Naslov se odnosi na pogrešno razumljene stihove koje je moja malenkost, u dobi od kojih 11-12 godina, čula u pjesmi Rivers of Babylon grupe Bonnie M. Tada naime nisam još poznavao dobro priču o babilonskom sužanjstvu Židova, kao ni simboliku Ziona u rastafarijanstvu, ali sam svakako čuo za bivši glavni grad bivšeg Južnog Vijetnama. A realno, mnogi su, pogotovo oni koji su vjerovali u tlapnju o „širenju crvene nemani“, imali razloga plakati kada bi se sjetili Saigona i toga 30. travnja 1975.
Ujutro sam u sobu dobio dvoje novih cimera, jedan par. I ovi su govorili jezikom koji razumijem – naime, bili su Slovenci. Eto, nakon četiri i pol mjeseca suše, sada Jugoslaveni napadaju sa svih strana. Urbani Jugoslaveni, dapače.
Danas je dakle bio dan odluke. Gospođica iz Canonova servisa (koja se preziva Nguyen, kao i valjda 40% Vijetnamaca) obećala me nazvati kada popravak bude gotov. Uzeo sam to sa skepsom, no razloga nije bilo – u pola 10, još sam pisao post od prethodnog dana, zazvonio je mobitel. Bilo je jasno da to može biti samo ona. Točno, aparat je već popravljen. Mogu ga doći preuzeti počev odsad, pa najkasnije do podneva. Nema frke, čim ovo natipkam i odem do bankomata, eto mene kod vas. Negdje oko 11.20 osvanuo sam na rečenom mjestu, dobio fotoaparat, radi, sve super, čak su ga i očistili od pijeska koji se u pustinjskim područjima bio nakupio u kutovima utora za okretni zaslon, kao i u utoru za memorijsku karticu…pitam još imaju li oni u prodavaonici kakvu nepromočivu torbicu za fotoaparat, kaže da nemaju, ali da probam pogledati u Canonovoj prodavaonici preko puta. Ima dalje cijeli jedan kvart s dosta prodavaonica potrepština za fotoaparate, možda tamo bacim oko. Sada konačno opremljen poštenim fotoaparatom krećem u šetnju Ho Chi Minhom.
Službeno se grad na vijetnamskom zove Thanh pho Ho Chi Minh, pri čemu „thanh pho“ znači „grad“. Engleski je Ho Chi Minh City (skraćeno HCMC), francuski Ho-Chi-Minh-ville, njemački Ho-Chi-Minh-Stadt…mi nemamo elegantnog rješenja, iako sam jednom negdje vidio Hošimingrad. To je pogrešno već zbog nevijetnamskog, francuskog, izgovora najpoznatijeg imena Nguyena Sinh Cona – Vijetnamci naime to ime izgovaraju kao Ho Či Min (vijetnamski uopće ni nema š, osim kao pozicijsku varijantu), pa eventualno može biti Hočimingrad, ali to mi zvuči jednako komično kao Rtograd (s druge strane, zašto ne? – mi smo valjda jedini koji taj južnoafrički grad zovu stranim imenom, i to još ne imenom iz jezika onog naroda koji ga je osnovao). Zato se najčešće u hrvatskome grad i ime osobe izgovaraju jednako. A kako stare navike teško umiru, tako ga jednako stranci, koliko i Vijetnamci, u razgovoru i dalje zovu Saigon. Službeno, to je i dalje ime središnjeg gradskog distrikta, kao i željezničke stanice. I pive, naravno. :D Počeci grada su u kmerskom ribarskom selu Prey Nokoru, koje je s vremenom postalo glavnom kmerskom lukom na Južnokineskom moru (odnosno Istočnom moru, kako ga zovu u Indokini). Tijekom 17. st. sve veće doseljavanje Vijetnamaca koji su bježali od građanskog rata između sukobljenih dinastija promijenilo je demografsku sliku onoga što je danas južni dio Vijetnama. U to vrijeme to je područje još uvijek bilo dijelom Kmerskog kraljevstva, koje uslijed rata s Tajlandom (tj. Sijamom) nije moglo kontrolirati i populacijska kretanja u delti Mekonga. Tako su Vijetnamci demografski nadvladali Kmere u delti Mekonga i priključili to područje svojoj zemlji, na taj način zatvorivši Kambodži pristup na Južnokinesko more. Prey Nokor preimenovan je u Saigon, ali je nastavio biti značajnom lukom. U doba francuskog osvajanja Indokine postaje moderan, lijepo uređen grad, s brojnim širokim bulevarima i drvoredima. Upravo mi se to jako svidjelo u Vijetnamu, puno zelenila, drvoredi, gotovo pa mediteranski urbanizam. Nakon sumornih kineskih gradova (čast izuzecima), vijetnamski su bili pravo osvježenje. Čak i nakon ujedinjenja, Saigon nije zanemaren u korist Hanoija, nije kažnjen zato što je bio glavni grad juga – on je i dalje najveći grad u Vijetnamu (današnje metropolitansko područje ima oko 10 milijuna ljudi, a moglo bi se udvostručiti u idućih 15-ak godina), središte većine gospodarskih aktivnosti (mnogo više od Hanoija – Hanoi je politička prijestolnica, a Ho Chi Minh poslovna), kao i mnogo kozmopolitskiji od Hanoija (stranci u Hanoiju uglavnom su turisti, ali u Ho Chi Minhu postoji prava iseljenička scena). Promet je užasan, rijeke motocikala, automobila…nakon 4 mjeseca Azije već sam na to navikao, pa prelazim cestu uglavnom bez treptaja, ali neki žutokljunac bi vjerojatno bio prestravljen suočivši se s rijekom motocikala koja juri na njega. U hanojskim uskim ulicama staroga grada taj intenzitet prometa se ne osjeti toliko, no ovdje, na širokim bulevarima on udara svom snagom.
Šetnjom sam obišao neke stare punktove i poslikao ih boljim fotićem, dodao pokoji novi… Pri jednoj nabavci osvježavajućih pića nalijećem na napitak od cordycepsa. Cordyceps je jedno od tonizirajućih sredstava kojima pripisuju antikancerogeni učinak. Ono po čemu je cordyceps bizaran jest da je riječ o parazitskoj gljivi koja raste na gusjenicama moljaca i to tako dok ih posve ne pojede iznutra. Zvuči kao neko biće iz horror priča, no ljudi ga jedu i od njega rade čaj. Cordyceps inače obitava na Tibetu, a vjerujem da su ga Tibetanci prvi puta jeli iz nužde. Čaj se može raditi tako da uzmete nekoliko mumificiranih gusjenica u šalicu i prelijete ih vodom, a možete koristiti i prah. U ovome što sam ja pio bili su nekakvi komadići, valjda isjeckana gusjenica. Nije bilo loše, ali je okus bio neodređen. Ručao sam banh xeo, tzv. vijetnamsku palačinku, jelo koje se sastoji od rižine palačinke s kurkumom punjene komadima masnog svinjskog mesa, škampima, sjeckanim mladim lukom i sojinim klicama. Komadići te palačinke se onda umataju u lišće salate ili bok choija, pa se to onda umače u riblji sos… Ja sam odustao od te komplicirane procedure i uglavnom odlamao štapićima komade banh xea i unosio ih izravno u usta. Inače, takvo se jelo smatra prvenstveno zimskim, zbog velikog sadržaja masti.
U popodnevnim satima posjećujem tri lokacije koje imaju priču. Prvo odlazim na križanje ulica Nguyen Dinh Chieu i Cach Mang Thang Tam. Obje su se ove ulice zvale drugačije kada se 11. lipnja 1963. na njihovom križanju zbio jedan šokantan događaj. Naime, bilo je to vrijeme tzv. Budističke krize u Južnom Vijetnamu, koja je nakon duge diskriminacije budista i favoriziranja katolika u zemlji u kojoj je 80-90% stanovništva bilo budističko erumpirala kada je predsjednik Ngo zabranio da se na Vesak (blagdan obilježavanja Buddhinog rođendana, obično pada krajem svibnja ili u ranom lipnju) ističu budističke zastave. Svega nekoliko dana ranije, katolici su isticanjem vatikanskih zastava proslavili inauguraciju novog nadbiskupa Huea, Ngo Dinh Thuca, koji je sasvim slučajno bio i predsjednikov stariji brat. Nakon što su budisti u Hueu održali procesiju s brojnim budističkim zastavama, policija je pucala na procesiju, ubivši devetero ljudi. Ngo Dinh Diem je odbio bilo kakvu odgovornost, optuživši Viet Cong za pucnjeve. Prosvjedi su postajali sve češći, a Ngo se suočio s kritikama i od najvjernijeg saveznika, SAD-a. I tada je uslijedila dojava američkim novinarima u Saigonu da će se 11. lipnja ispred kambodžanske ambasade zbiti nešto važno. Mnogi novinari tu su vijest uzeli s rezervom – prosvjedi budista postali su već rutina – tako da ih se jako malo pojavilo na rečenom mjestu. Prvo je prošla povorka od oko 350 redovnika i redovnica, a onda je iz automobila izašao Thich Quang Duc, predsjednik Odbora za obrede Kongregacije vijetnamskih redovnika. Sjeo je u lotosov položaj na sredini križanja, a jedan od redovnika koji su bili s njim polio ga je petolitarskim kanistrom benzina. Thich je izmolio kratku molitvu i potom kresnuo šibicu. Vatra je ubrzo zahvatila njegovo tijelo koje je u roku od desetak minuta posve izgorjelo. Prizor je bio šokantan, ljudi su bili nijemi od strave ili su jecali. Thich je međutim bio posve miran, niti mišić mu se nije trznuo dok mu je tijelo gutao plamen. Jedan od redovnika ponavljao je „Budistički redovnik se spaljuje. Budistički redovnik postaje mučenikom.“ na engleskom i vijetnamskom. Fotografija Malcolma Browna, kasnije nagrađena Pulitzerovom nagradom (i još kasnije korištena kao naslovnica eponimnog prvog albuma grupe Rage against the Machine), prikazuje taj zastrašujući prizor. Mnogi promatrači, uključujući i neke policajce koji su osiguravali mjesto, pali su ničice pred buktinjom. Nakon izgaranja tijelo je odneseno u obližnju pagodu, a uokolo su se počeli okupljati redovnici i laici koji su podržavali borbu budista. Policija je opkolila pagodu i počela hapsiti ljude. Ngo je sazvao hitan sastanak sa svojim ministrima, a američki ambasador upozorio je vlasti da se situacija približava kritičnoj točki. Američki državni tajnik Dean Rusk zaprijetio je prekidom svih američkih veza s južnovijetnamskim režimom ako vlada ne pristane na zahtjeve budista. Naposljetku je sporazum potpisan 16. lipnja. Thichovo tijelo sahranjeno je 19. lipnja, te je tijekom toga pogreba još jednom kremirano. No jedan dio tijela nije izgorio – njegovo srce, iako karbonizirano, ostalo je čitavo, te je slavljeno kao relikvija i dokaz Thichove suosjećajnosti. Kasnije tijekom toga ljeta, iako je sporazum potpisan, došlo je do organiziranih napada na pagode, u organizaciji Ngoova brata Nhua, inače njegova glavnog savjetnika (koji je kasnije i ubijen zajedno s njime). Nhuova žena, koju su u to vrijeme smatrali prvom damom Južnog Vijetnama (jer je Diem bio neženja), izjavila je kako „jedva čeka vidjeti još kojeg budističkog redovnika kako cvrči“. Lokacija spaljivanja, ispred kambodžanske ambasade, bila je simbolična, jer je Ngoova vlast imala i vrlo zategnute odnose s Kambodžom, diskriminirajući vijetnamske Kmere, a upravo je Norodom Sihanouk pružio podršku vijetnamskim budistima u njihovoj borbi, što je Ngo okarakterizirao kao kambodžansku diverziju. Također je tvrdio kako je Thich bio drogiran i natjeran na svoj čin kako bi se njega (Diema) prikazalo u negativnom svjetlu. No stvari za Ngoa više nisu bile dobre, situacija je izmakla kontroli, a vojska je počela planirati državni udar, koji je na kraju u studenom te godine doveo do ubojstva obojice braće Ngo. Fotografija Thich Quang Duca doprinijela je senzibilizaciji zapadne javnosti protiv Ngoa i doista više nitko nije žalio kada se te jeseni dogodio atentat.
Već je skoro 3 sata, moram se požuriti ako želim stići u Palaču Ujedinjenja. Ovo impresivno zdanje sagrađeno je 60-ih godina na mjestu starije palače u kojoj su stolovali guverneri Francuske Indokine (iako je glavni grad formalno bio Hanoi, guverneri su obitavali u Saigonu). Ta starija palača nosila je ime po kambodžanskom kralju Norodomu I. (osnivaču dinastije koja još uvijek vlada Kambodžom). 27. veljače 1962. dvojica pilota južnovijetnamskog zrakoplovstva, umjesto da krenu u bombardiranje Viet Conga, izvršili su napad na predsjedničku palaču, u želji da ubiju Ngoa. Ngo je preživio napad, ali lijevo krilo zgrade je uništeno. Budući da ju se nije isplatilo popravljati, Ngo je naredio njeno rušenje i izgradnju nove palače, a zadatak je povjeren nagrađivanom arhitektu Ngo Viet Thuu (začudo, nije rodbinski bio povezan s predsjednikom). On je u izgradnji koristio simboliku kineskih znakova sa značenjem pozitivnih pojmova, čije konture slijede tlocrt palače i ornamenti na fasadi. Izgradnja je počela 1. srpnja 1962., no Ngo nije dočekao njezino dovršenje – završena je 31. listopada 1966., ironično, gotovo na trogodišnjicu Ngoova ubojstva. U palači je najveći dio vremena dok je obavljala svoju izvornu funkciju (točnije, do svoga odlaska iz zemlje 9 dana prije njenog pada) stolovao Nguyen Van Thieu, drugi južnovijetnamski diktator. 8. travnja 1975. palača je ponovno bombardirana, učinio je to Nguyen Thanh Trung, ubačeni sjevernjački špijun u južnovijetnamskom zrakoplovstvu, ali bez značajne štete. Nakon pada Saigona, palača je postala sjedište revolucionarne vlade Južnog Vijetnama, koja je pripremala ujedinjenje dviju zemalja. Danas je uglavnom sve ostavljeno u onom stanju u kojem je bilo sedamdesetih, s izuzetkom glavne konferencijske dvorane u kojoj se i danas održavaju svečane konferencije i primanja, pa je tako opremljena zastavom ujedinjenog Vijetnama, komunističkom zastavom sa srpom i čekićem, i Hoovom bistom. Zanimljivo je vidjeti predsjednički bunker u kojem se nalazio i glavni ratni i informativni stožer za slučaj izvanrednih okolnosti. Po zidovima još vise karte koje prikazuju ratnu situaciju, a tu je i elektronička oprema iz šezdesetih…doista kao svojevrsna vremenska kapsula. Palaču okružuje veliki vrt s još nekoliko starijih kolonijalnih zgrada…zelenila nikad dosta u vijetnamskim gradovima.
Posljednja aktivnost današnjeg dana (jer sam odlučio da neću ići u Cholon, kinesku četvrt i nekada zaseban grad 5 km jugozapadno od centra) posjet je vodenom lutkarskom kazalištu. Vodeno lutkarstvo tradicija je koja se razvila u delti Crvene rijeke u sjevernom Vijetnamu, no danas takvo kazalište postoji i u Ho Chi Minhu (i dobro da postoji, jer u Hanoiju nisam stigao otići na predstavu). Riječ je o lutkarskim predstavama koje su se nekad odvijale na poplavljenim rižinim poljima, a danas se odvijaju na pozornici koja je zapravo bazen. Lutke su izrađene od lakiranog drveta i mogu težiti do 15 kg. Lutkari stoje iza pozornice, u vodi do pasa, i upravljaju lutkama pomoću poluga koje se nalaze pod vodom. Predstava traje 50-ak minuta i prikazuje isječke iz svakodnevnog vijetnamskog ruralnog života, poput lova na žabe, oranja ili utrke čamaca, zatim scene iz povijesnih legendi, poput kornjače koja kralju uzima mač, te mitološke scene, kao što su ples vila, igra jednoroga loptom i slično. Cijelo vrijeme predstavu prati tradicionalna glazba koju izvodi orkestar s obiju strana pozornice, a članovi orkestra funkcioniraju i kao naratori-vokalizatori lutaka, ali imaju i ulogu sličnu onoj zbora u grčkoj drami (dakle, upozoravaju ili bodre glavne glumce, tj. lutke). Lijepo i prpošno iskustvo.
Dok sam fotografirao predstavu, događa mi se novi problem s fotićem. Naime, prikaz slike na displeju se iz nekog razloga okrenuo naopako. Displej ima žiroskopski senzor koji sliku uvijek okreće prema očima promatrača, neovisno kako je ekran okrenut. Sada je izgleda taj senzor riknuo. Nije neki problem, ja jednostavno mogu zarotirati ekran od sebe za 180° i onda ga preklopiti natrag u utor, tako da bude okrenut prema meni. Ionako mi rotacija ekrana od 90° treba samo za gerilsko fotografiranje, a to sam radio u Iranu i Kini, zemljama koje su osjetljive na fotkanje. Sumnjam da će mi to trebati u Kambodži, a onda to lako mogu popraviti u Bangkoku. Vjerojatno su ovi u servisu, dok su rastavljali čitav fotić, nešto zeznuli. Primjećujem i da mi je okular malo labavije nasađen. Sve bih to mogao otići reklamirati, ali pikiram sutra ujutro napustiti Vijetnam. Nadam se samo da neće biti drugih ozbiljnijih problema, ovo je samo nepraktičnost. Čak ga zakratko uspijevam popraviti, preko menija s funkcijama, no kasnije te večeri ponovno se okrenuo.
Vraćam se prema hostelu, hodam kroz središnji park pored bekpekerske četvrti, u kojem je uvijek živo. Ljudi ili igraju nogomet i badminton, ili vježbaju tai chi (to uglavnom rade rano ujutro, vidio sam ih kad smo dolazili u grad). Dok hodam primjećujem da iza mene ide neki čovjek i mrmlja sebi nešto u bradu. Riječ je o mlađem tipu, u dvadesetim godinama, naočale, šilterica… Hoda na način kao da će mi se ubrzo obratiti. To i čini s nekakvim „Where are you going, man?“ Promrmljam nekakav negostoljubivi odgovor i krenem dalje. Tip i dalje hoda za mnom. Pružam korak i trudim se ignorirati ga. On i dalje nešto mrmlja. Stajem i okidam jednu sliku, a on staje kojih metar od mene. Krećem dalje, a ovaj kao sjena za mnom. U jednom času prelazim cestu u zadnji čas prije nego što će se upaliti crveno, a između nas dvojice poteći rijeka motocikala. Nastavljam dalje, ali ga više ne vidim kad se osvrnem. OK, ovo je bilo čudno. Tipu je očito bilo dosadno, ili možda nešto ozbiljnije, ali nije baš ugodno iskustvo. Približavam se svom hostelu i opet moram prijeći cestu. Kada ju prijeđem shvatim da sam koji metar ispred njega. Slijedio me dakle drugom stranom ceste. Ovo već postaje jako neugodno. Ulazim u svoju uličicu, srećom da je dan i da ima ljudi. Za pola minute sam ispred svog hostela, imam kojih desetak metara prednosti. Ulazim unutra, zastajem na recepciji pokupiti oprani veš („oprani“ – opet se vide tragovi prljavštine na ručniku koji sam dao oprati), a kroz ulazna vrata vidim kako ovaj prolazi ispred hostela, pa se onda vraća i gleda unutra. Dobro, sad sam na sigurnom teritoriju, sumnjam da će ovaj dežurati ispred hostela toliko dugo koliko ja sada mislim ostati u sobi.
Čudno i nelagodno iskustvo. Sjećam se da mi se to jednom dogodilo u osnovnoj školi, neki tip – moj vršnjak – me tako slijedio po tramvajskoj stanici u Draškovićevoj (tramvaja nije bilo kojih desetak minuta, pa sam se šetkao gore-dolje, a on u stopu za mnom, i još je stalno mljackao kada bi mi se približio). Kad sam skužio da me prati, počeo sam se šetkati brže, naglo pritom mijenjajući smjer, a ovaj i dalje za mnom. Potom smo ušli u isti tramvaj, ali na različita vrata, no ovaj se kroz gužvu progurao i stao kraj mene i dalje mljackajući. Na kraju sam ja izašao na Kvatriću, on je ostao u tramvaju. Jezivo. Ovo je još bizarnije jer sam u stranoj zemlji, u gradu koji ima reputaciju krađe torbica s motocikala i slično. No ovaj tip nije izgledao kao neki lopov, izgledao je više kao psiho. Razmišljam jesam li možda nešto izgubio, pa mi je ovaj to htio vratiti, trudim se amnestirati takvo čudno ponašanje, ali ne, ne nalazim nikakvih takvih argumenata.
Večer provodim u sobi, u jednom se času spuštam do recepcije i kupujem kartu za sutra za Phnom Penh. Bio sam skeptičan hoće li ih još biti, čak bi mi taj jedan dan više u Saigonu dobro došao, ali nije nužno. Mogao bih eventualno još pogledati Cholon, svratiti do servisa fotoaparata i pitati što s displejem, kupiti razglednice i poslati ih (nakon Kine ni iz Vijetnama neću izgleda poslati nijednu razglednicu), ali kako rekoh, osjećam da je vrijeme za novu zemlju. A i treba ostaviti nešto za idući put, Vijetnam mi je zemlja u koju bih se želio vratiti, možda sa svojim haharima suputnicima (Letica je rekao da mu je Vijetnam već dugo želja), možda s dragom osobom, ne znam. Indokina mi se zasad prilično sviđa. Vidjet ću kako ću reagirati kada se suočim sa siromaštvom, korupcijom i prosjačenjem u Kambodži…
Za večeru ću uzeti musaku kod Zeusa, najbliže mi je. Prije toga još printam dva primjerka e-vize u drugom hostelu, onog tipa nema na vidiku. Liježem dosta kasno, oko pola dva, a dižem se već u pola sedam, autobus je u 8. Kompanija nema baš najugodnije recenzije, ali gotovo sve kambodžanske su takve. Nakon Pakistana eto me opet u disfunkcionalnoj državi. Bit će to deveta na ovom putu, 42. ukupno u mom životu…
Post je objavljen 28.08.2015. u 10:38 sati.