Sad, prije nego što krenem u opis današnjih događaja, nužno je prvo dati kontekst, tj. opisati što je točno bio Vijetnamski rat i kako je tekao.
Vijetnamski rat, poznat i kao Drugi indokineski rat (prvi je bio onaj za oslobođenje Indokine), ali i Rat otpora protiv Amerike (Khang chien chon My) sukob je koji je službeno trajao od 1. studenog 1955. (Ngoov državni udar u Južnom Vijetnamu) do 30. travnja 1975. (ulazak sjevernovijetnamske vojske u Saigon), iako se njegov najpoznatiji dio odvio drugom polovicom šezdesetih godina. O tome kako je došlo do podjele Vijetnama i otkazivanja planiranih unifikacijskih izbora već sam govorio. U tome su veliku ulogu imale SAD, koje su se bojale domino-efekta ako dođe do „pada“ Južnog Vijetnama pod socijalističke snage – u tom bi slučaju postojala realna opasnost od širenja socijalizma na Laos, Kambodžu, Tajland, Burmu, a katastrofične su prognoze uključivale i Indiju, Filipine, pa čak i Japan. Iako su Amerikanci bili svjesni svih manjkavosti Ngo Dinh Diema, poklonili su mu povjerenje iz vrlo jednostavnog razloga – nisu imali nikog boljeg. Vijetnam je bio ruralna zemlja, većina stanovništva bili su seljaci, a kako je Ho Chi Minh obećao (i na sjeveru i sproveo) zemljišnu reformu, ruralna populacija bila je čvrsto uz Hoa – ne zato što su bili socijalisti, već upravo zbog toga što im je Hoova opcija omogućavala oslobođenje od feudalnih odnosa. Štoviše, tijekom rata s Francuzima vlasti Viet Minha provele su zemljišnu reformu i ponegdje na jugu, na teritoriju koji su kontrolirale, što je dolaskom Ngoa na vlast opozvano, a seljaci ne samo da su ponovno morali obrađivati zemlju za prethodne vlasnike, morali su im iz svojih prihoda nadoknaditi „izgubljeno“ tijekom onih godina dok je ovima ta zemlja bila oduzeta. Ngo je, osim toga, bio sklon voditi samoubilačku politiku – u većinski budističkoj zemlji stvorio je oko sebe katoličku oligarhiju, oslanjajući se uvelike na nepotizam. Južni Vijetnam u doba Ngoa, iako su mu tepali kao „bastionu slobode“, bio je najobičnija klerofašistička diktatura ogrezla u korupciju, autokraciju i ekstremistički nacionalizam. Usto, Amerikanci, kao i uvijek bahati i bez dodira sa stvarnošću, uopće nisu uzimali u obzir lokalne kulturološke specifičnosti, nego su smatrali da će slijepo preslikavanje zapadnih modela dovesti do rješenja vijetnamskog problema. Na to ih je upozorio i sâm Ngo, no ta se praksa nastavila. Eisenhowerova je administracija poslala 900 savjetnika u Južni Vijetnam, s ciljem što uspješnijeg pružanja otpora „crvenoj nemani“.
Iako je Narodni oslobodilački front, tj. Viet Cong, osnovan tek u prosincu 1960., već je ranije počelo stvaranje gerilskih pokreta otpora Ngoovoj vlasti. Iako je Ngoova vlast za sve pokušala optužiti sjevernjake, ti su pokreti otpora bili izvorni južnjački proizvod, a borili su se jednostavno za ujedinjenje zemlje i protiv Ngoove diktature, ne nužno za socijalizam. Sjevernjaci su međutim dočekali s odobravanjem takav razvoj situacije, te su, nakon napada Sjevernog Vijetnama na Laos 1959., sa svrhom pomoći Pathet Lau (laoskim socijalistima), preko laoskog teritorija razvili mrežu puteva kojima su iz Sjevernog u Južni Vijetnam dostavljali oružje i drugu pomoć za gerilce. Ta je mreža puteva nazvana Ho Chi Minhovom stazom.
Nakon što je Kennedy 1961. preuzeo vlast, nastavio je s politikom svoga prethodnika. No onda su se dogodile tri pljuske kojima je ugled SAD-a bio narušen: debakl u Zaljevu svinja, izgradnja Berlinskog zida i mirovni sporazum između laoske kraljevske vlade i Pathet Laa. Kennedy je odlučio da SAD mora djelovati i pokazati tko je šef, te je odlučio da će Vijetnam biti crta koju se ne smije prijeći. Istovremeno nije želio da se taj rat pretvori u nešto slično Korejskom – inzistirao je da je on pitanje samih Vijetnamaca, a da uloga SAD-a mora biti isključivo savjetodavna. Stoga je povećao broj savjetnika s dotadašnjih 900 na čak 16 000. Isprva su došli zamaskirani u radnike koji pomažu unesrećenima u poplavama koje su u to vrijeme zatekle zemlju. No južnovijetnamska vojska bila je poprilično nesposobna. Nagrizena nesposobnim vodstvom (često postavljanim po političkoj – ili, još vjerojatnije, vjerskoj – liniji) i korupcijom, nije se uspjela nositi s brojčano inferiornijim gerilcima čiji su ugled i podrška među lokalnim stanovništvom rasli. 1961. pokrenut je program preseljenja seoskog stanovništva u utvrđene logore u kojima bi se ograničio njihov kontakt s prosocijalističkim gerilcima, no i taj je program nakon tri godine ocijenjen kao neuspješan. I onda je stigao studeni 1963. U Južnom Vijetnamu nezadovoljstvo Ngoovom vlašću kulminiralo je te godine tzv. budističkom krizom u kojoj je vlada ušla u otvoreni sukob s budističkim klerom i vjernicima, izvršivši nekoliko masakara i razaranja pagoda, što je dovelo i do ozbiljnog pada podrške Amerikanaca Ngou. Ngo je već ranije doživio jedan pokušaj državnog udara i dva atentata, no konačno je ubijen 2. studenog 1963. nakon vojnog udara jednog dijela odmetnutih generala, u što se Amerikanci nisu željeli miješati (a čini se da je udar isplanirala CIA). Točno 20 dana kasnije bit će ubijen i Kennedy. Sjeverni Vijetnam je na vijest o Ngoovoj smrti reagirao ciničnim komentarom kako su Amerikanci ubojstvom Ngoa počinili veliku pogrešku, budući da je on, kolikogod bio njihov odani sluga, ujedno bio vjerojatno i najsposobniji kadar koji je mogao upravljati Južnim Vijetnamom. To se ubrzo pokazalo točnim, budući da je Južni Vijetnam skliznuo u niz uzastopnih državnih udara i smjena vojnih hunti. Iako su Amerikanci euforično predviđali kako će uklanjanjem Ngoa rat biti kraći i gotov možda već do Božića te godine, ispostavilo se da je za njih Ngo bio dio rješenja, a ne problema.
Nakon Kennedyjeve smrti na vlast dolazi Lyndon Johnson koji prema Vijetnamu zauzima čvršći stav. Budući da su se vlade u Južnom Vijetnamu i dalje smjenjivale kao na traci, Johnson zaključuje da SAD treba skinuti rukavice i ući u izravni sukob sa Sjevernim Vijetnamom kako bi spriječio da stvari izmaknu kontroli. No traži se povod. 2. kolovoza 1964. američki razarač Maddox u Tonkinškom zaljevu u međunarodnim vodama obavlja misiju izviđanja, kada mu se iznenada približavaju tri sjevernovijetnamska torpedna čamca, svaki naoružan s po dva torpeda. Ispaljuju svih 6 torpeda, no svi promašuju. Maddox uzvraća vatru, ali torpedni čamci bježe. Potom Amerikanci šalju svoje lovce koji uspijevaju oštetiti torpedne čamce. Dva dana kasnije, napad se ponavlja, ovaj puta osim Maddoxa uključen je i razarač Turner Joy. Američki brodovi ponovno uzvraćaju vatru, ali ne pogađaju ništa. Kako će se kasnije ispostaviti, drugog napada nije ni bilo, već je radar vjerojatno zabilježio lažni refleks (bila je olujna noć), a sonar je očito registrirao zvuk Maddoxova vlastitog propelera. Iako je i Johnsonu bilo jasno da je drugi napad sumnjiv, američki Kongres brzo donosi Tonkinšku deklaraciju, kojom se 7. kolovoza predsjedniku daju ovlasti provođenja vojnih akcija u jugoistočnoj Aziji bez proglašenja rata. Istovremeno, američke snage u osvetničkom napadu bombardiraju rafineriju u gradu Vinhu na jugu Sjevernog Vijetnama. Premda je, unatoč formulaciji, bilo očito da je rezolucija zapravo objava rata, Johnson je i dalje inzistirao na tome da to nije rat koji će američki dečki voditi za azijske dečke, već je to nešto što azijski dečki moraju riješiti sami, uz eventualni američki „poguranac“.
1959. Viet Cong je započeo s oko 5000 ljudi. Do 1964. već su imali 100 000 ljudi. To je još uvijek bilo znatno slabije od južnovijetnamske vojske, koja je imala milijun ljudi (sjevernovijetnamska je imala oko 200 000). Amerikanci su nadodali još svojih 16 500. U ožujku 1965. započeta je akcija Rolling Thunder, u kojoj je tijekom idućih preko tri i pol godine (do studenog 1968.) Sjeverni Vijetnam zasipan milijunima tona bombi i raketa, s ciljem da se unište njegova protuzračna obrana i industrijski kapaciteti. Osim Sjevernog Vijetnama, bombardirana su i rubna područja Laosa i Kambodže. No kako je jedan američki časnik primijetio, neuspjeh bombardiranja ležao je u činjenici da je posrijedi bio politički rat, u kojem se protivnike mora ubijati selektivno, na temelju njihove političke opredijeljenosti, što znači da bi najefikasnije oružje bio nož, a najgore moguće zrakoplov. Budući da je južnovijetnamska vojska bila nesposobna štititi američke zračne baze u Južnom Vijetnamu, koje su bile izložene napadima Viet Conga, Johnson je odobrio slanje 3500 marinaca s ciljem osiguravanja baza. Bio je to početak angažmana američkih kopnenih trupa. Od 3500 njih u ožujku 1965. već u prosincu iste godine broj je narastao na 200 000. Američka je javnost, mozgova ispranih pričama o opasnosti širenja komunizma po Aziji, podržavala takav angažman, tim više jer su istovremeno Sjeverni Vijetnam prikazivali kao nemoćnu državicu koja će ubrzo kapitulirati. Iako je svrha marinaca isprva bila obrambena, nakon što je južnovijetnamska vojska (ARVN) pretrpjela nekoliko teških poraza od Viet Conga, a moral vojnika počeo padati i uslijedila dezertiranja, američki vrhovni zapovjednik na terenu, general William Westmoreland, zatražio je ovlasti za većim angažmanom američkih snaga, čak dotle da se one same bore protiv Viet Conga, zanemarivši posve ulogu ARVN-a. Johnson je odobrio takav pristup, a Westmoreland je predvidio pobjedu do kraja 1967. U međuvremenu, situacija se na čelu Južnog Vijetnama stabilizirala, jer se pojavio novi čovjek, novi diktator (naravno), Nguyen Van Thieu, koji će na čelu Južnoga Vijetnama ostati skoro do njegove propasti. Unatoč tomu, na terenu situacija nije išla u skladu s Westmorelandovim očekivanjima, i opet su Amerikanci podcijenili motiviranost Viet Conga u želji za oslobođenjem zemlje. Za njih to nije bio rat za socijalizam, već rat protiv novih stranih okupatora, ono isto što su 15-ak godina ranije radili protiv Francuza.
21. siječnja 1968. (dakle, već nakon što je rat trebao po Westmorelandu biti gotov) sjevernovijetnamska je vojska pokrenula napad na zračnu bazu Khe Sanh u središnjem Vijetnamu, nedaleko granice s Laosom. Amerikanci su tu bazu podigli na mjestu koje je okruženo vijencem viših brda, što je simuliralo situaciju kao u dolini Dien Bien Phua, gdje su Vijetnamci tako potukli Francuze. Ovaj su se puta Amerikanci nadali namamiti sjevernjake u klopku i onda ih potamaniti zračnom nadmoći. No zaboravili su jednu stvar – vremenski uvjeti zimi na prostoru Khe Sana uključuju česte guste magle, što je sjevernjacima omogućilo da se neprimjetno približe bazi i napadnu ju. No Amerikanci jesu uzvratili, bacivši preko 100 000 bombi na okolno područje. Bilo je to preko 5 tona dnevno za svakog od sjevernovijetnamskih vojnika prilikom prvog vala napada. Baza je bila u potpunom okruženju, ovisila je samo o podršci iz zraka, a u njoj se u početku nalazilo oko 20 000 američkih vojnika. Borba za Khe San trajala je sve do travnja, kada su se sjevernjaci povukli. No čini se da je pravi cilj bitke za Khe San bilo nešto drugo. Naime, 31. siječnja te godine, na datum početka lunarne nove godine (koji se u Vijetnamu zove Tet) Viet Cong je započeo veliku ofenzivu u preko 100 gradova diljem Južnog Vijetnama. Prema mnogim analizama, bitka za Khe San zapravo je bila sredstvo odvlačenja pozornosti Amerikanaca od pripreme Tet ofenzive, dok je Westmoreland držao upravo suprotno, da je Tet ofenziva zapravo pokušaj odvlačenja obrambenih snaga od Khe Sana, koji je po njemu bio primarna meta.
Tet ofenziva je vojno podbacila, budući da su američke i južnovijetnamske snage promptno odgovorile, no postigla je važan PR efekt – američka javnost konačno je shvatila da se njihovi dečki ne bore tamo s nekom šačicom luđaka, već s poprilično dobro organiziranom i motiviranom vojskom. I da u tim sukobima ginu. Kako se sve više Amerikanaca kućama vraćalo u vreći, tijekom 1968. izbile su masovne antiratne demonstracije diljem Amerike i Europe. Tomu je pridonijela i sve veća dostupnost televizije, čime su prizori iz rata postali dostupni široj javnosti. Upravo je tijekom Tet ofenzive snimljena i jedna od najpotresnijih fotografija Vijetnamskog rata, ona u kojoj južnovijetnamski general Nguyen Ngoc Loan po kratkom postupku pucnjem u glavu ubija vijetkongovca Nguyena Van Lema. Ujedno, dok je Westmoreland u svom govoru krajem 1967. najavio kako je kraj rata na vidiku, Tet ofenziva je pokopala njegovu prognozu, a američkoj je javnosti postalo jasno da im se laže. To je srozalo Johnsonovu popularnost toliko da je odlučio ne natjecati se na još jednim izborima, a Westmoreland je također uklonjen sa svoje pozicije i zamijenjen Creightonom Abramsom. 10. svibnja 1968. u Parizu su počeli mirovni pregovori između SAD-a i Sjevernog Vijetnama, no prvih pet mjeseci pregovori su stagnirali, sve dok Johnson prvo nije naredio prestanak bombardiranja. Johnsonov nasljednik Richard Nixon odmah je započeo s povlačenjem američkih trupa, tj. s politikom „vijetnamizacije“ rata. Nixon je smatrao ono što je bio i Kennedyjev stav – da pobjedu u ratu mora izvojevati isključivo ARVN, a ne strani pomagači. U tu je svrhu započeo i detant u odnosima sa Sovjetskim Savezom i, posebice, Kinom, koja je dotada bila 20 godina u međunarodnoj izolaciji. No kako su obje države nastavile podržavati sjevernjake, Nixon je postao razočaran, vidjevši takav razvoj situacije kao novo američko pokazivanje međunarodne slabosti. U međuvremenu je javnost doznala i za incidente poput masakra u My Laiju, tako da je podrška ratu sve više kopnjela. 1972. u tajnosti je postignut dogovor između Nixonova savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera i sjevernovijetnamskoga pregovarača Le Duc Thoa. No Nguyen Van Thieu nije bio zadovoljan takvim sporazumom i tražio je dodatne ustupke u korist Južnoga Vijetnama. Potom su ustupke počeli tražiti i sjevernjaci. Nixon je odgovorio bombardiranjem Hanoija i Haiphonga, dovevši industrijske kapacitete Sjevernog Vijetnama na rub uništenja. Istovremeno je ucijenio Nguyena ukidanjem američke pomoći. 15. siječnja 1973. Nixon je proglasio prestanak napadačkih akcija protiv Sjevernog Vijetnama, a 12 dana kasnije u Parizu je potpisan mirovni sporazum kojim se poštuje teritorijalni integritet Vijetnama i poziva na nacionalne izbore na sjeveru i jugu. Nakon 19 godina, opet se došlo tamo gdje se bilo nakon Ženevskog sporazuma 1954. Također, dan je period od 60 dana za povlačenje američkih vojnika iz zemlje. Ironično, to je bila jedina točka sporazuma koja je u potpunosti provedena. Iste godine Kissinger i Le Duc Tho dobili su Nobelovu nagradu za mir, ali ju je Le odbio, budući da mir još nije bio postignut.
Amerikanci su međutim nastavili uvježbavati južnjačku vojsku, te su sjevernjaci znali da imaju još možda dvije do tri godine vremena prije nego vojska bude posve uvježbana. Zato su ubrzano radili na poboljšanju Ho Chi Minhove staze, kako bi prije završetka uvježbavanja ARVN-a bili u stanju pokrenuti invaziju na Južni Vijetnam i završiti ujedinjenje vojnim putem. Istovremeno, Nixon je u svojoj drugoj kampanji izjavio da će SAD napasti Sjeverni Vijetnam ako prekine primirje, no takva je izjava jako neugodno odjeknula u javnosti i bilo je evidentno da nema podršku. Čak se i Senat usprotivio takvoj odluci. Kada je svijet zatresla naftna kriza 1973., pa zatim Jomkipurski rat, Vijetnam je pao u drugi plan. U siječnju 1974. sjevernjaci su pokrenuli veliku ofenzivu kojom su povratili dio teritorija izgubljenog tijekom prethodne sušne sezone. Nguyen je rekao da je Pariški mirovni sporazum mrtav i da se ratna djelovanja nastavljaju. U međuvremenu u Americi se događa Watergate, Nixon podnosi ostavku, u izborima za Kongres pobjeđuju demokrati, pa je opozicija ponovnom uključivanju u Vijetnam još jača, a iznos pomoći Južnom Vijetnamu se smanjuje, s ciljem potpunog ukidanja do 1976. Sjevernjaci moraju iskoristiti priliku. 13. prosinca 1974. dolazi do napada na provinciju Phuoc Long. Napad je test spremnosti južnjačke vojske i američkog odgovora. Nakon tri i pol tjedna provincija je zauzeta, Gerald Ford traži odobrenje od Kongresa za napad, Kongres to odbija. U Južnom Vijetnamu zavladao je očaj. Sjevernjaci svoju glavnu ofenzivu pripremaju za sušnu sezonu 1976., ali u ožujku 1975. se odlučuju za ograničenu ofenzivu u središnjem gorju, kako bi si otvorili pristupne ceste za iduću godinu. Ofenziva prolazi kao nož kroz putar, ARVN obezglavljeno bježi, a sjevernjačka vojska nastavlja i zauzima Hue i Danang. Osokoljeni takvim razvojem stvari, sjevernjaci odlučuju završiti posao prije monsunske sezone i kreću prema jugu. Redom padaju Nha Trang, Cam Ranh i Dalat, i 7. travnja su već kod Xuan Loca, 40 km istočno od Saigona. Tu će ih međutim fanatični branitelji zadržati dva tjedna, sve dok se 21. travnja nisu morali povući prema Saigonu. Isti dan Nguyen podnosi ostavku, optužuje Amerikance za izdaju i bježi na Tajvan. 27. travnja 100 000 sjevernjaka okružilo je Saigon i zatvorilo njegovu zračnu luku. U gradu je zavladala panika. 29. travnja Amerikanci su započeli evakuacijsku akciju zvanu Frequent Wind, vjerojatno najveću helikoptersku evakuaciju u povijesti. Tijekom 18 sati iz američke ambasade u Saigonu evakuirano je oko 7000 ljudi, prvenstveno američkih državljana, te Južnovijetnamaca rodbinski ili bračno povezanih s Amerikancima. Signal za početak evakuacije bila je pjesma White Christmas Binga Crosbyja emitirana u eteru radija američkih oružanih snaga. Tijekom idućeg jutra, sjevernovijetnamske su snage ušle u grad. U 11.30 na Palači nezavisnosti zavijorila je crveno-plava zastava sa žutom petokrakom – zastava Viet Conga. Vijetnamski je rat službeno završio.
To je dakle bio uvod. :D A sada idem ispričati kako je izgledao moj posjet DMZ-u. Demilitarizirana zona naziv je za 10 km širok pojas s obiju strana granice dvaju Vijetnama. Granica je načelno išla 17. paralelom, ali je u stvarnosti išla rijekom Ben Hai, koja u Južnokinesko more utječe na 17°0'54'' sjeverne zemljopisne širine, prateći uzvodno njen tok do izvora, te potom ravno do laoske granice. Iako je službeno bio zabranjen ulaz vojske u to područje, to se očito nije odnosilo na ulaz ispaljene artiljerije, pa je tako to područje bilo vrlo intenzivno zasipano bombama tijekom američkih bombardiranja.
Iz Huea krećem minibusom zajedno s još desetak ljudi iz drugih hotela. Tu su neka trojica Nizozemaca, nekoliko Španjolaca, jedan par iz Australije… Vozimo se prvo do grada Dong Ha, gdje se ukrcava naša vodičica. Nastavljamo prema unutrašnjosti, glavnom cestom prema laoskoj granici, prolazeći pored brojnih Kamazovih kamiona laoske registracije. Pitam se što voze i je li to neki šverc. Prvo dolazimo do The Rockpilea, nekad gole kamene glavice, a danas obraslog osamljenog strmog brda na kojem je bila američka osmatračnica s koje se vidjela čitava DMZ. Nakon kraće foto-pauze nastavljamo prema bazi Khe Sanh, usput zastavši u selu u kojem obitavaju pripadnici etničke skupine Bru – Van Kieu (dosl. „ljudi koji žive u šumi“ – dakle, na malajskome bi se zvali orangutani), inače bliski Kmerima, što se vidi i na njihovoj fizionomiji, mnogo tamnijoj puti i drugačijim crtama lica. Tradicionalno inače žive u kućama na stupovima, čak i ako ne žive uz rijeke. „Posjet lokalnom selu“, kako je opisano u programu ture, znači da nas kombi iskrca u selu, a mi se onda prošećemo do kraja sela gdje nas on pokupi. Ništa nam ne kažu o samoj etničkoj skupini, nitko nam se ni ne obrati… Na kraju sela je most koji se nalazi na dijelu nekadašnje Ho Chi Minhove staze. Nakon što nas kombi pokupi, krećemo do Khe Sanha, gdje imamo oko pola sata za razgled muzeja (naravno, kipti propagandom) i ostataka vojne baze (koji su prilično mršavi – dva helikoptera, jedan tenk, jedan avion, nešto topova, pokoji bunker i par kućica). Potom se vraćamo u Dong Ha na ručak. Ja sam cijeli dan još omamljen od sinoć, nisam se noćas ni odmorio, pa nemam ni apetita. Uzet ću tek povrtnu juhu. Juha je krepka, a i nije sasvim povrtna. Unutra su naime komadići tofua i – ananasa. Za desert, a da nisam ni tražio, dobivam jednu bananicu. Doslovce bananicu, velika je otprilike kao pola standardne banane, a kora joj je mnogo tanja, tako da kad ju ogulite prvo zbunjeno gledate jer mislite da je veći dio onih nejestivih vlakana ostao na plodu. Ali ne, stvarno su takve.
Nakon ručka dolazi najzanimljiviji dio. Prelazimo rijeku Ben Hai, i to mostom koji je obojan popola u boje svake od dviju bivših država. Zanimljivo, kako je to bilo demilitarizirano područje i nije se smjelo unositi oružje, onda su si države bez straha od oružanih incidenata međusobno radile propagandne spačke, kao što je prefarbavanje čitavog mosta u „svoju“ boju, pa onda druga udari kontru i tako. Sa svake strane mosta nalazio se toranj sa zastavom, koji su povremeno nadograđivani kako bi bili veći od onog drugog. Ujedno su bili opremljeni zvučnicima iz kojih je treštala propaganda protiv druge strane. Skrećemo s glavne ceste. Iduće odredište je sustav tunela Vinh Moc, nazvan po istoimenom selu, koje se jednostavno tijekom rata čitavo preselilo u podzemlje i tamo živjelo 6 godina. Naime, Amerikanci su vjerovali da seljani pomažu sjevernovijetnamskim snagama na otoku Con Co koje su pak protuzračnom obranom ometale prelet prema Hanoiju, te su ih željeli natjerati da se presele. U tu su svrhu područje Vinh Moca zasuli s preko 9000 tona bombi. Na kraju su se seljani doista preselili, ali u podzemlje, prvo na dubinu od 10 metara – no američke bombe su mogle prodrijeti do te dubine. Potom su ovi sagradili tunele na dubini od 30 metara, što je bilo dovoljno sigurno (iako danas recimo nije sigurno za glave viših posjetitelja, poput mene – u ono doba Vijetnamci su bili mnogo niži nego danas, a i danas su niži od Europljana), iako je jedna bomba ipak pala na tunele, no srećom nije eksplodirala – njezin se krater kasnije koristio za ventilaciju tunelâ. Ukupna duljina tunelâ je 2 km, s 13 ulaza (6 prema kopnu i 7 prema moru), na tri razine. U tunelima je ukupno živjelo oko 60 obitelji, u nišama iskopanim pored glavnih tunela, koje bi se po potrebi dalje dokopavale kako bi obitelj rasla. A rasle su – ukupno je 17-ero djece rođeno pod zemljom. Morali su paziti na sve – kuhalo se samo noću i pod prirodnom nadstrešnicom koja je sakrivala ulaz. Nuždu su obavljali u tunelima, a potom, kao kod mačaka, to pokrivali suhim pijeskom i onda bacali u dublje jame. U tunelima se održavalo i sastanke, ali se i bojno djelovalo. Imali su i svoje zdence s vodom – pravo podzemno selo, jedino ne znam što su radili sa stokom. I općenito, kako su dolazili do hrane, jer polja nisu mogli obrađivati? A nisu baš mogli ovisiti ni o dostavi pomoći od strane vlasti u Hanoiju. To nam vodičica nije rekla, a meni do ovoga časa nije palo na pamet. Eto, propustih važnu informaciju…
Nakon tunela izlazimo na obalu Južnokineskog mora. Iako sam plovio zaljevom Halong i kupao se u njemu, ipak je ovo drugačiji osjećaj – posve otvoreno more i to još Pacifik. Na Jadranu znate, kad god ugledate pučinu, da je tamo preko Italija. No ovdje je tamo preko tek SAD, nakon pola zemaljske kugle. Oni isti koji su ovdje haračili. Eventualno bi se još moglo putem između naletjeti na neki od filipinskih otoka… Krećemo lagano natrag, vraćamo se preko mosta i usput stajemo na jednom od brojnih vojnih groblja. Ona uvijek izgledaju tako beskarakterno – kao što su svi vojnici u svojim uniformama najčešće jednaki (zato se i kaže uni-forma), takve su im i ove podzemne uniforme. Tj. nadzemni dio podzemnog spremišta posmrtnih ostataka. Mnogi se jednako i zovu – tj. natpis na grobu znači „nepoznato ime“. Nisu nikad identificirani. Na ovom groblju ima kojih tisućinjak grobova, što znači da spada među veća. A ukupno diljem zemlje postoji oko 3000 vojnih groblja. Nažalost, neki nesretnici nisu doživjeli ni da ih netko identificira kao individue, pa su svi bačeni u masovne grobnice. I bez obzira što izgleda lijepo uređeno, pomisliš koliko je ljudi ovdje ostavilo svoje kosti – a sve kao pijuni u velikoj geopolitičkoj igri u kojoj ti ili tvoje potrebe ne znače ništa, bitan je interes supersila i poslovnih elita...
Do Huea nam treba oko 2 sata, stižemo po mrklom mraku, oko 7. Malo ću u sobu, usput ću podići kartu za vlak do Dananga koju sam jutros rezervirao, a onda otići na večeru. Sad mi se ipak nešto jede i jede mi se tjestenina. Ne ovi ovdašnji rezanci, nego nešto talijansko. Odlazim u DMZ bar (da ostanem u istom tonu), naručujem neke penne s mozzarelom, bananu split i voćni smoothie. Konobar mi prvo donosi pivu. Ja ga zbunjeno gledam dok me on pita želim li možda i čašu. Je li pobrkao narudžbe, ili ide na APP (možda uzmem, a onda ga ovaj naplati), ili mu ja jednostavno ne izgledam kao netko tko pije smoothie jer je to za mekoputne – ne znam. Nakon večere se vraćam u hostel, sada mi vozači mototaksija nude i marihuanu, a ne samo vožnju. Dolazim u hotel, 10.20, a vrata zaključana. Pojavljuje se portir koji ne zna engleski, pa mi ne može objasniti zašto su već zaključali, ali me barem pušta unutra. Na četvrtu noć u Hueu.
Post je objavljen 15.08.2015. u 03:25 sati.