Natrag prema Hrvatskoj

Da bih došao od Hrvatske do Novog Zelanda, moram se kretati uglavnom u pravcu jugoistoka – ili barem juga i istoka, ako ne može oboje. To uglavnom i činim, s izuzetkom npr. vožnje od Lahorea do Islamabada – i ovoga što slijedi tijekom idućih mjesec dana. Naime, kako bih se s juga Vijetnama dokopao Tajlanda i čuvene prevlake Kra, kojom ću prijeći na Malajski poluotok i onda dalje prema Indoneziji, moram se kretati više-manje na sjeverozapad, sve dok ne dođem do Bangkoka i obiđem najdublji dio Tajlandskog zaljeva, ondje gdje u njega utječe Čao Praja. Tako ću se idućih mjesec dana približavati Hrvatskoj, a ujedno će mi delta Mekonga ostati najjužnija točka do koje sam dopro, sve dok ne sjednem na noćni vlak za Butterworth u Maleziji.
Kada sam ujutro platio račun u hostelu, ostalo mi je još 723 000 donga, 31 dolar. Otprilike ona cifra koju sam otkupio od Shauna u Zhangyeu. Pitam tipa na recepciji može li mi promijeniti, ne može on, ali mogu ovi u drugom hostelu. Odlazim tamo na doručak, frajer na recepciji mi kaže da je to više nego što on ima dolara na lageru i neka probam u zlatarnici na tržnici. Zapravo, postoje dvije. Odlazim onamo prije doručka, jedna je zatvorena, u drugoj mi žena kreće mijenjati, ali onda shvati da je najmanji apoen koji ima 50 dolara. A ja joj mogu uzvratiti samo 10. Ništa ni od toga dakle. Mijenjat ću na granici, ili eventualno u Phnom Penhu pronaći nekoga tko ide u Vijetnam… Oko 15 do 8 pojavljuje se tip iz agencije, koji me odvodi do moga autobusa. Obećali su bus s klimom, WC-om i wi-fijem, te vodu i vlažne maramice. I doista, sve osim wi-fija radi. Wi-fi postoj samo na naljepnici na oplati busa. Pripremio sam se na loše uvjete prijevoza, no na kraju ispada sasvim zadovoljavajuće. Nakon 27 dana napuštam Vijetnam. Zavolio sam ovu zemlju, unatoč napornim mototaksistima, groznoj vrućini, pranju rublja u hladnoj vodi, magarčenju turista…Vijetnam mi je ponudio i lijepe gradove, ukusnu hranu, spektakularnu prirodu, bogatu i uzbudljivu povijest…. Razmišljam kako me ovo putovanje promijenilo. Vijetnamci se po napornosti ne razlikuju puno od Kubanaca, no Kubanci su me lani izludili. Ovdje sam već očekivao da će biti naporni, pa sam se tomu prilagodio. A pozitivan prvi dojam iz Hanoija prenio se dalje. Nekako mi je brzo prošlo ovih mjesec dana, brže nego u Iranu. Je li moguće da sam i na putu upao u onu vremensku rutinu? Na putu na koji sam krenuo da usporim vrijeme? Vidjet ću u nastavku, još sam uvijek u prvoj polovici putovanja. Ukratko, bih li preporučio Vijetnam? Bih. Ako se spremite na određene neugodnosti zato što ste turisti, te ih prihvatite kao dio folklora u zemljama Trećeg svijeta (iako Vijetnam ne bih tako okarakterizirao, Vijetnam je po standardu života u boljem stanju nego npr. Bugarska), u ovoj ćete zemlji doista uživati. A neće vas ni previše koštati – mojih mjesec dana koštalo je oko 1000€, s tim da sam imao relativno velik trošak popravka fotoaparata. Mogao sam proći i jeftinije, da nisam uplato turu u zaljev Halong, da sam sâm kupovao željezničke karte i ne davao za proviziju... Recimo dakle da se za 700-800€ u Vijetnamu može sasvim pristojno provesti i obići cijelu zemlju. Barem ako vam odgovara moj tempo, ako niste među onima koji dođu nekamo pa se onda tamo nasade pet dana (radio sam to i ja u većim gradovima, ali obično zato što su mi bili baza za izlete). Naravno, ako dolazite iz Hrvatske morate uračunati i trošak aviokarte, no i tu se može iskopati nešto povoljno, recimo preko Kuala Lumpura pa dalje Air Asiom, koja ima vrlo jeftine karte. Ukratko, po statistici Vijetnam ima stopu povratka turista od svega 5% (usporedbe radi, Tajland ima čak 50%), što smatram da je šteta. OK, Vijetnam je i manji od Tajlanda, a obično svi turisti prođu najvažnije punktove u tom jedinom boravku, ali svejedno. Nemojmo zaboraviti još jedan turistički kuriozitet – Vijetnam ima najveću spilju na svijetu, spilju Son Doong, dugu oko 9 km. Nalazi se nedaleko Huea, u planinama uz laosku granicu. Ne nadajte se da ćete ju posjetiti – za to vam treba posebna dozvola, kojih se izdaje oko 500 godišnje. Usto spilju morate posjetiti u sklopu vođene ture, koja košta 3000 dolara.
Jesam li vam rekao sve o Vijetnamu? Vjerojatno nisam, bilo bi to nemoguće. Ima još jedna kulturološka stvar koju sam htio naglasiti, no ona se tiče čitave regije. Riječ je naime o osobnim imenima. U čitavoj istočnoj Aziji navođenje osobnih imena slijedi obrazac obrnut od onoga na zapadu, što, ako i niste znali, vjerojatno ste dosada primijetili iz načina kako sam ih ja navodio. U Kini, Koreji, Japanu, Vijetnamu, Kambodži, kao i u Mađarskoj (a onda katkada i u Srbiji) prilikom navođenja nečijeg osobnog imena redoslijed je prezime pa ime. U slučaju mađarskih i japanskih imena taj se redoslijed okreće kada se navode u zapadnim jezicima, pa tako Kovács Ádám postaje Ádám Kovács, a Mifune Toshiro postaje Toshiro Mifune – no u slučaju ostalih jezika ostaje jednak onomu u izvornom jeziku (dakle ne govorimo o Zedongu Mau, Il-Sungu Kimu, Giapu Nguyenu Vou ili Sihanouku Norodomu). Što se tiče Kineza i Korejaca, tu su stvari jasne – oni unatoč tomu ljude službeno oslovljavaju prezimenima: trenutni kineski predsjednik je Xi, trenutna korejska predsjednica je Park… No Vijetnamci i Kambodžanci – pa čak i Tajlanđani i Laošani, koji imaju zapadni redoslijed imena – često i u službenim kontekstima ljude oslovljavaju osobnim imenima. Tako se zloglasni južnovijetnamski bratski par Ngo Dinh Diem i Ngo Dinh Nhu obično navode kao „predsjednik Diem i njegov savjetnik Nhu“, glavni zapovjednik sjevernjačke vojske u Vijetnamskom ratu Vo Nguyen Giap bio je „general Giap“, dok je bivši tajlandski premijer (i državljanin Crne Gore) Thaksin Shinawatra jednostavno „Thaksin“. To može zbuniti, jer ljudi misle da je riječ o prezimenima – no nije.
Na granicu dolazimo nakon kojih dva sata vožnje od Ho Chi Minha. Putovnice nam je još ranije pokupio vozač, a mi sada idemo obaviti graničnu kontrolu. Zbunjen sam, treba, stati u red, ali ne znam gdje mi je putovnica. No tu su i drugi turisti koji se očito ne uznemiruju. Oko graničnog prijelaza nalazi se mnogo mjenjačica novaca (i opet su to sve žene, kao i onda u Kini). Okušavam sreću kod jedne, očekujući da ću dobiti dolare. Naime, službena kambodžanska valuta je riel, no on se koristi isključivo za vrlo sitne transakcije, sve veće cijene su izražene u dolarima i obično se u njima i plaćaju. Tečaj je 1 dolar = 4000 riela. Ova mjenjačica ima međutim samo riele. Kažem joj koliko imam, ona izračunava i kaže da je to 102 000 riela. Zvuči mi to malo premalo, ali ionako je tečaj na granici lošiji. Ipak pristajem da ne kompliciram i možda ostanem bez prilike promijeniti. Ona mi daje novac i odlazi. Ja sam još uvijek opterećeniji time gdje mi je točno putovnica, pa tek potom krećem provjeriti službeni tečaj. Prema njemu bih za svojih 723 000 donga trebao dobiti oko 130 000 riela. Dakle, zakinula me za kojih 30-ak tisuća, tj. 7-8 dolara. No pravo neugodno iznenađenje slijedi kada krećem prebrojati novac (ona mi je dala dva svežnja). Unutra je 70 000 riela, dakle 17,5 dolara. Izgubio sam 13,5 dolara prilikom te transakcije. Naravno, sada se ne mogu žaliti, ova je već nekamo nestala, a i kako mogu dokazati, moja riječ protiv njezine. I bez obzira što me uvijek upozoravaju na pogranične mjenjače kao prevarante, dosada nisam imao nikakvih problema, osim eventualno s malo lošijim tečajem. No ovo da mi netko podvali snop novčanica manjih apoena zakamufliran jednom većom, još mi se nije dogodilo, iako sam čitao o tome kod drugih koje su zeznuli. Eto, i to je valjda dio putničkog iskustva koje moram skupiti na ovom putovanju, još jedan flop mene kao izuzetno opreznog i savjesnog putnika koji se ne da navući na tanak led.
U međuvremenu se pojavljuje moja putovnica, koja mi je ipak u cijeloj toj priči bila veća briga (pouka – ne mijenjaj novac dok si opterećen nečim drugim). U nju je uložena ulazna kartica Kambodže, čiji ću drugi dio morati pokazati na izlasku iz zemlje (zato sam morao napraviti i dvije kopije e-vize). Udaren je i izlazni žig Vijetnama, sve je u redu, broj praznih stranica je i dalje postojan – 8. Prelazimo na kambodžansku stranu granice, ovdje moram ići na posebni šalter za e-vizu, procedura traje, tip na šalteru nešto prtlja, zove kolegu, ovaj to rješava relativno brzo, onda gledanje u kameru, pa sken svih deset prstiju – i dobivam žig u putovnicu, na jednu praznu stranicu. Preko njega mi je zaklamao izlaznu karticu. Dakle, još 7 slobodnih stranica. I tri vize – Tajland, Indonezija, Istočni Timor. Još sam unutar predviđenih okvira. Nadam se da Australci i Novozelanđani ne lupaju žigove koji zauzimaju cijelu stranicu, nadam se isto tako da je istočnotimorska viza samo žig koji zauzima jednu stranicu, nadam se da Malezijci i Singapurci neće imati problema da žig smjeste na stranicu s nekim drugim žigom… Ako je neki dušebrižnik spreman soliti mi pamet s „kako si mogao otići na takav put s nedovoljno stranica u putovnici?“ samo da napomenem – hrvatska putovnica ima 31 stranicu za vize i ostale pečate. Prije vađenja prve, iranske vize u njoj je bilo 15 slobodnih stranica. Pola putovnice bilo je prazno. Za put mi treba 7 viza (+ 2 u e-obliku). Činilo se da će biti dovoljno. Možda još bude.
I tako ulazim u Kambodžu. Prvu od triju monarhija u nizu na ovom putovanju. Siromašnu zemlju napaćene prošlosti, poprište jednog od najsurovijih eksperimenata u ljudskoj povijesti. Kambodžanska je povijest na određeni način suprotna vijetnamskoj. Za nekoć slavno kraljevstvo koje se našlo u škripcu između moćnih susjeda Sijama i Vijetnama dolazak Francuza značio je spas, očuvanje postojanja. Zato je možda u Kambodži stav prema francuskom naslijeđu najpozitivniji, a i dosta starijih Kambodžanaca još znade francuski. S druge strane, Francuze je više zanimao Vijetnam, Kambodža i Laos bili su tampon zemlje. Kolonijalne vlasti nisu ulagale u obrazovanje lokalnog stanovništva izuzev uske elite, što je u Kambodži bila konstanta kod gotovo svih režima. Kada se oslobodila kolonijalne vlasti, Kambodža je opet postala taokinjom svoga zemljopisnog položaja, preuzevši na sebe teret posljedica Vijetnamskog rata i užase koji su započeli kada je rat u Vijetnamu već bio na svom kraju. Potom spas u vidu vojne invazije tog istog Vijetnama – prvi puta u povijesti da je vojna agresija neke strane države zapravo donijela dobro napadnutoj državi. Tridesetogodišnja vladavina jedne te iste stranke. Jedina uspješno obnovljena monarhija u drugoj polovici 20. st. „Poduzetnička klima“ koja omogućava nesmetanu eksploataciju kambodžanske radne snage uz mizerno „curkanje“ kapitala. Većina stanovništva i dalje živi na manje od dolara dnevno. Što se tiče „poduzetničke klime“, Kambodža je zemlja iz mokrih snova libertarijanaca: nema ograničenja na repatrijaciju profita (dakle, profit koji neka tvrtka ostvari od rada u Kambodži može posve biti izvučen iz nje i prebačen u matičnu zemlju), izuzeće od plaćanja poreza do 9 godina, mogućnost najma zemljišta za strance na 99 godina, korporativni porez od samo 20% (iako je libertarijancima i to previsoko)... Kambodžanska ekonomija, osim turizma, oslanja se i na tekstilnu industriju. Miro i Sanja su me upozorili na prizor radnica koje se popodne vraćaju iz tekstilnih tvornica uz cestu od Phnom Penha prema obali. Prijevoz je organiziran u kamionima, u kojima one stoje, nagurane kao sardine. Za mizernu plaću. U Kambodži djeluje sva sila nevladinih organizacija koje se trude poboljšati životne uvjete za pojedine društvene skupine – bivše ovisnike, bivše prostitutke, djecu ili mladež pokupljene s ulice… Kambodža je inače minama najzatrovanija zemlja na svijetu, a posljedica toga je i najveći broj invalida na svijetu. No službena vladina strategija oko uspostave blagostanja ne postoji. Zato se u zemlji primjećuju posljedice divljeg kapitalizma, kao i imovinske razlike koje iz njega proizlaze.
Zemlja je poprilično ravna, uz tek nekoliko brda na jugozapadu (Kardamomska brda), jugu (Slonovska brda) i sjeveroistoku, uz laosku granicu. Cestovni sistem se popravlja (stanje infrastrukture u zemlji je donedavno bilo katastrofalno), tako da smo umjesto 8 sati putovali samo 6. Phnom Penh, nekoć nazvan „Biserom Azije“, danas izgleda kao neki grad u Albaniji pred nekoliko godina. Predgrađa s glavnom cestom bez asfalta, brojnim privatnim hotelima koji se vjerojatno plaćaju po satu, uz cestu sklepane kojekakve daščare… Očekivao sam možda i veće siromaštvo. Donekle je poput Pakistana. Autobus me ostavlja na središnjoj tržnici (još jedna sličnost s Albanijom – ne postoji centralizirani autobusni kolodvor, već svaka kompanija ima svoj polazni punkt). Kada su mi iskrcali ruksak, opet primjećujem da je naramenica potrgana. Eto, izgleda da ju ona ženska u Hueu nije dobro zašila, mislim dok hodam u hostel, nadajući se da će mi tamo ovaj puta preporučiti nekog dobrog postolara. No kasnije ću doznati u čemu je zapravo caka – onaj se šav još drži, no ovaj je puta napukla jedna od onih plastičnih…pa ne bih rekao kopči, ne znam kako se ta stvar zapravo zove, ono kroz što provučete remen, pa regulirate njegovu duljinu pomicanjem tog čuda gore-dolje uzduž remena. Sada je napukla taman na onom dijelu gdje remen čini petlju i ta se petlja izvukla. Da stvar bude gora, to je remen koji je s gornje strane zašiven onim šavom iz Huea. Dakle, ili ću pokušati napukli dio kopče pomaknuti dovoljno da vratim taj dio unutra (nemoguće, provjereno, postoji opasnost da pukne do kraja), ili ću promijeniti čitavu kopču, što će zahtijevati rašivanje već zašivenog dijela.
Dok hodam prema hostelu, vidim da se ništa nije promijenilo odlaskom iz Vijetnama, i dalje su mototaksisti (ovdje se to vozilo zove motodop :D ) naporni. Osim motodopa u Kambodži postoji i remorque, koji lokalci često zovu tuktuk, iako to nije motorna rikša kao u Tajlandu, nego malo drugačiji koncept – to je motor koji za sobom vuče prikolicu (remorque na francuskome znači „prikolica“), a unutra stane više ljudi, Europljanin bi rekao „maksimalno 4“, ali ovo je Kambodža, tu se može ugurati i 16 ljudi ako treba. Moj hostel je iz lanca Envoy, u kojem smo odsjeli 2010. u Erevanu, u međuvremenu se otvorio i jedan u Tbilisiju. Riječ je o australskom lancu hostela, nakon Zakavkazja čini se da osvajaju i Indokinu. Inače, izgleda da je lanac povezan s nekim vjerskim prozelitima budući da se uz svaki krevet nalazi Biblija. Nema veze, čist je, uredan i jeftin, a meni je to u ovom času najvažnije. Sobe u hostelu nazvane su po mjestima u Kambodži, moja se zove Kratie, prema gradiću na sjeveroistoku zemlje. Dok sam utvrdio točan profil kvara na naramenici i pokušao ga popraviti, pa se potom otuširao, vani je počeo pljusak diluvijalnih razmjera. Pravi popodnevni tropski pljusak. Padalo je sigurno dobrih sat vremena, dapače, lijevalo. Tek kad se to smirilo mogao sam u šetnju. Zapravo, pravu šetnju s fotografiranjem poduzet ću idućih dana, ovaj ću puta samo otići do jednog restorana koji osim što mami svojim jelovnikom, spada i u one koji čine dobro bivšoj djeci s ulice, tj. skitnicama, pomažući im u njihovom osposobljavaju za ugostitelje. Za predjelo uzimam pržene tarantule. Baš me zanima na što će to ličiti. Jeo sam skakavce, no pauke nisam nikad. Dolazi tanjur s trima tarantulama, koje su u potpunosti, onakve kakve su ulovljene, kratko popržene u ulju i potom poslužene kao grickalica za predjelo. Čak im ni dlake nisu uklonjene. Jede se sve, možete ga raščerečiti i pojesti mu prvo noge, pa zadak, pa glavu i ostatak tijela… Dobio sam i toč od čuvenog kampotskog crnog papra. Glavno jelo je malo običnije. Riječ je o amoku, tradicionalnom kambodžanskom kariju od ribe kuhane na pari u kokosovom mlijeku, a poslužene u posudi od bananinog lista. Uz to ide i riža. Za desert uzimam ljepljivu rižu s kokosovim brašnom i mangom. Za piće mojito s limunskom travom i tamarindom. Ukusna i raznovrsna večera. Cijena nije najjeftinija – 19,25 dolara, ali uzeo sam puni obrok, s predjelom, glavnim jelom, desertom i pićem. Kada sam izišao iz restorana, već se smračilo. Odlučujem se vratiti do hostela, jest da je rano ali možda u hostelu naletim na nekog zanimljivog, pa se kasnije zajedno zaletimo do četvrti s barovima i restoranima. Ono što odlikuje Phnom Penh noću, to je oskudna javna rasvjeta. Zato hodanje noću gradom može biti opasno – bilo zato da vas netko ne pregazi, bilo zato da vas netko ne orobi.
U mraku promašujem svoju ulicu pa dolazim do jedne pekarnice u stilu onih kakve sam viđao po Kini, s amerikaniziranim pekarskim proizvodima. Odlučujem još malo nadopuniti večernji desert, pa uzimam tri kolača i vanilla latte. Dok jedem kolač koji se zove silk cake s okusom zelenog čaja čudim se posve blagom i nepostojećem okusu istoga, sve dok ne shvatim da je zapravo riječ o svojevrsnom muffinu, s donje strane umotanom u papir koji je toliko tanak da sam ga ja ne primijetivši odgrizao i progutao. Možda je riječ o jestivom rižinom papiru. U svakom slučaju dobro će se slagati s tarantulama u želucu…
U hostelu nema nikog zanimljivog, večer provodim opušteno, u sređivanju dnevnih dojmova i analizi planova za predstojeće dane, sâm sam u dormitoriju tako da mogu biti komotan. Eto, stigla je ta nova zemlja koju sam priželjkivao. Bit će mučno kada krenem razgledavati spomenike iz njene recentne povijesti i pisati o njima, no i to je nažalost povijest ljudskog roda…