Rekao sam svojedobno da Vijetnam liči na izduljeno slovo S. Vijetnamci pak svoju državu vole katkada prikazivati kao zmaja, kojem je glava u delti Mekonga, a rep na sjeveru. Ja sam dakle proputovao zmajevu kičmu i eto me kod glave. Delta Mekonga pod vijetnamsku je vlast došla tek u 16-17. st., što se očitava u njezinom etničkom sastavu – tu i dalje ima dosta Kmera, Čama i inih nevijetnamskih naroda.
Na Tibetskoj visoravni izvire šest velikih azijskih rijeka, koje odande teku na zapad, istok i jug. Ja sam ih na ovom putu prešao četiri: Ind, Huanghe, Jangce i Mekong. Preostale dvije, Ganges i Brahmaputru, sam zaobišao. Mekong je dug 4350 km, te je 12. najdulja rijeka svijeta i glavna prometnica jugoistočne Azije, regije koja je dugo patila od slabe cestovne infrastrukture. Unatoč brojnim brzacima i vodopadima, plovidba Mekongom i dalje je važan način komunikacije, pogotovo u Laosu. Ime Mekong dolazi od tajskoga „Mae Nam Khong“, pri čemu „mae nam“ znači „majka vodâ“, dakle rijeka se zapravo zove Khong. Vijetnamci u delti zovu ga Song Cuu Long, Rijeka devet zmajeva. Područje delte Mekonga započinje još u Kambodži, no najvažniji dio nalazi se na samom jugu Vijetnama, obuhvaćajući kojih 39 000 km2. To je područje danas žitnica Vijetnama, budući da je svega 7% površine pod šumom (ranije je bilo znatno više, no Vijetnamski je rat izmijenio biljni pokrov). Ono što je obično turistima atraktivno i radi čega dolaze u ovo područje, to su ploveće tržnice, gdje se roba umjesto sa štandova, prodaje s brojnih čamaca. Budući da isto takvih tržnica ima i u Kambodži i Tajlandu, odlučio sam ih propustiti – općenito nisam osobito lud za tržnicama, ionako ne mislim ništa kupovati, a ne nalazim ih baš ni atmosferičnima, više ih doživljavam kao gužvu i kaos. Vjerojatno su to još traume iz djetinjstva, kada me baka znala kao klinca voditi sa sobom na plac. Ako uzmemo u obzir još da su tržnice pravo mjesto za džepare, doista ne vidim nikakve privlačnosti u njima. Odlučio sam se zato za drugi jednodnevni izlet, onaj do grada My Thoa, odakle bismo trebali obići lokalnu pčelarsku farmu, voćnjake za uzgoj tropskog voća i slično.
Vožnja do My Thoa traje oko 2 sata. Iako smo u međuvremenu prošli preko nekoliko usputnih rijeka, moje pitanje jesu li to neki od rukavaca Delte dobilo je nedvosmisleni odgovor kada smo se konačno zatekli na obali jednog od rukavaca Mekonga – nisu. A kako se to najbolje vidi – po boji vode. Dok su ostale rijeke uglavnom bistre, Mekong je blatnjav, boje bijele kave, noseći sa sobom sedimente iz većeg dijela Indokine. Ovdje prelazimo na brodić koji će nas prebaciti do obližnjeg otoka na kome se nalazi pčelarska farma. Brodić se prilično naginje, ovisno o raspoređenosti putnika, premda ima kojih desetak metara duljine, ne bi trebao biti toliko nestabilan. Budući da se u My Thou nalazi tvornica životinjske hrane, čitav zrak ispunjava taj smrad. Pitam se kako je živjeti ovdje, navikne li se čovjek na to, kao ljudi koji žive nedaleko kafilerije. Čini se da moraju… Prva je stanica dakle pčelarska farma. Uvijek me začudi kako se nešto što je meni pod normalno turistima prodaje kao ekskluziva. Istina, Hrvatska je relativno poljoprivredna zemlja i ja sam imao prilike vidjeti aktivnosti poput pčelarstva, branja voća ili povrća…dok se stranci recimo oduševe kada u Zagrebu dođu na Dolac i vide nešto meni toliko svakodnevno (i ne pretjerano ugodno, kako rekoh) kao što je tržnica. Tako je vjerojatno urbanim turistima iz visokorazvijenih zapadnih zemalja (bila su u mojoj grupi tri mlađa Amerikanca, od kojih je jedan pitao kako se zove rijeka na kojoj se trenutno nalazimo i kada su mu rekli ponovio ime kao da ga izgovara prvi put, što znači da očito nije ranije čuo za Mekong) zanimljivo vidjeti otvorenu košnicu s izvađenim okvirom u kojem su pčele. Naravno, to je samo uvertira da nam probaju prodati neke od pčelinjih proizvoda, kao što su med, pelud, matična mliječ i slično. Zadovoljili smo se degustacijom čaja od meda (u koji se doda malo limete), premda su bili najavljivani i rižino i bananino vino. Očito je ponestalo. Onda slijedi još jedna tipična turistička fora, fotografiranje sa zmijom. Riječ je o mladom pitonu, za kojeg se vidi da je nahranjen vjerojatno prethodnog dana, još mu se nazire kvrga na mjestu gdje mu se trenutno probavlja obrok (hrane ih pilićima i jedu svakih 5 dana). Evidentno je umoran i želi da ga se pusti na miru da probavlja svoj obrok, no sad ga nosaju uokolo i stavljaju ga ljudima oko vrata. Ja prema zmijama osjećam gadljivost i nikada mi ne bi palo na pamet slikati se s njima – em je to mučenje i eksploatacija životinje, em meni pričinja neugodu.
Nakon toga nastavljamo do jednog od uskih kanala koji presijecaju otoke u delti, gdje se ukrcavamo u uske čamce za po 6 osoba (od kojih su dvije veslači, po jedan na svakom kraju čamca). I sada slijedi 20-minutno veslanje kroz jedan takav kanal, koji zapravo prolazi kroz mangrove (iako se te mangrove sastoje uglavnom od palmi i bambusa). Iako je i to „atmosferično“, zapravo nemamo puno od toga, jer smo stisnuti u uskom čamčiću u kojemu se ne smijemo previše pomicati da mu ne poremetimo statiku i ne završimo u vodi. Ne znam je li to od činjenice da mi se tijekom ovog putovanja podigao prag tolerancije na spektakularno ili što, tek, ovo me ne oduševljava previše, uvijek od tih izleta očekujem više nego što dobijem, a jedina praktična stvar od njih jest da me za relativno nisku cijenu prebace do mjesta na koje sam ionako naumio otići. A kad dođem na to mjesto, onda je ono ili ništa posebno, ili me pak grupa tjera dalje (recimo, u kaodaističkom bih hramu ostao dulje, barem do kraja ceremonije, te onda još temeljitije poslikao čitav kompleks). Istini za volju, za ovaj izlet u deltu Mekonga treba reći i da je u opisu bilo ponuđeno više stvari no što smo ih stvarno na kraju iskusili. Možda da sam uzeo dvodnevni izlet…no i oni koji su imali dvodnevni izlet prvi su dan proveli s nama, a drugi dan išli na ploveće tržnice. Možda sam trebao pogledati aranžmane drugih agencija, ne uzeti ovu hostelsku…ali opet, to je sve pouka za ubuduće – kada idući put navratim u Vijetnam. Inače, među tim ljudima koji su uzeli dvodnevni izlet nalazi se i jedan simpatičan par, Britanac i Kanađanka, koji već dvije i pol godine žive u Vijetnamu. On predaje engleski, ona radi u hotelu. Donedavno su živjeli u Hanoiju, sad su se prebacili u Ho Chi Minh. Pokupili su nešto vijetnamskog i kažu kako im sada u Ho Chi Minhu ljudi govore kako imaju sjevernjački naglasak, a njima je to smiješno jer su sretni da se uopće uspiju sporazumjeti, a ovi čak primjećuju i finese poput naglaska. Ja moram priznati da nisam to spazio, trebalo mi je vremena da mi vijetnamski uđe u uho, iako mi se čini da posebno na jugu imaju jako nazalnu intonaciju, tj. čitav govor zvuči jako unjkavo.
Nakon što smo se iz čamčića prebacili u naš glavni brod, pa onda opet u drugi manji, zaplovili smo kroz nove, malo šire kanale, do lokacije gdje se ručno izrađuju slatkiši od kokosa. Koliko sam shvatio, prvo se radi neka vrsta paste koja nastaje miješanjem kokosova ulja i brašna (i još nekih sastojaka koje nije znao ni naš vodič, jer to spada u proizvodnu tajnu), zatim se ta žitka masa suši i reže u manje komade, kojima se mogu dodavati drugi sastojci za aromu – kikiriki, čokolada, đumbir, ananas, durian… Vodič nas upozorava koji su s durianom, da se slučajno netko ne zezne i kupi te, a ne voli durian. Ja se neću zeznuti, namjerno ću ih kupiti. :)
Slijedi ručak, prilično siromašan, rijetka juha od povrća (bez rezanaca) i jedan komad govedine i svinjetine s hrpom riže (podsjeća me na omjer riže i mesa po iranskim restoranima). Zadnja točka obilaska je mjesto gdje se uzgaja tropsko voće, a gdje ćemo, posjedavši za stolove, dobiti mali koncert glazbe iz područja delte Mekonga, uz pratnju jednog trzalačkog instrumenta koji sam također vidio dan ranije u kaodaističkom hramu (izgleda slično sitaru). Voće koje su nam poslužili su ananas, papaja, pitaja (dragonfruit), sitne banane i sarsaparilla (to je ono od čega rade onaj napitak za koji sam rekao da ima parfimirani okus sličan Dr. Pepperu – zanimljivo, voće samo po sebi ima dobar okus, nešto između marelice i oskoruše). Sve to međutim i dalje doprinosi dojmu jeftinoće – pružimo turistima dašak Vijetnama, ali ne previše. Dobro su ispekli turistički zanat. Tu se grupa razdvaja, na one pušioničare koji će još jedan dan biti samareni, i na nas koji se vraćamo u Ho Chi Minh. Nisam se pošteno pozdravio s onim parom, nekud smo se izgubili u gužvi.
Dok se vozim nazad pokušavam pronaći neko zgodno mjesto kamo bih mogao večeras sa Sanjom i Mirom. Prijatelj Marko (vjerniji čitatelji znaju da imam frenda kojemu uvijek dovlačim pive iz egzotičnijih regija) preporučio mi je jednu mikropivovaru u centru Ho Chi Minha. Cijene su poprilično visoke, oko 10 dolara za litru, zato sam isprva bio skeptičan, no kad sam na TripAdvisoru vidio oduševljene komentare posjetitelja (inače je to omiljeno mjesto za iseljenike u Ho Chi Minhu), odlučio sam da ipak navratimo tamo. A i nakon mjesec dana lokalne vijetnamske pive (te još ranije kineskih) mogao bih probati nešto šmekerskije. Imaju i hranu, no kako znam da se u takvim mjestima obično minijaturne porcije prodaju po visokim cijenama, prije dogovora u 8 navratio sam još k Zeusu na jedan grčki sendvič s piletinom. Potom se upućujem prema tržnici Ben Thanh, pred čijim smo se vratima dogovorili. Oni malo kasne, što je dovoljno da me saleti nekoliko mototaksista. Sâm pred vratima tržnice laka sam meta. Napokon se pojavljuju, imamo niti 10 minuta do rečene lokacije. Prostor je dosta uzak (naravno, riječ je o tipičnoj vijetnamskoj zgradi), ali se nalazi na dvije etaže. Imaju šest piva u ponudi, prvo uzimamo degustacijski komplet u kojem je od svake vrste po jedna čaša od 1,75 dl. Jedan ale, jedna IPA, pšenično s aromom marakuje, lager s aromom pomela i pitaje, porter s aromom kokosa i Saigon Saison, sa 7,1% alkohola i aromom crnog papra i limunske trave. Na papiru sve izgleda jako privlačno, na okusnim pupoljcima baš i ne. Nisam ljubitelj jako zahmeljenih piva tako da IPA-u odmah odbacujem, ova s marakujom je kao i Badelov rum – dobar miris i grozan okus…sistemom eliminacije na kraju se Miro i ja odlučujemo za Saigon Saison, Sanja za porter s kokosom (koji je isto tako dobar, ali mi ne ide uz hranu). A za hranu naručujemo komplet grickalica uz pivu (čips s pekmezom od špeka – vrlo neobično – i humus s pečenom paprikom te komadima mrkve i celera), kuglice od pohane piletine s čilijem, te puding od kruha s nečim što liči na šnite kestena, ali po jelovniku bi trebali biti komadići svinjske masti. Porcije jesu male, ali uz pivu i ugodan razgovor (jer, naravno, mladi urbani Zagrepčani uvijek nađu sijaset međusobnih znanaca – kakav Kevin Bacon indeks, kakvi bakrači, kod nas postoje Ribafish i Mima Simić indeks…) večer brzo protječe. Eto, drago mi je da sam svoj boravak u Vijetnamu završio u društvu dragih ljudi, a usput će mi dobro doći i to poznanstvo kada se za kojih mjesec i pol obrem u Kuala Lumpuru. Pozdravljamo se, oni odlaze u svoj hotel (koji je navodno mjesto za kurvanje, ali ono na indokineski način – sredovječni europski pljesnivci koji za ruku vodaju indokineske mladice koje izgledaju kao da su im unuke, budući da ovdje i cura od 20 godina često izgleda kao da ima 13), a ja ću laganom šetnjom kroz park do svoga hostela. Da, Ho Chi Minh izgleda urbanije od Hanoija, ima taj velegradskih štih. Hanoi mi liči na francuski gradić srednje veličine, iako je i to dio njegovog šarma.
Ako sve bude u redu, sutra ću dan posvetiti Ho Chi Minhu, poslikati ga popravljenim fotoaparatom, a onda u petak krećem za Kambodžu!
Post je objavljen 27.08.2015. u 05:22 sati.