Na vodi i u vodi

Nakon doručka sam ostao piskarati u hostelskom restoranu, ionako danas nemam baš osobito bogat program, iznajmiti bicikl mi se ne da (tj. iznajmiti još da, pedalirati po sparini baš i ne), a sumnjam da ću imati dovoljno novca za to kad platim smještaj. Stoga ću samo otići do Tam Coca, ali čekam da zvizdan malo popusti, na to je najbolje ići ili rano ujutro ili predvečer. Poslije pisanja se vraćam u sobu i vidim da su svi drugi otišli, da je već počelo pospremanje, a čak su i moje stvari na krevetu rearanžirali. Netko mi je popio bocu vode koju sam kupio prethodne večeri. Tražim futrolu u kojoj držim tablet, nema je. Nalazim ju u kanti za smeće, srećom ju još nisu bili ispraznili. Pa dakle stvarno, kojim pravom? Check-out je do 12, ako se ne varam, sada je prošlo 11. Pakiram stvari, odlazim na recepciju, ostavljam tamo stvari na čuvanje i plaćam smještaj karticom, jer mi inače ne bi ostalo dovoljno novca za Tam Coc, večeru i taksi do kolodvora. Najgora kombinacija: bankomat je u 5 km udaljenom gradu, limit je 1 500 000 donga, a ovi ovdje nisu baš najjeftiniji.
Radim jednu šetnju uokolo po selu u kojem je hostel. S druge strane rijeke arhitektura i vegetacija pomalo podsjećaju na neki jadranski otok. Čak su i zvukovi i mirisi koji dopiru iz kuća slični. Ili je to moja nostalgija što ovo ljeto, umjesto na Zlarinu, provodim tisućama kilometara daleko?
Negdje oko 1 nastupila je privremena naoblaka, pripeka se utišala, pa sam se stoga odlučio na polazak do Tam Coca. Tam Coc zapravo znači „tri spilje“, a riječ je o dionici rijeke Ngo Dong koja u svom toku na tri mjesta prolazi kroz podzemlje kraških brda. Čitava vožnja traje oko dva sata, i osim uživanja u pejzažu, nema drugih atrakcija. Velik broj veslača su lokalne žene koje često uz veslanje prodaju i izvezene tkanine po kojima je ovaj kraj poznat, a prodajom kojih dopunjuju budžet, budući da im je zarada od veslanja mala, a broj tura na koje imaju pravo u jednom tjednu ograničen. Čamci su uski metalni skifovi u koje uz veslača (-icu) stane još maksimalno dvoje ljudi. Ja sam išao sâm. Zanimljivo je da osim rukama, mnogo češće veslaju nogama, što ih očito manje umara, a i snaga zaveslaja je očito veća. Put vodi ispod nekoliko slikovitih mostića, kroz polja lotosa, među brojnim kraškim brdima…mjestimice u rijeci viđam nekakve motorne naprave poput kompresora za koje mi nije jasno što točno rade, kao da izvlače mulj. U okolnim trščacima viđam jata pataka. Kao što je već rečeno, na tri mjesta prolazimo kroz spilje, da bismo se nakon treće okrenuli i krenuli nazad. Na tom okretištu nalazi se nekoliko prodavača osvježavajućih pića u čamcima. Upozoren sam na to ranije, da su uporni i dosadni, te da često, ako već vi nećete ništa kupiti, traže da kupite piće za veslača. Koje se obično proda natrag upola cijene. Inzistiram da neću ništa kupiti, kao i da ću osobno dati napojnicu veslačici i da me puste na miru. Nakon malo natezanja prodavačica popušta. Uvijek me u takvim situacijama strah hoću li se zamjeriti onoj osobi koju sam tako „oštetio“, a o kojoj sam još neko vrijeme ovisan – kao sada o veslačici koja me mora dovesti nazad. Srećom sve protječe mirno i bez incidenata, veslačice iz više čamaca međusobno razgovaraju, a ja slušam melodioznost vijetnamskog jezika. Imaju neki glas kao jako otvoreno a koje se još izgovara negdje iz grla, slično arapskom ajinu, zvuči kao da njaču. Napokon dolazimo natrag do pristaništa i onda veslačica kaže „Gospodine, može li napojnica za mene?“ Gorak okus u ustima. Da, namjeravao sam joj dati napojnicu, ali napojnica treba biti iznenađenje, nagrada. Ako ju ona očekuje, time se gubi sav smisao napojnice. Dajem joj 20 000 donga. To je oko 1 dolar. Pretpostavljam da je to malo, ali ni ja nemam više puno novca, samo 140 000 donga, s tim da će me taksi do kolodvora koštati oko 100 000. A i Vijetnam je za Vijetnamce jeftina zemlja, s tih 20 000 može u dućanu kupiti čak 4 pića za sebe. Ona međutim pristaje pramcem i to tako da se čamac ubrzo počinje odmicati od obale, pa ostajem u poluraskrečenom stavu prije nego se izvučem na obalu stavši drugom nogom na nižu stepenicu koja je pod vodom. Srećom da imam nepromočive radne cipele, pa sam čak imao i koristi od toga, ispravši jučerašnje blato iz Cuc Phuonga, ali ne mogu se oteti dojmu da je takvo pristajanje bilo osveta za premalu napojnicu.
Pola 4 je. Vlak mi polazi u 10.20 navečer, recimo da moram biti sat vremena ranije na kolodvoru, svejedno imam još 6 sati na raspolaganju. Pada mi na pamet ideja – prošetat ću se do grada, to je oko 5 km, tamo i natrag ću ubiti dva do tri sata, podići novac na bankomatu… Ne treba mi dvaput reći. Krećem, iako je sparina poprilična. Prvih dva kilometra hodam prema istoku, do glavne ceste kojom ću potom u grad. Tu i tamo prođe pokoji taksi ili moto-taksi, potrubi ili pita, ja ignoriram i onda ode. Na jednom mjestu prolazim pored neke skupine klinaca, koji jasno dobacuju „Hello“, ja promrsim isto „Hello“ i nastavim hodati, a potom jedan od njih dođe do mene i iz čistog me mira udari šakom u bubreg. Okrećem se i zamahujem prema njemu, ali jasno da gad bježi. Da se razumijemo, ja nisam pobornik udaranja djece (da se pridružim raspravi oko Doris Pinčić), ali kada oni iz čistog mira prvi napadnu, onda smatram da itekako zaslužuju dobiti reakciju. I ne pada mi na pamet prihvaćati argument „to su samo djeca“, jer su ovi klinci po mojoj procjeni imali kojih 11-12 godina, možda i više, i nisu maloumni, nego su to napravili svjesno. Koje je to stanje uma, vidiš nepoznatog čovjeka koji ide cestom i onda ga ideš opaliti šakom, pa to već samo kao ideja zaslužuje zgražanje, a kamoli kada se još realizira. Ne znam, je li to možda bio i rasizam, sumnjam da bi me udarili da sam Vijetnamac, ali što bi se dogodilo da je na mom mjestu recimo bio Tony, osoba koja izgleda kao Vijetnamac ali nije? Nikad neću saznati. Mali idiot naravno nije svjestan da ja u ovoj zemlji ostavljam novac koji će se, zato što je hvala Bogu ovo i dalje socijalistička zemlja, u određenoj količini vratiti i njemu. Ne podržavam bahate turiste koji očekuju da ih svi u nekoj zemlji služe zato što oni imaju novac, ali što se mog boravka u Vijetnamu tiče, uglavnom sam JA taj kojeg zlostavljaju – od ponuda za stvari koje mi ne trebaju, od posebne tarife za strance, od izričitog traženja napojnice i osvete ako je preniska, pa sve do šake u bubreg. To mi je hvala.
Izlazim na glavnu cestu i nastavljam prema sjeveru, dobrih 3 km. Po mom proračunu već sam prošao mjesto na kojem je trebao biti bankomat. Koliko se sjećam krajolika, tu nešto ne štima. Jesam li krivo skrenuo? Je li mi rijeka tada bila zdesna? Mislim da je nije bilo. Znam da nam je u jednom času jedna velika cesta došla zdesna, nakon toga smo zakratko nastavili polulijevo i tamo je bio bankomat. Ali sada je prva velika cesta koja vodi desno ona koja vodi na glavni trg grada, a po mom proračunu bankomat je bio dosta jugozapadno od toga… Napokon dolazim do te ceste koja preko mosta vodi na glavni trg, odlučujem prijeći most i drugom se stranom rijeke uputiti prema jugu. Vjerojatno je tamo taj bankomat koji tražim, a i ako ne nađem njega, pa valjda postoji još koji. Prolazim i pored željezničkog kolodvora, barem znam kamo ću večeras, ali čak ni tamo nema bankomata. I onda, nakon što sam već pošteno odmakao, pokušavam preko Google karte pronaći „ATM Vietcombank Ninh Binh“. I shvaćam da sam idiot. Naime, ona cesta koja nam je došla zdesna JEST taj most kojim sam ja prešao rijeku. Drugim riječima, bio sam na možda 200 metara od bankomata, a sada sam na skoro 3 km. Ali nema mi druge, moram natrag. Izmoren sam hodanjem i prilično mi je jasno da ću se vratiti moto-taksijem, ali prvo trebam obaviti bankomat. I tada, kao šlag na tortu, započinje pravi tropski pljusak. A šešir mi je ostao s drugim stvarima u hostelu. Pljusak je topao, ugodan, ali ga ima kao da sam pod tušem. Mokar kao miš dolazim do bankomata, opet ista priča, limit je 1 500 000, iako kaže da mi je raspoloživi dnevni iznos 2 500 000. Tko je tu lud? Znam tko je zbunjen. Nema veze, pare su u ruci, uzimam još neko osvježenje u obližnjoj prodavaonici (klasičan dokaz onoga što tvrdim i natežem se s pobornicima kupanja u hladnom moru, koji tvrde da je to „za osvježenje“ – ja sam trenutno posve mokar, dakle osvježen, ali svejedno trebam nešto popiti, jer jedino osvježenje koje priznajem jest ono oralno) i upućujem se u potragu za moto-taksijem. I sada opet zanimljiv psihološki proces u mojoj glavi. Znam da sam platio 50 000 donga za vožnju od hostela do bankomata i natrag. Ovo je dakle manje od pola te dionice, trebalo bi biti oko 20 000, najviše 25 000 (s tim da je vjerojatno i tih 50 000 bilo preplaćeno). Prije razgovora s moto-taksistom vrtim si ga u glavi: on će sigurno ponuditi 50 000, onda ću se ja nadmoćno nasmijati i pokazati da nisam naivac i da znam da me pokušava prevariti, pa ću cjenkanjem spustiti cijenu na polovicu ili čak 20 000, upotrijebivši ultimativni argument „Ja mogu hodati. A ako vi hoćete nešto zaraditi, uzmite moju ponudu.“ Da, tako će to nekako biti… Dolazim do moto-taksista, koliko do Tam Coca, 30 000. Hm, pa 30 000 i nije toliko puno preko one moje psihološke granice, a već je i sumrak i pada kiša, teško da će i on naći mušteriju otamo za natrag, morat će se vraćati prazan, možda je to ipak poštena cijena s obzirom na okolnosti, može. Naravno da me vjerojatno izvozao kao mladog majmuna, vidim i da se samozadovoljno smije, ali kada preračunamo u kune, to je nekih 8,5 kn. S druge strane, to je više nego što sam dao onoj ženski za dva sata veslanja, a ovaj tu eventualno malo vrti ručicu gasa. Daje mi i kacigu, znači čak su i moto-taksisti profesionalni. Iako je ta kaciga više reda radi, ona pokriva vrh glave, ali su mi sljepoočice otvorene i može mi puknuti lubanja na tom mjestu. On naravno ima bolju kacigu, pokriva mu cijelu glavu.
Za 10 minuta smo u hostelu, ja ću još uploadati današnje slike, potom otići na večeru (zapečena riža s pilećom juhom, povrtni proljetni smotuljci i piva), a potom se pojavljuje onaj tip koji me jučer vozio u Cuc Phuong i kaže mi da ubrzo ide kombi za kolodvor, da ga kasnije više neće biti, pa ako hoću sada, da je to 100 000 donga. A ja sam prvi dan redovni taksi za još veću udaljenost platio 90 000. Da, očito je da ni onih 50 000 za motocikl nije bila sasvim poštena cijena…
Trpamo se u kombi u kojem trešti neki remix eurodance hitova iz 90-ih (očito je da Vijetnamci malo kasne – recimo, dvije večeri zaredom sam na dva različita mjesta čuo hitove Modern Talkinga), a klima je naravno pretjerano nafrljena. Za desetak minuta smo na mjestu koje sam danas već posjetio – Ga Ninh Binh, željeznički kolodvor. Nedugo nakon moga dolaska polazi prvi od dvaju večerašnjih vlakova za Hue, ja idem kasnijim jer je u njemu bilo komfornijih ležajeva. Prvi put u životu se vozim spavaćim kolima na uskotračnoj željezničkoj pruzi i pitam se na što će to ličiti, hoće li biti manje prostora nego inače (a i inače ga nema puno). Začudo, vagon je gotovo jednako širok, u mom kupeu je već troje putnika, jedan Vijetnamac i neko dvoje Francuza, još je samo moj krevet slobodan. Jest da je pomalo skučeno, ali uspijevam smjestiti sve stvari i sebe, a potom tonem u san uz kloparanje kotača. Začudo, vlak vozi prilično brzo, rekao bih da piči stotku. U Hueu bismo trebali biti malo prije 10 ujutro…