Iako sam naumio otići do Hoova mauzoleja, opet sam ustao relativno kasno, i premda bih možda čak i stigao, odlučio sam tamo otići u subotu, kad se vratim iz zaljeva Halong, a prije nego napustim Hanoi po drugi puta. Nadam se samo da neće biti gužve, jer navodno je mauzolej poprilično hodočastilište, ljudi sa svih strana zemlje dolaze vidjeti oca domovine i padaju u zanos kada se obru na rečenom mjestu. Umjesto toga nakon doručka sam odlučio ne predugo čekati s razmakom do ručka i ovaj puta uspjeti uloviti banh cuon. I doista, oko podneva je očito udarno vrijeme za ručak, a to je i vrijeme u koje Vijetnamci koji rade osmosatni radni dan imaju pauzu za ručak. Odabirem s jelovnika varijantu banh cuona punjenu škampima, a onda vidim još jednu stvar koja me zanima: belostomatida. Riječ je o kukcu čije hrvatsko ime ne znam (ako ga uopće i ima, jer ne živi u Europi), inače obitava u barama, a doseže veličinu od desetak centimetara. U jugoistočnoj Aziji se smatraju delikatesom, mogu se jesti samostalno, a može se i njihov ekstrakt dodavati u juhe i umake. Odlučio sam se za ovo potonje i naručio još onda i juhu od piletine s rezancima. Kada dođe konobar ustanovljujem da belostomatida nemaju, tako da sam bezveze naručio juhu. Ha, što se može, pojest će se. Inače, meni taj naziv „belostomatid“ zvuči kao neki ruski nogometni klub: Belostomatid iz Pjatigorska je kod kuće remizirao sa Salavatom Julajevom iz Ufe 2:2. :D
Juha je sasvim prosječna, opet sam dobio čitavu zdjelu, iako ne onoliko veliku kao u Kini, a onda napokon i taj slavni banh cuon. Zapravo je i on relativno razočaranje, kao mali proljetni smotuljci od rižina tijesta, ništa posebno. Ali eto, još jedno vijetnamsko jelo kušano. U jednom mi času za stol sjeda skupina od dva mladića i jedne djevojke, pristojno me pitaju smiju li sjesti, znaju engleski…a onda ustanovim da su Kinezi. Taman sam mislio da sam ih se riješio. I sad odjednom znaju engleski. Gdje su bili kad sam takve trebao po Kini? Oni isto putuju slično meni, idu kroz Vijetnam na jug, u Kambodžu. Na kraju su pojeli prije mene, ja sam polako ispijao svoju pivu i nešto gledao na internetu, a onda primjećujem da se lokal ispraznio, jer je već prošlo 13 sati, a to je očito vrijeme kada se Vijetnamci vraćaju na posao. Krećem i ja dalje, ima još zanimljivih stvari za obići u gradu, nije sve u mauzoleju. Vraćam se do ulice u kojoj je restoran u kojem sam večer ranije upoznao Eleonoru. U toj se ulici nalazi jedna zanimljiva stvar, ali prije toga ću stati i kupiti sladoled koji se izrađuje pred vama pomoću – tekućeg dušika. Što sve neće izmisliti, meni su tekućim dušikom spaljivali bradavice i uvijek mi je bila fora ta boca iz koje se dimi. Ukratko, u onaj mješač za sladoled se stave mlijeko i sastojci, a potom se doda odgovarajuća količina tekućeg dušika koji hladi mlijeko i pretvara ga u sladoled. Uzeo sam srednju porciju, koja košta 69 000 donga za tri kuglice. Cijena gotovo kao u Hrvatskoj, iako jest da je ovo poprilično neuobičajen postupak koji zahtijeva nabavku ne baš lako dostupnog resursa. Okus sladoleda koji sam uzeo je „morska sol“. I prilično je zanimljiv, slatkasto-slana kombinacija, vrlo osvježavajuće.
Ja sam se dakle uputio vidjeti jednu uređenu tradicionalnu obrtničku kuću u Starom gradu, koja svojim namještajem otkriva informacije o životu gradskih obrtničkih obitelji na prijelazu iz 19. u 20. st. Kuća je jednokatnica, namještaj je uglavnom izvoran, a čini se da se obitelj koja je u njoj živjela bavila izradom ratana (predmeta istkanih od trske, kao npr. moj šešir). U kući su zanimljivi visoki pragovi koji bi trebali spriječiti tok loše energije i zlih duhova. Zanimljivo je to vjerovanje kako su zli duhovi ujedno i izuzetno glupi, budući da ih se očito može saplesti takvim trivijalnostima kao što je visoki prag. Nakon obiđene tradicionalne kuće (koja je naravno i poprilično uska prema ulici, premda ne toliko ekstremno koliko neke koje sam slikao) krećem na zapad, gdje moram obići dvije stvari prije nego mi ih zatvore. Jedna je carska citadela, koja je preko 1000 godina bila centar vijetnamske vojne moći. Od 2010. se nalazi na Popisu svjetske baštine UNESCO-a. No zapravo se od same citadele može vidjeti poprilično malo, iako je riječ o prostorno ogromnom kompleksu. Razlog je što je većina zgrada, uključivo i carsku palaču, srušena kada su Francuzi remodelirali grad. Ironično je da je Hanoi vrlo „francuski“ grad (po urbanizmu i arhitekturi, čak i po pekarama), iako su se Vijetnamci protiv Francuza borili vrlo dugo i vrlo teško, a isti su Vijetnamu i njegovoj kulturi i povijesti nanosili udarac za udarcem. Čak su u kompleksu citadele izgradili svoju vojarnu, čiji su ostaci uklonjeni 2000. kako bi se napravilo mjesta za muzej u sklopu citadele. Rubni dio citadele, uključivo zastavni toranj, pripada Vojnom muzeju Vijetnama. U doba Vijetnamskog rata u samoj se današnjoj citadeli, u zgradi označenoj jednostavno s D67, nalazilo Vijetnamsko vojno zapovjedništvo. Na UNESCO-v popis citadela je uvrštena kao „Središnji dio carske citadele Thang Longa - Hanoija“. Ime Thang Long jedno je od onih 7 imena koje je Hanoi nosio u povijesti – u njenom najvećem dijelu, pače - a znači „ustajući zmaj“ (za razliku od Ha Longa, koji znači „silazeći zmaj). Osim glavnog dijela u kojem se može vidjeti vrata, zidine i još pokoje stepenište neke od uništenih palača, postoji i dio citadele koji se još otkopava, a nalazi se s druge strane glavne ceste (Hoang Dieu), te je otkriven slučajno, kada su se 2003. kopali temelji za novu zgradu Nacionalne skupštine. Budući da arheološki radovi još traju, a i ovo otkopano je pokriveno najlonima i sličnime, u tom se dijelu doista nema što za vidjeti, pogotovo ako niste ludi za arheologijom.
Nakon toga krećem na jug prema Hramu literature (Van Mieu). Riječ je o konfucijanističkom hramu pokraj kojega sam prošao dan ranije, ali je već bio zatvoren. Što se Konfucija tiče, znamo da je zagovarao red i hijerarhiju, a također je za kinesku carsku vlast osmislio sustav ispita kojima su se podvrgavali oni koji bi željeli postati carski činovnici. Ispiti su bili anonimni i vrlo filtrirajući, a sustav je bio toliko uspješan da se na kineskom dvoru održao do početka 20. st. i pokušaja reformi dinastije Qing. Ispiti su uključivali poznavanje prava, povijesti, književnosti, društvenog ophođenja, itd. Osim u Kini, sustav se koristio i u Vijetnamu, gdje su se carski činovnici obrazovali upravo na ovom mjestu, koje je u 11. st. dao sagraditi kralj Ly Thanh Tong. Zapravo je ovaj hram prvo nacionalno sveučilište u Vijetnamu. Prostire se kroz nekoliko dvorišta, u nekima od njih su jezerca s lotosima, u jednom se dvorištu nalaze stele s imenima onih koji su ovdje završili obrazovanje (njih ukupno 1307, barem onih na očuvanim pločama), a tu je naravno i hram Konfucija i znanstvenika tj. svih onih koji su diplomiranjem stekli status sličan bogovima. Zapravo je to istinski hram znanja.
Oko 5 sati popodne vraćam se lagano prema hotelu, planiram večeras ranije doći u sobu, ranije večerati, ranije obaviti sve druge obaveze, kako bih se stigao naspavati jer se sutradan rano budim radi izleta u Halong. Rublje se po drugi puta vratilo s pranja, i iako je sada malo bolje, i dalje primjećujem prljavštinu. No ono što me mnogo više žalosti jest činjenica da sam ja rublje prvi puta predao u svojoj vreći za prljavi veš, koju su idioti u praonici zagubili. Mrzim gubiti stvari, a evo, nakon mobitela i ta vrećica. Posebno mi je bila draga jer je bila stara kojih 30-ak godina, iz Kastner&Öhlera u Grazu, još sa starim logom koji je imao lava. Imam rezervnu vrećicu, nije to problem, problem je da želim da mi se stvari vrate onako kako sam ih predao. Ali bojim se da je za tu vrećicu situaciju još beznadnija od mobitela.
Za večeru odlazim u jedan restoran na glavnoj ulici, blizu hotela, koji poslužuje hranu iz Huea (kamo ja idem za kojih tjedan dana), i gdje usput posve slučajno doznajem što je bilo ono čudo iz bambusova lista što sam jeo neki dan, a ličilo mi je na krumpir. Riječ je o kasavi, gomolju koji u mnogim latinoameričkim zemljama zamjenjuje krumpir (pa sam ju ja tako jeo u nekoliko navrata na Kubi). Nude ju i u ovom restoranu gdje sam odlučio večerati. Ali ću ipak preskočiti i uzeti za predjelo svježe proljetne smotuljke s povrćem, za glavno jelo pirjane škampe u nekom sosu s povrćem (škampi su vrijedni žrtve mazanja ruku), a za desert puding od duriana. I sok od limete. I sve to za 120 000 donga, tj. nekih 35 kn. Prije spavanja još jedan smoothie od avokada, banane i ananasa i mogu u sobu…
Post je objavljen 05.08.2015. u 10:47 sati.