Besadržajnost

Buđenje u pola 7, doručak u 7 (začudo, bez morskih plodova, ali bilo je tu ručkolikih elemenata – npr. valjušci, pržena riža – združenih s kontinentalnim doručkom), a već u 7.40 je stigao bus – bus koji će osim nas šestero pokupiti još i dosta drugih turista iz mjesta Cat Ba, prevesti nas preko brda u luku s druge strane i onda sve isto kao i jučer, ali unatrag. Samo što sam ovaj puta, po dolasku na brod, nastavio ondje gdje su me prekinuli u pola 7. Trgnuo sam se nekoliko puta, okinuo pokoji kadar, ali, premda je vrijeme bilo sunčano, klupa je bila primamljivija. Napokon stižemo do onog našeg jučerašnjeg broda, na kojem se ovoga puta nalazi hrpa nekih novih nepoznatih ljudi, vjerojatno gosti koji su se jučer priključili, a danas idu natrag. Vidim jedno poznato lice – Kanađanin. Drago mi je da ga vidim, nešto smo se načelno dogovarali da sutradan odemo do mauzoleja Ho Chi Minha, a onda nas je program razdvojio prije nego smo razmijenili kontakte. Kaže da me mislio tražiti preko Googlea: „Croatian guy New Zealand without flying“, ali sumnjam da bi išta našao. Razmjenjujemo kontakte, a tada doznajem i kako se zove – Tony. Baš pravo kanadsko-vijetnamsko ime. Ubrzo se pojavljuju i Nizozemci, pa malo razgovaramo kako je njima bilo, kažu da su se jučer opet malo vozili kajakom, išli također na farmu bisera, a onda nakon 3 sata popodne imali slobodno i da je zapravo jednodnevni program sasvim dovoljan. Ali barem su spavali dvije noći na brodu… Plovimo natrag istom rutom kao i jučer, a onda nam poslužuju ručak u času kad smo već nekoliko stotina metara udaljeni od kopna. Nakon ručka još plutamo kojih 15-ak minuta, potom se konačno prekrcavamo u čamac, pa na obalu, gdje onda moramo još čekati kojih 40-ak minuta da nam dođe autobus za Hanoi. U čekaonici se nalazi i kafić gdje među mnogobrojnim vrstama kave nude i cibetkinu kavu, odnosno poznati kopi luvak, kavu koju cibetka pojede i potom provuče kroz svoj probavni sustav neoštećena zrnja. Riječ je o najskupljoj kavi na svijetu, iako je u ovim krajevima jeftinija nego na Zapadu. Šalica ovdje košta oko 200 000 donga, tj. kojih sedamdesetak kuna. U Indoneziji je još jeftinija. Ja pojma nemam o kavi, ali iskoristit ću priliku u Indoneziji.
Konačno u 1 sat dolazi naš bus, vjerojatno je upravo dovezao novu tranšu iz Hanoija. Dakle, mi smo već 5,5 sati na putu, a za to vrijeme smo se jedva uspjeli dočepati kopna. I sad još 4 sata truckanja do prijestolnice. U autobusu sjedam kraj nekog Španjolca s kojim se upuštam u razgovor. Tip isto putuje po Indokini, ide u Vijetnam, Kambodžu i Tajland, ali ima mnogo manje vremena od mene, oko mjesec dana za sve, pa će letjeti. Putuje s neke dvije cure koje je upoznao preko neke stranice za putovanja i veli da se dobro slažu. Planira se druge godine vratiti i obići Laos, Mijanmar i Indiju. Kaže kako ga hvata panika, već ima 30 godina, a toliko je još mjesta na svijetu koja želi obići…naravno da mi zavidi na ovome što radim, čini mi se po reakcijama ljudi da bih neke od njih mogao inspirirati da se pokrenu, da realiziraju svoje putničke snove i da se odmaknu od dosadne rutine posla od 9 do 5 uz dva tjedna godišnjeg ljeti, jedan zimi i još jedan za spajanje blagdana. A uz današnju tehnologiju, koliko se posla može raditi pod kokosovom palmom (ali pazite ipak s laptopom, kokosi padaju) umjesto u nekom prašnjavom uredu. Pod uvjetom da otok s palmom ima wi-fi. Još ako ste uhljeb, možete se smjestiti i pod drvo (u)hljebovca.
Uglavnom, sa Španjolcem sam prešao niz tema, od važnosti španjolskog u današnjem svijetu do Carlosa Slima i cijena meksičkih telekom usluga, a onda smo utonuli u drijemež, tj. ja u piskaranje. Do piš-puš-srk-šop pauze, s time da smo ovaj puta stali na nekom drugom mjestu, ali su se i ovdje mogle kupiti metar visoke porculanske vaze, anđelčići za vrt i sličan kič. Nakon 25 minuta opet Fosbury flopom u bus i peglaj dalje, još dva sata do Hanoija koji po prvi puta vidim po lijepom vremenu. I dobro mu stoji. Dok ne izađem iz autobusa i shvatim razmjere sparine koja isijava iz asfalta. Petak je predvečer i grad je zericu hektičniji nego inače. Uzimam stvari, Tony i ja krećemo u sličnom smjeru, ali on onda ide na bus, dogovaramo se sutra ujutro u pola 9 ispred katedrale. Španjolca sam negdje izgubio, s Nizozemcima se pozdravljam, oni lete u Danang, odakle će obići Hoi An i Hue, možda se sretnemo u Hueu. Vijetnam JEST manji od Kine, ali kombinacija za obilazak ima više, premda uglavnom svi na kraju obiđu sve. Ja sam doduše odlučio izostaviti Sapu (ostao sam bez Sape) i vjerojatno Nha Trang (zato da imam razloga vratiti se Na Trag), tako da će mi tu vjerojatno uteći dosta drugih turista. Ali ne bi me čudilo da na neke nabasam i u Kambodži.
Vraćam se u već poznati kvart, na recepciji je poznato lice, onaj tip koji se svaki puta gotovo presamiti od radosti što me vidi, a ja se pitam je li to profesionalni čmaroliz vijetnamskih turističkih djelatnika ili sam čovjeku stvarno simpatičan. Moli me da napišem pozitivnu recenziju za hostel na Hostelworldu, iako sam to već napravio, samo što ju program nije prihvatio. Čini se da im nešto šteka sa stranicom. On naglašava da im je to jako važno…razumijem, konkurencija je velika, nema razloga da ne pokušam ponovno napisati. Kažem mu što namjeravam dalje, on mi prvo predlaže da uzmem otvorenu autobusnu kartu od Hanoija do Ho Chi Minha – to je uobičajeno u Vijetnamu, kako ljudi uglavnom putuju istom rutom (ako ne lete), uzmu izuzetno jeftinu kartu koja ima mogućnost hop on-hop off u značajnim mjestima uz put. Autobusa ima dosta, postoje dnevni i spavaći busevi, no za potonje sam čuo svašta, tako da ne bih ako ne moram. No do Ninh Binha mi to nikako ne odgovara, jer bus ide tek u 7 navečer. Odlučujem se ipak kupiti kartu za lokalni autobus, koji polazi s kolodvora na jugozapadu grada. Dopustit ću tipu međutim da mi rezervira kartu za vlak između Ninh Binha i Huea u ponedjeljak navečer. Srećom tip nije uporan, nudi opcije na APP bazi. Izdaje mi račun za rezervaciju karte (sobu sam platio već unaprijed), te mi kaže da će mi dati popust na pranje rublja zato što su mi izgubili vrećicu… Čekaj, popust na što? Pa ja sam već platio pranje rublja. Da, ali ono drugo pranje. Pa to drugo pranje je bilo moja reklamacija, to bi se trebalo napraviti besplatno, još su mi i vrećicu izgubili. Recepcionar naziva nekoga u toj praonici i nakon nekog vremena kima. Stornira obračun, da, reklamacijsko pranje je besplatno. Kaže mi i da ih je pitao na kojoj temperaturi peru rublje, peru ga u hladnoj vodi. Onda nije ni čudo da je onoliko prljavo kad se vrati s „pranja“. Konačno krećem u sobu, istu u kojoj sam bio prethodne 4 noći. Malo su rearanžirali krevete i minibar u međuvremenu radi. Spajam se na internet, ponovno pišem recenziju, opet ista priča. Tip na recepciji mi je rekao da ako im napišem recenziju moći će mi omogućiti da se sutra odjavim i nakon 12 sati (što je redovno vrijeme odjave), kao i da će mi pozvati povoljan taksi. Znači, zapravo je riječ o ucjeni, kada se sve ogoli. No ni uz najbolju volju ne mogu poslati tu recenziju, jer stranica ne prihvaća moj klik.
Izlazim na večeru. Pitam se gdje je Pieter. Njemu frendovi u Hanoi dolaze 9. kolovoza, tada mora biti tu. Dotad je vjerojatno otputovao u Sapu. Meni se nikad nije javio. Je li mu recepcionar zaboravio dati moj broj ili on jednostavno nije imao volje naći se, ne znam. Hanoijske su ulice postale sauna, a kako je promet po Hang Dao zatvoren zbog večernje tržnice, to samo stvara još veći krkljanac. Odlazim ponovno u onaj restoran gdje sam sreo Eleonoru. Ovaj puta uzimam jedan od fiksnih menija, koji uključuje pho (konačno da ga probam – iako je zapravo ništa posebno, obična bistra juha s rezancima i mesom, u mom slučaju piletinom, te sjeckanim mladim lukom, a još si stavljam i sok od limete), proljetne smotuljke s nuoc mamom, ribljim umakom u koji se obično umaču i koji u Vijetnamu ima ulogu sličnu soja sosu u istočnoj Aziji, odnosno soli na zapadnim stolovima, piletinu s cashew orasima i rižom, a za desert jogurt, te uz to lassi od manga. Sâm sam za stolom, nije tolika gužva, pored mene sjedi neki mlađi par Francuza, a iza njih neka dva tipa koji su vjerojatno Amerikanci i to čini mi se pentekostalci (spominjali su govorenje jezicima, što je fora kod pentekostalaca), i koji negdje tijekom večere započinju razgovor s Francuzima koji se naravno vrti oko Boga i potrebe spasenja. Francuz je čini se ateist, a ovaj na njemu isprobava uobičajene argumente da svaki stroj u prirodi treba stvoritelja, pa kako onda ljudski organizam, koji je tako savršen ne bi imao stvoritelja… Francuzu se ne da raspravljati, iako bi ga mogao suzbiti ukazivanjem na logičku pogrešku oko toga kako onda Bog nema stvoritelja. Zapravo, da sjedimo obrnuto, mislim da bih ja mnogo spremnije polemizirao, ali opet, ne bi mi se dalo upropastiti večeru raspravom oko duhovnih pitanja s nekim tko ionako ne želi raspravu nego jednostranu poduku. Općenito mi nije jasan baš taj stav evangeliziranja nepoznatih ljudi koji sjede pored tebe u restoranu i koji su ovdje očito došli tražiti hranu, a ne spasenje. Osim toga, uz malo psihologije se može zaključiti da su sigurno upoznati s osnovnim postulatima vjere i da postoji neki razlog zašto ih nisu prihvatili, a tvoj nasilan nastup u posve krivom kontekstu sigurno neće doprinijeti promjeni mišljenja. Ali mnogi ti putujući evangelizatori (a ovaj navodno živi i radi u Vijetnamu, kao što je rekao) nisu baš dobri psiholozi i zapravo rade medvjeđu uslugu svojoj vjeri. Francuzi su se pokupili, a srećom da sam i ja bio pri kraju, jer bi i meni pokušali prodati Radosnu vijest.
Prije spavanja još jedan Oreo sladoled s tekućim dušikom, a onda polagano u hotel, imam dogovor s Tonyjem u pola 9, inače bih još malo lunjao gradom, ipak mi je ovo zadnja večer u jednom od dosad najugodnijih gradova na putu…