prodavača, to svejedno ide presporo, mnogi bi bržu lovu.
Istočni do citadele izgleda kao neko ugodno zeleno predgrađe, sviđa mi se Hue, drugačiji je od Hanoija, ali svejedno lijep na svoj način. Dvije vijetnamske prijestolnice, svaka drugačija. Posjetio sam i onu treću, najstariju – Hoa Lu. A postoji naravno i Ho Chi Minh (zanimljivo, svim bivšim prijestolnicama danas ime počinje slovom h-), koji je posve drugačiji od svih gradova u Vijetnamu i koji, prema svjedočanstvima mnogih putnika, može iscijediti čovjeka svojim frenetičnim ritmom.
Tažim žeđ odlazeći u jedan supermarket gdje kupujem više raznolikih pića, između ostaloga i sarsi, karakteristično piće iz jugoistočne Azije. Riječ je o napitku koji se radi od biljke zvane sarsaparilla (Smilax ornata), sličnom tzv. „korijenovim pivama“ (root beer), bezalkoholni gazirani napitak koji po okusu sliči na Dr. Pepper – malo oraha, malo nekih bobica, malo umjetnih okusa…uglavnom, ne sviđa mi se. Poprilično izmoren, vraćam se oko pola 6 sati u hotel, gdje ću malo prileći, pa ću onda navečer opet van… No onda se događaju dvije stvari. Prvo, već u pola 7 vani je mrkli mrak. Da, 600-tinjak sam kilometara južnije od Hanoija, a tamo je sunce zalazilo u 7. S obzirom da imam još 17 stupnjeva geografske širine do ekvatora, pitam se kada će tamo zalaziti sunce. Doduše, ekvator ću prijeći nešto zapadnije no što sam sada. Druga stvar, nakon što sam se onako umoran legao, više mi se ne ustaje. Soba je ugodno klimatizirana, vani je sparina. Gladan nisam, drži me ručak. Izležavam se stoga većinu popodneva, a onda krećem srediti dnevni zapis. A kako isti ne bi bio pretjerano kratak, evo i ponešto o državi u kojoj se nalazim (bio bi i red, već sam 10 dana ovdje).
Socijalistička Republika Vijetnam zauzima čitavu istočnu fasadu indokineskog poluotoka, tj. ima obalu na Južnokineskom moru i sasvim malo na Tajlandskom zaljevu. Površinom od 332 698 km2 malo je manji od Njemačke i malo veći od Italije. S oko 90,5 milijuna stanovnika, trinaesta je najmnogoljudnija država svijeta. Proteže se u obliku izduženog slova S, pri čemu je na najužem dijelu (a to je upravo negdje ovdje oko Huea) širok svega 50-ak km. Dva su glavna gravitacijska središta, delta Crvene rijeke na sjeveru, gdje je smješten glavni grad Hanoi, te delta Mekonga na jugu, gdje je smješten najveći grad Ho Chi Minh. U povijesnom smislu Vijetnam se dijeli na tri makrocjeline: Tonkin, koji obuhvaća sjeverni dio države; Anam, koji obuhvaća „kičmu“ i najuži dio; te Košinšinu, što je zapravo područje ponovnog proširenja državnog teritorija oko delte Mekonga. Samo ime Viet Nam (ili Nam Viet) znači „južni Viet“ (što znači da je „Južni Vijetnam“ zapravo bio pleonazam, kao i Južni Jemen i Istočni Timor), a to je ime koje je prvi upotrijebio car Gia Long 1802., a ponovno su ga uzeli borci Viet Minha u Drugom svjetskom ratu. U međuvremenu, teritorij Vijetnama bio je podijeljen na tri kolonije, koje odgovaraju današnjim makrocjelinama, pri čemu je Košinšina bila snažnije inkorporirana u francuski državni sustav, tj. imala je pravo biranja zastupnika u narodnu skupštinu, što ostale kolonije nisu. Razlog leži u većoj koncentraciji francuskih doseljenika, prvenstveno plantažera, na području delta Mekonga.
Vijetnamci (ili, bolje rečeno, Vijeti) su kao narod isprva živjeli na području Tonkina, te su sve do 10. st. bili pod vlašću kineskih dinastija. 938. g., u bitci na rijeci Bach Dang Vijetnamci su pobijedili i istjerali Kineze, započevši tako svoje postojanje kao neovisno carstvo. Tijekom idućih stoljeća vijetnamski se teritorij širio na jug, potiskujući tako narode koji su živjeli na tim područjima – kraljevstvo Čampa u srednjem Anamu, te Kmere u delti Mekonga. Pritom su odbili tri mongolske invazije, a samo su zakratko, 1406/07., pali pod vlast kineske dinastije Ming. No onda je car Le Loi uzvratio, a pola stoljeća kasnije car Le Thanh Tong uz pomoć onog mača koji je dobio od bogova zauvijek otjerao Kineze (dobro…do 1979.) i osigurao sjevernu granicu Vijetnama. Prodor na jug (nam tien) završio je tek 1760., kada je delta Mekonga ušla u sastav Vijetnama. U to vrijeme zemlja je već bila podijeljena unutarnjim sukobima između sjeverne dinastije Trinh i južne dinastije Nguyen. Naposljetku, početkom 19. st. Vijetnam je ujedinio car Gia Long (Nguyen Anh), koji je i preselio prijestolnicu u Hue. No tijekom 19. st. Francuzi, koji su slali katoličke misije u Indokinu, pomalo su preuzimali kontrolu nad neovisnim Vijetnamom, te 1862. prvo priključili Košinšinu, a do 1884. i cijeli Vijetnam. 1887. osnovana je Francuska Indokina. Francuzi su donijeli modernizaciju, ali i kršćanstvo, što je rezultiralo snažnim antikršćanskim rojalističkim pokretom Can Vuong, čiji su gerilci u to vrijeme pobili oko trećine vijetnamskih kršćana. Francuzi su čvrsto držali vlast i suzbijali bilo kakvu opoziciju sve do 1941. Tada Francusku Indokinu napada Japan, ali postiže se dogovor po kojem će vichyjevske vlasti zadržati upravu nad Indokinom, dok će Japan samo stacionirati svoje snage. Takav je aranžman potrajao sve do ožujka 1945., kada je nakon pada Vichyjevske Francuske Japan posve pripojio Indokinu. Iste godine zemlju je zahvatila glad u kojoj je živote izgubilo oko 2 milijuna ljudi. Već sam objasnio kako su se Francuzi, nakon što su ih odjednom uzdigli na rang pobjednika u Drugom svjetskom ratu, pokušali vratiti u Indokinu kao da ništa nije bilo i kako je Viet Minh vodio još 8,5 godina rata s njima, sve dok naposljetku nakon poraza kod Dien Bien Phua Francuzi nisu pristali potpisati Ženevski sporazum. Tim se sporazumom jamčila privremena podjela države na Hoovu Demokratsku Republiku Vijetnam na sjeveru, te na Državu Vijetnam, na čijem je čelu bio bivši car Bao Dai. Ujedno je bio dan rok od 300 dana slobodnog kretanja između dviju država, kada je mnogo veći broj ljudi sa sjevera, uplašen odmazdom socijalista, prebjegao na jug, nego obratno. Podjela je trebala biti privremeno rješenje, do izbora 1956. Kako će se kasnije doznati iz jedne Eisenhowerove izjave, unatoč egzodusu ljudi iz DR Vijetnama, računalo se da bi na izborima Ho i Viet Minh dobili oko 80% glasova. Kako je to bilo vrijeme u kojem je netom postignuto primirje u Koreji, a vladao je i makartizam u SAD-u, takav scenarij nije odgovarao Amerikancima, tako da su oni dali zeleno svjetlo Ngo Dinh Diemu da 1955. izvrši državni udar na jugu, provede „referendum“ (na kojem je opcija je li narod za to da se Južni Vijetnam pretvori u republiku s Ngoom kao predsjednikom dobila 130% glasova birača – čak su mu i Amerikanci rekli da bi bilo uvjerljivije da stavi 70-80%) i tako jug pretvori u Republiku Vijetnam. Ngo je, unatoč silnom otporu, uspio stabilizirati Južni Vijetnam i potaknuti antikomunističku paranoju, tako da je postotak podrške Hou do predviđenih izbora opao (iako je još uvijek bio većina). No Ngou se omilila vlast, a ni Amerikanci nisu žurili s pritiskom da se izbori provedu – to je bilo moguće zato što ni SAD ni Južni Vijetnam nisu bili potpisnici Ženevskog sporazuma, pa ih odluka o izborima nije obvezivala. No početkom 1960-ih Ngo se suočio sa snažnim otporom budista – naime, on je osobno bio katolik i favorizirao je katoličku manjinu u Južnom Vijetnamu. To je favoriziranje preraslo u iživljavanje na budistima, napade na pagode, masovne konverzije, zabranu isticanja budističkih simbola…Ngo je državu posvetio Djevici Mariji, a vatikanska se zastava redovno isticala uz državnu. Zbog nasilja nad budistima došlo je do pogoršanja odnosa između Južnog Vijetnama i SAD, a nakon što su Ho i Ngo navodno pokušali tajno stupiti u kontakt, SAD je podržao državni udar u kojem je Ngo ubijen. Uslijedio je period od preko deset kratkotrajnih vojnih vlada sve dok 1965. na vlast nisu došli Nguyen Cao Ky i Nguyen Van Thieu. Potonji je ubrzo izgurao prvoga (imaju isto prezime, pa je malo nezgodno pojasniti) i stabilizirao državu, a Amerikanci su napokon našli osobu s kojom će moći surađivati. 1964., nakon sumnjivog incidenta u Tonkinškom zaljevu, SAD ulaze u rat na strani Južnog Vijetnama. I sad opet ponavljam – sâm tijek rata obradit ću drugom prilikom, valja samo istaknuti da je ključni događaj i preokret u smislu percepcije rata u američkoj javnosti bila Viet Congova Tet ofenziva 1968., nakon čega je Nixon bio prisiljen donijeti odluku o povlačenju većine snaga na tlu iz Vijetnama. Posljednji američki vojnici napustili su Vijetnam 29. ožujka 1973. Iako je službeno potpisano primirje, nakon nekoliko incidenata Sjeverni je Vijetnam u prosincu 1974. pokrenuo punu invaziju na Južni Vijetnam, te su 30. travnja 1975. sjevernovijetnamske snage ušle u Saigon. Osoblje američke ambasade, vojni savjetnici i ostali američki državljani panično su evakuirani (na televizijskim se snimkama vidjelo kako se helikopteri bacaju preko palube brodova kako bi se napravilo mjesta za izbjeglice) u strahu od osvete Sjevernovijetnamaca. Južni je Vijetnam nastavio postojati još 14 mjeseci, ali to je bilo kao DR Njemačka nakon Honeckera – država kojoj je cilj da sama sebe dokine. Napokon, 2. srpnja 1976. Demokratska Republika Vijetnam i Republika Vijetnam ujedinjene su u Socijalističku Republiku Vijetnam. Istoga dana Saigon je preimenovan u Ho Chi Minh. Ukupan broj žrtava u ratu varira – od 800 000 do 3 100 000. Tu su i brojni ozlijeđeni i deformirani pojedinci, kao posljedica upotrebe bojnih i biljnih otrova (kao npr. zloglasnog Agenta Orange), te napalma. Novonastala se država morala suočiti s općenacionalnom pomirbom, s preuređenjem pola države na socijalističku ekonomiju (i preodgajanjem ili likvidacijom nepoćudnih kadrova), a tu je bila i vojna avantura napada na susjednu Kambodžu i rušenja tamošnje vlasti Crvenih Kmera (te kao posljedica rat s Kinom i gubitak nekih uzgraničnih teritorija). U to je vrijeme velik broj Vijetnamaca pokušao pobjeći brodovima iz zemlje, uzrokovavši tako humanitarnu krizu. Velik ih je broj i stradao na moru. Inflacija je bila troznamenkasta… 1986. na Šestom partijskom kongresu reformisti su zamijenili staru gardu, a Vijetnam je ušao u program zvan Doi Moi („Obnova“), kojom je uvedena „socijalistički orijentirana tržišna ekonomija“, kako se to službeno i danas u Vijetnamu zove. Ključna je industrija i dalje u državnom vlasništvu, no dopušteno je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, kao i strana ulaganja i deregulacija. Posljedica jest bila gospodarski rast, ali je nažalost bila i ona druga – porast ekonomske nejednakosti, iako još uvijek ne tolik kao u zemljama slobodnog tržišta. Vijetnam je danas jedna od svega 4 države koje se i dalje po ustavu smatraju socijalističkima (Sjeverna je Koreja 1994. uklonila socijalizam iz ustava i sada je orijentirana samo na juche). Zanimljivo, u zadnjih godinu dana posjetio sam ih tri, a od četvrte sam trenutno udaljen 50-ak km. Pritom je Kuba još ostala najvjernija onom idealu državne brige za građane, Kina je socijalistička još samo po imenu, Vijetnam je negdje po sredini, a Laos…pa, Laos mi je velika nepoznanica, ali po onome što znam, Laos dobiva velike subvencije upravo od Vijetnama, tako da ga ovaj zapravo održava na životu. Očito je da Vijetnam ima dovoljno da može vući svoga siromašnijeg susjeda.
Evo, to bi mislim bilo dovoljno za danas. :)
Post je objavljen 12.08.2015. u 04:11 sati.