Neočekivani obrat

SMS iz servisa je stigao još prije doručka. Da dođem preuzeti potvrdu, tako da ga oni mogu poslati u Ho Chi Minh. Mislim si tko je tu lud, pa lijepo smo se dogovorili oko toga da će ga oni danas poslati, a ja ću potvrdu pokupiti u srijedu u prolazu kroz Danang. Ne, oni ga ne mogu poslati prije nego što ja preuzmem potvrdu. Ali jučer ste rekli… Da, jučer je bilo drugo. Ne možete ga ni preuzeti u Saigonu, morate ga preuzeti u Danangu. Popravak će trajati 15 dana. Ali ja za 15 dana više neću biti u Vijetnamu! Sva sreća da je Hoi An od Dananga udaljen kao otprilike Velika Gorica od Zagreba, ali to znači barem dva sata gubitka, tamo i natrag, pa još tamo s njima se objašnjavati… I 40 000 donga za kartu, naravno. Kažem da ću doći preuzeti fotoaparat i pokušati ga popraviti drugdje.
Obavljam doručak, palačinku i šejk od čokolade, molim žensku u hotelu da mi promijeni jednu pedesetaču u sitnije, da imam za autobus, jer mi inače neće vratiti kusur, pravit će se da je vožnja 50 000. Ona kaže da je vožnja 30 000, ja kažem da je 20 000. Ili ne zna, ili je i ona u čitavoj muljaži. Dolazim na kolodvor, bus kreće za desetak minuta, provjeravam cijenu, piše 17 000. Dajem kondukteru 20 000, čak ga upitno gledam hoće li pokušati izmuljati veći iznos, napet sam kao pantera prije skoka, ne, sve je u redu, on kima. I drugi svi plaćaju 20 000, tih 3000 nikad ne vraćaju. Dok se vozim razmišljam o opcijama. Pokušat ću ga odnijeti u servis u Hoi Anu. Zapravo, nemam o čemu razmišljati dok mi ovi ne vele dijagnozu kvara. U najgorem slučaju, ako je nešto kritično, vidio sam jedan EOS u toj prodavaonici u Danangu koji košta 10 milijuna donga (oko 500 dolara) s objektivom. Ako je objektiv kompatibilan, mogu ga kupiti bez njega, pa ga dobiti jeftinije… Ali ipak je to puno novca. Možda da složim neki crowdfunding, ionako mi je za mjesec i pol rođendan, valjda bi se skupilo od ljudi koji prate stranicu, da svatko dadne 20 kn, barem ih stotinjak redovno prati, to je već preko pola cijene novog fotića, a nagrada će svima biti kvalitetne slike… No to je dugoročno razmišljanje. Ako ću kupovati novi, bit će to u Ho Chi Minhu, dat ću još priliku ovomu za popravak.
Dolazim u prodavaonicu, ona ista ženska od jučer je tamo, ali je tamo i neki drugi tip, koji me odvodi u prostoriju otraga, gdje su neka dva muškarca, vjerojatno serviseri. Oni mi kažu da malo pričekam. Nakon kojih 5 minuta jedan odlazi i donosi moj fotoaparat, traži me da usporedim serijski broj, jest, moj je. OK, oni mi ga dakle vraćaju. I što ću ja sad? Ovaj serviser ne govori engleski, ona ženska ne zna koji je točno problem, pa mi na kraju objašnjava onaj koji me odveo otraga. Dakle, navodno treba popraviti neki dio koji se mora naručiti iz Singapura, a njemu treba oko mjesec do 40 dana da dođe. Mjesec do 40 dana je dovoljno da netko pješice hoda od Vijetnama do Singapura. A da je popravak u Ho Chi Minhu, bi li onda bilo brže? Ne bi. Ali svejedno mogu probati odnijeti tamo, pa vidjeti. Dobro, a u čemu je uopće problem s njime. „Your camera has no bower.“ (doslovce tako, opet vijetnamsko brkanje glasova p i b). To mi je jasno, ali zbog čega je to tako? On mi ne zna reći. Samo mi ponavlja da probam u Ho Chi Minhu. U tom času sam pod dojmom i razmišljam o novonastalim uvjetima u kojima sam bez fotića ne do Ho Chi Minha već do daljnjeg, pa ne primjećujem očite nelogičnosti: on ne zna zbog čega fotić nema struje, ali zna točno koji dio treba zamijeniti i koliko će istom tom dijelu trebati da dođe iz Singapura. Nadalje, prvo su mi u SMS-u rekli 15 dana popravak, a sada dijelu treba 30-40 dana da uopće dođe. Naposljetku, moj fotić očito IMA struje, ako pišti, za to treba postojati kontakt. Meni se čini da mi netko prodaje muda pod bubrege. Sada, naravno, s ove vremenske distance. Tada mi se nije činilo, bio sam previše u panici. Pitam ga za onaj manji EOS, je li objektiv kompatibilan, jest, kolika je cijena bez objektiva, 9 milijuna donga. OK, to je plan B, ali ja ipak ne mislim baciti koplje u trnje u pogledu ovog fotića. Pozdravljam se i odlazim. Nekako sam čudno smiren i dobre volje, valjda zbog činjenice da sâm kontroliram situaciju s fotićem, pa mi je to lakše nego kad znam da on šeće Vijetnamom bez mene. Prpošno pokušavam pogoditi praznom bocom vode jednoga predosadnoga mototaksista, drugi nešto dobacuje što mi jako zvuči kao „Rock the microphone“ iz pjesme Freestyler, pa ja nastavljam u tom stilu (tip je naravno govorio vijetnamski). Dolazim na autobusnu stanicu, opet me salijeće jedan od mototaksista, Hoi An, da, ali ne s tobom, idem na bus. Ovaj mi pokazuje 20 000. Ne znam želi li mi reći da bi me on vozio za 20 000 ili da toliko košta bus. Vjerojatno ovo drugo, 20 000 je prejeftino za mototaksi na tih 20-ak km. Bus ubrzo dolazi, ovaj puta je unutra kondukterka, i to žena koja mi je bila jučer na putu do Hoi Ana (barem mislim da je ona, ima masku protiv smoga na faci). Dolazi do mene, ja već imam spremnih 20 000, ona pokazuje pet prstiju. Gledam ja nju, gleda ona mene, ja se posprdno smijem i guram joj 20 000. Onda ona pokazuje 30 000. To je moglo proći jučer, s prtljagom, danas neće. Na kraju uzima mojih 20 000 i odlazi. Ubrzo nakon toga do mene sjedaju dvije turistice, Kineskinje. Kondukterka dolazi do njih i pokazuje im isto 50 000. One joj pokazuju dva prsta, znači i one su čule da je 20 000. Ona odlučno odmahuje glavom. Ja bih se uključio, rekao im da ne plaćaju toliko, ali Kineskinje su, pitanje je hoće li me razumjeti. Zdvojan sam, ne želim biti pizda, ali ne znam i hoću li im moći objasniti. Njih dvije na kraju daju stotku. Ja gledam i ne vjerujem. A kondukterka još gleda u mom smjeru i daje mi očima znakove da šutim i ne cinkam. Što je najbolje, Kineskinje nisu ni išle čitavu dionicu, nego su sišle još u predgrađu Dananga, a mislim da je 20 000 cijena za punu dionicu.
Dolazim u Hoi An i odmah krećem prema servisu. Ali prije no što ću doći do njega, odlučujem se napraviti jednu stvar, kako mi se ne bi dogodila situacija kakvih sam već imao u životu – odem popraviti kvar, a stvar odjednom radi. I onda mi u servisu ne vjeruju da ne lažem. Kao jednom kad sam išao popraviti svjetlo na biciklu kojem je riknuo kontakt. Dođem u servis, frajer prebaci sklopku i lampa odjednom radi. I još mi dobaci posprdno „da, treba ga upaliti da bi radilo“. Nije ga zanimalo moje objašnjenje da očito nisam idiot kojem nije palo na pamet prebaciti sklopku, lakše mu je bilo vjerovati u ovo. Svjetlo je par tjedana kasnije riknulo do kraja i još uvijek nije popravljeno. E, kako ne bih imao takvih neugodnih situacija, odlučim se ja ipak još jednom testirati kvar. Stavim bateriju u fotić, zatvorim pretinac za bateriju, prebacim sklopku, ništa ne pišti. To može biti i loš znak (posve je otišao kontakt) i dobar znak. Ne stigavši razmisliti, pritisnem gumb za okidanje i čujem kako se blenda otvara i zatvara! Naravno, objektiv nije namontiran, niti ima memorijsku karticu, ali čini se da radi! Okrećem se za 180 i nastavljam u hotel. Tamo ga sklapam, vraćam remen, karticu, sve namještam – i dalje radi! Izvrsno, stvar je spašena. Sad mi još samo trebaju javiti da mi je mobitel konačno pronađen i sva gorčina ovoga putovanja nestat će kao rukom odnesena… S novim poletom krećem u obilazak Hoi Ana. Fotić je doduše još malo zezao, povremeno se znala javiti greška u kojoj kaže da je kontakt između objektiva i aparata loš, no ista nije bila permanentna, tj. znam ju prepoznati, a nakon drugog okidanja istog motiva ne bi se ponovila. Tako sam uspio snimiti sve što sam naumio. Inače, mislim da je vlaga vjerojatno i prodrla upravo na spoju objektiva i aparata, a stvar je bila dodatno pogoršana time što ja objektiv nisam skidao one večeri, čekajući da fotoaparat konačno proradi. Bio sam toliko uvjeren da je problem vjerojatno u bateriji. Naposljetku se to počelo sušiti tek kad sam ga rastavio radi nošenja na popravak. Ukratko, to pokazuje da oni u servisu nisu ni taknuli fotoaparat, jer sumnjam da je proradio baš u tih dva-tri sata – vjerojatno je radio već noćas. Razmišljam kako bih ih u srijedu mogao otići slikati i promatrati im face. Čini se da su me se htjeli riješiti, isprovocirati me da pokupim aparat da se oni ne moraju s tim baktati.
Hoi An danas ima oko 120 000 stanovnika, a njegova stara gradska jezgra, zaštićeni spomenik UNESCO-a, primjer je istočnoazijske trgovačke luke u razdoblju od 15. do 19. st. Hoi An je uvijek bio multikulturalna sredina, gdje su se miješali utjecaji doseljenika iz Japana i Kine s domaćim Vijetnamcima, ali i trgovcima iz arapskoga svijeta, Indije i Europe. Još u 1. st. po Kr. kraljevstvo Čampa kontroliralo je hoiansku luku, da bi se u kasnijim stoljećima u grad slijevalo ogromno bogatstvo zarađeno na trgovini začinima. Inače, ime Hoi An znači „mirno mjesto susreta“ (riječ an je kineska posuđenica u vijetnamskom, imamo ju u Xi'an, Zapadni mir), što je simbolično ime za grad. U 18. st. središte ekonomske aktivnosti seli se u Danang, a i dolazi do nakupljanja nanosa u riječnom ušću, što Hoi An čini nepristupačnijim. Idućih 200-tinjak godina grad tavori na rubu zaborava. Otamo ga je izvukao razvoj turizma u Vijetnamu i uvrštenje na UNESCO-v popis 1999. Zapravo, dok šećem njegovim ulicama, primjećujem određene sličnosti s kubanskim Trinidadom. Oba su bili nekad važni gospodarski centri (Trinidad za uzgoj i preradu šećera), nagomilali ogromno bogatstvo koje se ogleda i u arhitekturi i raskošnim obiteljskim kućama, a onda izgubili ekonomsku ulogu i potonuli u zaborav, da bi danas skupo turistički prodavali slavnu prošlost. Za staru se gradsku jezgru plaća ulaznica od 120 000 donga, koja omogućava ulaz u 5 lokacija po želji (od njih tridesetak). Ja sam obišao jednu obiteljsku kuću i tri hrama, jedna mi je još ostala, možda ću to iskoristiti sutra.
S obzirom na vrućinu, odlučio sam se osvježiti. Osim brojnih industrijskih napitaka, na jednom sam štandu uzeo svježi sok od avokada – živo me zanimalo kako se od jednog voća koje ne doživljavam osobito bogatim sokom može napraviti napitak. I doista, bila je to više neka kašica nego sok, ali začudo ukusna i slatka, iako je avokado prirodno slankast. Moguće je da je tu bilo još nečega umiješano, šećer, možda i limunov sok… Potom na jednom štandu zastajem i kupujem pola kile mangostina, a onda opet vidim ono voće koje nikako da identificiram, pa tražim da mi i to metne, želim kušati, a valjda ću prokljuviti kako se jede (zubima, sigurno). Voće sam na kraju nosao uokolo kojih 2-3 sata po vrućini u plastičnoj vrećici, ali sve se dobro završilo.
Hoi An nije velik i centar se doista obiđe za nekoliko sati, a velik broj raznoraznih gnjavatora to i dosta ubrza. Oko 4 se vraćam u hotel i prije nego što prionem na pisanje vadim onaj plod iz vrećice. Plod se inače zove ljuskava anona ili čerimoja, potječe iz Južne Amerike, ali ima ga i u južnoj Italiji, a na engleskom ga katkad zovu custard apple, iako nema veze s jabukom. Čisti se tako da se jednostavno uklone vanjske ljuske ispod kojih je odmah meso, boje slične bananinom. Tekstura je kremasta, ukusna, jedini je problem velik broj koštica, sličnih lubeničinim, ali duplo većih. Inače je sjajno. Mark Twain je za čerimoju izjavio da je to najukusnije voće poznato čovjeku. Ne znam bih li išao toliko daleko, ali svakako jest ukusna. Još jedno otkriće.
Nakon što sam napisao jučerašnji tekst odlučujem se uhvatiti ukoštac s pranjem rublja. Da, spreman sam ga prati u toploj vodi ručno. Silazim u predvorje, tamo je sada otac od one ženske (ali to nije onaj tip koji me onda primio, taj je pak neki treći), koji prvo misli da želim ostaviti rublje. Ne, želim ga sâm oprati. Tu sad nastaje rasprava oko tople i hladne vode, ja mu objašnjavam da su mi u Hanoiju dvaput prali rublje u hladnoj vodi i da je i dalje bilo prljavo. On kaže da tu svi peru u hladnoj vodi, pokazuje mi njihovu mašinu, doista, oni jednostavno nemaju opciju podešavanja temperature za pranje. Navodno deterdžent može djelovati u hladnoj vodi (sapun ne može), ali moje majice trebaju ne samo pranje na 90°, nego još i pretpranje. Hladna voda će samo razmuljati tu prljavštinu. Tipu jednostavno nije jasno zašto ne mogu prati u hladnoj vodi. Pokazujem mu majicu, inače bijelu, sada nijanse bijele kave. On se samo smije. Ponavljam mu da sam vidio u Hanoiju kako izgleda kada se pere u hladnoj vodi, on mi kaže da je ovdje drugačije nego u Hanoiju. Ma kako je drugačije, ako isto perete?! Pa ne možeš raditi istu stvar i očekivati različite rezultate. On mi kaže da probam pitati uokolo po kvartu, ali da on misli da nitko ne pere u toploj vodi. I doista, izlazim na ulicu, jedna ženska mi maše kada me vidjela da hodam s vrećom punom rublja, ja joj naglašavam da neću ništa ostaviti ako ne pere u toploj vodi, nikako u hladnoj. Ona ponavlja „no hot water, only cold water…I mean, hot water.“ Ma koga ti muljaš? Želim vidjeti mašinu. Ona me uvodi unutra, važe moje rublje, pokazujem joj da je već izvagano, tražim da mi pokaže mašinu. A ne, mašina je kod njene sestre, mogu doći sutra to pokupiti…OK, hvala, doviđenja. Ja želim pošteno oprano rublje, a ne da se sutra svi neugodno smješkaju i nikomu nije jasno kako to da nije oprano. Ili kao što mi je rekao onaj tip u Hanoiju, „kojiput, ako je rublje prljavo, ne može se skroz oprati“. Naravno da ne može ako koristiš hladnu vodu. Odlučujem okušati sreću u hotelu preko puta. Vršite li uslugu pranja rublja za one koji nisu gosti hotela? Da. Perete li rublje u hladnoj ili toploj vodi? Ne znam, moram provjeriti. Telefon. Spušta slušalicu: nažalost, u hladnoj. Pobogu. Za Kineze sam često u trenucima frustracije, kada bi me njihov autizam i kulturalne razlike tjerali u očaj, znao promrsiti „Nacija kretena!“. Sada isto kažem i za Vijetnamce. Iako, realno, kad promislim, pa to nije ništa čudno. I naši su preci rublje prali u planinskim potocima i jezerima, s malo mineralnih soli, a opet je bilo snježnobijelo. Dakle, očito je da postoji neka caka s time. A i Vijetnamci su dosta čisti kao narod, često nose bijelo… Ali praksa mi je u Hanoiju dvaput pokazala da to ne funkcionira.
Vraćam se u svoj hotel i budući da toplu vodu imam samo na tušu u svojoj sobi (a tuš je otvoren, tj. nema tuš kade), tražim da mi daju lavor i deterdžent. Dobivam punu šalicu deterdženta. Tražim i rukavice, ali toga nemaju. Ili ovaj ne kuži. Valjda mi neće oštetiti kožu. Uzimam lavor i deterdžent i odlazim u sobu. Odvrćem toplu vodu na maksimum (i bogme jest oko 90°), usipavam malo deterdženta…i onda shvaćam da je voda prevruća za bilo što. Treba mi nešto poput štapa ili velike drvene žlice da time mogu pomicati i gnječiti komade rublja u lavoru. Silazim opet u prizemlje, tražim tipa nešto takvo, on prvo ne kuži (donosi mi veći lavor), onda kaže da nema ništa slično, no ja u taj čas primijetim mop s dugačkom metalnom drškom, pa ga pitam mogu li ti posuditi. Nije neka sreća, još se teleskopska drška stalno izvlači sama od sebe, ali nekako uspijevam pokrenuti proces pranja. Koji traje idućih 2-3 sata, izgubio sam osjećaj o vremenu. Najprljaviju majicu sam prao nekih pet puta, ispirao ju u umivaoniku pod hladnom vodom, i dalje je išla crna voda iz nje. Bilo je osobito groteskno kada bih „pecao“ komad rublja iz lavora drškom mopa, te ga potom prebacivao u umivaonik koji se nalazio meni iza leđa. Izgledao sam kao pizza majstor kad s onom lopatom ubacuje pizzu u krušnu peć. :D Nakon što je većina rublja bila čista, 4-5 najprljavijih majica sam uzeo u lavor i odnio u prizemlje da ih sada operu hladnom vodom. Ah da, znate li koliko traje program pranja u hladnoj vodi? 16 minuta. I oni se čude da je rublje prljavo…
A bojim se da Vijetnam nije iznimka, nego da je ovakva praksa uobičajena u ovim zemljama. Jedino možda u Singapuru pronađem poštene zapadnjačke perilice…
Odlazim na večeru, neka se ovo pere i suši, odabrao sam jedan malo finiji restoran, već je relativno kasno (oko 9 navečer), želim se počastiti nakon ovakvog dana. Za predjelo dobivam kombiniranu platu s proljetnim smotuljcima punjenim pačetinom, bijele ruže (opisao sam to jučer) i prženi wantan (to su oni kantonski valjušci što izgledaju kao lastavičja gnijezda, ima toga po zapadnjačkim kineskim restoranima). Glavno jelo je patlidžan iz woka s raznim biljem i rižom, a za desert imam mousse od bijele čokolade s narančinim sirupom. Večera košta malo preko 10 dolara, što je za vijetnamske standarde skupo. Vraćam se u hotel, rublje je oprano, inspekcija pokazuje da se i dalje na ovratniku vide tragovi znoja i prljavštine s kože, i to nakon 5 pretpranja i 16-minutnog pranja u hladnoj vodi.
Ništa, ustajem u pola 7, sutra idem u My Son, pa ću zaključiti ovaj naporan dan…