O jednom propalom kraljevstvu

Autobus me pokupio ispred hotela, potom smo, kako to već obično ide, malo kružili gradom dok nismo pokupili i ostale izletnike, a onda je autobus stao pored ceste i ugasio motor. Ubrzo smo dobili uputu da svi izađemo, jer se pokvario. No iako sam očekivao da će doći zamjenski bus, nakon dvadesetak minuta ovaj je popravljen. Čini se da je pukao jedan od remena u motoru. Uz neznatno zakašnjenje nastavljamo prema 55 km udaljenom My Sonu, arheološkom nalazištu na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Naš vodič govori tečan engleski (iako s vijetnamskim naglaskom), ali ono što mi nikako ne sjeda jest način na koji govori. Čovjek je doslovce preslikao način govora najavljivača filmova, i koristi ga bez obzira o čemu govori. Pada mi na pamet skeč Pabla Francisca u kojem on opisuje svakodnevni život najavljivača filmova i način na koji se dramatičnim glasom obraća djetetu da ode u svoju sobu, ili pak dok vodi ljubav sa svojom ženom najavljuje svršavanje s „Coming soon!“ :D Ali ono je stand-up komedija, a ovaj lik je stvaran. I dok još donekle mogu shvatiti takvu dramatičnost kad priča o povijesti kraljevstva Čampa i My Sona („They worshipped…Shivaaaa!“), stvar postaje bizarna kad istim takvim tonom objašnjava kako se na povratku jedan dio grupe vraća brodom (to je moj dio) i kako ćemo na tom brodu imati i – ručaaaak! S vremenom sam se navikao, ali ta njegova teatralnost je bila poprilično naporna.
Kraljevstvo Čampa postojalo je od 2. do 19. st., iako je svoju važnost počelo gubiti nakon 16. st. Čami su malajsko-polinezijski narod s Jave ili Bornea, koji su kao pomorci došli na područje današnjeg središnjeg Vijetnama. Iako se njihova vlast protezala i dublje u kopno, obuhvaćajući i dijelove Laosa, Čami su ipak ostali prvenstveno vezani uz obalu, plovidbu i pomorsku trgovinu. Premda su danas vjerom uglavnom muslimani, u to su vrijeme bili hinduisti, i, da, slijedili su kult Šive. Neovisno kraljevstvo Čampa nastaje 192. g., kada lokalni vladin službenik podiže pobunu protiv kineske vlasti i stvara samostalnu političku jedinicu. Novo će kraljevstvo ući u sukob s kraljevstvom Funan na području Kambodže, te će od njega, iako će ga vojno nadvladati, preuzeti hinduističke utjecaje. Kasnije ulazi u trgovinu začinima s arapskim trgovcima, čime akumulira znatno bogatstvo. Osim toga, trgovalo se zlatom, srebrom, robovima iz unutrašnjosti, ali i drvom. Zlatno doba Čampe bilo je između 7. i 10. st. Kako su Vijetnamci napredovali prema jugu, tako su se počeli sukobljavati s Čamima, te se od 15. st. čamski teritorij sve više smanjivao, a na novoosvojena su se područja naseljavali Vijetnamci, koji su za razliku od pomoraca Čama bili poljoprivrednici. U 17. i 18. st., nakon pada dinastije Ming, velik se broj Kineza, posebice onih iz južnih regija, doselio na područje koje je još uvijek bilo pod kontrolom Čama, te se ženidbeno izmiješao s Čamima. Potomci takvih veza kulturološki su se doživljavali više kao Kinezi nego kao Čami. Posljednji čamski grad, Panduranga, pao je 1832., čime je kraljevstvo Čampa i formalno prestalo postojati. Danas vijetnamske vlasti poprilično šikaniraju i diskriminiraju Čame, kako one koji su još uvijek hinduisti, tako i one koji su muslimani. Ali istovremeno turistički profitiraju od čamskih spomenika.
My Son znači „prekrasna planina“ (a ne, začudo, „moj sin“), a riječ je o kompleksu hramova sagrađenih između 4. i 14. st. My Son nije nikada bio grad, već samo ceremonijalni kompleks u kojem se u doba najvećeg opsega nalazilo do 70 hramova, posvećenih uglavnom Šivi. Uslijed toga, u kompleksu je prisutan velik broj lingama, faličkih skulptura koje predstavljaju Šivin muški princip. U vrhovnom trojstvu hinduističkog panteona, Brahma je stvaratelj, Višnu održavatelj, a Šiva razaratelj. No to nije konačno razaranje, već razaranje radi prelaska u novi oblik postojanja, zato je tu uostalom i falički simbol. Kontrapunkt lingamu je joni, prikaz ženske stidnice, obično u obliku ploče s kvadratnim otvorom u sredini, koji s jedne strane ima žlijeb prema obodu ploče. Joni se koristio kao žrtvenik za prinošenje i posvećenje mlijeka svete krave i meda, koji bi se nakon toga kroz žlijeb izlijevali sa žrtvenika i potom konzumirali. My Son je vjerojatno hinduističko arheološko nalazište s najduljim kontinuitetom u Indokini (stariji je od Angkora), ali je u 15. st., nakon pada pod vijetnamsku vlast, zaboravljen te ga je počela prekrivati džungla. Otkrili su ga tek francuski arheolozi 1898., a 1904. je opisan. Tridesetih godina 20. st. Francuzi su započeli obnavljati neke hramove, unatoč činjenici da ni danas nije poznato na koji su način cigle (jer hramovi su uglavnom građeni od cigle, kamen se koristio tek za skulpture) međusobno povezivane, budući da naliježu jedna na drugu kao u suhozidu. Čini se da je neka vrsta vezivnog sredstva ipak postojala, no stručnjaci još spore o čemu je riječ. Nije posrijedi ljepljiva riža, koja se inače znade koristiti u istočnoj Aziji u te svrhe (recimo, xi'anske zidine su djelomično građene pomoću riže), vjerojatnije je riječ o biljnoj smoli ili čak i o ljepilu izrađenom od same gline od koje su izrađene i cigle. Također, prema nekim teorijama cigle su u zidove slagane poluispečene, da bi ih se onda kasnije zapeklo i povezalo. Ono što ne odgovara tim teorijama, međutim, jest nedostatak tragova vatre na zidovima. Kompleks hramova My Son teško je stradao u američkom tepih-bombardiranju 1969., a ono je izvedeno uslijed sumnje da hramove Viet Cong koristi za svoju bazu. Neki su stoljećima stari hramovi tada pretvoreni u gomilu šute, sve s ciljem uništenja komunista. I onda danas netko apelira na Amerikance da zaustave kulturocid u zemljama poput Sirije ili Iraka. Naš nam vodič kaže da je i njegov otac bio u Viet Congu, ne ovdje doduše, te da je također 5 godina živio u tunelima boreći se za ujedinjenje svoje zemlje (a ne za komunizam, dragi Ameri). Danas ima 68 godina i čin pukovnika, te se ove godine umirovio. Svoju je ženu upoznao nakon rata, iz čega zaključujem da je naš vodič možda malo stariji od mene.
My Son čini 10 glavnih skupina hramova, uz još nekoliko izoliranih samostalnih građevina. Područje nije sasvim očišćeno od neeksplodiranih eksplozivnih naprava iz doba rata, tako da se ne preporučuje vršljati uokolo. Uostalom, ima i zmija – vidjeli smo jednu koja se sakrila u jednu od pukotina u zidu. Osim hramova, postoji i velik broj stela s natpisima na sanskrtu i čamskom jeziku, koji se piše pismom sličnim kmerskomu. Od 1999. My Son je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine, što omogućava stalni dotok novca za obnovu. Pomažu ponešto i Talijani i Francuzi (ali nema govora od Francuza da bi vratili ono što su odnijeli u Louvre i druge muzeje – dosta skulptura je dekapitirano, tj. francuski su im arheolozi odvalili glave i odnijeli ih u Francusku, dok su tijela ostala ovdje). Amerikanci baš nisu nagli u pomoći.
Nakon obilaska My Sona (koji mi je svojevrsna uvertira za Angkor i Borobudur) vraćamo se do busa, te potom gotovo pola puta idemo busom, da bi nas koji idemo brodom iskrcali ispod mosta na glavnoj državnoj cesti, odakle imamo kojih 45 minuta plovidbe do Hoi Ana. Poslužen je ručak: riža s povrćem i tofuom, strogo vegetarijanski. I bez štapića, sa žlicom. Inače, brod je dovoljno malen da praktički većinu vremena moraš samo sjediti na svojim mjestima i teško možeš fotografirati, tako da ljudi uglavnom samo razgovaraju. Prije nego ćemo doploviti u Hoi An, pristajemo na suprotnoj strani rijeke, gdje se nalazi selo Kim Bong, poznato po svojim majstorima rezbarima. Vodič nam pokazuje nekoliko radionica, u prvoj izrađuju skulpture Sretnog Buddhe (to je onaj debeli ćelavi koji se smije, meni liči na Elmera Fudda), i to za pagode u okolici. Izrada jednoga kipa traje oko tjedan dana. Radi se 8 sati dnevno, 6 dana u tjednu. Rezbarima inače naukovanje plaća država, tečaj traje mislim godinu dana, nakon toga dobivaju majstorski certifikat. U drugoj radionici rade intarzije od perlmuta (sedefa) na drvenoj podlozi (premda može biti i na vazama). U trećoj radionici je roba masovnije namjene, npr. ksilofoni, figurice za vitrinu i sl. Naposljetku, preko puta iste se nalazi i radionica tradicionalnih čamaca na rijeci Thu Bon, koji imaju drveni okvir, ali im je oplata od metalnih ploča. Vraćamo se natrag na naš brodić i imamo još desetak minuta plovidbe do centra Hoi Ana. E sad, prije nego krenem natrag doma, želim obaviti jednu stvar. Vidio sam jedne zgodne natikače s crvenom petokrakom u jednom od dućana sinoć, a kako se moje natikače već dobrano raspadaju, trebat ću kupiti zamjenu. Nalazim rečenu radnju, dobar dan, imate li možda broj 46, ženska kaže da mogu napraviti po mjeri, da je za nekoliko sati gotovo. Uzima mi mjere stopalâ, potom izračunava, 25 dolara. Hm, teško mi je procijeniti je li to skupo za ručno rađene natikače. Nema tu puno materijala, a i ovo je Vijetnam, ali opet, koliko bi koštale gotove u Hrvatskoj, 150-200 kn sigurno (ako nisu plastične, a ove nisu – gornji dio je od kože, ili barem skaja, a donji možda i jest neka plastična masa, teško mi je utvrditi). Bit će gotove u 6 popodne, ja kažem da ću doći oko 7, oni rade do 8. To je jedna od prednosti Indokine, te postolarske i krojačke radnje koje brzo izrađuju kvalitetnu i relativno povoljnu odjeću i obuću. Dajem joj predujam, 150 000 donga, jer nemam ukupnih 580 000.
Popodne provodim u pisanju, predvečer se zapućujem u grad, ali prvo moram rezervirati kartu za vlak za Quang Ngai. Tip s recepcije zove nekoga, onda me onaj drugi tip (koji me prvi dan primio) vozi motorom do jednog drugog hotela u gradu, gdje se obavlja rezervacija. Tamo mi kažu da ne mogu rezervirati kartu za manje od 24 sata od polaska, da eventualno mogu rezervirati za prekosutra. To znači da za sutra više nema karata? Ne, ne znači, može ih biti, samo ih oni ne mogu rezervirati. Mogu otići na kolodvor u Danang i pitati izravno na blagajni. OK, a autobus? To može. I on ide iz Hoi Ana. Budući da je stvar s fotoaparatom sređena, više se ne moram vraćati u Danang, tako da ću onda uzeti kartu za sutrašnji podnevni bus. Prilično skupu kartu, 250 000 donga. Duplo više nego karta za vlak između Huea i Dananga, što je slična udaljenost. Polazim u podne, doći će me pokupiti pred moj hotel.
Točno u 7 sam kod postolarke, nove natikače su super, ali stare ću svejedno zadržati – pobornik sam nošenja nečega dok se fizički ne raspadne. Ove još imaju đon, dakle mogu se nositi. :D Nastavljam na otočić na rijeci, gdje se nalaze nizovi restorančića obično u sklopu obiteljskih kuća, tj. praktički vam serviraju hranu iz svoje kuhinje. Obalna šetnica me ovako po mraku podsjeća na neko jadransko mjesto, s tom razlikom da ovdje u Vijetnamu doista vidim ono u što bi se mogla jednog dana pretvoriti i Hrvatska – domaći su ovdje isključivo osoblje za prodavanje robe i usluga strancima. Ako vidite vijetnamsku djecu koja trče po šetalištu, vi ih i nesvjesno doživljavate kao uljeze koji ometaju odmor nama zapadnjacima. Da, vidjet ćete i restorane za Vijetnamce – ali oni su u nekim drugim dijelovima grada, ovdje je klijentela 100% strana. Oni dubljega džepa idu u otmjenije restorane, bekpekeri jedu po prčvarnicama. Ali svugdje su stranci. Tko zna, možda će razvojem srednje klase u Vijetnamu početi i bum domaćeg turizma, zasad to ne vidim. Možda postoji segregacija na mjesta u koja idu prvenstveno stranci (jer si ih domaći ne mogu priuštiti, kao npr. Hoi An, ili u Hrvatskoj nažalost za sve više ljudi Dubrovnik, Hvar i sl.) i mjesta za vijetnamski turizam. Navodno je Quang Ngai prvenstveno za domaće, vidjet ću sutra.
Večera je u jednom od tih skromnijih restorana i nije uopće loša. Uzimam prvo rezance Quang, lokalni specijalitet iz provincije Quang Nam, koji čine rižini rezanci s mesom (meni su bili škampi), tvrdo kuhanim žumanjkom jajeta, kikirikijem, vodenim špinatom, još nekim začinima i posebnim krekerima od rižina brašna sa sezamom. Sve je to preliveno bujonom od ribljeg sosa, crnog papra, češnjaka i ljutike. Prilično ukusno, dobro ne samo za predjelo, već kao ukupni obrok. Nakon toga, glavno jelo su škampi pirjani u pivi (koja se uopće ne osjeti), s posebnim pikantnim umakom od češnjaka i čilija. I to ima kojih 20-ak škampa u porciji, nisu baš štedili. I naravno, bia hoi, po popularnoj cijeni od 4000 donga. Znači, malo više od 1 kune za 3 deci pive. Eto, uz takvo hranjenje u Vijetnamu se može proći prilično jeftino (još da nisam uzeo škampe za 90 000 donga, mogao sam za 29 000 donga – manje od 9 kn – imati poštenu večeru od rezanaca i pive). Na povratku kupujem još jedan donut uvaljan u kokosovo brašno, te jedan cider i lagano se već oko 9 vraćam u svoj brlog.