Naravno da u Quang Ngai nisam došao iz pukog interesa za manje turistička mjesta u Vijetnamu. Ima i Quang Ngai svoga konja za trku, no on je ipak dovoljno malen da se može obaviti kao usputni izlet, tako da je to razlog zašto se većina turista ne zadržava u gradu. Zapravo, ima dva konja, no ovaj drugi je trenutno još uvijek interesantan samo arheolozima, značajnije turističke infrastrukture nema. Riječ je o tzv. Velikom vijetnamskom zidu, ili Dugom zidu Quang Ngaija, 127,5 km dugom zidu od kamena i zemlje, visine do 4 metra i debljine oko 2,5 metra, koji je sagrađen kao svojevrsna granica između Vijetnamaca i naroda H're, koji su u povijesti imali zategnute odnose. Zid je sagrađen u 19 st. na mjestu starijeg zida iz 15. st., a ponovno je iz zaborava otkopan tek 2009. Budući da je do njega komplicirano doći, pogotovo u Quang Ngaiju, mislim da ću ga ovaj puta preskočiti. Možda da ostajem koji dan dulje…
Nakon doručka doznajem da je odjava iz hotela u podne, a budući da je sada prošlo 9.15 mislim da bih mogao stići sve na vrijeme. Uzimam fotoaparat, sklapam ga, provjeravam kako radi, vidim da mi na displeju trepti znak za napunjenost baterije, što znači da je ostalo manje od trećine. Nemoguće, pa napunio sam ju u subotu. Vadim bateriju, pregledavam ju, vraćam ju natrag u aparat, palim ga – nema reakcije. Nikakve. Ni pištanja. Možda je ipak problem u bateriji. Stavljam ju puniti, nakon kojih 15-ak minuta probam opet, i dalje ništa. Odustao sam od ideje da obavim ono što sam htio prije odjave iz hotela, ovo mi je sad važnije. Odlučujem napuniti bateriju do kraja. Za to treba oko sat i pol. I nakon što je baterija potpuno napunjena, aparat ne daje nikakve znakove života. Dakle, ja ću stvarno poludjeti. Pregledavam na internetu ima li kakvih servisa za fotoaparat u Dalatu, izgleda da ima, ali me zanima što će mi oni reći. Ponovno sam tamo gdje sam bio prije tri dana. Fotić malo radi, malo ne. Sve i kad bi bio tako ćudljiv ostatak puta, ne bi bilo dobro. Izgleda da je stvar u kontaktu, a sad, je li nešto unutra korodiralo do kraja i posve izgubilo kontakt, ne znam. Za to trebam otići u pošteni servis u kojem će preda mnom dijagnosticirati kvar, umjesto da mi kriptično govore kako ga treba nekamo poslati ili naručiti neki dio.
Spremam fotić u torbu i za danas uzimam Ixus. On će biti dovoljan za ono što mi treba. Ostavljam stvari na recepciji i izlazim u grad, u potragu za vozačem xe oma. Iako me jedan zaziva, ja igram neku svoju igru po kojoj neću prihvatiti ponudu onoga koji me zazove (jer ne želim podržavati zlostavljanje turista), nego ću sâm otići i pronaći jednoga te mu prvi ponuditi prijedlog za vožnju. No Murphyjev zakon je na djelu. Kada doista trebate mototaksi, onda ga nema ni od korova. Kada bih u nekoliko navrata i vidio ljude koji besposleno sjede na uglu naslonjeni na motocikl, moj bi upit „Xe om?“ redovito kao odgovor dobivao odmahivanje. Lutao sam skoro sat vremena, sve dok me na kraju ipak nije zaskočio jedan od tih besposličara. Sad mi je već puna kapa čekanja, pa prihvaćam. Kažem odredište, tamo i natrag, on traži 150 000. To mi je preskupo, trebalo bi biti 100 000, uz intenzivno cjenkanje se može spustiti i na 70 000. Nastavljam dalje, no on onda spušta na 100 000. Ha, ništa, idem onda s njim.
Moje odredište nalazi se desetak km istočno od Quang Ngaija, gotovo uz samu obalu, i zove se Son My (da, doista, nakon My Sona, sada idem u Son My!), no u svijetu je poznato prema imenu koje su američki vojnici nadjenuli skupini zaselaka koja tvori to selo – My Lai. Ono što se u My Laiju dogodilo jednog ožujskog jutra 1968. spada među najsramotnije epizode američkoga angažmana u Vijetnamu – koji je sâm po sebi već sramotna epizoda.
U doba Vijetnamskog rata provincija Quang Ngai bila je snažno uporište Viet Conga, dijelom i uslijed neuspjelog vladinog eksperimenta o preseljenju stanovništva u „sigurna sela“, gdje će se izbjeći kontakt lokalnog stanovništva i vijetkongovaca. Tijekom Tet ofenzive 48. bataljun Viet Conga zadavao je dosta problema Amerikancima na području Quang Ngaija, zbog čega je donijeta odluka da se borba fokusira na njegovo uništenje. Zadatak je povjeren izvršnoj jedinici Barker, nazvanoj po zapovjedniku Franku Barkeru. Prema određenim dojavama postojale su indicije da se 48. bataljun skriva u selu Son My, te je u veljači 1968. pokušan jedan napad na Son My koji je odbijen. Drugi napad planiran je 16. ožujka. Premisa je bila da će oko 7 sati ujutro svi civili otići na lokalni sajam, dok će oni koji nakon toga ostanu u selu biti smatrani vijetkongovcima ili njihovim simpatizerima. Naredba je bila da se „pobije sve što hoda, puzi ili raste“, spale kuće i zatruju bunari. Ovdje sada treba otvoriti zagradu i reći da je već ranijih godina u provincijama Quang Ngai i Quang Nam bilo izvedeno nekoliko masakara, koje su uglavnom počinili južnokorejski vojnici koji su se borili na strani SAD-a i Južnog Vijetnama. Prilikom istraživanja tih zločina utvrđeno je da mnogi vojnici zapadnih savezničkih snaga ne poznaju Ženevsku konvenciju. No u vezi toga nije poduzeto ništa.
U 7:30 16. ožujka 1968. stotinjak pripadnika satnije C (Charlie) pod zapovjedništvom kapetana Ernesta Medine iskrcalo se iz helikoptera na području Son Mya. Iako ih nije dočekao nikakav oružani otpor, pretpostavljali su da se vijetkongovci skrivaju u protuavionskim skloništima. U 8 sati dva voda ušla su u zaseok Tu Cung, dok je treći vod ostao osiguravati lokaciju. Vojnici su odmah otvorili vatru na stanovnike u rižinim poljima. Isprva stanovništvo nije shvaćalo što se zbiva, pa nije došlo do panike. Oni koji su vidjeli vojnike okupili su se u središtu zaseoka. A onda je krenulo. Jedan od vojnika probio je jednog mještana bajunetom. Potom je isti taj vojnik drugog mještanina gurnuo u bunar i za njime bacio ručnu granatu. Potom je otvorena vatra na petnaestak žena i djece koji su molili oko hrama. Svi su ubijeni hicima u glavu. Krvavo orgijanje nastavilo se bacanjem mještana u rovove i zasipanjem mecima. Jedan od vojnika je u kasnijem svjedočenju rekao kako je sâm ispraznio nekoliko mitraljeskih šaržera. Unatoč tomu što su mještani vikali „No VC“, to nije vojnike spriječilo u tome da ih napune mecima. Kasnije će se ispostaviti da su mnogi vojnici i zapovjednici imali stav „ma svi su oni ionako vijetkongovci, sve ih treba pobiti“, inherentni rasizam koji se bazira na činjenici „svi su žuti isti“. Postavlja se onda pitanje kako su prepoznavali „svoje“, tj. južnovijetnamske saveznike. Samo po uniformi? Vjerojatno.
Ludilo koje je zahvatilo vojnike bilo je toliko da su pucali u žene koje su na rukama držale dojenčad, uvjereni da su one zapravo opasane granatama i da će se u jednom času dići u zrak. U jednom trenutku skupina žena se bacila na svoju djecu da ih zaštiti tijelima. Kada su se starija djeca počela ustajati, poručnik William Calley, zapovjednik voda, otvorio je vatru na djecu. Uglavnom se pucalo iz strojnica, dijelom i iz minobacača. Ubijalo se i stoku te palilo kuće. Osim ubijanja, mnoge su žene bile masovno silovane, da bi potom bile ubijene. Oko 11 sati konačno je naređen prekid vatre, a američki vojnici su dobili pauzu za ručak (!!!). Prekid vatre naređen je pod vanjskim utjecajem, a sad ću objasniti i kako.
Jedinica je imala i podršku iz zraka za slučaj da dođe do agresivnijeg otpora Viet Conga. Helikopterom koji je tu podršku osiguravao upravljao je Hugh Thompson. U jednom trenutku Thompson je primijetio da nešto nije u redu, tj. da se ispod njega nalaze hrpe ubijenih civila. Sletio je pored jednog rova punog ranjenih ljudi i upitao Calleya koji se nalazio pored rova treba li tim ljudima pomoć. Calley je odgovorio kako bi im dobro došla ručna granata da ih oslobodi muka. Thompson je bio šokiran takvim odgovorom, na što je Calley odgovorio da „samo slijedi naredbe“. Thompson je potom uzletio helikopterom kako bi otišao po pomoć koju je već zatražio radiovezom, svjedočeći egzekuciji civila u rovu. Ugledao je i kako Medina udara nogom i potom ubija nenaoružanu ženu, za koju je kasnije tvrdio da je bila naoružana ručnom granatom. Potom je opazio skupinu od 15-ak civila kako trči prema jednom bunkeru, a slijedila ih je skupina američkih vojnika. Thompson je spustio helikopter između civilâ i vojnikâ i rekao da će ih evakuirati, te naredio svojim dvama članovima posade da, ako Amerikanci prilikom evakuacije otvore vatru na civile, oni otvore vatru na svoje suborce. Potom je izašao iz helikoptera i uz malo nagovaranja uspio ljude ukrcati u helikopter. Nakon što ih je prevezao na sigurno, Thompson se vratio do Son Mya i nakon pretraživanja jednog rova punog mrtvih tijela našao u njemu preživjelu četverogodišnju djevojčicu. I nju je prevezao na sigurno, a potom podnio izvještaj o onome što se dogodilo u Son Myu/My Laiju. Vijest je brzo došla do Franka Barkera, glavnog zapovjednika izvršne jedinice, koji je od Medine zatražio objašnjenje. Nakon toga, u 11 sati, Medina je naredio prekid vatre.
Thompsonovo je izvješće ujedno bilo presudno da se odustane od sličnih akcija koje su idućih dana trebale biti sprovedene u susjednim zaseocima. Međutim, prve su reakcije vojnog vrha bile pozitivne, tj. navedeno je kako je ubijeno 128 vijetkongovskih partizana. William Westmoreland čestitao je pripadnicima satnije na vrhunski obavljenom poslu. Ukupan broj žrtava u My Laiju nikad nije utvrđen, no Vijetnamci navode 504 imena, u rasponu godina od 1 do 82.
Javnost isprva nije znala ništa o masakru, a i unutar vojske su se našli oni koji su Thompsona nazvali izdajnikom. Šest mjeseci kasnije Tom Glen, vojnik iz jedne druge jedinice, obratio se pismom Creightonu Abramsu, glavnom zapovjedniku američkih snaga u Vijetnamu, navodeći konstantnu brutalnost i rasizam kojima je svjedočio prilikom svoga angažmana u Vijetnamu. Glen je govorio općenito, ne poznajući slučaj My Laija. Pismo je pregledao tada 31-godišnji major Colin Powell (da, onaj s epruvetom), koji je zaključio da su odnosi između američke vojske i južnovijetnamskih civila odlični i da Glenove priče nemaju osnove. Godinu dana nakon incidenta, u ožujku 1969., Ronald Ridenhour, nekadašnji helikopterski strijelac, poslao je pismo kongresnicima u kojem traži da se pomnije istraži slučaj My Laija, budući da je on osobno nadletio My Lai nekoliko dana nakon pokolja, te premda nije znao što se ondje dogodilo, vidio je tragove pokolja, mrtva tijela, od čega je na jednome bio otpali našivak s oznakom 11. brigade, kojoj je pripadala satnija Charlie. Kasnijih mjeseci razgovarao je osobno s nekoliko pripadnika satnije, koji su mu prepričali detalje. Većina onih koji su primili Ridenhourovo pismo ignorirali su ga, osim trojice, koji su od Pentagona zatražili da pokrene istragu. U studenom 1969. javnosti je priču o My Laiju iznio neovisno novinar Seymour Hersh, nakon niza intervjua s Calleyem. Pentagon je u svojoj istrazi utvrdio da je od svih pobijenih ljudi u My Laiju možda troje ili četvero imalo nekakve veze s Viet Congom, iako su mnogi drugi nesumnjivo bili simpatizeri. U studenom 1970. podignuta je optužnica protiv 14 časnika, od kojih su većina oslobođeni, tvrdeći da su samo izvršavali naredbe. Oslobođen je čak i Medina, premda je on trebao biti osuđen po zapovjednoj odgovornosti za čitav pokolj (kasnije se takav slučaj u pravu naziva Medininim standardom). Osuđen je samo Calley, i to na doživotnu kaznu. Dva dana kasnije Richard Nixon zatražio je da se Calleya premjesti u kućni pritvor. Kazna mu je prvo smanjena s doživotne na 20-godišnju, a potom 1974. ukinuta. Ukupno je dakle odslužio 3,5 godine u kućnom pritvoru. No saznanje o pokolju u My Laiju definitivno je u američkoj javnosti izazvalo zgražanje i još dodatno doprinijelo antiratnom sentimentu pod kojim je Nixon konačno pristao povući američke vojnike iz Vijetnama. Nažalost povlačenje nije sa sobom donijelo i etičke preinake u svijesti američkih vojnika, kako će se utvrditi u budućim ratovima u kojima su sudjelovali.
Danas je dio sela Son My sačuvan u polurazrušenom stanju (inače, selo su kasnije bombardirali južnovijetnamski avioni s ciljem uništavanja tragova pokolja, te su za to optužili Viet Cong), a pored je podignut spomenik, kao i muzej gdje se na katu nalaze fotografije i druge parafernalije vezane uz My Lai, kao i mali etnografski dio, posvećen tradicionalnom seoskom životu na ovom području. Malo mi se to ne uklapa u kontekst, ali dobro. Na početku je popis 504 ubijena civila. U prizemlju se pak nalazi dvorana za sjednice koja je uređena u tipičnom socijalističkom stilu, s Hoovom bistom i parolama, a koja dublira i kino gdje se prikazuje film o masakru. Kad ga se može reproducirati, naime. Ovaj puta ne može, pa ću ostati uskraćen za žive slike. Gledanje fotografija američkog iživljavanja već je dovoljno mučno, gledanje krvavih šešira, papuča, dječjih igračaka i ostalih stvari koje su preživjele napad potresno je. Prokletnici… Cijeli rat, toliko žrtava, takva materijalna šteta, jezivi spinoff u Kambodži – a naposljetku je ipak sve završilo onako kako je trebalo završiti već 1956., s ujedinjenim socijalističkim Vijetnamom. Izlazim iz muzeja, promatram ono što je ostalo od sela danas u bujnom raslinju s betonskim putićima između, izgleda tako benigno, tako udaljeno od onih strahota unutra u muzeju.
Moj je posjet ovdje završen, neću do obližnje plaže, inače jedne od najboljih u Vijetnamu, tako da se moj mototaksist i ja vraćamo u Quang Ngai. Vraćam se do hotela, pitam ih mogu li ručati u njihovom restoranu (žena mi prvo pokazuje na WC, pobrkala je restroom i restaurant – onda vam je jasno o čemu govorim; inače, jasno je da ne zna ni što je lunch), nakon intervencije s prevoditeljem otpravljuje me u jedan od restorana u nastavku ulice. Ti mi se ne sviđaju, pa nalazim jedan iza ugla, gdje vidim mi quang, one rezance iz Hoi Ana. Ovi su malo lošiji od onih u Hoi Anu, ali svejedno, s obzirom da ne umirem od gladi, a da neću ništa jesti do idućeg jutra, dobro će mi doći. Usto uzimam i lokalnu pivu iz Quang Ngaija (zaboravio sam ime) koju mi poslužuju toplu, jer nema frižidera. I taman dok pijući toplu pivu mislim hoću li od ovoga dobiti proljev, žgaravicu, hoće li mi se povraćati, konobarica mi donosi čašu s dvije ogromne hrge leda. Tako su mi već poslužili pivu u Halongu, također nisu imali hladnu pa su mi ju dali s ledom. Izgleda u prvi mah čudno, ali onda se čovjek navikne. S vremenom je po temperaturi kao da su vam servirali hladnu.
Vrućina me upozorava da se ipak ne bi bilo pametno uputiti s ruksacima do kolodvora, ne želim opet biti znojan kao jučer, a i ono, podigao sam novce na bankomatu, mogu si priuštiti vožnju taksijem. Taksi me izlazi ugodnih 40 000 donga, ova manja i neturistička mjesta očito imaju jeftine taksije ako te voze na taksimetar. Na kolodvor sam došao dva sata ranije od predviđenog vremena polaska. Dopunit ću mobitel, započeti pisati dnevni zapis, kupiti nešto za piće…a već u 5 mi kažu da moram njihovim kombijem do jedne druge lokacije u gradu, na mjestu gdje glavna državna cesta prolazi kroz grad, jer će me bus tamo pokupiti. U tamošnjoj poslovnici nalijećem na istog onog tipa koji mi je sinoć prodao kartu i koji ne zna ništa puno više engleskoga osim „You!“, što koristi za privlačenje pažnje i onda prelazi na pantomimu. Ovaj puta mi je oko 17.20 već objasnio da autobus dolazi. Da, autobus je spavaći, srećom je dovoljno prazan da se ja upućujem prema zadnjim sjedalima, gdje se nalazi zajednički ležaj od 5 paralelno povezanih kreveta, s tim da se dva od njih nastavljaju u produžetku prolaza, pa ima dovoljno mjesta za noge. Ako taj zadnji ležaj ostane prazan cijelu noć, to bi bilo super, ako se kasnije još netko ukrca, bilo bi jezivo, jer bi to značilo da sam zguran s još nekim na udaljenosti od 10 cm. Što jest ugodno kada ti je to životni suputnik, ali ne i kada je to nepoznati autobusni suputnik.
Srećom, krevet je ostao prazan cijelu noć, iako se nakon stajanja za večeru (inače jedinog stajanja tijekom tih 12 sati puta – mnogi se strani putnici žale na to da vozači staju kad njima odgovara i da ne rade piš-pauze, meni srećom nije trebala) na ležaj pored moga ugurala jedna ženska, pa sam se premjestio na drugi produženi ležaj, ali se ova ubrzo prebacila nekamo naprijed. Negdje iza 9 zaspao sam kao klada. Jedini problem jest da su kreveti prekriveni skajem, a kako taj produženi nema nikakvo uporište za noge, vi pomalo klizite nadolje, s obzirom da su vijetnamske ceste vrlo neravne i grbave. No svejedno, noć je protekla prilično mirno sve dok me u pola 6 ujutro kondukter škakljanjem po nozi nije upozorio da smo stigli u Dalat…
Post je objavljen 21.08.2015. u 05:54 sati.