Štikleci o Kini

Zadnji dan proveden u cijelosti u Kini bio je prilično dosadan. Nakon jutarnjeg ustajanja, odlučio sam se prošetati na drugu stranu nego jučer, prema željezničkom kolodvoru i turističkom uredu ispred kojega polaze autobusi za Vijetnam (polaze i s autobusnog kolodvora, ali on je dalje). Ima ih ukupno oko 4-5 dnevno sa svakog kolodvora, a postoji i vlak, no vlak je noćni. Pieter je planirao na vlak. Bus vozi oko 8 sati, vlak oko 12. Ako odem na bus oko pola 9 ujutro, bit ću u Hanoiju oko pola 4 (Vijetnam je jedan sat iza Kine, bliže Hrvatskoj). Ali prvo moram vidjeti hoću li uopće dobiti vizu.
U šetnji dolazim do ugla na kojem bi se trebao nalaziti rečeni ured, ali ga ne vidim – očekujem veliki parking za autobuse, nešto slično. Iako su svi ti autobusni kolodvori u Kini jako diskretni. U međuvremenu sam za doručak kupio neko pecivo s kikirikijem. Suho je i samo od njega nepotrebno žeđam, pa moram kupiti i ledeni čaj. Zaliha juana mi ipak neće potrajati, karta za autobus košta 168 juana. Da nisam onomad kupio donge od Shauna, to bih sada imao, ali isto tako ne bih imao donge za prvu silu u Vijetnamu. Radije ću dignuti još 300 juana na bankomatu i onda sam miran. Vraćam se prema hostelu, kupujući usput još jedno pakiranje jackfruita. Ovaj je s košticama, koje imaju zanimljiv oblik kamenja za žabice. Vraćam se u hostel, ali već putem dotamo osjećam se sve slabije, umornije. Pripisujem to tlaku. Sjedim u zajedničkoj prostoriji hostela, jedem jackfruit i osjećam kako pomalo kopnim. Tlak, zujanje u ušima, pomalo me hvata i neka zimica… Oko 4 sata odlazim priupitati ima i kakvih novosti u pogledu vize, dok ja pristojno čekam u redu da ženska završi razgovor s nekim, Pieter dolazi s druge strane recepcije i preko reda postavlja isto pitanje. Nema još. No upravo je jedna kolegica otišla u konzulat, pa će ih onda ona vjerojatno donijeti. Odlazim u sobu malo se odmoriti, ovaj put u sobi nema nikoga, oba donja kreveta su prazna (na gornjima smo Pieter i ja). To je dobro jer barem ne radi klima (koja radi i u zajedničkoj prostoriji), možda mi ona smeta. Pola sata kasnije sam na recepciji, stigla je putovnica i viza je unutra. Mašem Pieteru putovnicom, on meni odmahuje svojom. Ponovno malo sjedam u zajedničku prostoriju, budući da mi je ona cura od jučer obećala da će mi rezervirati kartu za autobus da ne moram klipsati do kolodvora, ali sad je nigdje nema, a iskreno nisam siguran kako ostali na recepciji stoje s engleskim, hoću li se opet morati pretrgnuti od objašnjavanja. Dok čekam da se ova pojavi, Pieter dolazi do mene, komentiramo vizu, komentiramo noćašnjeg cimera, potom on predlaže da odigramo pokoju partiju biljara. Kinezi su ludi za biljarom, u gotovo svakom hostelu je bio stol za biljar i, što je osobito lijepo, nijedan od tih stolova nije na žetone. Eto, to su očito još ti džepovi socijalizma u Kini – besplatni biljar za sve. Prvu partiju Pieter dobiva bez ijedne moje ubačene kugle, u drugoj se bolje držim, potom radim pauzu i odlazim pitati na recepciju za kartu, već je 6 sati i iako je tamo druga neka ženska, ne bih htio da ispadne da zatvore dok se ja omuhavam. Nema problema, ova čak najbolje zna engleski, naziva kolodvor, rezervira i potom mi na papir piše poruku koju ću sutra ujutro pokazati na blagajni, kako bih podigao kartu. I Pieter se predomislio, da ne komplicira ići će i on istim busom kao ja, u 8.20. Rezervirana i druga karta, još jedna partija, opet za dlaku njegova pobjeda, a mene sad već pošteno trese vrućica i odlazim si izmjeriti temperaturu. Toplomjer pokazuje 38,8. To je prilično ozbiljno, pa se odlučujem smjestiti u krevet, pokriti i pokušati se nekako iznojiti. Pojavljuje se jedan od novih dvaju cimera, Kinez, koji pita može li uključiti klimu. Ja mu kažem da imam temperaturu i da bih radije da to ne radi, bar još neko vrijeme. Potom se sjetim da je večeras Hot 100, i da nema bolje i prigodnije stvari za rješavanje istoga nego kad si hot, tj. kad imaš vrućicu. Spuštam se ipak do dućana po tekućinu, a onda uzimam dva Lekadola po 500 mg, to bi moglo upaliti. Pojavljuje se i drugi cimer, također Kinez, koji također želi upaliti klimu, jer je u sobi već poprilično ustajao zrak. Kažem mu neka ju upali, ali neka podigne temperaturu s 18 na neku normalniju. Stavlja na 25. U pola 10 po lokalnom vremenu krećem s rješavanjem Hot 100. Imam 50 minuta, iako mi je obično i manje od toga dovoljno. Radim kao raketa, masa pitanja mi liježe, neka ubadam…u žaru pisanja sve se više znojim, znoj mi se cijedi s čela na mousepad, ometa mi upravljanje kursorom, ali čini se da mi kvizoterapija pomaže. Ili Lekadol. Nakon 40 minuta sam gotov, i jedna sam velika lokva znoja. Ali temperatura je na 37,3. Čak je i zujanje u glavi prestalo. No sada idem pod tuš, a kako sam se dovoljno opravio, silazim i pojesti jedne pržene jiaozie na večernjoj tržnici. Po povratku u sobu mjerim opet temperaturu, sad je na 35. OK, ovdje nešto ne štima, počeo sam se pothlađivati. Iskorištavam oporavljanje da se djelomično spakiram i rezerviram smještaj u Hanoiju. Prva stvar koja se primijeti – strahovito mnoštvo smještajnih kapaciteta, nudi mi 132 slobodna hostela. Večer prije dolaska. Bogme, ne trebam se bojati da ću ostati na cesti. Suzujem kriterije. Većina njih naravno ima wi-fi, mnogi poslužuju doručak (u Kini ekstremna rijetkost, osim uz nadoplatu), još par kriterija poput praonice rublja, uključene posteljine i dovoljno dobrog postotka recenzije – i suzujem izbor na oko 5 hostela. Jedan mi zapinje za oko sa zanimljivom akcijom: jednokrevetna soba s kupaonicom i doručkom košta 15 dolara. Ali ako uzmem akciju s pićem dobrodošlice i zdjelom voća, koštat će me 7 dolara. Ej, 7 dolara za hotelsku sobu! Nadam se da nije neka grozota…
Prije spavanja još izmjenjujem putne anegdote s Pieterom (večeras se njemu dogodilo ono što se meni dogodilo prvu večer – kartica mu je prestala raditi, pa sam ga u nekoliko navrata morao puštati u sobu), on mi priča o svom putovanju u Džibuti, u Mali, za koji kaže da je zemlja u kojoj je vidio dosad najveće siromaštvo (a bio je tamo nekoliko tjedana prije nego što je počela tarapana i otmice turista – kaže da ih je u Timbuktuu bilo četvero turista u doba kad je on bio)…zanimljiv lik, šteta da ne putujemo dulje zajedno.
Oko 1 sat odlazim na počinak, neću se baš naspavati, ali barem ću malo doći k sebi…
I iako sam time načelno završio svojih mjesec i pol boravka u Kini, tijekom kojih sam obilato pisao o bizarnostima kineskog društva i kulturalnim razlikama, kao i o jezičnoj i pismenoj barijeri koja me na mahove izluđivala, ostalo je još nekoliko stvari za opisati.
Prva stvar na koju vas upozore kad idete u Kinu jest da se čuvate krivotvorenog novca. Novčanice od 50 i 100 juana česta su meta krivotvoritelja, a često će vam ih utrapiti kao naivnom i neiskusnom turistu. Ja sam sve svoje stotke dobio s bankomata, tako da nisam morao brinuti o tome (bar se nadam), a samo mi jedan jedini put jedan prodavač nije htio prihvatiti 20 juana i to zato što je bila ofucana (ali ne i krivotvorena) – uvalio sam ju prvom sljedećom prilikom. No često ćete u prodavaonicama i bilo kojim drugim mjestima transakcije (npr. blagajnama) vidjeti kako imaju one uređaje za električno brojanje novca. Oni im uglavnom služe samo za kontrolu vjerodostojnosti novčanice (vjerojatno ovisi o debljini ili o još čemu, ne znam finese). Ukratko, iako se postavljalo kao velik problem, to me na kraju nije zahvatilo.
Druga zanimljiva stvar koju ćete primijetiti šećući ulicama kineskih gradova (a možda i japanskih i korejskih, ne znam, nisam bio) jest to da vrlo često ispred neke prodavaonice, butika i slično, stoji osoba s mikrofonom i zvučnikom (rjeđe s megafonom), koja – pretpostavljam – poziva ljude na akciju kupovine. U većim gradovima poput Xi'ana količina takvih zvukova iz raznih susjednih radnji stvara kakofoniju buke. No ipak smatram da je generalno Kina tiša od Pakistana, iako je i to nešto na što se upozorava turiste – čuvajte se napada na vaše osjetilo sluha.
I sad, naposljetku – sjećate se da sam modernu povijest Kine završio Maovom smrću 1976.? Trebao bih navesti što je bilo poslije. Bila je to loša godina za Kinu – 8. siječnja preminuo je Zhou Enlai, dugogodišnji kineski premijer, a 9. rujna i sâm Mao. Ironija je bila u tome da se o Maovoj smrti šuškalo mnogo ranije, te su već bila započela pozicioniranja u vezi nasljednika, gdje je s jedne strane stajala Četveročlana banda (Maova žena Jiang Qing, te Zhang Chunqiao, Yao Wenyuan i Yang Hongwen), a s druge strane upravo Zhou. Iako su dugi niz godina bili bliski suradnici, Zhou i Mao pred kraj su se svojih života razišli, toliko da je Mao čak na indirektan način bio odgovoran za Zhouovu smrt. Naime, Zhouu je bio dijagnosticiran rak mokraćnog mjehura, uz šanse od 80-90% za preživljavanje ako se operira. No bilo kakvo liječenje visokih partijskih dužnosnika u to je vrijeme zahtijevalo odobrenje samoga Maa, a on je rekao da se dijagnoza zataji od Zhoua i njegove žene. Iako je nakon Zhouove smrti službeno bilo zabranjeno bilo kakvo otvoreno žalovanje, ljudi su se ipak spontano okupljali, pa je tako 5. travnja te godine, na dan kada se Kinezi prisjećaju mrtvih, došlo do masovnog polaganja vijenaca i papirnatih krizantema na podnožje Spomenika narodnim herojima na pekinškom trgu Tiananmen. Idući dan, trg je raščišćen, a žalovanje prikazano kontrarevolucionarnim. U to su vrijeme odluke Politbiroa bile pod snažnim utjecajem Četveročlane bande. Kada je Mao umro u rujnu te godine, za svoga je nasljednika na mjestu Vrhovnog vođe odredio Hua Guofenga, relativno nekarizmatičnog političara. Iako je on odigrao glavnu ulogu u dokrajčivanju Kulturne revolucije i konačnom padu Četveročlane bande, dvije godine kasnije iz političke ga je arene izgurao mnogo pragmatičniji političar i izvorni Zhouov čovjek Deng Xaoping. Hua je zadržao svoju maoističku liniju, no KP Kine odlučila je tražiti nove pravce razvoja, tako da je nakon Dengovog preuzimanja vlasti Hua potonuo u opskurnost.
Deng je jedan od onih likova s nevjerojatnom sposobnošću političkog preživljavanja. U času dolaska na vlast imao je već 74 godine (umro je s 93), a svojim je reformama u samo 14 godina udario temelje današnje kineske ekonomije. Rođen u Sečuanu, studirao je u Francuskoj gdje se zainteresirao za marksizam-lenjinizam. Zarana je postao član Komunističke partije, sudjelovao u Dugom maršu, a poslije revolucije radio na uspostavi lokalnih organizacija u južnoj Kini i Tibetu. No nakon Velikog skoka naprijed, Dengova ekonomska vizija počela se sukobljavati s Maovom, što je u čak dva navrata rezultiralo njegovim čistkama pod optužbom za uvođenje kapitalističkih ideja. U prvoj čistki njegov sin je završio u zatvoru, gdje je bio podvrgnut mučenjima, te je naposljetku skočio kroz prozor i ostao paraplegičar. Sâm Deng bio je poslan u tvornicu traktora kao obični radnik. Iz opskurnosti ga je izvukao Zhou koji je nagovorio Maa da ga 1974. vrati u politiku, na što je Mao pristao, uz zahtjev da se Deng javno pospe pepelom i odbaci svoje ideje. Deng je krzmao u pogledu toga, a nakon što je Zhou (koji je vidio Denga kao svog nasljednika) umro, Četveročlana banda ga je odlučila ponovno ukloniti iz političkog života. Ovaj ga je puta nakon Maove smrti rehabilitirao Hua, da bi ga Deng kasnije svojim manevrima izgurao s vodećeg položaja omogućivši mu častan uzmak (što je bila novost u vrhu kineske Komunističke partije). No Deng je bio svjestan da i dalje postoji snažna maoistička struja i da ne može s reformama krenuti odmah, budući da bi ubrzo bio optužen za odstupanje od partijske linije. Stoga je u dokumentu iz 1982. priznao Mau zasluge za stvaranje socijalističke Kine i tvrdio da mu se zasluge trebaju gledati prije grešaka – ali da je grešaka također bilo. Deng je tvrdio da je Mao „sedam dijelova dobar, tri dijela loš“. No već 1979. krenule su prve tržišne reforme, unatoč komunističkoj retorici. Počelo je ukidanje narodnih komuna i davanje veće autonomije seljacima, Coca Cola je otvorila svoj prvi pogon u Šangaju, a te su godine SAD službeno priznale NR Kinu. Deng je potom otišao u posjet upravo u SAD, naglašavajući da Kinu zanima prvenstveno ekonomski i tehnološki razvoj. Tijekom osamdesetih godina Deng je u seriji pregovora s Margaret Thatcher pokušao isposlovati povratak Hong Konga, po prvi puta prezentiravši ideju „jedna zemlja, dva sistema“, tj. zadržavanje različitih političkih i ekonomskih sustava tijekom barem 50 godina. Nakon što je dogovoreno da se povratak obavi 1. srpnja 1997., isti je aranžman predložio i portugalskoj vladi za Macao, koji je vraćen 20. prosinca 1999. Deng neće doživjeti nijedno od toga dvoga, budući da će umrijeti u veljači 1997. Vjeruje se da je Dengova konačna ideja bila na isti način primamiti i tajvansko vodstvo, ali od toga nije bilo ništa.
Iako su ekonomske reforme bile uspješne, pa je tako do kraja 1980-ih Kina udvostručila svoj BDP iz 1980., a do 1995. ga čak i učetverostručila, demokratske reforme nisu bile na vidiku. Deng je nastavio Huaovu politiku populacijske kontrole s dopuštanjem rađanja samo jednog djeteta. Usto, velika količina nepotizma i korupcije u partijskom vrhu predstavljala je razlog nezadovoljstva građana političkom garniturom. Kada je 15. travnja 1989. umro Hu Yaobang, reformist blizak Dengu, mnogi su ljudi izašli na ulice i počeli protestirati protiv nepotizma, zakulisne uloge partijskih „staraca“, kriveći ih za Huovu smrt. Kako je to bilo vrijeme općeg vala demokratizacije u zemljama realsocijalizma, nije trebalo dugo da se počne zazivati i veća demokratizacija u Kini. U tome su osobito gorljivi bili studenti pekinškog sveučilišta. Protesti su tijekom idućih mjesec dana bujali diljem Kine, a centar zbivanja bio je naravno na trgu Tiananmen u Pekingu. 20. svibnja tvrdolinijaš Li Peng proglasio je izvanredno stanje, no stanovnici su blokirali ulazak vojske u grad. U noći s 3. na 4. lipnja preko 200 000 vojnika poslano je na trg s ciljem nasilnog gušenja prosvjeda. Koliko je ljudi izgubilo život, nikad se nije doznalo, smatra se na tisuće. Svjetske će medije obilježiti ona poznata fotografija čovjeka koji stoji pred kolonom tenkova na trgu. Mnogi su kasnije tvrdili da je Deng bio odgovoran za gušenje prosvjeda, no kasnije je ispalo da je bila riječ o kolektivnoj partijskoj odluci. No činilo se da je došlo do unutrašnjeg raskola i prevlasti tvrdolinijaša, frustriranih Dengovim reformama, te im se Deng potom morao dodvoriti prešutno pristavši na čišćenje Tiananmena i kasnije sankcioniranje aktera. Čak je i sâm retorički podupro takav postupak optuživši zapadne zemlje za financiranje studentskog pokreta (Soroševi plaćenici?). Kasnije će u jednom razgovoru reći kako je u tom času zemlji prijetio građanski rat i da je to bio ustupak u svrhu njegova sprečavanja. No znao je cijeniti slučaj gradonačelnika Šangaja Zhua Rongjia, koji je izdržao pritisak tvrdolinijaša i nije pristao na uvođenje izvanrednog stanja, tako da je podržao njegovu kandidaturu za potpredsjednika vlade.
Događaji na Tiananmenu su svejedno poljuljali Dengov položaj unutar partije, te je on 1992. poduzeo svoju poznatu „Južnu turu“, posjetivši Guangzhou, Shenzhen i Zhuhai, gradove u kojima su u njegovo doba otvorene posebne ekonomske zone. Ta je tura bila svojevrsna rekapitulacija ekonomskih uspjeha Kine uslijed njegovih reformi. Tada je navodno izrekao rečenicu koja mu se pripisuje, iako njeno autorstvo nikad nije potvrđeno: „Slavno je obogatiti se“. Tom je rečenicom legitimizirana pohlepa koja je dovela do svih socijalnih problema današnje Kine, unatoč njenom ekonomskom razvoju. Iste godine Deng je svoje mjesto partijskog vođe prepustio Jiangu Zeminu, koji je tijekom dvaju mandata nastavio s Dengovim reformama. Prvi mandat bio je praktički još uvijek pod Dengovim nadzorom. Nakon dva Jiangova mandata na čelo partije došao je Hu Jintao, također u dva mandata, a danas je na njenom čelu Xi Jinping. Reforme su danas toliko odmakle da je Kina socijalistička još samo po ikonografiji i povremenoj retorici, no u ekonomskom smislu riječ je o državno-oligarhijskom kapitalizmu, sličnom npr. Rusiji. Čak su i neke temeljne vrednote socijalizma, kao što je javno financirano zdravstvo i školstvo u Kini gotovo prestale postojati. Zbog takvih stvari pojavile su se inicijative o „resocijalizaciji“ Kine, tj. o zaustavljanju zahuktale trke za profitom u svim područjima, uz ponovno uvođenje javnog financiranja za usluge koje su postale nedostupne mnogim siromašnijim građanima. Takve su se ideje prvi puta pojavile u petoljetki 2006-2011., ali zasada još nema rezultata.
I to bi valjda bilo dovoljno o Kini. A Hot 100, pitate se? 65 točnih.