Današnji dan bio je posvećen obilasku pozitivnih atrakcija Phnom Penha, prije nego se sutra posvetim onim negativnim. Izmoren s nekoliko kratkih noći odspavao sam sve do pola 11, što znači da sam propustio doručak. Potom sam otišao nabaviti kambodžansku SIM karticu na mjesto na koje me sinoć uputio frajer s recepcije. Očekivao sam nekakav telekomunikacijski centar, slično onomu u Pakistanu, Kini i Vijetnamu. Dobio sam – tržnicu. Na kojoj se u nekoliko dućančića prodaju SIM kartice. Službeno postupak zahtijeva putovnicu, ali u ovim okolnostima su mi za 5 dolara prodali karticu i to je bilo to. Kartica na sebi ima neki minimalni kredit koji mi je otišao na jednu poruku i nešto malo internetskog prometa. Morat ću nadoplatiti neku veću cifru. Ako ništa drugo, ovi mi barem šalju poruke na engleskom, što se toga tiče Kambodža je vrlo „foreigner friendly“. Nakon toga odlazim na doručak u onu pekarnicu od sinoć. Ovaj puta uzimam kao neki calzone s karijem, te jedno pecivo s brusnicama i jedno s grožđicama, uz americano s ledom. Vraćam se još u hostel po kapu i krećem u obilazak phnompenhskih atrakcija. Displej fotića je ujutro bio normalno okrenut, kasnije se opet preokrenuo.
Phnom Penh, za razliku od vijetnamskih gradova, izgleda uglavnom kao neka rezidencijalna četvrt s nekoliko bulevara koji također izgledaju kao da vode kroz predgrađe. Fali mu prave urbanosti, pravog centra grada. Vidi se kolonijalna ostavština, između ostaloga i u nazivima ulica – većina ulica zove se po brojevima, one u pravcu sjever-jug označene su neparnim, a one u pravcu istok-zapad parnim brojevima. Usto, kućni brojevi načelno idu po redu, no moguće je naletjeti na broj 57 nakon broja 65 i slično. Barem su parna i neparna strana dosljedne. Mnoge kuće su prave kolonijalne vile (između ostaloga, i hostel je u jednoj takvoj), a među njima su katkada posve deplasirano ugurani neboderi (jedan je baš pored mojeg hostela). Sjećam se da je Shaun spominjao kako ulice u Phnom Penhu, za razliku od onih u Vijetnamu, imaju vrlo široke pločnike, što je načelno točno, barem na većim prometnicama. Ono što je zaboravio napomenuti jest da su po tim pločnicima i dalje parkirana vozila, samo dok su to u Vijetnamu uglavnom motocikli, ovdje su automobili, jer ima više mjesta na pločniku. Vozni park u Phnom Penhu tipičan je za zemlju Trećeg svijeta – automobili su uglavnom svi vrlo luksuzni, raznorazni terenci, limuzine (vidio sam jedan Mercedes genšer i Bentley), zato što onaj tko ima dovoljno novaca da kupi auto, ima ujedno i dovoljno novaca da kupi luksuzni auto. Sirotinja vozi motocikle ili bicikle. Srednje klase – one koja bi npr. vozila Kiu Pride ili nešto tomu slično – nema.
Priča kazuje kako je 1372. bogata udovica imenom Penh u rijeci Tonle Sap, koja se na području grada ulijeva u Mekong, pronašla komad drveta u kojem su se nalazila 4 Buddhina kipa i jedan Višnuov. Potom je dala malo povisiti brežuljak koji se nalazio sjeveroistočno od njene kuće i na njemu sagradila jedan hram za Buddhine kipove i jedan manji ispod toga za Višnuov kip. Mjesto je postalo poznato kao Wat Phnom Daun Penh, Hram gospe Penh na brdu, od čega je kasnije došlo ime Phnom Penh (svojedobno europeizirano kao Panomping). 1432. postao je glavnim gradom Kambodže, nakon što je Angkor stradao pod napadima Sijamaca, te je obnašao tu funkciju do 1503. Tada se zbog dinastičkih borbi prijestolnica počela seliti, te je tek 1866. kralj Norodom I., utemeljitelj istoimene dinastije, prijestolnicu vratio u Phnom Penh, koji je tada bio beznačajno selo. Tada je nakon 350 godina obnovljena i kraljevska palača. Kako je to bilo vrijeme francuske kolonizacije, Francuzi su se prihvatili posla uređivanja grada, te je to ujedno i objašnjenje zašto Phnom Penh tako izgleda – prije Francuza i njihove kolonijalne vlasti ovdje jednostavno nije bilo ničega. Do 1920-ih grad je prozvan „Biserom Azije“, čak je i period napretka nastavljen nakon kambodžanske neovisnosti, sve dok grad nije posve ispražnjen prilikom dolaska Crvenih Kmera na vlast. Iduće 4 godine bio je praktički grad duhova, a onda se polako kroz osamdesete i pogotovo turbulentne devedesete počeo uzdizati. Danas je miljama daleko od svih drugih gradova u Kambodži po standardu, gospodarskoj aktivnosti, broju stanovnika… Ali je i dalje, unatoč kaotičnom prometu, prilično miran grad.
Leži na desnoj obali Mekonga, malo nizvodno od utoka rijeke Tonle Sap. Uz rijeku se nalaze i najvažnije zgrade, tu je i kraljevska palača, kao i još nekoliko relevantnih hramova, nedaleko je i Wat Phnom… Ujedno je četvrt uz rijeku poznata kao središte noćnog života, tu su raznorazni barovi, kafići, restorančići i slično. Sâma obalna cesta (tj. kej) nosi ime po drugom kambodžanskom kralju i osnivaču druge dinastije, Norodomovu bratu Sisowathu (Kambodža ima nešto poput Karađorđevića i Obrenovića, samo što su odnosi među dinastijama mnogo idiličniji, nisu se međusobno ubijali, dapače, današnji kralj, kao i njegov otac, potomak je obiju dinastija). Inače, trenutni kralj zove se Norodom Sihamoni i vlada od 2004., kada je abdicirao njegov otac i legendarna kambodžanska figura, Norodom Sihanouk. Sihamoni je inače jedno od 14-ero Sihanoukove djece, koju je ovaj imao s ukupno 5 žena, a njegovo osobno ime spoj je imenâ njegovih roditelja (SIHAnouk + MONIneath). Sihamoni je inače jedini svjetski monarh koji tečno govori – češki. Naime, u dobi od devet godina Sihamoni je otišao u Prag, gdje je završio osnovnu i srednju školu, te studirao na Akademiji glazbenih umjetnosti do 1975. Potom je 1975. odlučio upisati filmsku režiju, ali ne u Pragu, gdje je taj studij jak, već u – Pjongjangu. 1977. se vratio u Kambodžu, no režim ga je uhitio i držao u kućnom pritvoru do pada 1979. 1981. je otišao u Francusku i tamo radio kao instruktor baleta. Idućih 20 godina živio je u Francuskoj, kasnije postavši i kambodžanski izaslanik pri UNESCO-u. 14. listopada 2004. posebno deveteročlano vijeće izabralo ga je kao nasljednika svoga oca na prijestolju. Kralj je neženja, a kako ima već 62 godine prilično je izvjesno da ga neće naslijediti njegovi potomci, nego će vjerojatno vijeće morati ponovno birati novog monarha. Zanimljivo je da unatoč činjenici da je neženja i da je bio instruktor baleta, kao i izjavi njegova oca da „voli žene kao sestre“, nitko nije potegnuo pitanje kraljeve spolne orijentacije. No istovremeno su njegova oca, koji je bio oženjen sa sedam različitih žena i imao 14-ero djece, pokušali svojedobno etiketirati homoseksualcem. Inače, Kambodža je prva zemlja u regiji koja je dopustila sklapanje istospolnih brakova i ima vrlo tolerantne LGBT zakone.
Kada sam posjetio wat Ounalom, inače najvažnije mjesto budizma u Kambodži, dogodila mi se jedna neugodna scena. (Inače, riječ wat čut ćete mnogo puta idućih nekoliko tjedana, riječ je o vrsti hrama koji je ujedno i samostan, koristi se u Tajlandu, Kambodži i Laosu.) Wat Ounalom bio je prilično oštećen za vrijeme vladavine Crvenih Kmera, te je danas iznutra dosta nov, obnovljen pred koju godinu. Popeo sam se do glavnog hrama, zavirio unutra, no sve je izgledalo prilično bezvezno, uz jednog redovnika koji je spavao na klupici sastrane. Dok sam se vraćao prema izlazu, pojavio se pored glavnih vrata hramskog kompleksa neki tip i počeo mi nešto govoriti. Prvo sam pomislio da je vozač remorquea i da mi opet želi nuditi taksi, izlet ili neku sličnu glupost, ali onda sam shvatio da mi govori „Your hat, sir!“ U čemu je problem? Imate kapu. Da, i? Pa ne smijete ju imati, ovo je sveto mjesto. (Napomenut ću da uvijek skidam cipele kada se to od mene traži na ulazu u hramove, kao i da redovito skinem šiltericu s glave kada uđem u hram, već i stoga što mi u zamračenom prostoru stvara dodatnu sjenu – no ovaj se razgovor odvija u dvorištu, gdje imam i cipele na nogama, pa je logično da imam i šiltericu na glavi, prema tome ovaj tip priča gluposti) Trudim se ostati pristojan, pa kažem jednostavno i poluhumorno „Buddhi ne bi smetalo.“ Ako pred sobom imam budista koji shvaća bit Buddhina učenja, a ne se samo slijepo drži rituala koje su smislili ljudi nakon Buddhine smrti, trebalo bi mu biti jasno na što ciljam. Slično kako bih svećeniku koji bi me pokušao masirati da ne mogu u crkvu u kratkim hlačama kratko pokazao na Isusa na raspelu koji ima manje odjeće od mene. Ovaj tip je međutim kreten, pa i dalje nastavlja biti osoran. Potom me pita odakle sam. Kažem mu, on ponavlja pitanje. Da, kreten je. Ponavljam mu odgovor. On nastavlja s time da ne pokazujem poštovanje. Ja sam u međuvremenu izašao iz dvorišta, pa se okrećem i kažem mu kako poštujem Buddhu i njegovo učenje, a kako to što on priča nema veze s Buddhom, nego je to kasnija izmišljotina. Pokušavam i dalje spustiti loptu na zemlju i ukazati mu na dvije stvari – poštovanje se pokazuje skidanjem cipela I skidanjem kape. Ako imam cipele na nogama, onda imam i kapu na glavi. Prosto ko pasulj. Druga stvar koju mu želim ukazati je njegovo licemjerje. Za cijelo vrijeme te eskapade idiot na svojoj glavi ima – šiltericu. I sunčane naočale. I takav je ušetao u dvorište da bi meni solio pamet. Međutim, ja ne mogu ni doći u priliku da to kažem, zato što ovaj očito ne dopušta raspravu, on želi pokornost. Usto, još jedna kulturološki bitna stvar – Kmeri i Tajlanđani jako drže do čuvanja obraza, tj. nije ih uputno loviti u pogrešci i inzistirati da se javno vidi da su u krivu, tu mogu postati neugodni ako osjete da ih netko pokušava poniziti. Međutim, ovaj tip ne zaslužuje to poštovanje, jer je đonom krenuo na mene iako sam mu elegantno ponudio priliku da se izvuče: Buddhi ne bi smetalo, haha, pa da, imate pravo. No ako ti inzistiraš da ja MORAM skinuti kapu, ja tebi MORAM dokazati da griješiš. I ja imam obraz za čuvanje. No kako rekoh, ovaj mi ne želi dati do riječi, nego mi umjesto toga počinje govoriti „You are shit, you fucker“ i slične stvari. Gledam ga i smijem mu se u lice, govoreći mu „Great, really Buddhist behaviour“, gledajući kako se odrasli tip od, po mojoj slobodnoj procjeni, kojih 40-ak godina pretvara u razmaženo derište koje ne zna civilizirano raspravljati, nego izgubivši živce postaje neugodan. I dalje sipa psovke na moj račun. Dajem mu palac gore, još jednom kazavši „That's very Buddhist“ (iskreno, ne znam je li u ovim krajevima palac gore opscena gesta, svejedno mi je), okrećem se i odlazim. Još iza leđa čujem kako ovaj pljuje za mnom i dere se još neke psovke. Očito je očekivao da će se „glupi turist“ odmah ispričati za nesmotrenost i momentalno bez propitkivanja skinuti kapu. Licemjerni idiot. Uvijek su mi fantastični vjernici koji preuzimaju dušebrižništvo u Božje ime. A Buddha čak ni nije bog, dapače, upravo je budizam vjera (ili religija) koja bi trebala poticati otvoreni um i propitkivanje svega. Ali eto, uz ovakve vjernike, kojem bogu trebaju ateisti?
E sad, zašto ovaj naslov današnjeg teksta? Zato što sam, nakon posjete Watu Phnom (gdje stranci plaćaju ulaznicu od 1 dolara, domaćima je besplatno – izrazio sam negodovanje zbog toga tipu koji prodaje ulaznice, ali mislim da me nije shvatio) na ručak odlučio otići u mjesto koje servira tzv. happy pizzu. A happy pizza je pizza s dodatkom određene biljke, latinskog imena Cannabis indica. Možete birate želite li „not happy“, „medium happy“ ili „very happy“. Ja sam uzeo osrednje sretan quattro stagioni, a na kraju nisam bio siguran ni jesu li te biljne mrvice po njoj origano ili marihuana. U svakom slučaju, nekakvih posebnih efekata nije bilo, čak ni uz pivu koju sam popio uz ručak. Dakle, ujutro kava, u podne marihuana i alkohol, a navečer još dvije stvari. Restoran u kojem sam večerao nedaleko je mojeg hostela, radi se o nekakvoj kmerskoj fusion kuhinji. Za predjelo sam uzeo smotuljke slične sarmicama, ali napravljene od lista betela, još jedne biljke koja se u južnoj Aziji žvače kao blagi stimulans (često uz areka orah). Glavno jelo bila je riba s umakom od papra i zelenim mangom, a potom sam imao besplatni desert iznenađenja. Dobio sam jednu mini bananu (to su one s jako tankom kožom) i dva smotuljka koji su ličili na holipe ili na cimetne štapiće. Kad sam ih kušao, skužio sam da se po svoj prilici radi o sušenim bananinim korama, koje se u ovim krajevima jedu kao desert. A negdje drugdje se puše kao droga. Tako sam danas u sebe unio 5 namirnica koje se mogu okarakterizirati kao narkotici. :D
I sad, kao kontekst za ono što će uslijediti sutradan, moram reći i uvodno nešto o Kambodži i njenoj povijesti. Kraljevina Kambodža danas ima površinu od 181 035 km2 i preko 15 milijuna stanovnika. Ime Kambodža (kmerski Kampuchea) dolazi od sanskrtske riječi Kambudža u značenju Zemlja mira i napretka. Većina stanovnika su etnički Kmeri, narod koji je jezično blizak Vijetnamcima, ali se to na prvi pogled ne vidi, budući da kmerski nije pretrpio utjecaj kineskoga kao vijetnamski, već sanskrta. Kambodžanci su danas theravada budisti, no sa značajnim utjecajem hinduističke tradicije (zato i sanskrtski utjecaj u jeziku). Naime, Angkorsko kraljevstvo bilo je hinduističko. Počeci Angkorskog ili Kmerskog kraljevstva leže u 802. i samoproglašenju Džajavarmana II. kraljem. Tijekom idućih šestotinjak godina Kmersko je kraljevstvo vladalo većim dijelom jugoistočne Azije. U 15. st. Angkor je pao pod vlast sijamske Ayutthaye, čime je započeo vazalni položaj Kambodže prema susjednim zemljama, Sijamu i Vijetnamu. 1863. u zemlju dolaze Francuzi, a tadašnji kralj Norodom I. traži od njih zaštitu protiv Sijama. Učinio je to kako bi uz pomoć Francuza natrag zadobio provincije Battambang i Siem Reap, koje su u međuvremenu priključene Sijamu. Francuzi su sredili da se nakon Norodomove smrti novim kraljem proglasi njegov brat Sisowath. Njega je naslijedio sin, Monivong, a nakon njegove smrti Francuzi su opet intervenirali, budući da je Monivongov sin Monireth bio previše neovisna i otvorena uma. Umjesto toga odabrali su njegova rođaka Norodoma Sihanouka, koji je bio mlad (jedva punoljetan) i za kojeg su vjerovali da će biti podložan. No 1953. Kambodža je pod Sihanoukovim vodstvom postala neovisnom. Konačna neovisnost država u Indokini i njihovo razgraničenje zapečatili su kambodžanske nade oko povratke delte Mekonga u sastav Kambodže. To je dosta narušavalo kambodžansko-vijetnamske odnose u narednim desetljećima. 1955. Sihanouk abdicira u korist svoga oca, da bi se aktivnije uključio u politiku, postavši premijer. Potez je poduzeo dijelom i zato što je postojala opasnost da na izborima pobijede republikanci i ukinu tek stvorenu monarhiju. Stoga se Sihanouk oslonio na podršku većinskog seoskog stanovništva, te na pokoji namješteni izborni rezultat, i uspio zadržati monarhiju. Na premijerskoj funkciji ostaje do očeve smrti 1960., kada ponovno dolazi na čelo države, ovaj put kao princ. Tijekom Hladnog rata zauzeo je politiku neutralnosti, istovremeno dopustivši sjevernovijetnamskoj vojsci i Viet Congu prelazak preko kambodžanskog teritorija, kuda je išao jedan odvjetak Ho Chi Minhove staze. Kada su Amerikanci doznali za postojanje toga dijela Staze i u Kambodži, odlučili su se djelovati protiv toga, na što je Sihanouk jednom američkom novinaru rekao da nema ništa protiv da Amerikanci bombardiraju vijetnamska komunistička skrovišta, dok god ne stradaju Kambodžanci. Kada su Amerikanci doista počeli s bombardiranjem ali su pritom stradavali i Kambodžanci, Sihanouk je u govorima počeo osuđivati takve činove i tražiti njihov momentalni prekid. No njegovi su zahtjevi bili ignorirani. Sihanouk je počeo sve žešće napadati SAD i njihova bombardiranja, dok je s druge strane vojska bila nezadovoljna Sihanoukovim udaljavanjem od Amerikanaca. Nije mu u korist išao ni njegov autokratski stil vladanja, postavljanje državnih službenika, ministara i namjesnika mimo zakonskih propisa, kao i naglo bogaćenje nekih bliskih članova njegove obitelji. Novonastala srednja klasa oponirala je Sihanouku i ostatku vladajuće elite. U ožujku 1970., dok je Sihanouk bio na političkoj turneji, u zemlji su izbile masovne demonstracije protiv Sjevernog Vijetnama i Viet Conga, sa zahtjevima da momentalno napuste zemlju. Iako isprva mirni, prosvjedi su se ubrzo kulminirali, a 16. ožujka izveden je državni udar kojime je Sihanouk smijenjen, a vlast su preuzeli dotadašnji načelnik glavnog vojnog stožera, general Lon Nol i Norodomov bratić Sisowath Sirik Matak. Zemlja je prozvana Kmerskom Republikom, te je momentalno zauzela tvrdolinijaški desničarski antikomunistički stav i poručila Vijetnamcima u Kambodži da se gube, krenuvši čistiti njihova uporišta. Vijetnamci su u želji da ih zadrže započeli sukob s novom vladom. Istovremeno je Sihanouk okupio svoje pristaše i napadao vladu sa svoje strane, doduše samo retorički, jer vojske nije imao. U Kambodži je zavladao kaos. Glavni sukob bio je između kambodžanske vojske odane pučistima s jedne strane, te sjevernovijetnamske vojske i Viet Conga s druge strane. Amerikanci su i dalje bombardirali istok zemlje – ukupno je na Kambodžu bačeno više bombi nego u cijelom Drugom svjetskom ratu, na svim bojištima (!). U američkim je bombardiranjima poginulo 600 000 Kambodžanaca. Lon Nol je ubrzo svoje antivijetnamske osjećaje kanalizirao u program pogroma vijetnamske manjine u Kambodži, neovisno o tome kakav je njihov stav i veza s vijetnamskim komunistima. Jednostavno, Kmeri su imali neugodne osjećaje vezane uz Vijetnam, još otkako su izgubili izlaz na Južnokinesko more, pa od favoriziranja Vijetnamaca u doba francuske vladavine (politička elita u Kambodži u to vrijeme bili su Vijetnamci), te se razvio kompleks manje vrijednosti spram Vijetnamaca, a Lon je ovo vidio kao priliku za osvetu. Budući da je vojska trpjela poraze od vijetnamske vojske, ali i od novonastale ljevičarske gerile, svetila se uglavnom civilima vijetnamskog porijekla.
Upravo će ta ljevičarska gerila postati ključna u narednom vremenu. Treba inače napomenuti da socijalizam u Kambodži nije padao na plodno tlo, budući da je bila riječ o konzervativnom, strogo hijerarhiziranom društvu, u kojem je kralj imao gotovo pa božanski autoritet. Pedesetih je postojala ljevičarska stranka Narodni pokret (Pračeačon), no ona je do šezdesetih pala u zaborav. No istovremeno se na sceni pojavila skupina od desetak intelektualaca koji su studirali u Parizu i tamo usvojili marksističke ideje. Bili su to In Sokan, Hou Joun, Khieu Komar, Ieng Sary, Son Sen, Khieu Samphan, Khieu Thirith, Khieu Ponnary i Saloth Sar. Skupinu je Sihanouk prozvao „Crveni Kmeri“, te ih se uglavnom trudio marginalizirati, prisvajajući u svoju politiku određene ljevičarske ideje koje su mu se činile dobrima. No kada je svrgnut, osim pristaša među seljaštvom u zemlji, te sebi odanih političara, Sihanouk nije imao oružane sile koja bi ga pokušala vratiti na vlast. Stoga je stupio u kontakt s Crvenim Kmerima, koji su u međuvremenu, uz potporu Sjevernog Vijetnama, oformili borbene jedinice za borbu protiv pučističke vlade. Crveni su Kmeri pragmatično odlučili prihvatiti takvu pomoć, jer su znali za ugled koji Sihanouk uživa u zemlji, nadajući se da će im takav sporazum donijeti podršku prosihanukista. Stvorena je Kraljevska vlada narodnog jedinstva Kambodže u kojoj je s vremenom bilo sve više predstavnika Crvenih Kmera. Tu je bila i potpora Kine – svi su bili na dobitku. Iako je Sihanouku takva neprincipijelna koalicija bila mrska, rekao je da između američkog imperijalizma i azijskog komunizma bira potonji. Također je bio svjestan da će Vijetnam pobijediti u ratu i da Kambodža mora imati dobre odnose sa svojim susjedom, što je Lonova vlada upravo kvarila.
Crveni Kmeri su u međuvremenu razvijali sve radikalniju marksističku ideologiju, koja je iz lenjinizma prešla u maoizam, apostrofirajući seljake kao buduću vladajuću klasu, što je dodatno donosilo podršku Crvenim Kmerima u ruralnim sredinama. Smatrali su se lijevijima od komunista, držeći da su oni jedini pravi revolucionari. Ujedno je glavnu ulogu u pokretu preuzeo Saloth Sar, koji je u međuvremenu promijenio ime u Pol Pot. Iako je Sjeverni Vijetnam odigrao glavnu ulogu u početnom razvoju gerile Crvenih Kmera, Pol Pot je prihvatio istu antivijetnamsku retoriku kao i Lon, stvarajući nešto slično onomu što je radio i Enver Hoxha – spoj ideologije komunizma i nacionalizma. Štoviše, na trećem kongresu kambodžanskih komunista 1971., Sjeverni Vijetnam je proglašen najopasnijim protivnikom Kambodže. Podrška Crvenim Kmerima međutim i dalje raste, tim više jer oni ne govore seljacima o svojoj ideologiji, osim možda onog dijela koji ovima godi čuti (ono o vladajućoj klasi), u dobrim su odnosima s kraljem i bore se protiv zlih pučista. Naposljetku su do 1975. Crveni Kmeri uspjeli prikupiti brojne snage regrutirane uglavnom iz seljaštva sa sjevera zemlje, s područja uz tajlandsku granicu, i u siječnju kreću u napad na Phnom Penh. Prvo osvajaju aerodrom, preko kojega je grad dobivao pomoć. Nakon toga preko dva mjeseca drže grad u obruču unatoč velikim gubicima koje trpe. 1. travnja 1975. Lon Nol bježi iz zemlje. Zemlja se nalazi i u teškoj financijskoj situaciji, vojnici ne dobivaju plaće, očekivana pomoć iz SAD-a ne dolazi… 12. travnja Amerikanci evakuiraju svoje veleposlanstvo (samo 17 dana prije onoga u Saigonu) i pružaju priliku članovima pučističke vlade da i njih evakuiraju. Svi pripadnici vlade to odbijaju, a ogorčeni Sirik Matak kritizira takvo kukavičko ponašanje Amerikanaca, te izražava žaljenje zato što im je vjerovao. Grad je odolijevao još 5 dana. 17. travnja 1975. predstavnici pučističke vlasti predali su Phnom Penh Crvenim Kmerima. U gradu, koji je u to vrijeme narastao na tri milijuna ljudi, uslijed brojnih izbjeglica iz svih krajeva zemlje, zavladalo je olakšanje. Pobjeda Crvenih Kmera značila je dolazak mira. Kako sami Crveni Kmeri nisu obznanjivali svoje namjere (osim onoga da će izdajicama biti suđeno), stanovništvo Phnom Penha nadalo se da će se konačnim prestankom građanskog rata država osoviti na noge.
Ono što je uslijedilo nitko nije mogao zamisliti ni u najmorbidnijim snovima…
Post je objavljen 30.08.2015. u 05:13 sati.