Na zadnjem sjedištu motocikla

Doručak je solidan – izbor između kave i čaja, sok od lubenice, kajgana, pekmez (onaj isti koji je išao uz kozletinu – je li moguće da je možda od manga?), putar, zelena banana (i to ne nezrela banana, već baš takva vrsta, gdje joj je kora zelena). Nakon doručka odlazim do recepcije, gdje produžujem boravak za još jednu noć, a potom čekam da se pojavi nekakav minibus ili barem auto s kojim ću u obilazak nacionalnog parka Cuc Phuong. No pojavljuje se samo onaj tip od jučer, koji me vozio do bankomata, opet mi dodaje kacigu…znači, idemo motorom? OK, vidjet ćemo kakva će biti ova vožnja, sad imam i fotoaparat, valjda mi neće smetati…
Krećemo prema sjeverozapadu, vozeći se pored rižinih polja. Krajolik uokolo Ninh Binha također je kraški, ali ne onoliko ekstremno kao kod Guilina ili u zaljevu Halong. Ovdje su brda veća i podsjećaju na mogotes u kubanskoj dolini Vińales, gdje sam bio prije točno godinu dana. Nakon 20-ak minuta vožnje stižemo u jedno naselje, gdje se moj vozač uparkirava u jedno dvorište. Tamo je i jedna žena, neki klinci od kojih 2-3 godine…to je njegova obitelj. Svratili smo ovamo da zamijenimo motocikl, skuter kojim smo išli ovamo je automatik, a na nekim dionicama u nastavku ćemo morati savladavati veće uspone, pa će nam za to trebati motocikl s mijenjanjem brzina. Taj je manji, ali dosad sam već savladao nelagodu sjedenja na motociklu, čak sam uspio okinuti i par fotografija u vožnji. Kad vidim što rade Vijetnamci (ali i Pakistanci i Iranci)…u vožnji tipkaju SMS-ove (jednako vozači koliko i suvozači), ili razgovaraju vozeći jednom rukom. Srećom, po gradovima to nisu toliko velike brzine, no mi smo na otvorenoj cesti išli i do 60, a to se već poprilično osjeti u fijukanju. Prolazimo kroz zelena polja riže, kasave, kukuruza, kikirikija, šećerne trske…Vijetnam je jako plodan, a krajolici su izuzetno smirujući. Cesta je široka – prednost u ovim zemljama sa suludim prometom jest da se ceste uvijek grade sa širinom od jedne i pol trake u svakom smjeru, tako da se može pretjecati bez pretjeranih rizika ulijetanja u škare.
Nakon kojih sat vremena vožnje stižemo do ulaza u nacionalni park Cuc Phuong. Riječ je o najvećem i najstarijem nacionalnom parku u Vijetnamu (utemeljio ga je 1962. osobno Ho Chi Minh). Poznat je po svojoj izuzetnoj bioraznolikosti, te po nekoliko endemskih vrsta. Nažalost, proglašenje područja nacionalnim parkom izazvalo je sukobe između vlade i oko 2500 pripadnika etničke skupine Muong koji žive na tom području, te tradicionalno ovdje love i obrađuju zemlju. 1987. vlada je preselila oko 500 Muonga iz parka zbog lovokrađe. Odmah kod ulaza nalaze se dva centra za zaštitu ugroženih životinjskih vrsta, jedan je posvećen primatima, a drugi kornjačama. Postoji i treći, dublje u parku, posvećen ugroženim sisavcima i posebno ljuskavcima (pangolinima) koje se dosta lovi i prodaje radi mesa i oklopa. Ovdje me preuzima jedan zaposlenik parka koji me vodi kroz prva dva centra. Prvo ovaj posvećen primatima, koji obuhvaća tri različite skupine: lorije, koje nažalost nećemo vidjeti, jer su oni noćne životinje i sada spavaju (a zapravo su najslađi od svih triju skupina), langure (nekoliko vrsta, uključivo i zlatoglavog langura koji živi na toku Cat Ba i jedan je od najrjeđih primata, ima ih navodno samo 60 u prirodi), te gibone (koji su strahovito glasni, toliko da pokraj njihovog kaveza nisam čuo vodiča što mi govori – a bili smo udaljeni koja 3 metra od njih). Životinje u centru ili su nađene ozlijeđene u prirodi ili su pak spašene od lovokradica. Ovdje su prvo neko vrijeme u zatvorenim kavezima, pa ih se pušta u otvorene nastambe, a potom ih se čipira i pušta natrag u prirodu. Centar za primate inače postoji od 80-ih godina. Nakon primata prelazimo ka kornjačama, koje su također uglavnom spašene od ilegalnih lovaca koji ih love za kinesko tržište hrane (poznata je juha od kornjače). Nekada bi lokalno stanovništvo ulovilo po jednu kornjaču za vlastite potrebe, no danas je lov masovan, budući da se to dobro plaća, pa se lokalno siromašno stanovništvo odaje tomu kako bi dobro zaradilo. I kornjače također drže ovdje neko vrijeme, potom ih čipiraju i puštaju nazad u prirodu.
Vraćam se pješice do ulaznog dijela, primjećujući izuzetno velik broj leptira u parku. Dok smo se vozili ovamo jedan mi se (ili je to bilo vretence) zabio u čelo. Vjerojatno nije preživio, ali ni meni nije bio ugodan taj udarac. Pri samo 60-ak km/h. Sjetim se onog vica (ili slike) o motociklistu koji ima puna usta mušica koje su mu zapele između zuba. To je posebno smiješno zato što moj vozač stvarno ima takve nekakve mrlje po zubima. :D
Sjedamo ponovno na motocikl i krećemo dalje, dublje u park. Čim smo zašli u sjenu drveća, temperatura značajno pada i postaje ugodnije, barem dok se vozimo i zrak struji. Imamo kojih 20-ak km vožnje, uz jedno ugodno jezero, pored spilje u kojoj su nađeni tragovi života praljudi, pa do središnjeg dijela gdje je uprava parka, restoran, čak i neki smještajni kapaciteti. Tu ćemo popiti kavu, koju dobivam serviranu na vijetnamski način, polaganim filtriranjem – u limenu posudu s rupicama stavi se mljeveno zrnje kave i to prelije vodom, te se onda polagano cijedi u šalicu koja je ispod. Pijem ju s ledom, da se malo rashladim. Nakon kave uzimam bocu vode i dogovaram se s vozačem da će me on dva sata kasnije čekati malo više uz cestu, a ja idem šumskom stazom koja u polukrugu vodi do tisuću godina starog stabla, te se potom na drugu stranu vraća do ceste. Još jedan primjer kako trebate poznavati vijetnamsku fonologiju da shvatite što vam kažu u engleskom: tip je spominjao da sada idem na checking. Kakvo vražje provjeravanje? Onda sam se sjetio da se glas č u vijetnamskome piše kao tr („čaj“ je tra, a Kina je Trung Quoc, u čemu se prepoznaje Zhongguo, naročito ako znate da je kinesko zh zapravo dž), i da on zapravo misli na trekking, tj. hodanje po prirodi.
Prvi dio staze, do tisućugodišnjeg stabla, je prilično lagan, jedino što ima dosta ljudi. Nedjelja je i mnogi su Vijetnamci izišli na izlet. Iako je u šumi hladnije, vlaga i činjenica da više nisam na motoru uzrokuju da me i takav zrak pritišće svom snagom. Usto se sjetim da se nisam pošpricao sredstvom protiv komaraca, a ovo bi već moglo biti malarično područje, znači nepotrebno se izlažem riziku. Sama šetnja je OK, ali ništa spektakularno. Dobro, istina je da po prvi puta šećem tropskom šumom, ali ne doima me se osobito, uostalom, nije to džungla. U nekoliko navrata prestižem skupine izviđača koji vjerojatno imaju praktičnu nastavu. Jedna od cura koja je vjerojatno s izviđačima, iako nema uniformu, nudi mi da me slika kraj tisućugodišnjeg stabla, nakon čega mi kaže, pokazujući na skupinu izviđača „A sada se moraš slikati sa svakim od njih.“ (ima ih dvadesetak) Odmahujem rukom uz smijeh, a onda vjerojatno i njoj postaje jasno da to baš nije realno, budući da ne želim trošiti vrijeme na poziranje, niti sam ja ovdje atrakcija.
Staza se nastavlja na drugu stranu od drveta, no u mnogo je obraslijem stanju, tako da sam se u nekoliko navrata zapitao nisam li neprimjetno skrenuo s glavne staze. Ima i dosta skliskog blata, tako da je bilo par čupavih situacija gdje sam skoro pao (samo sam jednom zakratko sjeo), a tu je i korijenje drveća koje se provlači posvuda i kojiput je nestabilno za stati. U čitavom drugom dijelu staze nisam sreo nikoga. Pomišljam kako je to zapravo prilično riskantno – nemam broj od vozača, ovdje nema ni mreže, ako mi se nešto dogodi ne znam kako bih pozvao pomoć. Ja isto pristajem na kojekakve aranžmane…ja ne poznajem teren i konfiguraciju staze, ali vozač bi to trebao znati i biti upoznat s mogućim rizicima, te također s njima upoznati i mene, a ne ovako „Ja vas za dva sata čekam ondje.“ Učetverostručujem oprez i bez problema se na kraju dovlačim do kraja čitave dionice, za ukupno 8 km trebalo mi je oko sat i pol, što znači da sam hodao udarnički. Malo se odmaram u sjenici gdje vozač razgovara s nekim svojim kompićem, a onda se ponovno motorom vraćamo do ulaznoga dijela, gdje ćemo nešto ručati. To nešto će biti pho od piletine s dosta povrća, a kao prilog još i ukiseljene kriške bambusa. Prije ručka mi vozač daje dvije bobice voća zvanog longan. Longan je izvana oker boje i gladak, veličine pikule, a iznutra liči na liči: nakon guljenja kore imate meso koje je želatinasto i sivobijelo, dok je u sredini nejestiva koštica sjajne tamnosmeđe boje. Nije toliko kiseo kao liči, mnogo je slađi.
Nakon ručka sjedamo ponovno na motocikl i vraćamo se prema Ninh Binhu, ali usput zastajemo kod nekadašnje vijetnamske prijestolnice Hoa Lu. Uokolo, u rižinim poljima, nalaze se groblja. Pomalo je to neobično, pokapanje mrtvih u močvari, ali to je običaj u ovim krajevima. Budistički grobovi imaju malene pagodice, katolički naravno imaju križeve. Inače 8-10% Vijetnamaca su katolici, ima nešto malo muslimana, na jugu postoji zanimljiva sinkretistička sekta Cao Dai, ali većina su zapravo nekakva mješavina budizma, taoizma, konfucijanizma i vijetnamskog animizma. Ili nisu vjernici, u skladu s doktrinom marksizma.
Hoa Lu je bila prva prijestolnica Vijetnama, u 10. i 11. st., nakon što je Dinh Bo Linh uspio osloboditi područje od kineske dinastije Južni Han. Tijekom dinastija Dinh i Rani Le Hoa Lu je bila središte vijetnamske države, sve dok 1010. Ly Cong Uan, utemeljitelj dinastije Ly, nije preselio prijestolnicu u Thang Long, današnji Hanoi. Nažalost, od prijestolnice danas nije preostalo puno, tek hramovi posvećeni carevima Dinh Bo Linhu (poznatom i kao Dinh Tien Hoang, tj. Prvi car Dinha) i Le Dao Hanhu, njihovim sinovima, te carici Duong Van Nga, koja je bila udana za obojicu. U blizini se nalaze i njihove grobnice. Ostatak grada danas je izgubljen u pitoresknim rižinim poljima.
Nakon razgleda hramova valja nam odraditi još završni dio puta do hostela, uz obaveznu ponovnu zamjenu motocikla. Povratkom na skuter osjećam se kao da sam u autu, prostora kao u priči. Dolazim u hostel oko 5 popodne, odlazim pod tuš, tople vode i dalje nema. Pokušat ću se podaprati rukom, ne mogu smrditi po znoju, a ne mogu se ni tuširati nevrućom vodom. U suton izlazim još u kratku šetnju uz rijeku koja vodi prema Tam Cocu, brodići, mostići, rijeka i naselje s obiju strana iz nekog me razloga podsjećaju na Vrbosku. Sutra ću se uputiti do Tam Coca, sada samo uživam u smiraju. Neki se kupaju, prolaze bicikli…opušten život ruralnog Vijetnama, suprotnost uzavrelosti Hanoija i Ho Chi Minha. Vraćam se pomalo prema mjestu, dolazi neki mlađi tip s tabletom: Can I take a photo with you? Ja ga vrlo jednostavno upitam Why? i ovaj se totalno zbuni. Eto, turisti se žale na lokalce koji ih traže da se s njima fotografiraju – nekima je doduše to i simpatično – ali nikad ih ne pitaju jednostavnu stvar: zašto se želite slikati sa mnom? Što je to toliko zanimljivo na meni da me smatrate vrijednim fotografije? Imam dvije glave? Tri noge? lli ste možda pratili Tog se nitko nije sjetio? Guknite, jer bez toga ja neću dati na raspolaganje svoje vrijeme i lik. Ukratko, ovaj tip nije ponudio nikakvo objašnjenje, a na moje dodatno pitanje Why would anybody want to take a picture with me? počeo se blesavo smijuljiti. Da, možda nije znao objasniti, a ja sam mu razbio san da ima fotografiju s bijelcem (makar teško, s obzirom na broj turista koji ovuda prolazi, naći će neku manje tvrdu žrtvu), ali sorry dečko, san ti je blesav i ja ne mislim u tome sudjelovati.
Teoretski, tijekom happy houra u hostelu imate pravo na dvije pive i jedno rižino vino. U praksi, ako sjedite za šankom, imate pravo na kolikogod vam ovaj stigne natočiti nakon što ste popili prethodno piće. Usto su tu još i grickalice (kikiriki i pržena riža koja liči na krekere). Nakon dva rižina vina i neke 4 pive odlazim na večeru. I odlučujem se sada i ja, kao Pieter onomad, uzeti pizzu. Ali pizze su ovdje prilično skupe – margherita košta 170 000 donga, oko 45 kn. I još je veličine pizze za jednu osobu u Pizza Hutu (dakle, jedva da može proći kao mala pizza u našim pizzerijama). Uz to još jedna piva Larue (koju konobarica izgovara kao [lazu] – u vijetnamskom jeziku nema glasa r, a grafem r se koristi za glas z, osim u već spomenutoj kombinaciji tr, koja je č) i čokoladni muffini. Temperatura u 11 navečer je 31, uslijed vlage osjećaj je da je 44. Da, definitivno sam na rubu tropa… Srećom da barem u sobi radi ventilator i klima, pa će se dati spavati. Laku noć.