Zdvojnost

Stvar se nije riješila do ujutro. I dalje je pištao, uz nikakvu drugu reakciju. Večer ranije sam pronašao adresu servisa u Danangu, no ostalo je pitanje hoće li oni raditi. Budući da jutros ionako idem do Muzeja čamske skulpture, napravit ću zaobilaznu turu i otići do ulice Dien Bien Phu, gdje se nalazi servis. Ako rade odnijet ću ga nakon što se vratim iz muzeja. Da stvar bude gora, odjava iz hostela je u 11, tako da nisam siguran hoću li sve stići, no dogovaram se s recepcionarkom da mogu ostaviti stvari u sobi, samo da po povratku više ne diram krevet, jer će ga oni presvući i pripremiti za idućeg gosta.
U Danangu je pakleni dan. Kasnije ću doznati da je upravo potez oko Dananga najtopliji dio Vijetnama, ne znam zašto baš ovdje, ali pretpostavljam da se jug više rashlađuje jer je tamo prisutan već i utjecaj Tajlandskog zaljeva s druge strane. Prolazim pored Parka 29. ožujka (što je datum kada su sjevernovijetnamske snage oslobodile Danang) i izbjegavajući dosadne vozače mototaksija uz pokoji srednji prst ili pak teatralnu gestu kojom stavljam prste u uši dolazim do rečene adrese. Na kojoj vidim da je neka ženska unutra. Znači, rade. Ne vidim doduše dokada, nedjelja je, možda rade samo ujutro. Mogao bih ući i pitati, ali ipak se odlučujem doći kasnije na blef. Riječ je inače prvenstveno o prodavaonici, u sklopu koje se nalazi i servis, obično to tako ide.
Super, sad mogu do muzeja. U nekoliko navrata morao sam u Danangu prolaziti kojekakve široke ulice, što je poprilično obeshrabrujuće, jer u svakom trenutku prema vama juri rijeka motocikala. Kako onda najsigurnije prijeći? Prvo, čekajte automobil. Automobil ili neko veće vozilo će ispred sebe imati dovoljno brisanog prostora da možete zauzeti taj prostor u prometu, a bit će i skloniji propustiti vas. Nadalje, uvijek pazite na pukotine u prometu. Razmak od 3-4 metra u koloni motocikala dovoljan je, i često vam je jedina šansa da se ugurate u neprekidan tok prometa. Motocikli neće stati, ali će vas zaobići. Ono što je bitno jest da se ne smetete, ne krenete vraćati – kada nešto naumite, nema natrag. Hodajte istim ritmom, ne morate nužno brzo, samo nemojte zastajkivati i predomišljati se. Naposljetku, neka vam ne bude neugodno ako netko projuri ili stane nekoliko centimetara od vas. Koncept osobnog prostora ovdje je drugačiji.
Inače, zanimljivo je vidjeti kako se dosta Vijetnamaca odijeva u prometu. U Vijetnamu nema onoga kineskog ideala svijetle puti (dapače, Vijetnamci su po puti slični Mediterancima), nema ni tolikog zazora od smoga, ali svejedno dosta ljudi nosi maske preko ustiju, naročito dok voze. Odjenu nekakvu ponjavu s kapuljačom, stave masku za usta i nos, kacigu i onda još sunčane naočale. I takvi onda sjednu na motor. Izgledaju kao ljudi s teškim stadijem opeklina, jer su zamotani od glave do pete. Ili kao Subcomandante Marcos bez lule.
Iako Danang ima više stanovnika od Zagreba, zapravo je prilično uzak, možda kojih 2,5 km u širinu. OK, proteže se dosta duž obale, a ima i predgrađa s druge strane aerodroma (koji omeđuje grad sa zapada), ali svejedno, nije ga teško poprečno prehodati. Ima neki mediteranski štih, da nema sveprisutnih električnih žica mogli biste ga zamisliti kao neko ljetovalište u Španjolskoj ili Turskoj. Ugodne sjenovite ulice, česte u mnogim vijetnamskim gradovima, nadvišene su modernim poslovnim zgradama.
Muzej čamske skulpture smješten je u kolonijalnoj vili koja i sama uključuje neke čamske arhitekturalne elemente, a nalazi se pored Zmajskog mosta (iza njegova repa). Muzej je utemeljen 1915. (dakle, slavi stogodišnjicu), ali je otvoren tek 1919. Za njegovo postojanje zaslužni su Francuzi (ipak nije sve njihovo nasljeđe negativno). U dva je navrata proširivan (1930-ih i 2002.).
Kraljevstvo Čampa postojalo je od 6. do 16. st. na području srednjeg Vijetnama. Bila je riječ o hinduističkom kraljevstvu (kao i južnije Angkorsko kraljevstvo), a njegovi stanovnici, govornici malajsko-polinezijskog jezika, vjerojatno su stigli iz Indonezije. Za razliku od Vijetnamaca, koji su za svoju skulpturu i arhitekturu koristili uglavnom drvo, Čami su koristili pješčenjak i ciglu – ne osobito izdržljive, ali svakako robusnije materijale. Tijekom stoljećâ mnogi su spomenici čamske umjetnosti stradali u vandalizmu ili ratnim događajima, a ovo što se nalazi u ovom muzeju najveća je zbirka iste na svijetu. Nešto su Francuzi odnijeli u Francusku, ima nekih spomenika u Hanoiju i Ho Chi Minhu, ali ovdje je većina onoga što je pokretno i sačuvano. Skulpture su sve izrazito indijske fizionomije i prikazuju dobro poznate likove iz hinduističkog panteona: Lakšmi, Šivu (s brojnim lingamima, falusoidnim simbolima Šive), Garudu (antropomorfnu pticu, inače današnji simbol Indonezije)… Zapravo, iako je to najveća zbirka, i dalje je prilično mala – obiđete ju za desetak minuta, ako niste zagriženi ljubitelj hinduističke umjetnosti. Sve me strah da me takvo što ne ulovi i u Angkoru… Ma neće, Angkor je ogroman i dovoljno čudesan da čak i meni, koji sam truba za umjetničke nijanse, dadne dovoljno zanimacije na koja dva dana.
Ako ništa drugo, brzi pregled muzeja mi omogućuje da se do hotela, čak i uz ne preveliku žurbu i pokoje krivo skretanje, vratim malo prije 11. Uzimam stvari i odlažem ih u zajedničku prostoriju u prizemlju, odjavljujem se, a potom uzimam fotoaparat (provjerio sam je li u međuvremenu profunkcionirao, nije) i odlazim do servisa. Tamo je i dalje ona ista ženska, engleski joj je ubi Bože, ali ja sam se već naučio na vijetnamski engleski, zamjenu p sa b, f sa p, nestanak bilo kakvih suglasničkih skupova (znači, kad vam kaže bok, želi reći box i sl.) i ostale divote. Čini se da ona mene bolje razumije. Ukratko, iako prodavaonica radi, tehnička služba NE radi, jer je nedjelja. Dakle, kaže mi prvo da ga donesem sutra. Ne mogu, danas idem u Hoi An. Vratit ću se u srijedu, ali onda ću žuriti na vlak. Onda ona kaže da će ga vjerojatno trebati slati u Ho Chi Minh, pa će ga oni popravljenog poslati nazad u Danang, gdje bih ga ja trebao preuzeti. Kako ona to zna, nije mi jasno, jedino što je ona napravila (a ona nije majstor) jest utvrdila očito, tj. da problem nije u bateriji (a to sam joj i rekao). A koliko bi trajao popravak u Ho Chi Minhu? Pa oko 7-10 dana. A ja sam još 3 dana u reviru. Dobro, je li moguće da ga ja onda danas ostavim ovdje, vi ga sutra pošaljete u Ho Chi Minh, a kako ću ja za tjedan dana ionako biti u Ho Chi Minhu, mogu ga tamo preuzeti? Ona isprva malo teže shvaća (pripisujem to jeziku), ali kaže naposljetku da može tako. Iako će ga sutra još pregledati ovdašnja tehnička služba. Traži me da joj dam broj mobitela na koji će mi još sutra, kada dođu tehničari, javiti kako stvari stoje, i kaže mi da u srijedu onda dođem po potvrdu s kojom ću ga onda preuzeti u Ho Chi Minhu na adresi koju će mi tada dati. Tako i biva, ona mi vraća svu dodatnu opremu (remen, bateriju, memorijsku karticu, objektiv), sastavlja rukom zapisnik da je preuzela fotoaparat serijskog broja tog i tog, bez dodatne opreme, od g. Krešimira Sučevića, broj telefona… OK, dakle, ako su stvari takve kakve jesu, ja idućih desetak dana ovisim samo o Ixusu. Koji me vjerno služio 8 godina i koji je i na ovom putovanju imao svojih trenutaka (kad je veliki u ruksaku, tijekom putovanja između dvaju odredišta – npr. Karakorumska autocesta, Jiayuguan…), ali ipak, 7 megapiksela prema 18, uži kut objektiva, nije on baš primarni fotoaparat. Mogu se pomoći i mobitelom, njegova je kamera isto 18 megapikselna, ali je vraški neergonomičan – plus što ga još uvijek doživljavam kao privremeni, dok mi ne vrate moj. Ako ništa drugo, barem sam dobio karticu, tako da ću jučerašnje slike Dananga uspjeti prebaciti na kompjutor.
Uzimam stvari iz hostela i odlazim prema autobusnoj stanici. Za Hoi An vozi prigradski bus koji ide svakih pola sata. Karta je 20 000 donga (zapravo, 17 000, ali tih 3000 nitko ne vraća), no kad vide stranca traže i po 100 000, iako najčešće 50 000. Dok hodam prema stanici vidim da jedan upravo prolazi. Ne stignem trčati, niti mogu sa svojim kornjačinim oklopom, pa ću idući pričekati u obližnjem KFC-u, uz jedan njihov sladoled i tortice od jaja. Čekanje ima svoju prednost – tamo sam naime preko interneta doznao za muljanje s cijenom karte. Da sam stigao na raniji, iskašljao bih 50 000. Ujedno dobivam i novi estetski dodatak – opeklinu na gornjoj usni od prevruće kreme u tortici. Taman dok dovršavam jelo, vidim kroz prozor kako promiče još jedan bus. Ovaj je uranio, prošlo je samo 20 minuta. Ha, ništa, pričekat ću sljedeći… Na taj stižem, jer sam se u međuvremenu preselio na stanicu. Kad sam se ukrcao, dolazi mi kondukterka, ja spremno vadim 20 000 (srećom da sam imao točno), ona nešto odmahuje, da mora biti 30 000. Javljaju se i neke druge cure, strankinje, koje mi kažu da nikako ne plaćam više od 20 000, da je to prava cijena. Onda neka Vijetnamka prevodi da za prtljagu moramo još platiti pola cijene. To nigdje ne piše, a i kažu da putnici često znaju biti u dosluhu s kondukterom, tako da sam jako skeptičan, no na kraju i cure i ja plaćamo tih 30 000, jer su svi iznimno uvjerljivi. Kad sam dao 30 000, čujem jednog od putnika kako se posprdno smijulji. Vjerojatno jer su nas ipak uspjeli nasamariti. Jest da je to pola dolara razlike, ali to je stvar principa.
Vožnja do Hoi Ana traje nekih pola sata, prvo kroz južna predgrađa Dananga, sa širokim, lijepo uređenim avenijama, a potom kroz malo ruralniji pejzaž do Hoi Ana, koji je opet lijepo uređen gradić s puno zelenila i izgleda kao npr. Samobor. Dok prilikom izlaska stavljam ruksak na leđa, opet čujem krckanje u onoj nedavno popravljenoj naramenici. Kasnije ću utvrditi da se opet rub počeo izvlačiti – jasno, rekao sam onoj ženski u Hueu da se to ne može koncem, da mora ići nešto deblje. I još je ona to preusko zašila. Sad sam opet tamo gdje sam bio u Hanoiju. Ako već mora puknuti, neka pukne na putu do Ho Chi Minha, tamo su najveće šanse da nađem poštenog majstora.
Moj smještaj je malo dalje od centra (možda kojih desetak minuta hoda), riječ je o obiteljskom hotelu, soba je čista, uredna i ima tuš, što mi je u ovom času najvažnije. Iako me primio jedan stariji tip, čiji je engleski rudimentaran, kasnije ću doznati da njegova (valjda) kćerka, žena u negdje četrdesetima, govori solidan vijetnamski engleski. Nakon tuširanja prvo pokušavam srediti slike. Ixus se muči s EOS-ovom karticom, koja ima 16 GB (Ixusova ima 2 GB), ali uspijevam nekako prebaciti slike (nažalost, ne i dva videa), tako da barem njih mogu uploadati na stranicu. Potom još moram sastaviti zapis za prethodni dan, a u međuvremenu se smračilo. Nema veze, ovdje sam tri noći, Hoi An nije toliko velik da ga ne bih stigao detaljno obići u tom vremenu, tako da ću večeras samo izići u kratku šetnju da snimim centar grada noću (mentalno, ne fotićem) i vidim gdje je što.
Hodajući do centra opažam Canonovu prodavaonicu i servis. A kad sam pitao u Danangu postoji li i u Hoi Anu servis, ženska mi je rekla da ne. No eto, što se može, sad je tako kako je, nadam se samo da ću još vidjeti fotoaparat… Stižem u centar, koji čini nekoliko ulica koje se protežu paralelno s rijekom Thu Bon. Naime, Hoi An je udaljen kojih 5 km od mora, u svojevrsnoj delti u koju se ulijevaju dvije ili tri rijeke, no svejedno je bio važan lučki grad. To se odrazilo i na njegovoj arhitekturi, ali o tome ću detaljnije sutra. Iako je tek prošlo 7, meni se nešto večera. Lonely Planet preporučuje restoran Mermaid, koji je osnovan 1992. i bio je prvi pravi restoran u Hoi Anu, u doba dok je Vijetnam još bio turistička terra incognita. Nude se lokalni specijaliteti, kao i neke neobičnosti, pa hajde da probamo. Nakon što sam stigao na rečenu adresu, vidim da i drugi dijele interes, budući da je pred restoranom rep. Ne znam je li to zbog Lonely Planeta ili zbog stvarno dobre hrane. Naravno, svi gosti su turisti, mislim da Vijetnamci ne zalaze ovamo. Općenito, ne znam koliko je u Vijetnamu prisutan domaći turizam. Vjerojatno imaju sindikalna odmarališta…
Nakon što sam došao na početak reda, dugo nitko ne ustaje. Naposljetku dolazi konobarica koja mi kaže da dođem za pola sata. Kako? Znate kada će se netko ustati? Ne, za oko pola sata ćemo imati slobodan stol za jednu osobu. Ali meni ne treba stol za jednu osobu, mogu sjediti i s još nekim ljudima za stolom (kao onda kad sam upoznao Eleonoru). Ona sliježe ramenima. Za nekih 5 minuta mi kaže da ima stol za dvoje i želim li ja za njega. Iza mene je neki par. Gledam u njih, oni mi kažu da ipak ja odem. No dobro, nakon preko pola sata čekanja stola (a ja mrzim čekati u repu) bolje im je da hrana bude spektakularna. Naručujem za predjelo bijele ruže (ne cvijeće, nego je to ime lokalnog predjela, valjušci od rižinog tijesta punjeni škampovim mesom, kuhani na pari i posuti pirjanim lukom), za glavno jelo mi pažnju privlači riba u sosu od karamele, ali nemaju, pa uzimam kozice marinirane u kokosovom mlijeku (i poslužene u pravom kokosu – ukusno, samo što je užasno vruće), te za desert voćnu salatu (mango, ananas, banana, pitaja) s jogurtom. Ukusna večera, neću griješiti dušu, ali nije za pjevati hvalospjeve. Možda sam trebao uzeti nešto obilnije, neku svinju, govedo…
Večera se zbog čekanja oduljila, pa dok sam pojeo i došao doma, već je bilo 11, a kako me današnji dan prilično iznurio, već jedva gledam, strovalit ću se na počinak. Za sutra sam dogovorio pranje rublja, uz naglašavanje da mora biti na 90, ali mi je onda ženska rekla da oni, ako peru strojno, to mogu prati isključivo u hladnoj vodi i da se u vrućoj vodi mora prati ručno. Tko je tu lud? Rekao sam da ću ga onda sâm oprati, baš ćemo vidjeti…