Dašak Alpa

Prva stvar koja se primijeti po dolasku u Dalat jest izostanak sparine. Jest da je bilo pola 6 ujutro, ali svejedno. Zrak je ugodno svjež, oko 20 stupnjeva. Nije ni čudo, Dalat se nalazi na visini od skoro 1500 metara i temperaturni maksimum koji je ovdje ikada izmjeren iznosi 31°. Pravo osvježenje prema pećnici nizinskog Vijetnama.
Uzimam taksi do hostela, vozač mi kaže da će izaći 80 000 donga, no po taksimetru ispada 60 000. Ovo nije Kina, pa se vozač drži cifre na taksimetru i bespogovorno prihvaća ono to mu dajem. No kako sam došao prerano, vrata hostela su zatvorena. Srećom me primijetila kćerkica obitelji koja vodi hostel, pa me njena majka pustila unutra, odvela u prvi dorm, rekla da uzmem krevet koji mi se sviđa i ostavila me da nastavim drijemati još kojih dva sata. Dobio sam potom i doručak, omlet sa sirom i paradajzom, kruščić i kavu. Hostel nije nešto posebno udoban, ali ima obiteljsku atmosferu. Dijelom neudobnosti doprinose u cimeri – cura ispod mene na krevetu raspakirala je cijelu svoju torbu i to tako da je istresla odjeću po podu skroz uokolo svoga kreveta, tako da ja ne mogu pristupiti gornjem krevetu, a da ne stanem na njene majice, čarape, grudnjake… Ja u dormitorijima nikad ne izvlačim iz ruksaka više od najnužnijeg, upravo zato što znam koliko je prostor dragocjen, ova se međutim pošteno razbacala. I još kažu da su cure urednije…
Nakon doručka i tuširanja krećem u grad. Prvo idem pronaći jedan servis fotoaparata za koji sam pronašao komentare na netu, vrlo pozitivne. Nalazim ga nakon kojih 20 minuta šetnje od moga hostela, unutra je gospodin u svojim šezdesetima koji solidno govori engleski za osobu njegove dobi u Vijetnamu. Kaže mi kako on više ne popravlja fotoaparate, već da to sada čini njegov sin, u jednom servisu malo dalje niz ulicu. Odvodi me do njega, sin nažalost ne zna engleski. Gleda aparat, prvo testira bateriju, pa kaže da je slaba. Nemoguće, pa napunio sam ju jučer. Odlazi ubaciti drugu bateriju. Bilo bi super kada bi problem bio samo u bateriji, to se zamijeni i gotovo. No ni s drugom baterijom ne radi. Znači, problem je u aparatu. On mi kaže (otac prevodi) da ga može popraviti, ali da će to malo potrajati. Dokad? Do 5 popodne. Uf, ja sam već mislio da će trajati tjedan dana. Nema problema, mogu ga ostaviti, ionako nemam sada nikakve koristi od njega. I cijena popravka će biti 800 000 donga. To je 40 dolara, još uvijek daleko jeftinije od novog fotoaparata. Naravno, to mi je osnovno sredstvo za rad, nema nikakvih problema, platit ću. Ostavljam fotoaparat, on mi izdaje potvrdu, vidimo se oko 5. Sada mogu krenuti u obilazak Dalata.
Dalat izgleda otprilike kao Bled ili neko drugo alpsko mjesto preseljeno u vijetnamska brda. Ima oko 185 000 stanovnika, a zovu ga „Gradom vječnog proljeća“ i „Gradom tisuća borova“. Osnovan je krajem 19. st. kao planinsko odmaralište za francuske koloniste u Košinšini. Prvi hotel otvoren je 1907., a grad je primjer francuskog urbanog planiranja, s brojnim vilama i bulevarima. Ovdje je otvoreno i planinsko lječilište, golf igralište, ali i internati u kojima su djeca iz cijele Indokine učila pod patronatom časnih sestara. Postojalo je i jezuitsko sjemenište i vijetnamska nacionalna vojna akademija u razdoblju od 1949. do 1955. U razdoblju Drugog svjetskog rata Dalat je bio i glavni grad Francuske Indokine, jer je bio sigurniji od obalnih gradova. Njegov izolirani položaj poštedio ga je stradanja i u Vijetnamskom ratu, jedina ozbiljnija akcija dogodila se u vrijeme Tet ofenzive kada su vijetkongovci pokušali napasti grad, ali ga je južnovijetnamska vojska obranila. Njegova uloga planinskog odmarališta znači da u njemu nema značajnije industrije, što danas nije problem, s obzirom da živi od turizma – kako stranog, tako i domaćeg. Dalat se naime smatra omiljenim odredištem brojnih Vijetnamaca za provođenje medenog mjeseca. U središtu grada nalazi se akumulacijsko jezero Xuan Huong, koje gradu daje dodatni alpsko-romantični štih. Osim na Bled ili neko drugo alpsko odmaralište, malo me podsjeća i na Opatiju, sa svojim vilama u kolonijalnom stilu i zavojitim ulicama.
Nastavljam na drugo brdo, gdje se nalazi gradska katedrala s nježnoružičastom fasadom, a potom se upućujem prema tzv. Ludoj kući. Službeno nazvana kućom Hang Nga, djelo je vijetnamske ekspresionističke arhitektice Dang Viet Nga, obrazovane u Moskvi. Zgrada podsjeća na veliko drvo banyan (poznato i kao „smokva daviteljica“, to su one smokve koje obično rastu na drugom drveću, inače je riječ o nacionalnom drvetu Indije), a pokazuje svu raskoš oblika koji se mogu izvesti od armiranog betona. Dojam koji ostavlja mnogi opisuju kao „Gaudí na tripu“, jer preuzima njegovu plastičnost i pretvara ju u raznolike fantastične elemente poput mostića uskih jedva da možete na njih stati s usporednim stopalima, prostorija u obliku gljiva ili spilja… Kao i Gaudíjeva Sagrada Familia, kuća još nije dovršena (počela se graditi 1990.), a ka' će, ne znamo. Inače, Dang je kći vijetnamskoga političara Truonga Chinha, pa je jedna od soba u kući posvećena kao spomen-soba njenom ocu. Budući da je kuća započela isključivo kao Dangin osobni arhitektonski projekt (vijetnamske vlasti su ju kritizirale kao dekadentnu), ubrzo su se nagomilali dugovi, pa se tako, osim ulaznica za posjetitelje, danas nudi i mogućnost spavanja u nekoj od deset soba u kući, od kojih je svaka tematski posvećena nekoj životinji: tigru, medvjedu, orlu, mravu… Namještaj u sobama rađen je ručno, često i ugrađen u zidove, uslijed neravnih oblika. Cijena spavanja čak nije ni preskupa – 30-65 dolara, ovisno o sobi. Danas se međutim stav vlasti prema kući promijenio, te se ona smatra vrijednim kulturnim spomenikom, a čak je i vijetnamska vlada odlučila financijski poduprijeti nastavak izgradnje. Zgrada je inače svojedobno uvrštena na popis 10 najbizarnijih građevina svijeta.
Vraćam se u centar grada i odlučujem otići na ručak. Odabrao sam jedan restoran iz svog vodiča koji ima izuzetno dobre preporuke, kako što se tiče menija, tako i što se tiče cijena i ljubaznosti osoblja. Nažalost, kada dođem na rečenu adresu, utvrđujem da su jučer otišli na godišnji i da ih nema do 5. rujna. Eto, kakav peh… Inače, kada već spominjem klimatske osobitosti Dalata, valja napomenuti da se ovdje nalaze i glavna vijetnamska vinogorja, te da Dalat opskrbljuje ostatak zemlje voćem i povrćem koje drugdje ne može rasti – jagodama, murvama, artičokama (lokalni je specijalitet čaj od artičoke)…
Odlazim u drugi restoran iz vodiča, ni taj nije loš, ali ništa posebno. Juha od zelene gorušice s đumbirom i slatko-kisele lignje, za desert banane s jogurtom. I Bia Saigon. I tako se pomalo primaklo i 5 sati. S noge na nogu vraćam se do servisa. Kada me sin ugledao odmahuje glavom. Hm, to nije dobar znak. Pokazuje mi rastavljeni dio moga fotića, integrirani sklop, točnije jedan dio na njemu (ja ne vidim baš puno iz toga što mi pokazuje) i kaže „water“. Pretpostavljam da želi reći da je ili nešto korodiralo ili da je voda izazvala kratki spoj na tom dijelu. I što sad? On odlazi po nekog kolegu koji zna engleski, da mi prevede to što će mi reći. On kaže da se stvar može popraviti (to je najvažnije!), ali da ću ga trebati ostaviti ovdje. Dokad? Do sutra. Nije problem, ionako sam ovdje do nedjelje navečer. Međutim, ima problem. Ako je kvar na integriranom sklopu prevelik, onda on mora naručiti novi dio iz Saigona, a to bi moglo potrajati 2-3 dana da dođe. Hm, to bi značilo, ako su stvari doista takve, da bi aparat najkasnije mogao biti popravljen u utorak, što znači da ja u Ho Chi Minh mogu doći u srijedu. To je još uvijek u granicama moje vize, no što ako dio zakasni? Osim toga, Dalat je gradić u kojem su 3 dana sasvim dosta, ne znam što bih radio još 2 dana ovdje. Razmišljam i o opciji da uzmem fotić i sâm ga odnesem na popravak u Saigon, ionako idem onamo, a nemam praznog hoda. Ovaj mi kaže da pokušam doći sutradan oko 1, da će ga on pokušati još jednom testirati (štogod to značilo) i onda vidjeti može li se ipak popraviti bez zamjene toga dijela. Razmišljam gubim li time možda jedan dan, bi li možda trebao odmah naručiti taj dio, za svaki slučaj…ipak pristajem na ovakav angažman. Vjerojatno će to onda biti i više od 800 000 donga, ali svejedno, novi aparat košta 9 milijuna, da ovo košta i 3 milijuna, još je uvijek jeftinije.
Vraćam se u hostel, gdje dio predvečerja provodim u ljenčarenju. Oko 15 do 8 krećem opet do grada, u međuvremenu je vani pala i kiša. Ugodno je svježe, onako kako znade biti pretkraj ljeta. Iako u Vijetnamu ta podjela baš i ne vrijedi. Dolazim u jedan kafić koji je po TripAdvisoru najbolji u Dalatu. Baš da vidimo… Decentno uređen interijer, vlasnik je Britanac koji očito ovdje živi, osoblje govori tečan engleski, ugodna glazba (u jednom sam času čuo i Bambi Molesterse)… Za večeru uzimam bliskoistočnu juhu od leće (nisam ju jeo od Turske), jaja Benedict (to uvijek hoću probati, pa mi promakne) i kruh od banane. Jaja Benedict su ukusna, unatoč mojoj idiotskoj ideji da ih pokušam jesti kao kanape (dakle, rukom, umjesto da ih režem nožem i vilicom), tako da mi jedno jaje slijeće s kruha i preko ruba tanjura se razlijeva po stolu. Srećom postoji i drugo. Kruh od banane mi poslužuju s putrom i medom, vrlo ukusno. Gotovo kao doručak, ali za večeru. Sviđa mi se ovo mjesto, mogao bih ovamo navratiti još koji put dok sam u Dalatu, naročito ako ću morati ostati ovdje do utorka.
Za vrijeme večere započinjem bizarnu razmjenu poruka s mojom majkom, kojoj sam ukratko objasnio u čemu je problem s fotoaparatom. Moja majka je inače poprilično praktična osoba oko stvari koje treba rješavati u spacijalnim okvirima (dakle, improvizacije oko popravaka i slično), no postoje stvari u koje se jednostavno ne kuži, ali pokušava uporno dijeliti savjete. Dakle, u rečenoj situaciji valja napomenuti da je mom fotoaparatu istekla garancija (koja traje godinu dana), da ja uza sebe ionako nemam garantni list, da servis u koji sam ga odnio nije ovlašteni servis (vidjeli smo u Danangu kako funkcioniraju ovlašteni servisi), kao i da nijedna garancija ionako ne pokriva štetu od vode, jer je to posljedica nemarnog održavanja. Sve to, osim ovog potonjeg, sam joj ja i rekao (potonjega se jednostavno nisam sjetio). Dakle, rasprava je čisto hipotetska. Njezin prijedlog je: da ja nakon popravka (koji ću naravno platiti) uzmem stari originalni dio, originalni račun i onda po povratku u Hrvatsku s garantnim listom odem u Canonov ovlašteni servis i tražim povrat novca (!!!). Osim što je ideja naprosto veličanstveno naivna (to da mi Canon vraća novce za već plaćeni popravak – i to u drugoj državi – zato što sam naknadno izvukao garantni list), ona od mene zahtijeva i da vrlo osjetljivi i krhki komad hardvera vučem u svojoj prtljazi još pola godine pazeći da mu se nešto ne dogodi. I ne, ona i dalje drvi po tome, što mene već iskreno počinje nervirati. Svatko može ispasti blesav, ali ustrajati u tome i nakon što te netko upozori, to je već zabrinjavajuće. „Kaj te košta da probaš?“ Naposljetku, kad sam se konačno sjetio i onoga da garancija ne pokriva štetu od vode, onda dolazi argument „Dobro, ako si stvarno siguran da je od vode.“ Osim što mi je čovjek rekao da je od vode i što je fotić počeo pokazivati poteškoće u funkcioniranju nakon što je bio zaliven vodom, stvarno ne znam po čemu bih zaključio da je od vode…
Svaka njoj čast inače kao osobi, ali mislim da ću se još načekati da jednom iskreno i otvoreno prizna da je izvalila glupost. Bez vrdanja i opravdavanja. Svatko tko napravi glupost može ju opravdati, pa makar i najbanalnijim „nisam znao“ ili „nisam htio“ – što nimalo ne mijenja na činjenicu da je to bila glupost. Ne, Canon mi neće vratiti novce za već plaćeni popravak, čak i da je isti izvršen u garancijskom roku i u ovlaštenom servisu. Očekivati suprotno jest nešto što bi možda mogla osoba od 15 godina, koja nema previše životnog iskustva, ne netko tko je već u mirovini, a i inače se u životu odlikuje pesimizmom.
Idem spavati, moram si normalizirati bioritam…