Nova st(r)anica

Pieter i ja se budimo u pola 7, ali bude se i oba naša cimera i također se spremaju. Kasnije ćemo doznati da su i oni u istom busu s nama, iako smo komentirali kako Kinezi rijetko putuju u Vijetnam. Zapravo, Kina i Vijetnam danas imaju poprilično dobre odnose, kad se uzme u obzir da su međusobno ratovali još 1979. Ali bila su to očito neka druga vremena… Odjavljujemo se, iako tip s recepcije zapravo spava na klupi i pospano uzima karticu od sobe, a potom idemo autobusom do onog turističkog ureda/kolodvora. Da, to doista jest mjesto na koje sam došao dan ranije i tamo doista ne vidim gdje se taj kolodvor nalazi. Nakon bolje inspekcije utvrđujemo da je ured u prizemlju jedne zgrade, a autobusi polaze iz dvorišta iza tog ureda, koje se ne vidi s ulice. Inače, u uredu je navodno također moguće dobiti vijetnamsku vizu, ne znam uzimaju li kakvu proviziju (ne znam ni je li ju hotel uzimao, mene je viza koštala 500 juana). Na blagajni pružamo onaj papir koji nam je napisala cura s recepcije, sve je u redu, karte su tu, čak i sjedimo zajedno. Rekli su nam da dođemo oko sat vremena prije polaska, što je naravno previše, pa imamo još 40-ak minuta čekanja. Odlazim u nabavku neke tekućine za put, a potom još sjedimo u čekaonici i razgovaramo o putovanjima, politici, nacionalizmu, kasnije smo i o nogometu – on kaže da navija za Hrvatsku jer ga dresovi sa šahovnicom podsjećaju na grb Brabanta, a ja pak na velikim natjecanjima navijam za Nizozemce, jer su jedna od jakih reprezentacija koje uvijek imaju peh. U 8.10 krećemo vidjeti gdje je bus, na karti ne piše registarska oznaka, ali ne sumnjam da će ga biti lako pronaći – vozi za Vijetnam, znači destinacija će mu osim na kineskom pismu morati biti napisana i na latinici. I točno – tamo su dva busa, jedan ide za Hanoi, drugi za Haiphong, treći najveći vijetnamski grad, na sjeveroistoku. S tim da nama kažu da je ovaj za Haiphong naš. Ali mi idemo u Hanoi. To što vani piše ionako nije bitno jer, premda sam rekao da busevi idu za Vijetnam, to zapravo nije točno. Busevi voze samo do granice, koju potom sami prijeđete, te nastavite s druge strane vijetnamskim busom. Vjerojatno je razlog što ima više autobusa koji dolaze u podjednako vrijeme (što očito proturječi mojoj tvrdnji da nema puno Kineza koji idu u Vijetnam – čemu onda desetak autobusa dnevno?), pa nastane gužva, pa da se ne čeka, pa ovo, pa ono… A možda je isto tako posrijedi neki razlog zbog kojega vozila iz jedne zemlje ne mogu prometovati u drugoj.
Krećemo iz Nanninga na jugoistok, grad je to za kojim neću osobito žaliti, nije ružan, ali je kineski beskarakteran. U biti, u 43 dana Kine pronašao sam jako malo gradova koji su imali ono nešto, vrijedno povratka: Xi'an, Guilin, Kašgar (samo stari dio grada) i možda Dunhuang. Ostalo, za tako veliku i kulturno i povijesno bogatu zemlju, uvelike me razočaralo. Priroda, s druge strane, već može: od zastrašujućih planinskih pašnjaka Pamira, preko pustinje Taklamakan, do pješčanih dina Dunhuanga i neobičnih formacija stijena u geoparku Yadan, te čudnih boja stijena u Zhangye-Danxii – i naposljetku fantastični pejzaž uokolo Guilina, koji se nastavlja i uz cestu kojom se vozimo prema vijetnamskoj granici. Pieter je zadrijemao, pa ja bilježim svoje. U jednom času pojavljuje se šuma breza, pa se pitam da li da probudim Pietera i skrenem mu pažnju na to. Pričao je kako nakon vožnje vlakom do Kine više ne može smisliti breze. Veli da su ga pratile od Poljske do rusko-mongolske granice, svaki dan, poglavito u Sibiru – kad god bi pogledao kroz prozor vidio bi samo beskrajne nizove breza. Razmišljam dalje o Kini, ipak je boravak u njoj drugi najdulji od svih zemalja na mom putu (dulje ću boraviti samo u Indoneziji). Kulturno-povijesne znamenitosti? Vojska od terakote, Kineski zid, Maiji Shan, možda Mati Si, premda su mi te spilje već na kraju dosadile. Ljudi? Pa oni su mi nekako najveće razočaranje. Zlobnici će možda reći „kao i uvijek“, jer ja često u ovim svojim tekstovima zvučim kao mizantrop, no kao i moj nažalost nedavno preminuli kolega s faksa i legenda hrvatskih internetskih foruma Bojan Kopitar Lastan, ja samo ne trpim kretenizam. Za koji priznajem da imam subjektivan, često vrlo nizak kriterij, ali u Kini ima obilato primjera i za one mnogo tolerantnije od mene. Bojan je čak studirao kineski i boravio u Kini jedno vrijeme, tako da bih bio vrlo rado volio s njime razmijeniti dojmove – no nažalost, preminuo je nedugo prije mog polaska na put. Dakle, svi koji redovito prate ove moje zapise znate veselja koja sam prolazio s činjenicom da nitko na recepciji u hotelu američkog lanca ne zna više engleskog od „I don't know“, da vam hostel dopusti da preko vikenda ostavite stvari u sobi jer se ionako vraćate, a onda iznajme sve krevete pa nema više slobodnog mjesta za vas, da vas taksist vozi na taksimetar, ali vas onda traži cifru drugačiju od one na taksimetru, da se osoblje hotela čudi kako ne možete naći sobu broj 666, koja je između soba 408 i 410, da ako je očito da ne znate govoriti kineski nema ničeg logičnijeg nego da vam to isto napišu – kineskim pismom, naravno…i tako unedogled. Osim što ne znaju engleski, oni su još toliko autistični da u dućanu, ako ne znate kineski, nećete imati pojma jeste li kupili slane ili slatke kekse – jer su sve deklaracije isključivo na kineskom i nijednom drugom jeziku. Svaka čast na slavnoj povijesti i moćnoj sadašnjosti, ali, momci, niste sami na svijetu. Kada se povrh svega toga još doda i filtriranje interneta, zaključujem da mi nije žao što napuštam Kinu. I Vijetnam navodno blokira Facebook (ali barem ne Google), ali se nadam da će ta situacija biti sličnija onoj u Iranu.
Cijelim putem do granice vrijeme je oblačno i tmurno, uz povremene pljuskove. Stajemo jednom, na piš-pauzu, i već vidim da se pojavljuju mjenjači novca, iako smo još podosta od granice. Točnije, mjenjačice, zato što su sve do jedne žene. Nakon relativno laganih valuta za preračunavanje (juan je bio tek malo jači od kune, a pakistanska rupija je bila 100 za 1 dolar), vijetnamski dong će opet biti kompliciran – 1 kuna je 3157 donga, a 1 dolar 21 800 donga. Napokon, nakon kojih 4 sata vožnje, stižemo na granicu. Ovdje moramo napustiti autobus i nastaviti maksi golferskim automobilčićem, koji će nas odvesti do samog graničnog prijelaza. Pieter mijenja novce, dobiva 110 000 donga za 32 juana. Potom krećemo prema granici. Prvo kineski izlaz. Na početku se nalaze dva šaltera na kojima piše „mjerenje temperature – kineska karantena“. Postajem nervozan. Što ako mi temperatura opet bude povišena? Hoće li me zadržati u Kini? Uostalom, kakva je to izlazna karantena? Obično su one prilikom ulaska u zemlju, čak i bolje da me puste Vijetnamcima da onda njih zaražujem... U cijeloj toj panici previđam da su šalteri prazni i očito se ne koriste. Prolazimo dalje, prema izlaznim šalterima. Tu je pak otvoren samo jedan, sve dok se ne stvori impresivna kolona, nakon čega otvaraju i drugi. Dolazim na taj drugi šalter, pružam putovnicu, tip gleda putovnicu, vizu, mene…a potom me pita gdje mi je „departure card“. Kakav sad departure card? Pokazuje mi jedan primjerak, neka ceduljica s par birokratskih generalija. A gdje da to nađem? Pokazuje mi na stol pored ulaza, pored kojega smo mi samo prošišali, nismo primijetili da drugi išta uzimaju s njega. I Pieter i ja se vraćamo do stola, tamo je osim čistih kartica razbacana i hrpa poluispisanih, valjda s pogreškama, ima i par olovaka, od kojih sve zajedno valjda pišu kao jedna poštena… Nekih dvije minute kasnije opet smo u redu, ovaj put na kraju. Kako su se redovi u međuvremenu iznivelirali duljinom, Pieter je stao u drugi. Ovaj puta nema problema, ali onda mi se javlja zebnja – kako je meni druga kineska viza uzela još jednu stranu u pasošu, hoće li ovaj tip sad lupiti izlazni žig na njoj nasuprotnu praznu stranu, ili pak ispod ulaznog žiga, nasuprot prvoj vizi? Svaka mi je stranica važna. Srećom, lupa ga na prethodnu stranicu. Uf, jedan manje (i jedna stranica više). Nakon granične kontrole je još rendgen, tu već imam dugotrajnu praksu, iako i opet nitko ne gleda što nosim, mogu u ruksaku furati porculanski set iz doba dinastije Ming, oni to ne bi skužili. Inače, moj vodič upozorava da su carinici na ovoj granici osobito notorni zbog konfiskacije Lonely Planetovih vodiča za Kinu, zato što je na tamošnjoj karti Tajvan prikazan kao samostalna država. Ah ti nadobudni carinici koji ispravljaju geopolitička pitanja na taj način. Kao i srpski granični policajci koji znaju križati kosovske pečate u putovnici, i to ne ako preko Kosova uđete u Srbiju (to je logično, niste ušli u Srbiju preko nekog od službenih graničnih prijelaza pod državnom kontrolom), već ako ste recimo nekad ranije bili na Kosovu, ušli i izašli, neovisno o Srbiji. Kakogod, ja sam svoj (posuđeni) vodič dobro sakrio u ruksak među odjeću. A ovi se ne udostoje ni prekopati, tja…
Dalje do vijetnamske granice vozi nas novi automobilčić, iako je riječ o možda stotinjak metara udaljenosti. To je ono famozno „gibanje omejeno“, ovdje se toga stvarno drže. Vijetnamska strana ima čak tri otvorena šaltera, uključujući i VIP šalter, iako na njemu stoje jednako svakodnevni Vijetnamci. Pieter i ja opet stajemo u dva različita reda, ali njegov odmiče brže. Murphyjev zakon je jednostran na moju štetu. No ja ustrajem u ostajanju u svom redu, sa špurijusom kockara koji zna da će njegov broj kad-tad izaći. Samo što je moj špurijus u pravu – u Pieterovu redu se pojavljuje neki tip s kojim su neki problemi, pa prvo nekih 10 minuta prolazi graničnu obradu (za to sam vrijeme ja već prešao u vodstvo), a onda tip sa šaltera odlazi još nešto provjeriti i ostavlja šalter bez ikoga na njemu. To vidim i kažem Pieteru, na što se on prebacuje u moj red. Skrenem mu u šali pažnju da je pritom preskočio kojih 10 ljudi iza mene i neka se s njima objašnjava oko tog manevra. On kaže da samo ne uspostavljam kontakt očima i sve će biti OK. Ja da ne uspostavljam kontakt? Pa nisam se ja progurao…
U međuvremenu je službenik otišao i s VIP šaltera, ali se vratio na onaj prvi i onog problematičnog su konačno pustili. No ipak je Pieter i dalje u boljoj poziciji nego da se nije prebacio u moj red…osim ako po nekoj logici sada ne otiđe i treći službenik, ovaj iz našeg reda. Srećom to se ne događa, dolazim na red, tip izgleda kao Ujgur, uopće ne liči na Vijetnamca. Uzima moju putovnicu, lista, gleda, „Krotia“ (aha, dakle ovdje se tako zovemo)…pa ponavlja „Krotia“, pa me na nekom sklepanom engleskom pita odakle dolazim (na graničnom prijelazu iz Kine u Vijetnam ulazim u Vijetnam. Što mislite odakle dolazim?), pa zašto idem u Vijetnam (turizam), pa koliko ostajem (oko mjesec dana)…i sve to radi na jedan prijazan način, smješka se, pa se i ja smješkam i smijuckam, pa si već zamišljam situaciju u kojoj se obojica počnemo kumulativno sve jače zasmijavati dok se ne smijemo kao ludi na brašno, a onda odjednom on to prekine s nekim smrtno ozbiljnim „straža, vodite ga“. :D No sve je u redu, provukao me kroz sistem, a onda me još pita kamo hoću da mi lupi žig - ja sam nekako očekivao da se to mora lupiti ili na vizu ili na nasuprotnu stranu, ali očito se može bilo gdje, pa ga molim da ga stavi ispod kineskih žigova. Valjda neće biti problema oko traganja za žigom prilikom izlaska iz zemlje i eventualno još nekih situacija kada traže vizu i potvrdu ulaska.
Opet na rendgen, i ovdje su svi jako lijeni, ništa se ne otvara, iako sam vidio da su drugi ljudi unosili poprilično mnogo robe kupljene u Kini (jedna žena čak i branik auta). I prijava za carinu vjerojatno ide na povjerenje… S Pieterom, prema kojemu je isti granični službenik također bio prijazan, komentiram da, ako je suditi po prvom dojmu, Vijetnam će biti jako ugodno iskustvo. Ulazimo u treći automobilčić danas, koji će nas prebaciti do stajališta vijetnamskih autobusa malo niže. Inače se ti automobilčići naplaćuju, ali mi koji imamo kartu za autobus dobili smo nekakvu besplatnu propusnicu. Napokon ulazimo u autobus za Hanoi i krećemo prema vijetnamskoj prijestolnici.
Ono što je sasvim sigurno drugačije jest to da više nismo na autocesti, već na običnoj magistralnoj cesti s po jednom trakom u svakom smjeru. Upravo zbog toga, i činjenice da magistrala prolazi kroz mnoga naselja na putu do 150-ak km udaljena Hanoija, Vijetnam se doima ruralnije. Iako, da u Kini odete na lokalnu cestu umjesto autoceste vjerojatno bi prizor bio jednak. Uz neke lokalne specifičnosti, kao što je činjenica da velik broj kuća u Vijetnamu – nebitno jesu li u nizu ili samostojeće – ima karakterističan oblik. Zamislite si kutiju šibica koju je netko okrenuo tako da stoji okomito na duljoj strani, a onda najmanju plohu iste okrenite prema ulici, trgu, cesti, bilo kojem drugom relevantnom javnom prostoru. Tako izgleda dosta vijetnamskih kuća u usputnim selima. Za gradove mi je razlog jasan, ali zašto na selu? Odgovor sam pronašao u knjizi 100 dana Azije Jurja Bubala, još jednog našeg putopisca s čijom ću se rutom sada susresti u Indokini. On tamo spominje da se u Vijetnamu porez plaća po širini pročelja zgrade, što je pomalo bizarno i nije mi jasan motiv za to.
Na putu do Hanoija imamo jednu pauzu, prilikom koje mi se prvo ne da izlaziti. Pieter ide na WC i zapaliti (kaže da puši samo dok putuje, a inače trči i polumaratone), ja mu kažem da me upozori ako vidi neku hranu. Nakon čega se on okreće i kaže „vidim neku hranu“. Odlazim vidjeti kakvo je to čudo. Liči na neki brzi restoran, menzu, ali kada malo bolje pogledam uviđam da je ipak prije riječ o prodavaonici živežnih namirnica gdje eventualno možete dobiti jelo. Nakon dugo prebiranja, gdje sam stekao važno iskustvo – Vijetnamci na svojim proizvodima uglavnom napišu i najosnovnije podatke na engleskom, tako da nećete blejati kao budala – uzimam neke krekere od riže, jedan voćni jogurt i neki zamotuljak u bambusovom listu za koji mislim da je tangzaza. Jedino me malo zbunjuje što je topao. Pa da, rižu su valjda netom skuhali, pa je još topla… No kad otvorim, shvatim da unutra nije riža, nije voće, a bogme nije ni slatko. Unutra je nešto što liči na komad pire krumpira (iako je to nešto drugo, možda jam ili nešto posve deseto), kompaktan dovoljno da ga možete držati u ruci da se ne raspadne, te punjen nečim što meni izgleda kao ječmena kaša, ali možda je i nekakvo mljeveno meso. U svakom slučaju, ne da nije osobito ukusno, jedva sam to zgutao. A Vijetnam navodno ima odličnu kuhinju…
Dok jedem to svoje, primjećujem da restoran ima wi-fi, pa se uključujem i shvaćam da sve radi, bez VPN-a i proxyja, nitko mi ne brani pristup Facebooku, vjerojatno ni drugim servisima…kakvo olakšanje! I uploadi slika će sada biti brži nadam se… Pieter se priključio na Google karte i gleda adresu svoga hotela koji je izgleda ipak sinoć rezervirao (jer je prvo rekao da nema ništa rezervirano, nego se nadao da će naći neki smještaj nasumično), a onda to uspoređuje s adresom moga hostela, ako smo blizu možemo podijeliti taksi od kolodvora. I jesmo – odmah iza ugla. Tada to još nismo znali, ali velika većina hostela i jeftinih hotela smještena je u Starom gradu pored katedrale, gdje je gotovo svaka zgrada hostel. A kako su zgrade uglavnom uske i visoke, tih hostela na malo područje stane jako puno.
Nastavljamo put prema Hanoiju i tek zadnjih 20-ak km imamo autocestu. Budući da smo prebacili vrijeme jedan sat unatrag, trebali smo u Hanoi stići u pola 4, ali stigli smo ipak u pola 5. Iako se vidi da se približavamo nekom gradu, Hanoi je poprilično nizak , ne odlikuje se toliko neboderima (za razliku od Ho Chi Minha – grada naime, ne osobe). Prelazimo Crvenu rijeku, glavnu rijeku koja dotiče istočni rub grada, a potom stižemo na autobusni kolodvor, jedan od njih nekoliko. Kiša poprilično pada, a mi smo istočno od centra. Ne znamo koliko bi nas mogao koštati taksi, ne znamo koja je to udaljenost…ne znamo zapravo ništa korisno da bismo doznali orijentacijsku cijenu. Jedan nam tip nudi taksi, Pieter mu pokazuje dokle, on kaže za nas dvojicu 100 000 donga. To je 50 000 po osobi, čekaj da preračunam je li to malo ili puno…pa to je kojih 26 kn za obojicu. Idemo. Izlazimo na cestu u uobičajeni kaos azijskog prometa, posvuda su motocikli, sada ima i dosta lokava, jer kiša lijeva…a onda skrećemo ulijevo i ulazimo u Stari grad. I u manje od pet minuta vožnje do našeg odredišta, unatoč kišnom vremenu i ne baš bajnom prometu, ja se zaljubljujem u Hanoi. Ne znam što sam očekivao, valjda nekakvu kaotičnu južnoazijsku prijestolnicu, puno buke, smoga, prljavštine, ponešto kolonijalne ostavštine…u najbolju ruku nešto slično Lahoreu (koji mi se svidio, ali ne bih ga nazvao jednim od najljepših gradova u kojima sam bio). Hanoi s druge strane izgleda kao djelić Europe, ponajprije Francuske, premješten u Indokinu, pomiješan s azijskim kaosom i obilno posut nizovima romantičnih drvoreda, strateški porazbacanim jezerima, starim kolonijalnim vilama i mnoštvom različitih prilika za štogod pojesti i popiti. Jasno, žice su i dalje neizbježne, to je taj azijski pečat, ali ipak.
Izlazimo iz taksija, uličice oko hostela su preuske da bi tamo uopće mogli automobili. Pieter prvo nalazi svoj hostel, pozdravljamo se i dogovaramo se u 7 kod njega na recepciji, pa da odemo na večeru i pivu. Moj je, kako sam već rekao, odmah iza ugla, i zapravo je mali hotel. Na recepciji je izuzetno ljubazan tip, do granice iritantnosti. Odmah me pita koji su mi planovi oko boravka u Hanoiju, znam li što sve želim vidjeti, idem li u zaljev Halong, idem li možda u Sapu (mjesto na sjeveru Vijetnama, zgodno za ture po okolnim brdima i za proučavanje kulture lokalnih manjina, Pieter je tamo naumio otići, ja ne stignem), onda dobivam svoj čaj dobrodošlice, pa mi on na karti pokazuje gdje je što…na kraju sam ga morao zamoliti da bih prvo htio otići u sobu i istuširati se, da sam umoran i boli me glava (i to je bilo točno – ona temperatura je možda imala neke veze sa sinusima, pa me od toga vjerojatno boljela i glava, osim ako to nema veze da sam u prvom današnjem autobusu dvaput udario glavom u televizor), tada me ostavio da u miru popijem svoj čaj. Kažem mu da sam spreman i da možemo u sobu, on kreće, potom odlazi pod stepenice i otvara neka vratašca, mislim si nije valjda tu soba…ali opet, Krešo, pa što bi ti za 7 dolara po noći? - ali onda shvatim da je to valjda nekakav spremnik iz kojega nešto vadi. Krećemo liftom na prvi kat, gdje se nalazi moja soba, koja izgleda bogovski. Hotelski. Za 7 dolara soba s kupaonicom, televizorom, minibarom, klima uređajem… Istina je da sam kraj slivnika u umivaoniku vidio mladog žohara, ali ovo je Vijetnam, ovdje se to čak i jede. Tuširam se, odmaram, potom pripremam novu turu rublja za pranje (opet bijelog) i odnosim na recepciju prije nego se idem naći s Pieterom. Bit će gotovo sutradan popodne. Pieter me već čeka, on mi je već ranije spomenuo da mu se jede pizza. Ja bih rado da nađemo neko mjesto koje ima kompromis, tj. servira i pizzu i lokalne specijalitete, jer ja sigurno neću jesti pizzu, ja jedem samo lokalno. I KFC. Radimo krug oko kvarta, čisto da malo vidimo gdje smo. Iako smo se našli u 7, ovdje je već potpuni mrak. Da, kako se približavam ekvatoru, dan je zapravo sve kraći, barem dok sam na sjevernoj polutci i dok je ljeto. A kako je Vijetnam 1 sat iza Kine, to je zapravo 8 po kineskom vremenu, što je zamislivo vrijeme smračivanja (u Hrvatskoj se u ovo vrijeme smračuje oko pola 9).
Nakon kruga oko kvarta zatvaramo ga u istoj ulici iz koje smo krenuli. Našli smo restoran koji nam paše – on će naručiti pizzu, a ja nešto lokalno. Ali lokalno su ovdje uglavnom sve jela od ribe ili nešto dosta konvencionalno. Odlučujem se na kraju za slatko-kisele kozice. Osim što su slatko-kisele, one su i ljute, ali ipak mnogo manje nego u Kini. Na meniju ima nekoliko zanimljivih stavki, poput „vegetarijanskih kozica“. Mislim si nije li to ona fora da riba nije meso, ali onda vidim i „vegetarijansku svinjetinu“ (?!). Za piće naručujemo Bia Hanoi, ali ju nažalost nemaju. Izbor su samo dvije pive: Tiger ili Heineken. Izbor je jasan: u Aziji smo, a Nizozemac kaže da on ni doma ne pije Heineken. Večera ispada dobra, iako ništa spektakularno (uz već viđeno nepostojanje sinkronog donošenja hrane gostima za istim stolom – Pieter je dobio svoju pizzu kojih 15-ak minuta prije mene), a zanimljiviji dio večeri bio je onaj kada je lokalna restoranska mačka lovila nekog kukca sličnog velikom žoharu, ali koji čak može i letjeti. A restoran je jedan od pristojnijih (i cjenovno skupljih)…
Kako smo obojica umorni, rastajemo se prije 9, kažem mu da ću mu sutradan ostaviti poruku na recepciji kad nabavim vijetnamski broj, tako da mi se javi ako je za pivu navečer i potom se i ja povlačim u svoju sobu. U kojoj ću opet piskarati do sitnih sati…