Nastavlja se davanje pljusaka dreku. Danas se ono odnosilo na izlet na sjevernu obalu, u mjesto zgodnoga naziva Lovina. Dnevno postoji jedan bus iz Ubuda, koji ide u 11 sati. Raspitao sam se prije polaska kada taj bus ide natrag, kako bih znao koliko vremena imam na raspolaganju. Odgovor je bio da ne ide. Postoji taj jedan bus dnevno, u jednom smjeru. Vraća se valjda drugim smjerom, ili se vraća idući dan ujutro, ili tko zna što. Pa dobro, što mi preostaje? Mogu uzeti privatni auto s vozačem. A koliko bi to koštalo? Oko 500 000 rupija. Previše. Mogu uzeti i motocikl. To bi koštalo 300 000. Ni to nije neka sreća, ali hajde, molim tipa iz hotela da se raspita, navodno ima nekog poznatog tko bi to mogao izvesti. Nakon nekog vremena se vraća i kaže da nije uspio naći nikoga, danas je nekakva ceremonija (nije li svaki dan?) i da nitko ne želi ići predaleko. Mogu doduše probati s autom. Još jednom pitam koliko bi to koštalo, on mi kaže da će pozvati jednog tipa, pa neka se dogovorim s njim. Ali čisto informativno, koliko sam spreman ponuditi? Budući da je motocikl 300 000, ne mogu ponuditi manje od 400 000 za auto. Uskoro dolazi taksist, on nudi već spomenutih 500 000, ja mu kažem da bih 400 000, on kaže da je to malo, put je dug, skoro cijeli dan, trebali bi se vratiti u 7… Ma kakvih 7, pa ne treba mi puno vremena tamo, samo brzinski poslikam i možemo natrag, usput još stanemo kod hrama na jezeru Beratan, za to nam ne treba više od 3-4 sata, natrag smo do 3 popodne… Onda mi vozač kaže da nam samo za doći do Lovine treba 2,5 sata. Sklon sam to otpisati kao tipično vozačko pretjerivanje, ali na kraju ipak pristajem na 450 000 rupija, iako sam čak bio spreman u jednom času i odustati, ali je prevagnula želja da vidim barem jednu balijsku plažu.
Kad smo krenuli, pokazalo se da je vozač bio u pravu. Promet na Baliju je stvarno očajan, a ceste u unutrašnjosti su uske i zavojite, pretjecanje je često nemoguće, pa je dovoljan jedan kamion da naslaže iza sebe popriličnu kolonu. Ne očekujte da ćete na Baliju ikamo stići brzo, barem ako se krećete kroz unutrašnjost. Krajolici su međutim prekrasni, od slikovitih sela u kojima svaka kuća ima svoje malo obiteljsko svetište, rižinih polja, šuma u kojima obitavaju majmuni koji često sjede uz cestu, brzih planinskih rječica, jezera i vulkana obavijenih oblacima. Iako je ujutro bilo sunčano, dok smo stigli u središnje gorje postalo je oblačno, a na povratku nas je na tom dijelu ulovila i kiša, iako je sjeverna obala opet bila u suncu. Kao da oblaci zapnu za vulkanske vrhove, poderu se i onda iscure.
Prva je postaja bio hram Ulun Danu Beratan, smješten na jezeru Beratan, glavni šaivistički vodeni hram na Baliju, smješten pored mjesta Bedugul. S obzirom na važnost navodnjavanja u poljoprivredi Balija, nužno je biti u dobrim odnosima s Dewi Danu, vodenom božicom, kojoj su posvećeni hramovi na obalama jezera i rijeka. Ovaj je sagrađen 1663., a ističe se s nekoliko pagoda smještenih na samoj obali jezera, od kojih jedna ima čak 11 slojeva krova (te me pagode inače vizualno podsjećaju na one spirale od pečenog krumpira koje se poslužuju na štapiću). Iako jedno od važnijih otočnih svetišta, ovdje nitko ne inzistira na sarongu, pa je moguće šetati bez zadrške. Jezero ima pomalo alpski ugođaj, pogotovo s mrkim oblačnim brdima uokolo. Iz postavljenih zvučnika odzvanja glazba angklunga, udaraljke koja se sastoji od bambusovih cijevi različite duljine i daje karakterističan „šuplji“ zvuk. Angklung potječe sa zapadne Jave i izvorno je sundanski instrument (onaj nesretni poklon od Anjasa bila je metalna inačica angklunga), ali su ga usvojili i na Baliju. Sviđa mi se ta javanska i balijska glazba, gamelan sa svojim dijapazonom izražavanja atmosfera, od meditativne do furiozne (pogotovo mi je smiješna činjenica da se gamelan svira pomagalom nalik na stolarski čekić, zašiljenim na jednom kraju), te angklung sa svojim mističnim prigušenim tonovima. Probajte malo pročeprkati po Youtubeu, nađe se zanimljivih izvedbi.
Nedaleko hrama, u mjestu Bedugulu, nalazi se i nekoliko džamija, koje podsjećaju da na Baliju ipak ima muslimana (iako npr. u Ubudu nisam vidio ništa slično, niti čuo ezan). Nakon 20-ak minuta obilaska hrama nastavljamo put, sada preko glavnog otočnog gorskog lanca, prilično serpentinastom cestom. Kako sam bio umoran, nisam baš bio razgovorljiv, a ni vozačev engleski nije sjajan, tako da smo se veći dio vremena vozili u tišini. Provezli smo se i kroz mjesto Gitgit (ne Gilgit :D ), u kojem se nalazi i nekoliko atraktivnih vodopada, za koje je vozač rekao da ih mogu obići na povratku. Potom se spuštamo u obalnu ravnicu kod gradića Singaraja (što bi bilo „kralj lav“), koji je nekada bio prijestolnicom čitavog Balija i čak i Malih Sundskih otoka, sve dok se 1950-ih središte razvoja nije preselilo na jug otoka. U Singaraji se inače nalazi jedina svjetska zbirka dokumenata napisanih na palminu lišću, smještena u kompleksu nekadašnje kraljevske palače kraljevstva Buleleng. Mi međutim ne stajemo u Singaraji, nego nastavljamo duž obale prema zapadu, gdje ubrzo dolazimo do Lovine, 10-kilometarske plaže od vulkanskog pijeska, koja je glavni turistički magnet na sjeveru otoka, iako posve neusporediva s bilo čime na jugu. Lovina ima penzionerski štih, a glavna atrakcija ovdje su dupini, koji jutrima znaju doplivati pred samu obalu, prateći ribarske čamce. Lovina je nastala 50-ih godina, kao vizionarski projekt Anaka Agunga Panjija Tisne, kralja Bulelenga, koji je putovao Indijom i želio na Baliju napraviti jedno od takvih turističkih utočišta. Unatoč 20-ak godina problema (bile su to godine kada je sjeverni Bali definitivno gubio turističku i gospodarsku bitku s jugom, pretvarajući se u provinciju), etabliranje masovnog turizma na jugu donijelo je sa sobom i one koji su željeli uživati u ljepotama Balija, a imati svoj mir. I tako je Lovina konačno zaživjela. Inače, ime Lovina je stranog porijekla, prema jednoj teoriji od love i ina (a ina je balijska riječ koja znači „majka“, dakle Majka ljubav – s obzirom da je u susjedstvu Lion King, možemo i zapjevati Can you feel Lovina tonight), a tako se isprva zvala kraljeva vikendica. Ime je kasnije promijenjeno, baš zato što je zvučalo nebalijski (balijski nema v, kao ni indonezijski, izgovaraju ga kao f, ili čak i kao p, budući da često nemaju ni f, pa tako Lovina postaje Lopina – ne znam kako odredište kotira među mađarskim turistima), ali je vraćeno na zahtjev turističke industrije, koja je Lovinu brendirala pod tim imenom.
U samoj Lovini se nema što raditi čak ni ako ste ovdje na odmoru, nekmoli ako ste ovamo došli samo da biste vidjeli plažu. Kako nisam ponio opremu za kupanje, samo sam ugazio u vodu (o da, topla je), malo prolunjao amo-tamo i vratio se do auta. Sve skupa je trajalo 5 minuta, možda malo više. Ah da, poslikao sam i spomenik dupinima, koji se nalazi odmah pored plaže. I hram (s obzirom na gustoću istih na Baliju, za to nisam ni trebao posebno ciljati, ionako bi mi slučajno uletio u kadar).
A sada kamo, Ubud?, pita moj vozač. Kažem mu da bih možda još stao u Singaraji, on kaže da tamo zapravo nema ničeg zanimljivog, osim spomenika (i to kaže kao „setetju“, tako da mi je trebalo vremena da skužim da misli na statue). Spomenik je čini mi se posvećen nekom lokalnom bundžiji i zapravo je za sve nas koji ne vladamo dobro povijesnim kontekstom relativno beznačajan. Okinuo sam stoga sliku iz auta i produžili smo. A, recite, vodopad…? On se smije. Mislim si u čemu je caka. Kasnije će mi reći da je vodopad udaljen od ceste kojih 40-ak minuta hoda (ja sam mislio da je mnogo bliže), i da bi to zaustavljanje trajalo oko sat vremena. Kako je već oko 3, a ja bih stvarno htio stići na nešto od večernjeg kulturnog programa u Ubudu, odlučujem preskočiti vodopad. Čak i da je spektakularan, mislim da kulturna predstava vrijedi više, nagledao sam se već vodopadâ na ovom putovanju.
Na povratku nas je zatekla i kiša, koja bi me garant smočila da sam se uputio do vodopada, a u Ubudu smo bili malo prije 5 popodne. Da, vozač je nažalost bio u pravu. A ja sam se osjećao kao da sam uludo bacio novac, ali valjda se mora na ovakvom putovanju dogoditi kojih 37 slučajeva da se carski zajebete. Vjerojatno će ih biti i još… Jedan je odmah iza ugla. Naime, odlazim u jedan od restorana na glavnoj ulici, uzimam ručak s proljetnim smotuljcima, nasi goreng s piletinom, škampima, povrćem i krupucima, te neki sok od limete i metvice, tražim račun, a onda se neugodno iznenadim kada shvatim da je na cijenu dodano prvo 10% za uslugu, a onda na to još 10% poreza. Ili obrnuto. U svakom slučaju, ručak od 120 000 rupija na kraju ispada skoro 150 000. Eto, takve me stvari rastuže u Ubudu, iako vjerujem da bih, da sam ovdje domaći, znao pronaći prava jeftina mjesta, ovo u što sam uletio je baš tipična turistička zamka.
Pojest ću još jedan proljetni smotuljak s bananom, čokoladom i sirom, a potom se otići u sobu spremiti za večernji program. Odabrao sam kecak, ples koji također crpi teme iz Ramajane (dakle, tematika ista kao kod wayang kulita, ali ovaj puta malo transparentnija – zgodna igra riječima, s obzirom na kontekst), a izvodi ga skupina muškaraca odjevenih samo u halje oko struka, koji osim što plešu (u krugu oko vatre) sami izvode i glazbu na koju izvode te pokrete (uvjetno rečeno „glazbu“ – riječ je o a capella zvukovima). Ime plesa dolazi od zvukova ke i cak koje oni ritmično proizvode (podsjeća na priču o značenju imena pjesme Tuc tuc od Senne M), a osim njih u plesu sudjeluju i glavni likovi, koji tumače priču o otmici Ramine žene Site od strane kralja Ravane koji je bacio oko na nju, o Raminom pozivu u pomoć majmunskoj vojsci predvođenoj Hanumanom, te naposljetku završnoj bitci između Ravane i Sugrive, glavnog generala majmunske vojske. Kecak se razvio 1930-ih godina iz plesa sanghyang, koji je zapravo bio egzorcistički trans. Zasluge za kecak u današnjem obliku idu već spomenutom Walteru Spiesu, koji je sanghyangu dodao fabulu iz Ramajane i adaptirao ga u predstavu namijenjenu zapadnim turistima. Zanimljiva je to pojava kako se jedan kulturni element, koji funkcionira kao dio veće cjeline, izdvaja i izolirano adaptira isključivo za kulturološku konzumaciju od strane promatrača neupoznatih (i možda prelijenih da se upoznaju) s čitavim kontekstom. Neki se stručnjaci ne slažu s takvim interpretacijama, tvrdeći da je Spies zapravo samo krenuo slijedom već postojeće transformacije sanghyanga, koju su razvijali sami Balijci, kombinirajući s njim elemente barisa (ratničkog plesa), no moguće je i da je ovo potonje umirivanje savjesti. Nakon završetka kecaka, predstava ima još dvije kraće točke, koje su zapravo bliže stvarnom sanghyangu. Prva točka je sanghyang dedari, u kojoj nastupaju dvije djevojčice uz pratnju ženskog i muškog zbora. Djevojčice su u transu (pretpostavljam da na predstavi nisu, nego ga samo simuliraju), te čitavo vrijeme plešu zatvorenih očiju, posve usklađeno. Trans proizlazi iz opsjednutosti hyangom, duhovnim bićem koje može biti duh predaka ili prirodna sila. Na kraju točke, djevojčice padaju u san (ili nesvijest), iz kojega ih izvlači svećenik, uz pomoć nekakve pomade (možda i svete vode), nakon čega one dolaze k sebi. Posljednja je točka sanghyang jaran, koji izvodi jedan mladić, također u transu, koji se prilikom točke pomaže konjićem-igračkom, napravljenim od lišća kokosove palme. On pleše uokolo vatre napravljene od zapaljenih ljusaka kokosovog oraha, koju on u jednom času započinje razbacivati nogama, te prolazi preko pepela. Koliko vidim, bos je, pa ne znam je li doista u transu ili su mu pak stopala nečim tretirana, ili je pak stvar tehnike kojom razbacuje vatru. Nakon što prvi puta razbrca lomaču, pojavljuju se dvojica asistenata, koji pomoću svojevrsnih grablji vraćaju kokose na kup, kako bi ih on ponovno razbacao, pa još jednom skupljanje, pa ponovno razbacivanje i onda ga napokon ta dvojica ščepaju, obuzdaju i imamo već viđeni prizor svećenika koji ga izvlači iz transa. I tu čitava predstava završava. Možda mi se legong večer ranije više svidio (vjerojatno zbog gamelana), ali ne mogu reći ni da je ovo bilo loše. Unatoč silnoj iskomercijaliziranosti balijske kulture, mislim da je ipak bolje doći na Bali radi ovoga, nego radi partijanja. A ovdje vas usto ne mogu raznijeti bombom. Ali dobro, to sam ja, ne želim tvrditi da bi moje preferencije trebale biti univerzalne (jer bi u tom slučaju magija Ubuda nestala i pretvorila se u ekvivalent Kute što se tiče gužvi). No iskreno, došao sam na Bali uz pomalo hipstersko očekivanje „ako je popularno, onda mora biti osrednje“. Prvo jutro u Kuti je bilo na tom tragu. Čak sam i prema Ubudu bio skeptičan, ali čini se da u tom gradiću doista postoji neka posebna dobra vibra, neka sinergija pozitivnih geomagnetskih silnica, nazovite to kako hoćete, ali riječ je o mjestu koje vam se brzo uvuče pod kožu, čak i uz očite turističke zamke i dosadne taksiste i druge prodavače. Vjerojatno ću na kraju puta sastaviti nekakav popis najboljih mjesta koja sam posjetio, i Ubud će neupitno biti ondje.
Sjest ću još jednom u onu slastičarnicu gdje sam bio i prve večeri, a i dok sam išao na predstavu sreo sam onaj francuski par s izleta u ponedjeljak. A obično si kažem da, kad počnem po nekom mjestu susretati poznate ljude, to je znak za odlazak (ili pak znak za odustajanje od daljnjeg putovanja, ako ste se previše udomaćili). I stoga sutra u 11 krećem na put preko Lombočkog prolaza, što znači da indomalajsku faunu zamjenjujem australazijskom. Rezervirao sam smještaj u Senggigiju, Lombok bi trebao biti još više odmor od Balija, planirao sam ostati tri noći, ali izgleda da će ipak biti četiri, moram nekako tempirati vrijeme za trajekt između Floresa i Timora, koji ne ide svakodnevno, a ja računam stići na onaj 8. prosinca…
Post je objavljen 26.11.2015. u 12:23 sati.