Kad imate perspektivu ostati pet dana u gradu za čiji bi vam obilazak bila dovoljna dva do tri dana, a niste adrenalinski ovisnik koji bi uživao u ekstremnim aktivnostima koje se nalaze u turističkoj ponudi Dalata (poput canyoninga), onda se odlučujete za lagani tempo, s noge na nogu, po mogućnosti od samo jedne aktivnosti po danu. Tako sam se ja danas odlučio pogledati dalatsku željeznicu. Dalat naime više nije spojen na vijetnamsku željezničku mrežu, ali je ostalo kojih 7 km pruge do obližnjeg mjesta Trai Mat, do kojega iz Dalata 5 puta dnevno vozi muzejski vlakić sa starim drvenim vagonima (nažalost, ne vuče ga parnjača iako jedna postoji u kolodvoru – ne znam je li u voznom stanju). Dalatski je kolodvor smješten kojih 2-3 km istočno od centra grada, a kako sam se odlučio ne žuriti, to je podrazumijevalo i šetnju dondje. Te šetnje po Vijetnamu nisu uvijek najugodnije, zbog već opisane pojave da su pločnici uski i zauzeti motociklima. Nisam imao pojma kako vlakovi voze, znao sam da prvi ide u 7.45 (što mi je bilo definitivno prerano), a zadnji u 4. Odlučio sam se stoga doći oko 11, to mi se nekako činilo kao dobro vrijeme za mogući polazak. Krivo mi se činilo – prethodni je vlak otišao oko 10, a idući je išao oko podneva. Ništa, pričekat ću sat vremena, kupiti kartu za taj oko podneva, odlazim na blagajnu… „Idući vlak je u 2.“ Ali piše na voznom redu da je u 12? Za taj u 12 nema ljudi. Da, vlak se inače ne pokreće ako nema dovoljno zainteresiranih, po mom vodiču piše barem dvoje, ali i to mi se čini premalo. Odlučujem se onda vratiti do grada, navratiti opet u onaj kafić u kojem sam bio prethodne večeri, isprobati još koju stavku menija, potom u 1 otići ispitati kakva je situacija s fotićem, a onda, ako bude naknap, uzeti i xe om natrag do kolodvora. Dok se vraćam natrag do grada započinje i kišica, sitna, više liči na rosulju… Razmišljam kako je Dalat zadnji grad u jako dugo vremena gdje ću se moći poštedjeti tropske klime i osjetiti ugodnu prohladnost. Možda još bude nešto u unutrašnjosti Malezije, ili u središnjoj Sumatri i Javi…inače ću prvu iduću svježinu osjetiti na Novom Zelandu. Nevjerojatno je koliko je ljudsko pamćenje vremenskih uvjeta kratko. Pred tri dana je iz mene u Quang Ngaiju liptao znoj, a sada mi smeta kišica koja čak ni ne pada osobito jako.
U kafiću uzimam hamburger (koji me nije nešto oduševio), tortu od mrkve (koja jest) i smoothie od murve (koji je bio negdje po sredini). Srećom, na meniju ima dovoljno zanimljivih stavaka da bih ovdje imao posla do utorka. Ali ipak bi mi bilo draže da se putovanje nastavi… Oko 15 do 1 krećem prema servisu. Kada me tip ugledao prvo mi se prijazno nasmiješio, ali onda odmahuje glavom. Dakle nije uspio. Izgleda da ostajem…ali on mi tada vraća fotoaparat i piše mi adresu u Ho Chi Minhu, istu onu koju mi je napisao i tip u Danangu. To je dakle ovlašteni Canonov servis u koji se trebam javiti. E sad sam opet u dvojbi. Naime, to što mi vraća fotoaparat je s jedne strane dobro, mogu ga odnijeti u popravak i ostaviti ga ondje dok ja razgledavam Ho Chi Minh, ionako sam se ondje planirao zadržati 5 dana. Viza mi inače vrijedi do drugog ponedjeljka, tako da u najgorem slučaju mogu u Ho Chi Minhu ostati dotada, malo bolje razgledati jug Vijetnama – samo ako to znači da će ga ovi dotada popraviti. Očito je dakle da treba zamijeniti integrirani sklop. Ovaj frajer u Dalatu mi je rekao da bi, ako ga naruči iz Ho Chi Minha, to trajalo dva dana, iz čega zaključujem da ovi u Ho Chi Minhu to imaju na zalihama. S druge strane, tip u Danangu je rekao da treba čekati da dođe iz Singapura. Komu vjerovati? Moguće je doduše i da se ovaj tip iz Dalata raspitao, čuo da ovi u Ho Chi Minhu nemaju taj dio na lageru i zato mi vratio fotić. Ako ga nemaju na lageru, onda sam u gabuli, jer ovlašteni će servis inzistirati na ugradnji originalnog dijela. Kako ću kasnije vidjeti na internetu, korodirani integrirani sklop se čak i može popraviti, tako da se tranzistori na njemu prespoje i izbjegne se oštećeni dio, no za to bi mi trebao netko vičan elektroničkim improvizacijama. Ne sumnjam da takva osoba postoji u Ho Chi Minhu, samo kako ju naći? Ovi u ovlaštenom servisu sigurno neće odobriti takav popravak, iako fotić više nije pod garancijom. Meni je bitno da fotoaparat proradi. Upravo zato što je to kvar koji se dadne popraviti (nije jeftin – oko 200 dolara – ali je jeftiniji od novog aparata) glupo mi je kupovati drugi fotoaparat. Inače, svi koji su popravljali fotiće u regiji kažu da je Bangkok daleko bolje mjesto za popravak (Kambodža je katastrofa, tamo ne postoje ovlašteni servisi), ali između Ho Chi Minha i Bangkoka je Angkor, jedan od fotografskih highlighta ovoga putovanja. A to ne mogu izvesti s Ixusom. Znam da sam kritizirao preveliku opterećenost fotografijom, ali ovo je drugi ekstrem – ovako ne mogu napraviti niti pet kvalitetnih fotografija. Bit ću pametniji kada dođem u Ho Chi Minh, no morat ću djelovati brzo, ako okolnosti ne budu povoljne.
Vraćam se do jezera i pronalazim jednog vozača xe oma. Kolika bi bila poštena cijena do kolodvora? Ako uspoređujem da mi je onaj tip u Ninh Binhu naplatio 30 000 za 5 km, onda bi ovdje trebalo biti 10 000. Pitam tipa koliko, on mi pokazuje 30 000. Ma da ne bi. Pitam ga može li za 20 000, on mi pokazuje za 25 000. I dalje je to skupo, ali ne želim ostati bez karte za ovaj vlak, preporučuje se doći dovoljno rano. A onda, dok se vozim, računam da je 25 000 donga negdje oko 1,20 dolara. Drugim riječima, ja se cjenkam oko cifre od nekih 8-9 kuna. Nema veze, put je dug, nema smisla nepotrebno rasipati novce (a već sam ih podosta rasuo).
Ovaj vlak je prilično popunjen, tu je i neka grupa turista iz Koreje, neke dvije Kineskinje, jedan (vjerojatno vijetnamski) bračni par koji se slika u vlaku u svadbenoj odjeći (bit će da su na medenom mjesecu)… Sama vožnja traje 20-ak minuta i zapravo nije ništa posebno, budući da pruga prolazi između kuća i kroz neke usjeke, pa nema nikakvih osobitih vidika. Ono što je fascinantno jesu nepregledni nizovi plastenika koji se pružaju svuda uokolo – rekao sam već da je Dalat svojevrsni voćnjak i povrtnjak Vijetnama za one biljke koje traže umjerenije klimatske uvjete. Dosta se uzgaja i cvijeće, koliko vidim. Po dolasku u Trai Mat imamo oko sat vremena slobodno (što ja nisam znao u trenutku dolaska). Slijedim grupu Korejaca, čini se da oni znaju kamo idu. Moram priznati da se ja osobno nisam informirao o Trai Matu, mislio sam da je glavna atrakcija sama vožnja željeznicom. No nije, jer se u Trai Matu nalazi neobična pagoda Linh Phuoc, sagrađena u razdoblju od 1949. do 1952., a obnovljena i proširena nakon 1990. Ono što ju čini posebnom jest da su svi zidovi, stropovi, stupovi i skulpture u njoj obloženi komadićima slomljenog stakla, porculana ili terakote, zbog čega je dobila nadimak Ve Chai, „komadići slomljenih boca“. Pored pagode je i zvonik, izgrađen na jednak način, u kojem se nalazi 8,5 tona teško zvono, najveće u Vijetnamu. Vjernici ispisuju svoje želje na papiriće koje zalijepe na zvono, te onda triput u njega udare batom, za ispunjenje želje. Uz zvonik se nalazi i velika skulptura boddhisatve Guan Yin, boginje suosjećanja, izrađena od preko 600 000 cvjetova. Nažalost, budući da nisam znao točno vrijeme povratka vlaka (a i nemam odgovarajući fotoaparat), nisam opušteno poslikao čitavu pagodu, nego sam samo okinuo nekoliko zanimljivijih kadrova koji se mogu vidjeti u jučerašnjem albumu.
Odlazim do kolodvora vidjeti je li vlak otišao. Ako jest, onda imam oko 2 sata vremena do idućeg (ujedno i posljednjeg – nadam se da će voziti), a tada se mogu detaljno posvetiti pagodi i neobičnoj crkvi na susjednom brdu (za koju ću kasnije doznati da je zapravo caodaistički hram – o toj ću neobičnoj religiji još pisati kada se dočepam Ho Chi Minha). No vlak je još u kolodvoru, čeka grupu. Stoga se ukrcavam, a nakon desetak minuta pristiže i ostatak Korejaca, pa tako ponovno krećemo na kratku vožnju do Dalata. Sve u svemu, ovo je iskustvo moglo biti i bolje, nadam se da me barem čuveni „bambuski vlak“ u kambodžanskom Battambangu neće iznevjeriti. Po povratku u Dalat opet s noge na nogu vraćam se u hostel, gdje ovaj puta ostajem na večeri. Večera je slična onom jelu bun cha koje sam jeo u Hanoiju – juha s rezancima i povrćem, proljetni smotuljci, metvica, tu su i neki umaci, komadi svinjetine i pačetine (s kostima, naravno)… Svi jedemo za velikim dugim stolom u predvorju, gdje dobivam pregled ostalih gostiju hostela: tu je nekoliko Belgijanki, skupina Amerikanaca, jedan Australac i Kanađanka… Gotovo svi putuju prema sjeveru, čini se da sam ja jedini koji ide u suprotnom smjeru. Kanađanka živi negdje u sjevernom Ontariju i volontira u nekakvom zbjegu za polarne medvjede, pa malo priča o tome – zanimljivo je da mladunčad polarnih medvjeda koja završi u zbjegu više nikad ne može u divljinu, jer nikad ne nauče vještine potrebne za preživljavanje u divljini. Ovisni su o ljudima koji ih hrane, ne mogu sami ubiti tuljana, npr. (i ne, ljudi ih ne hrane tuljanima, što je bilo moje pitanje :D – hrane ih kokošima, puretinom i sličnom hranom koja nije baš uobičajena za polarne medvjede). Razgovor se kasnije raspao u više nezanimljivih struja, pa sam se u jednom času pokupio na spavanje. Večeri u Vijetnamu pamtit ću po tome što su strahovito duge i uglavnom besadržajne. U Dalatu ostajem još čitavu nedjelju, pa ću navečer noćnim busom za Ho Chi Minh. I onda odmah ujutro u servis… Da, osjećam kako pomalo ostajem bez „štofa“ za Vijetnam, vrijeme je za Kambodžu. :)
Post je objavljen 23.08.2015. u 05:20 sati.